Poslovni broj: 62: P-1130/2023-9

 

 

                

             Republika Hrvatska

           Općinski sud u Osijeku

  31000 Osijek, Europska avenija 7

         Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3

Poslovni broj: 62: P-1130/2023-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja K. M., iz V., zastupanog po punomoćnici Ž. K odvjetnici iz Đ., protiv tuženika A. B. d.d., OIB:…, sa sjedištem u Z., stupanog po punomoćnici I. Š., odvjetnici iz O. društva Ć. i Š. d.o.o. iz Z., ……, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 19. veljače 2023., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika Ž. R. R., odvjetnice iz O., na ročištu za donošenje i objavu presude 27. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o     j e

 

 

              I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbi Ugovora o kreditu br. ….. ovjerenog kod javnog bilježnika D. Đ. iz D. M., pod brojem OU.-181/06-1 od dana 04. srpnja 2006. godine, zaključenog između tužitelja K. M., OIB: …. iz V.,  kao korisnika kredita i tuženika A. B. d.d., OIB: ….., iz Z., ….., kao kreditora, i to:

              - čl. 2. koji glasi: „...CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju

              Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“,

              - čl. 3. st. 1.t.3. koji glasi: „... podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem               tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća...“,

              -čl. 3. st.1. t. 4. koji glasi: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u               kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“,

              - čl. 4. koji glasi: „...kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu

              klauzulu.“

 

              II. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., OIB:……, sa sjedištem u Z.,  da tužitelju K. M., OIB: iz V., M. G. 11, isplati iznos od 1.866,66 EUR na ime razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, koja teče od dana 30. rujna 2015. godine, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

 

              III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu na ime razlike preplaćenih kamata u preostalom iznosu od 2.987,54 EUR, kao neosnovan.

 

              IV.  Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.567,44 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

             

Obrazloženje

 

 

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je s pravnim prednikom tuženika S. bankom d.d. O., P. D. M., 23. lipnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140030250-6200015861/2006. Temeljem navedenog ugovora tuženik je - kao kreditor, tužitelju - kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Otplata navedenog kredita je još uvijek u tijeku.

1.1. Tužitelj je s H. A. A. B. d.d. zaključio Aneks uz ugovor o kreditu br. 5140030250-6200015861/2006 dana 16. veljače 2016., radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

1.2. Prema čl. 2. Aneksa, a po izračunu tuženika, preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosio je 22.416,82 eura, a iznos preplate po kreditu iznosio je 1.107,56 eura, odnosno 8.344,91 kn.

1.3. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točci I/ potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje kako je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. 

1.4. Dakle, naprijed navedenim presudama je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje su banke primjenjivale na korisnike kredita, a koje se odnose na valutnu klauzulu. Odredbom članka 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđena u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično određuje i Zakon o zaštiti potrošača, koji u odredbi čl. 138.a navodi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.5. Tužitelj nije u cijelosti otplatio predmetni kredit, a ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Ništetni ugovor ne može konvalidirati u valjani pravni posao. Prema odredbi čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ništetan ugovor ili njegov dio ne postaje valjan onda kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tužitelj smatra da ima pravo i pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, a nije ga niti izgubio kada su stranke sklopile Aneks uz taj ugovor na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – tzv. konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnoj klauzulom u EUR- kojim su se odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope, iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te o raspolaganju preplatom.

1.6. Kako tužitelj ne raspolaže stručnim znanjem niti potpunom dokumentacijom da bi postavio točno specificiran tužbeni zahtjev u odnosu na preplaćenost pojedinih anuiteta s obzirom na valutnu klauzulu, iznos tužbenog zahtjeva je postavljen okvirno, a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl.186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku. Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet izračunat u kunama nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta do 16.02.2016. kao datuma obračuna konverzije upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio od ukupno plaćenog iznosa je preplata  tečajne razlike pa tužitelj smatra da mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. umanjen za već priznati iznos konverzijom kredita.

