- 1 -              Poslovni broj: Usž-2159/2023-2

Poslovni broj: Usž-2159/2023-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Borisa Markovića članova vijeća, te više sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja J. S. iz V., kojeg zastupa opunomoćenik Hrvoje K., odvjetnik u O., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Z., radi teške povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1545/2022-6 od 16. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 27. ožujka 2024.

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1545/2022-6 od 16. ožujka 2023.

Obrazloženje

1.              Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje tuženikovog rješenja, klasa: NK-UP/II-114-04/22-02/105, urbroj: 511-01-158-22-5 od 20. listopada 2022. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2.              Rješenjem tuženika od 20. listopada 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja O., klasa: NK-UP/I-114-04/21-02/464, urbroj: 511-01-158-22-18 od 16. svibnja 2022., kojim je utvrđeno da je tužitelj odgovoran za počinjenje teške povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji („Narodne novine“ 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19.) opisanu kao "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe" kada teško šteti ugledu policije, a zbog ponašanja pobliže opisanog u izreci prvostupanjskog rješenja. Slijedom toga je tužitelju na temelju članka 110. stavka 2. točke 1. Zakona o policiji, u vezi s člankom 17. stavkom 1. točkom 2. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika („Narodne novine“ 141/11.) izrečena disciplinska kazna, novčana kazna u visini od 10% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od tri mjeseca.

3.              Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, tj. svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje:  ZUS).

              Nastavno u žalbi tužitelj pobliže navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud donio nezakonitu odluku, jer je tijekom upravnog spora učinio niz povreda pravila postupka, a posebno jer nije valjano ocijenio ključne dokaze (video DVD snimku nadzornih kamera od 11. prosinca 2021. i TC K. – DVD.3. snimka i IPC 20211211120000(007)). Dalje u žalbi tužitelj dodaje da na opisani način prvostupanjski sud nije otklonio propust disciplinskih sudova, a koji su doveli do povrede pravila sudskog postupka, jer tijekom provedenog upravnog spora nije pravilno utvrđeno činjenično stanje i materijalna istina, a sljedno tome je došlo i do povrede ustavnog i konvencijskog prava na pravično i pošteno suđenje.

              Dalje u žalbi tužitelj iscrpno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da sva utvrđenja iz upravnog postupka, kao i sudskog postupka, ostavljaju prostor za zaključak da je bilo moguće tužitelja zamijeniti s nekom drugom osobom, a posebno stoga jer sadržaj pobijane presude upućuje da nije uopće ili nije dostatno pregledana predmetna snimka koja je ključni dokaz, a niti je jasno na koji način je utvrđen identitet osobe koja je navodno bila okrenuta od kamere. To tim više jer tijekom provedenog upravnog spora nije proveden daljnji dokazni postupak, već su samo pročitani raniji iskazi iz disciplinskog postupka, s time da tužitelj osobno nije prisustvovao na raspravnom ročištu. Stoga tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju činjenično stanje prije svega utvrđeno na temelju ocjene iskaza svjedoka, a nakon ocjene vjerodostojnosti tih iskaza, za koje tužitelj smatra da nisu uvjerljivo prikazali tijek događaja, iako se sadržaj tih iskaza uspoređivao s opisom događaja koji prikazuje snimka nadzornih kamara. Tužitelj smatra da iskazi svjedoka nisu mogli precizno i potpuno prikazati tijek događaja, jer to nije logično ni životno uvjerljivo, a da bi se na temelju tih dokaza mogao donijeti zaključak o ponašanju tužitelja tijekom opisanog događaja. Tužitelj smatra da je u usporedbi provedenih dokaza, svakako vjerodostojan dokaz DVD snimka predmetnog događaja u odnosu na iskaze saslušanih svjedoka, tim više jer iskazi svih saslušanih svjedoka nisu suglasni u vezi načina odvijanja događaja i ponašanja tužitelja koje mu se stavlja na teret. Tužitelj u žalbi dodaje i da su zaključci na kojima se temelji ocjena o njegovoj disciplinskoj odgovornosti uglavnom utemeljeni na subjektivnoj prosudbi, a što je protivno pravilima utvrđivanja materijalne istine.

