- 1 -              Poslovni broj: Usž-3294/2023-2

  

Poslovni broj: Usž-3294/2023-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja I. e. d.o.o., Z., kojeg zastupa Z. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 9 Usl-3458/19-7 od 30. kolovoza 2023., na sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2024.

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba se odbija.

II. Potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 9 Usl-3458/19-7 od 30. kolovoza 2023.

 

Obrazloženje

 

1.              Osporenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/17-01/113, urbroj: 513-04-19-2 od 16. rujna 2019. i poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/16-01/299, urbroj: 513-07-24-01-16-02 od 30. prosinca 2016. ispravljenog rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/16-01/299, urbroj: 513-07-01-19-06 od 2. rujna 2019. te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2.              Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/16-01/299, urbroj: 513-07-24-01-16-02 od 30. prosinca 2016. ispravljenog rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/16-01/299, urbroj: 513-07-01-19-06 od 2. rujna 2019., kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza i drugih javnih davanja za porezno razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. i to manje obračunati porez na dodanu vrijednost za navedeno razdoblje s time da je porezna osnovica 1.145.206,44 kn, porezna stopa 25%, porezna obveza 286.301,61 kn i kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza na dodanu vrijednost obračunata do 19. listopada 2016. godine u iznosu od 17.043,39 kn. Istim rješenjem tužitelju je naloženo da navedene iznose uplati i da obračuna i uplati i daljnje kamate na porez na dodanu vrijednost od 20. listopada 2016.  do dana uplate te da nakon izvršenih uplata provede odgovarajuća knjiženja u svojim poslovnim knjigama.

3.              Osporeno rješenje tužitelj pobija žalbom zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da sud nezakonito potvrđuje kao pravno osnovano direktno pozivanje na primjenu presude EU suda (C-439/04 i C-440/04) u točci 10. presude, jer je u 2015. godini postojao nacionalni propis temeljem kojega je bilo moguće osporiti pretporez poreznom obvezniku koji je temeljem objektivnih razloga znao ili mogao znati da sudjeluje u utaji PDV-a, a iz Ustava Republike Hrvatske ne proizlazi direktna primjena presude Suda Europske unije. S tim u vezi poziva se na Zakon o porezu na dodanu vrijednost i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost koji su bili na snazi u 2015. godini. Smatra da su sudovi u Republici Hrvatskoj bili obvezni sudu Europske unije uputiti zahtjev za prethodnom odlukom za tumačenje propisa EU što da proizlazi iz članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i članka 141c Ustava Republike Hrvatske. U žalbi osporava osnovanost pozivanja tuženika na primjenu članka 58. Zakona o PDV-u smatrajući da se radi o materijalnim odredbama kojima su popisane pretpostavke koje se moraju dokazati da bi nastupila propisana materijalno pravna posljedica, a sud jednako kao i tuženik propušta navesti koja to pretpostavka u konkretnom slučaju nije ispunjena čime se dokazuje arbitrarnost postupka. S tim u vezi smatra da je obrazloženje presude u dijelu u kojem utvrđuje da je tužitelj "znao ili mogao znati" u cijelosti arbitrarno. Suprotno utvrđenju suda tužitelj smatra da nije utvrđeno da su tužiteljevi dobavljači F. d.o.o., S. s. d.o.o. i M. d.o.o. bili nepostojeći ili nepouzdani subjekti u 2015. godini. U žalbi opširno opisuje način prodaje i postupanja s robom u tranzitu prateću dokumentaciju i izdane račune. Poziva se na odluku Ustavnog suda broj: U-III-4040/21 od 3. srpnja 2014. prema kojoj se poreznom obvezniku ne mogu staviti na teret propusti njegovih dobavljača. Poziva se i na stav Europskog suda pravde da trgovci koji su poduzeli sve razumne mjere kako bi osigurali da njihovi poslovi nisu povezani s prijevarama bilo da se radi o utaji PDV-a ili drugim prijevarama moraju biti u stanju pozvati se za zakonitost tih transakcija bez rizika i gubitka svojeg prava na odbitak ulaznog PDV-a (EU-C-80/11 i C-142/11). Predlaže Sudu da poništi osporenu presudu i rješenje Ministarstva financija od 16. rujna 2019. i porezno rješenje Ministarstva financija od 30. prosinca 2016. ispravljenog rješenjem od 2. rujna 2019. te da vrati predmet prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

4.              Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući osporenu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), ovaj je Sud utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.

7.              Naime, prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela te je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora pa je nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. ZUS-a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje pravilno ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8.              Tužitelj osporeno rješenje pobija zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

8.1.              Bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kad upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ovog Zakona, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 66. stavak 2. ZUS-a).

8.2.              Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u sporu postoji kad je upravni sud kakvu odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio ili je o činjeničnom stanju izveo pogrešan zaključak (članak 66. stavak 3. ZUS-a).

8.3.              Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad upravni sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 66. stavak 1. ZUS-a).

9.              Uvidom u spis predmeta dostavljen ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor u kojem je utvrđeno da je tužitelj koristio pretporez u iznosu od 286.301,61 kn temeljem računa koje su mu ispostavili dobavljači F. d.o.o., S. s. d.o.o. i M. d.o.o. po kojim računima su tužitelju zaračunate isporuke merkantilnog kukuruza. U poreznom nadzoru je utvrđeno da tužitelj ne posjeduje vjerodostojnu dokumentaciju vezanu uz 4 ulazna računa za isporuku merkantilnog kukuruza od društva F. d.o.o., za 8 ulaznih računa dobavljača S. s. d.o.o. te 29 ulaznih računa dobavljača M. d.o.o.