1.7.Tužitelj ističe da je Vrhovni sud zauzeo stav da sporazum o konverziji nije prepreka za utvrđivanje ništetnosti iz predmetnog ugovora, i to u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

1.8. Nadalje, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od dana 03. veljače 2021. godine, odbijene su ustavne tužbe podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, a istim rješenjem su odbačene ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, pa je time potvrdio da su odredbe koje su banke primjenjivale na korisnike kredita, a koje se odnose na promjenjivu valutnu klauzulu, ništetne i nepoštene.

1.9. Stoga tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim dio odredbi predmetnog ugovora o kreditu zaključenog 4. srpnja 2006., kako slijedi:

- čl. 2. koji glasi: „...CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“,

- čl. 3. st. 1.t.3. koji glasi: „... podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća...“,

-čl. 3. st.1. t. 4. koji glasi: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“,

- čl. 4. koji glasi: „...kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.“. Ujedno potražuje isplatu iznosa od 10.001,00 kn na ime preplaćenih kamata, kao i iznosa razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), koji će tužitelj naknadno specificirati nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti razlike plaćene kamate prilikom uplate svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao i početno ugovorene kamate, kao i razlike prilikom uplate svakog anuiteta zbog primjene valutne klauzule u odnosu na iznos koji bi tužitelj uplaćivao da je ugovoren kredit u kunama bez valutne klauzule u CHF, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, kao i da obveže tuženika na naknadu troška postupka tužitelju.

 

              2. Podneskom od 21. ožujka 2023. tužitelj je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev u točci II. na isplatu iznosa od ukupno 4.854,20 € / 36.573,97 kn na ime preplaćenih kamata, kao i iznosa razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune),  zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate, kako je pobliže naznačeno u izreci ove presude. Ujedno je predložio da sud obveže tuženika na naknadu troška ovog parničnog postupka. 

 

3. Tuženik se u pisanom odgovoru na tužbu (list 231-254 spisa) i tijekom postupka protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti.

3.1. Naime, tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare te osporava sve činjenične navode tužbe i iznesena tumačenja tužitelja.

3.2.Vezano za navode tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu 23. lipnja 2006. između tužitelja i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, broj 5140030250-6200015186/2006 u iznosu od 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, tuženik iste čini nespornim te dodaje da su na zahtjev tužitelja stranke sklopile Suglasnost broj 1 za promjenu dospijeća obveze uz ugovor o kreditu dana 10. siječnja 2018. Nadalje, stranke su sklopile 16. veljače 2016. Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF valute u EUR valutu u skladu s ZID ZPK (Narodne novine 102/15).

3.3.Tuženik smatra da u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke iz čl. 186. b Zakona o parničnom postupku da sud obveže tuženika na dostavu dokumentacije vezano za predmetni ugovor o kreditu tužitelju. Također, mišljenje je tuženika da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu, jer su na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 143/13, dalje ZPK) tužitelj i tuženik zaključili Aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama tj. napravili su konverziju kredita. Dakle, tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora koje više nisu na snazi i nemaju nikakav pravni učinak te tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnih odredbi, jer su sve uplate tužitelja priznate i prihvaćene kao ispunjenje ugovorne obveze po konverziji – Aneksu ugovora o kreditu pa u slučaju utvrđenja ništetnosti tuženik i tužitelj nemaju što vraćati jedan drugome.

3.4.Također, tuženik smatra da na konkretni slučaj nisu primjenjive presude na koje se tužitelj poziva, i to presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, a na temelju čl. 138. a  Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c Zakona o parničnom postupku. U citiranim kolektivnim sporovima sudovi su ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana  na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u svim ugovorima bile nepoštene, a time i ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, a zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik također ističe da u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete pa je bespredmetno pozivanje na obvezatnost presude iz kolektivnih sporova.

3.5. Postupanje tuženika je, kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i za vrijeme trajanja ugovorne obveze bilo u potpunosti sukladno svim važećim kogentnim propisima, odnosno tuženik je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama, Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o zaštiti potrošača. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik i ispunio. Tuženik sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S druge strane, nakon 1.siječnja 2014., tuženik je u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama (primjena kamatne stope od 3,23% te sklapanje Aneksa vezano za konverziju kredita).