              Tužitelj u žalbi napominje da se ne radi o njegovoj proizvoljnoj interpretaciji tijeka događaja, već o stvarnom tijeku događaja koji je prikazan na snimci, a zbog čega predlaže da ovaj sud pregleda i reproducira sadržaj snimke te izvrši uvid u tužbu koja sadrži i tužiteljevu analizu događaja. Stoga u nastavku žalbe tužitelj daje osvrt samo na dio sadržaja predmetne snimke za koji smatra da dokazuje upravo da se događaj nije zbio na način kako je utvrđeno tijekom provedenog upravnog spora i u disciplinskom postupku.

              Dalje u žalbi tužitelj daje iscrpan osvrt na sadržaj video snimke u odnosu na pobliže naznačeno vremensko razdoblje, a iz kojeg ne proizlazi da se tužitelj ponašao na opisani način za koji mu je utvrđena disciplinska odgovornost.

              Zaključno, tužitelj u žalbi ističe da sadržaj video snimke potvrđuje vjerodostojnost njegovog iskaza i iskaza saslušanih svjedoka A. K., M. K. i K. S., koji navode da tužitelj nije prijetio M. T., a niti mu se verbalno ili na bilo koji drugi način obratio. Dodaje i da video snimka ne potvrđuje da je između tužitelja i M. T. došlo do verbalne interakcije, već samo da su tijekom predmetnog događaja u TC K. prošli jedan pokraj drugoga. Tužitelj daje osvrt i na druge događaje koji se navode u pobijanoj presudi, a u odnosu na navodni sukob između A. K. i K. S. sa M. T. ističe da nije bio predmet disciplinskog postupka, zbog čega te okolnosti ne mogu biti odlučne ni za ishod sudskog postupka.

              Tužitelj smatra da utvrđenja na kojima se temelji pobijana presuda nisu u skladu sa izvedenim dokazima, a niti obrazloženje sudske odluke sadrži relevantne i dostatne razloge za danu ocjenu, već upućuje na subjektivno i proizvoljno odlučivanje koje je dovelo do donošenja arbitrarne sudske odluke. Tužitelj je u žalbi iscrpno naveo i opisao niz povreda pravila sudskog postupka, a smatra da je postupanjem suda došlo do povrede ustavnog i konvencijskog prava na pravično i pošteno suđenje. Tužitelj u žalbi pobija i odluku o troškovima postupka te predlaže da ovaj Sud preinači prvostupanjsku presudu, usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti ili podredno ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovni postupak, kao i da se tuženiku naloži da tužitelju naknadi troškove upravnog spora. Tužitelj u žalbi traži i naknadu troškova žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

4.              U odgovoru na žalbu tuženik u bitnom navodi da se tužitelj žalbenim navodima uglavnom osvrće na događaje koji nisu predmet ocjene u disciplinskom postupku, a ni sudskom postupku, a tek u manjem dijelu se odnose na sadržaj pobijane presude. Dodaje da je osvrt tužitelja štur i nejasan, a u bitnom je sažetak tužbenog zahtjeva koji je osporenom presudom odbijen kao neosnovan. Tuženik dodaje i da pobijana presuda sadrži argumentirane razloge dane u obrazloženju, a zbog kojih je sud tužbeni zahtjev odbio. Dodaje i da se tužitelj poziva na kršenje Ustava Republike Hrvatske, premda takve navode ne potkrjepljuje odgovarajućim dokazima. Predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući zakonitost osporene presude i postupka koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.

7.              Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke te činjenice koje je sam utvrdio (članak 33. stavak 2. ZUS-a).

8.              Prije svega, valja reći da prema ocjeni ovog Suda nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe ZUS-a, a bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora ne primijeni ili nepravilno primijeni odredbe ZUS-a, a to utječe na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 66. stavak 2. ZUS-a). Dakle, u konkretnom slučaju prema ocjeni ovog Suda prvostupanjski sud tijekom upravnog spora nije počinio propuste koji bi utjecali na donošenje zakonite odluke.

9.              Također valja reći da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju mogao odluku o zakonitosti osporenog rješenja donijeti na temelju dokaza provedenih tijekom disciplinskog postupka, odnosno na temelju činjenica već utvrđenih iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, jer je s time u vezi sud pravilno ocijenio da su već provedeni svi relevantni dokazi na temelju kojih se može utvrditi pravo stanje stvari od kojih ovisi pravilna ocjena tužiteljeve disciplinske odgovornosti.