10.              Prema odredbi članka 57. stavka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13. – 143/14. – dalje: ZPDV) porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama, pored ostalih i članka 58. toga Zakona.

10.1.              Prema članku 58. stavku 1. ZPDV porezni obveznik ima pravo od PDV-a koji je obvezan platiti odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u inozemstvu za isporuku dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih poreznih transakcija.

11.              U postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja utvrđeno je da tužitelj ima registriranu agenciju za promidžbu, da je djelatnost obavljao u iznajmljenom stanu od 48 m2, da je u periodu od 1 do 8 mjeseca 2015. zapošljavao jednog djelatnika kao osobu ovlaštenu za zastupanje, a od 9 do 11 mjeseca 2015. dva djelatnika, da ne posjeduje skladišni prostor, da su mu najznačajniji dobavljači merkantilnog kukuruza F. d.o.o. iz O., S. s. d.o.o. iz V. i M. d.o.o. iz O., da je zemlja porijekla kukuruza uglavnom bila Mađarska, da se isporuka obavljala direktno kupcima, da osim ulazno izlaznih računa ne postoji druga dokumentacija koja potvrđuje vjerodostojnost primljenih isporuka od navedenih dobavljača. Utvrđeno je također da tužitelj ne posjeduje vjerodostojnu dokumentaciju vezanu uz 4 ulazna računa za isporuku merkantilnog kukuruza od društva F. d.o.o. po kojima je odbio 23.365,86 kn pretporeza, 8 ulaznih računa S. s. d.o.o. po kojima je odbio 58.782,95 kn pretporeza te 29 računa dobavljača M. d.o.o. po kojima je odbio 204.152,80 kn pretporeza.

12.              Odredbom članka 55. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 147/08. – 26/15.) propisano je da se knjigovodstvo mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom razvojem i okončanjem poslovnih događaja. Člankom 56. OPZ-a propisano je da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno, a da primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.), s time da se bilježenje podataka u poslovne knjige mora temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.), a da se smatra da je isprava za knjiženje uredna kada se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena, dok je vjerodostojna isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 3.).

13.              Budući da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenih rješenja nesporno utvrđeno da je tužitelj poslovao s trgovačkim društvima koja se na tržištu pojavljuju kao nestajući trgovci te da prije stupanja u poslovni odnos nije izvršio odgovarajuću provjeru svojih dobavljača, pravilno su porezna tijela tužitelju osporila pravo na odbitak pretporeza.

14.              Ovakvo stajalište sukladno je praksi Suda Europske unije (C-439/04 i C-440/04) prema kojoj se poreznom obvezniku može osporiti pravo na odbitak pretporeza ako se temeljem objektivnih okolnosti utvrdi da je znao ili morao znati da sa svojom kupovinom sudjeluje u transakciji koja je povezana s prijevarnim izbjegavanjem plaćanja PDV-a. Činjenicu da je porezni obveznik znao ili morao znati moguće je dokazati time da li je porezni obveznik koji traži odbitak pretporeza izvršio dobru provjeru poslovnog partnera postupajući pažnjom dobrog gospodarstvenika da bi izbjegao svoju odgovornost radi sudjelovanja u PDV prijevari. Obveznika koji je znao ili mogao znati da je svojom kupnjom sudjelovao u prijevarnoj transakciji utaje PDV-a smatra se sudionikom prijevare.

14.              Činjenica je da se tužitelj u lancu transakcija sa merkantilnim kukuruzom javlja kao poduzetnik sa malo ili nimalo iskustva na tržištu, da obavlja velike transakcije uz jako malu zaradu, da nisu ugovorene garancije plaćanja, da se plaćanje obično odvijalo istoga dana i roba je mijenjala vlasnike u istom danu, da roba nije bila osigurana, da ne postoje formalni uvjeti, odnosno, pisani ugovori, niti postoji jasan dokaz o vlasništvu robe, da tužitelj nema niti poslovni prostor jer djelatnost obavlja u stanu odgovorne osobe, da nisu rađene nikakve provjere vjerodostojnosti dobavljača, da su kontakti uspostavljani putem poznanstava, pravilno je zaključeno da tužitelj ima status provodnika koji daljnjim kupcima u lancu isporuka merkantilnog kukuruza omogućava odbitak pretporeza. Radi toga, i prema ocjeni ovog Suda, pravilno je utvrđeno da je tužitelj znao ili morao znati da su navedene transakcije povezane s prijevarnim utajama poreza.

15.              Imajući u vidu izloženo pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje koje ovaj Sud u cijelosti prihvaća.

16.              Što se tiče prigovora tužitelja da sud nije mogao primijeniti direktno presude Europskog suda jer da je 2015. godine postojao nacionalni propis valja reći da taj prigovor nije osnovan. To stoga što sudovi sude na temelju ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih izvora prava, među koje spadaju i presude europskih sudova.

17.              Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu, 27. ožujka 2024.

                                                                                                                                  

                                                                                                                     Predsjednik vijeća:                                                                    

        Boris Marković v.r.