              3.3. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. Petra Miladina, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prema kojem "… ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno – konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! – ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno".

3.4. Odredba o kamatnoj stopi je u potpunosti u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 269. st. 2. i čl. 272.).

3.5. Dalje tuženik ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, tuženik tvrdi da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, a podredno ističe kako su iste odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu jasne, uočljive i lako razumljive te stoga sukladno čl. 84. ZZP/2003, odnosno čl. 99. ZZP/2007., nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik ističe da je radnik banke ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o valutnoj klauzuli, a dodatno je tužitelju sve to pojašnjeno i od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora o kreditu.

3.6.Prema navodima tuženika, prava volja ugovornih strana je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika. Smatra da je tužitelj očito dobrovoljno pristao na sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te ni u jednom trenutku nije tražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Također je tužitelj pristao upravo na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, iako je tuženik nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite.

3.7. Tuženik ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tuženik u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. U svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima tuženik je upozoravao na rizike koji proizlazi iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno u svom glasilu pod nazivom  "Hypo Times" iz 2005., koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese tuženik je upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja. Također navodi da su i guverneri Hrvatske narodne banke u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF.

3.8. Prema mišljenju tuženika, tužitelju je bila razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u valuti CHF, odnosno tužitelj  je mogao predvidjeti sve ekonomske posljedice koje ta odredba može uzrokovati tužitelju te da su mu te posljedice bile prihvatljive, a što proizlazi iz činjenice da je tužitelj tijekom cijelog razdoblja otplate kredita imao mogućnost zatražiti konverziju u drugu valutu, a koju mogućnost nikada nije iskoristio te nikada nije podnio zahtjev za konverziju u drugu valutu. 

3.9. Nadalje, tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja te predlaže da sud tužbu odbaci zbog nedostatka pravnog interesa, a podredno da ju odbije kao neosnovanu, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

 

4. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tuženika, tužitelj u podnesku od 04. svibnja 2022. (list 455-458) ističe da se protivi svim navodima iz odgovora na tužbu koji su u suprotnosti s tužbenim navodima. Smatra da se radi o pravnom pitanju o kojem su Županijski sud i Vrhovni sud RH već zauzeli stav. U  odnosu na prigovor zastare tuženika, navodi da je ovo pitanje riješeno po kolektivnoj tužbi "Potrošač" i izraženo u odluci Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. broj Pž-7129/13. Pored toga, tužitelj ističe da je glede zastare zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., a koji pravni stav govori da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U privitku podneska tužitelj je dostavio odluku VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a iz koje je odluke razvidan stav ovog suda vezano za valutnu klauzulu.

Tužitelj ističe da je Sud Europske unije presudom u predmetu C-485/19, od 22. travnja 2021. godine, potvrdio pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine, a koji pravni stav govori da zastarni rok u slučaju ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Nadalje, neosnovani su navodi odgovora na tužbu glede nedopuštenosti postavljenog tužbenog zahtjeva iz razloga jer je tužba sačinjena sukladno čl. 186.b i čl. 187. ZPP-a s tim da su navodi odgovora na tužbu u tom pravcu samo paušalno navedeni bez ikakvih valjanih i pravno osnovanih dokaza.

Nadalje, presudom Suda EU po španjolskom predmetu C-268/19, kojom je Sud EU trebao odgovoriti na pitanje ima li potrošač koji je konvertirao ugovornu odredbu pravo utvrđivati ništetnost te odredbe, ako u trenutku konverzije nije znao da će ta ugovorna odredba koja se konvertira, odnosno mijenja, kasnije biti utvrđena ništetnom, odlučeno je da potrošači koji su konvertirali kredit u CHF u kredit u EUR imaju pravo na obeštećenje, ukoliko nisu bili informirani o tome da će izmijenjena ugovorna odredba možda naknadno biti utvrđena ništetnom.