10.              Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je načelnik PU v.-s. prvostupanjskom disciplinskom sudu podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka broj: 511-15-01/2-49-26/2021 protiv tužitelja zbog teže povrede službene dužnosti opisane u članku 96. stavku 1. točki 7. Zakona o policiji („Narodne novine“ 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19.) kao nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije.

11.              Tijekom provedenog disciplinskog postupka utvrđeno je da je tužitelj ….. (oko …. sati) u V., izvan službe, u prodajnom prostoru trgovačkog centra K. naišao na M. T., policijskog službenika Interventne policije PU v.-s., koji je također bio izvan službe. Dalje je utvrđeno da je tužitelj tom prilikom M. T. uputio prijeteće riječi (pobliže navedene u zahtjevu i u izreci disciplinskih rješenja). Dodaje se i da je ponašanje tužitelja kod M. T. izazvalo strah za život, za osobnu sigurnost njega i obitelji, s obzirom da su prijeteće riječi bile upućene pred njegovom suprugom i maloljetnom kćerkom koje su bile nazočne događaju. Dakle, tužitelja se u zahtjevu tereti da se navedenom prilikom nedolično ponašao izvan službe na način koji teško šteti ugledu policije.

12.              Iz sadržaja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je disciplinski sud održao tri usmene rasprave na kojima je saslušao tužitelja, M. T. te svjedoke K. S., A. K., E. K. i M. K., a iskaz svjedokinje M. T. je pročitan te je pregledana snimka iskaza maloljetne K. T.. Prvostupanjski disciplinski sud je izveo sve raspoložive materijalne dokaze, uključujući DVD snimke (video snimak bez audio zapisa) nadzornih kamera trgovačkog centra K. Nakon cjelokupno provedenog dokaznog postupka je disciplinski sud utvrdio da je tužitelj izrekao navedene riječi prijetnje upućene M. T. i time počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji.

13.              Prvostupanjski disciplinski sud je iscrpno obrazložio razloge zbog kojih je iskaze svjedoka, članova obitelji T. ocijenio vjerodostojnim dokazima, uključujući i iskaz M. T.. Naime, ocijenio je da su navedeni iskazi sadržajno suglasni, a i suglasni sa sadržajem pregledanih snimki nadzornih kamera, odnosno da opis tijeka predmetnog događaja navedenih svjedoka u cijelosti odgovara sadržaju snimki nadzornih kamera vezano uz način kretanja i nazočnost osoba sudionika predmetnog događaja.

14.              Stoga i bez obzira što navedene snimke nadzornih kamara ne sadrže audio zapis, na temelju pregleda DVD-3 (007) i (010) je utvrđeno da iskaz tužitelja nije suglasan sa sadržajem pregledane snimke vezano uz tijek događaj i kretanje te nazočnost osoba sudionika predmetnog događaja. Sljedno tome disciplinski sudovi tužiteljev iskaz ni u preostalom dijelu nisu ocijenili vjerodostojnim dokazom, odnosno prihvatili istinitom tvrdnju tužitelja da se uopće nije obratio M. T., a niti je došlo do verbalne interakcije, jer  je protivna sadržaju pregledanih video snimki. Zbog toga su disciplinski sudovi pravilno ocijenili da tužitelj nije točno reproducirao tijek događaja, a zbog čega ni njegov iskaz nije vjerodostojan.

15.              Sljedno navedenom je i prema ocjeni ovog Suda nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj počinio disciplinsko djelo pobliže opisano u izreci prvostupanjskog rješenja, tj. da se ponašao nedolično izvan službe i naštetio ugledu policije. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao valjane, dostatne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio ocjenu disciplinskih sudova o tužiteljevoj odgovornosti, a time je postupio u skladu s pravilima propisanim u članku 60. stavku 4. ZUS-a. Naime, disciplinski sudovi su iscrpno naveli i obrazložili razloge zbog kojih su neke iskaze svjedoka ocijenili vjerodostojnim, a iskazima drugih svjedoka nisu poklonili vjeru, ocijenivši da ti svjedoci nisu uvjerljivo prikazali tijek događaja, dok iskazi nekih svjedoka nisu odlučni, jer svjedoci nemaju saznanja o okolnostima događaja koja bi u konkretnom slučaju bila relevantna. Stoga je, bilo osnove da prvostupanjski sud prihvati utvrđenja i ocjenu disciplinskih sudova o vjerodostojnosti provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, jer je dana ocjena logična i uvjerljiva, a i utemeljena na podacima cjelokupno provedenog dokaznog postupka. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude napominje i da se u predmetnom slučaju snimka kamere bez audio zapisa cijenila kao dokaz u svrhu utvrđenja jesu li svjedoci vjerodostojno reproducirali tijek događaja, odnosno može li se na temelju utvrđenog iz sadržaja snimki vjerovati njihovim iskazima.