Neosnovani su navodi tuženika da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, s obzirom na to da je provedena konverzija, te da također nema pravno ni na dodatnu isplatu, pa se tužitelj poziva na pravno shvaćanje sadržano u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

 

5. Tuženik je u podnesku od 10. svibnja 2022. (list 533-539 spisa) ostao kod istaknutog prigovora zastare  i prigovora nedostatka pravnog interesa tužitelju za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu te ponavlja navode iz odgovora na tužbu. Ujedno tuženik ovim podneskom odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenika tuženika I. K. – C., I. G., L. R. i H. S., već je dostavio izjavu I. K. – C. i predložio saslušanje djelatnice tuženika J. D.. Nadalje, tuženik navodi da S. banka d.d. nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača pa se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja  i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za istu banku nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništenih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. U prilog svome stavu tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-628/2021 od 08.07.2021. i Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-76/2021 od 24.8.2021.

 

6. U dokaznom postupku sud je proveo po strankama predložene dokaze, i to: pročitao se ugovor o kreditu zaključen između S. banke d.d. O. i tužitelja 23.lipnja 2006. na listu 7-16 spisa. Pročitala se suglasnost br.1 za promjenu dospijeća mjesečne obveze uz predmetni ugovor o kreditu na listu 17 te se izvršio uvid u otplatni plan na listu 18-19, pročitao se aneks uz predmetni ugovor o kreditu koji je zaključen između tužitelja i H. A.-A.-B. d.d. Z. 16. veljače 2016. na listu 20-23 spisa i izvršio se uvid u potvrdu tog ugovora po vršitelju dužnosti javnog bilježnika Z. S. iz D. M. na listu 24, pročitao se ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 23. lipnja 2006. na listu 25-32, pročitalo se prihvaćanje izračuna konverzije na listu 34, izračun konverzije kredita od 27. siječnja 2016. na listu 35-38 spisa, obavijest o provedenoj konverziji na listu 39-40 spisa, izvršio se uvid u otplatni plan na listu 41-43 te u simulirani otplatni plan u eur na listu 44-49 spisa, izvršio se uvid u sudsku praksu na listu 50-225 spisa. Pročitao se odgovor na tužbu tuženika na listu 231-254 spisa i izvršio se uvid u priloženu sudsku praksu na listu 255-446 spisa. Pročitalo se rješenje ovog suda od 21. srpnja 2021. o prekidu ovog postupka na listu 449-450 te rješenje o nastavku postupka od  27.travnja 2022. na listu 452-453 spisa. Pročitao se podnesak tužitelja od 04.svibnja 2022. na listu 455-458 te se izvršio uvid u priloge tužitelja, a na listu 459-532 spisa. Pročitao se podnesak tuženika od 10. svibnja 2022. na listu 533-539 spisa. Pročitao se zapisnik od 24.svibnja 2022. na listu 545-547 spisa, zapisnik od 13. listopada 2022. na listu 550-552 spisa. Pročitao se podnesak tuženika od 08. studenog 2022. na listu 565 i izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju dostavljenu na listu 566-712 spisa (obavijesti o promijeni kamatne stope, otplatni plan, izračun konverzije i dr.). Pročitao se nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka L. B. dipl. oec., F. L. d.o.o. B. na listu 715-726 spisa. Pročitao se podnesak tužitelja od 21. ožujka 2023. na listu 735-736 spisa, a kojim je tužitelj specificirao točku 2. i 3. tužbenog zahtjeva. Pročitao se podnesak tuženika od 28.kolovoza 2023. na listu 737-744 spisa i podnesak tuženika od 11. listopada 2023. na listu 745 spisa. Čitalo se očitovanje vještaka na podnesak tuženika koje je dostavljeno 04. studenoga 2023. na listu 746 spisa, a izveden je dokaz i saslušanjem tužitelja te svjedokinje J. D..

 

              7. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika da se vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kredite u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, jer se time ne bi utvrdile odlučne činjenice u ovom predmetu. Također je na glavnoj raspravi od 19. veljače 2024. odbijen kao nepotreban i odugovlačeći dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem financijsko knjigovodstvenog vještaka, jer se vještak pisano očitovao na navode iz podneska tuženika te je vještak u cijelosti ostao kod pisanog nalaza i mišljenja, jer je nalaz sačinila upravo prema zadatku kako joj je to sud naložio, pa navodi tuženika nisu točni.

 

8. Nadalje, odbijen dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka  javnog bilježnika D. Đ., kao nepotreban i odugovlačeći, jer je neživotno i nelogično da bi se isti sjećao konkretnog ugovora o kreditu obzirom na protek vremena od sklapanja istoga (23.6.2006.). Naime, sud smatra nesvrsishodnim saslušavati javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, jer isti nema saznanja o pregovorima oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

 

9. Odbijen je i dokazni prijedlog tuženika da se kao dokaz pročita izjava I. K. C. koju je ista dala kod javnog bilježnika, jer je ovaj dokazni prijedlog nepotreban, a i nedopušten obzirom da se svjedok treba saslušati pred sudom. U odnosu na dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka I. K. C., I. G., L. R. i H. S., sud nije izveo dokaz njihovim saslušanjem, jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga u podnesku od 10. svibnja 2020.

 

10. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno slijedeće:

              -da je tuženik pravni sljednik S. banke d.d. O.;

-da su tužitelj i pravni prednik tuženika S. banka d.d. O., P. D. M., zaključili 23. lipnja 2006. U. o kreditu broj 5140030250-62000151861/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, a koji je ovjeren po javnom bilježniku D. Đ. iz D. M. pod brojem O.-181/06-1 prema kojem je ugovoru tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 47.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (preslika ugovora na listu 7-15 spisa);

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 22 godine;

-da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30% godišnje;

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala jednostranim odlukama tuženika;

-da su stranke 16. veljače 2016. zaključile Aneks uz predmetni ugovor o krditu, temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015), odnosno provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (preslika Aneksa na listu 20-23 spisa);

-da sukladno izračunu konverzije ostatak preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 22.416,82 EUR;

-da je prema izračunu konverzije utvrđeno da na dan 30. rujna 2015. postoji preplata u iznosu od 8.344,91 HRK,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.  u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

 

11. Među strankama je sporno je li dopuštena tužba tužitelja, je li osnovan tuženikov prigovor zastare, ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je između stranaka provedena konverzija, odnosno sklopljen sporazum temeljem ZID ZPK/2015, jesu li tužitelju od strane djelatnika banke dovoljno pojašnjenje sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, odnosno među strankama je sporna i osnova i visina tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

12.  Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

             

              13. Sud smatra da je tuženikov prigovor zastare djelomično osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

              13.1. Dakle, primjenom navedenih odredba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-20 od 30. siječnja 2020. proizlazi da "Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe: "Ako je ništetnost ustanovljena, (kao u ovom slučaju) već u postupku kolektivne zaštite potrošača), tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

              13.2. Dakle, pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara je počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Stoga, kako je predmetna tužba podnesena 05. ožujka 2021., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl.225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je nastupila zastara podnošenja tužbe u odnosu na isplatu glede preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredaba vezano za promjenu kamatne stope.

13.3. Nadalje, pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, nastupila je 14. lipnja 2018. pa stoga restitucijski zahtjev tužitelja na ime isplate preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nije u zastari, obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 05. ožujka 2021.

              13.4. Vezano za tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti, za napomenuti je da pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

 

              14. U odnosu na prigovor tuženika glede nedopuštenosti tužbe, sud smatra da je tužba tužitelja dopuštena i podobna za postupanje, iako je tužbeni zahtjev za isplatu samo okvirno postavljen na isplatu iznosa od 10.001,00 kn, budući se radi o stupnjevitoj tužbi iz čl. 186. b Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj ne raspolaže svim podacima niti stručnim znanjem da bi mogao točno i određeno specificirati tužbeni zahtjev bez provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

 

15. Analizirajući prigovor tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja zbog aneksa o konverziji, sud smatra da tužitelj ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Sud je stava da obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, ali ne postoji razlog da tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda, a što je u konkretno slučaju isti i učinio.

 

16. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je  preplatio prema izračunu vještaka. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.