16.              U osvrtu na žalbene navode, koji su u bitnom istovjetni tužbeni navodima, valja reći da tužitelj nije dokazao da se predmetni događaj zbio na drugačiji način od utvrđenog tijekom provedenog disciplinskog postupka, a niti je dokazao da postoje okolnosti koje bi dovele u sumnju istinitost iskaza svjedoka koje su disciplinski sudovi ocijenili vjerodostojnim dokazima, a na temelju kojih su utvrdili disciplinsku odgovornost tužitelja.

17.              Dalje u vezi visine i vrste izrečene disciplinske sankcije valja reći da izbor disciplinske kazne podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih (disciplinskih) tijela kao oblika slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana. Upravno-sudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen je na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana.

18.              Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je izbor kazne u konkretnoj slučaju obavljen u okviru zakonom dane ovlasti, a imajući na umu prirodu predmetne povrede službene dužnosti, sud nije našao da bi izrečena novčana kazna u navedenom iznosu bila protivna svrsi radi koje je ta ovlast dana.

19.              Dakle, valja reći da je u konkretnom slučaju tužitelju disciplinska kazna izrečena u naznačenom iznosu upravo uvažavajući pri tome sve olakotne i otegotne okolnosti, odnosno da je izrečena disciplinska kazna primjerena stupnju disciplinske odgovornosti tužitelja, uz ocjenu da će takva kazna imati odgodni utjecaj na tužitelja, kao i druge policijske službenike.

20.              Slijedom iznesenog, ovaj Sud je ocijenio da je u predmetnom slučaju pravilna činjenična i pravna kvalifikacija disciplinskog djela za koje je tužitelju utvrđena odgovornost, a pravilno je odabrana i vrsta disciplinske kazne te visina izrečene novčane kazne pravilno odmjerena i sukladna svim okolnostima predmetnog slučaja.

21.              Također, u osvrtu na žalbene navode kojima tužitelj prigovara opsegu obrazloženja pobijane presude, valja reći da nije doveo u sumnju njenu zakonitost, tj. činjenica što tužitelj nije zadovoljan opsegom kao ni sadržajem obrazloženja presude ne dovodi do zaključka da je prvostupanjski upravni spor opterećen nedostatcima koje bi zahtijevali poništavanje osporene presude. Ovo osobito imajući na umu okolnost da obrazloženja rješenja oba javnopravna tijela sadrže valjane i dostatne razloge na kojima je utemeljena odluka u konkretnom slučaju pa se prvostupanjski sud očitovao samo o ključnim navodima tužitelja, jer su disciplinska tijela već navela sve razloge koji upućuju na neosnovanost tužiteljevih prigovora iznošenih u upravnom postupku, a koje tužitelj u bitnom ponavlja i u upravnom sporu. Postupajući na opisani način, prvostupanjski sud prema ocjeni ovoga Suda nije počinio postupovne povrede koje bi utjecale na zakonitost pobijane presude, a sud je dao valjane, dostatne i relevantne razloge za iznesene zaključke i stajališta, a time je otklonjena i svaka sumnja u arbitrarnost sudske odluke.

22.              Stoga, ovaj Sud smatra da je tužitelj u konkretnom slučaju upoznat s razlozima na kojima je utemeljena pobijana presuda u mjeri koja odgovara okolnostima konkretnog slučaja, odnosno u dostatnoj mjeri da bi se mogla ispitati njezina zakonitost. Stoga ovaj Sud nije našao osnovanim ni žalbeni prigovor da je u konkretnom sporu izostalo obrazloženje koje jamči učinkovito ostvarivanje njegovih procesnih prava, a neosnovan je i žalbeni navod da je postupanjem suda tužitelju povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pošteno suđenje.

23.              Slijedom iznesenog, utvrdivši da žalbeni navodi nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost pobijane presude, a niti postoje razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

24.              Odluka o trošku je utemeljena na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena, to je valjalo i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu, 27. ožujka 2024.

                                                                                                        Predsjednik vijeća

Ante Galić v.r.