 

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pružena je apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača,  koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a nije pružena zaštita svakog potencijalnog potrošača pa tužitelj u ovom sporu ima pravni interes zahtijevati i isplatu preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

18. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor postoji različita praksa Županijskih sudova, a Vrhovni sud također još uvijek nije zauzeo pravno stajalište koje bi bilo obvezujuće o restituciji ovih potrošača.

 

19. Iz odluke Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

19.1. Naime, u odluci Suda Europske unije  broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka  br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

 

20. Za napomenuti je da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi i iz stajališta Županijskog suda u Rijeci iz odluke broj Gž-380/2018-3 od 03. lipnja 2019., prema kojoj: "… odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isti Sud je iznio stajalište kako provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama potpisnicima iste. 

 

21. U konkretnom slučaju za istaći je da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništave u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti bila uzeta u obzir prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji. Stoga je, po mišljenju suda, tužitelj osnovano podnio tužbu u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno.

 

22. Naime, u konkretnom slučaju se također radi o ugovoru o kreditu koji je sastavila banka, a nedvojbeno je utvrđeno u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koji se tužitelj poziva u tužbi i tijekom postupka, kako je u obrazloženju ove presude naprijed navedeno, da je između ostalih i tuženik (odnosno prednik tuženika), povrijedio u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (presuda i rješenje VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke).

 

23. Dakle, u ovom predmetu je sud vezan temeljem čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku za pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužitelj u ovoj parnici poziva na isto.

 

24. U kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača nije mogla biti obuhvaćena S. banka d.d., obzirom da je u to vrijeme već bila pripojena H.-A.-A. banci d.d. i nije egzistirala pod tim imenom, već su svi ugovori koje je S. banka d.d. sklopila u tom razdoblju, dakle i sve obveze proizašle iz tih ugovora, preneseni na H.-A.-A. bank d.d.. Pored toga, kako je A. bank d.d., ranijeg naziva H.-A.-A. bank d.d., pravni sljednik S. banke d.d., sukladno odredbi Zakona o trgovačkim društvima, upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja pa je društvo preuzimatelj sveopći pravni sljednik pripojenog društva i time stupa u sve pravne odnose društva.

 

25. Iz provedenog dokaznog postupka u konkretnom slučaju nedvojbeno proizlazi da je H.-A.-A. bank d.d. tijekom otplate kredita koristila uplate tužitelja za zatvaranje dospjelih obveza po predmetnom ugovoru o kreditu. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju primjenjuju utvrđenja iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača, a saslušanjem tužitelja je utvrđeno da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dobio sve potrebne informacije o promjeni kamatne stope prema odluci Banke, odnosno po kojim se parametrima ista mijenja, a niti o rizicima koje preuzima ugovarajući valutnu klauzulu u CHF. Tekst ugovora i u konkretnom slučaju je pripremila banka.

 

26. Dakle, ni u konkretnom slučaju stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Time je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.

 

27. Iz iskaza tužitelja K. M. (list 550-551 spisa) utvrđeno je da mu prije nego što je zaključio ugovor o kreditu od 23. lipnja 2006. sa S. bankom d.d. nije od strane službenika Banke ništa posebno objašnjavano vezano za odredbe ugovora o kreditu te mu nije pojašnjeno ništa o valutnoj klauzuli. Odlučio se za kredit u švicarcima, jer su svi govorili, pa tako i u Banci da je taj kredit najpovoljniji i bila je najmanja kamatna stopa pa su mu u Banci preporučili taj kredit. Ne sjeća se točno zbog proteka vremena tko je od službenika banke pregovarao s njim prije samog sklapanja ugovora. Tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj samog ugovora o kreditu, već je to Banka pripremila te je njemu predan ugovor na potpis. Naknadno, obzirom da je očeva kuća bila pod hipotekom zbog tog kredita, iz Banke su ga zvali radi skidanja te hipoteke i da kredit prebaci u kune. Htio je konvertirati taj kredit, jer su rate kredita u švicarcima jako rasle. Prva rata kredita bila mu je oko 1.250,00 kn, ali se zbog rasta tečaja švicarskog franka popela čak blizu 3.000,00 kn. Otplaćivao je kredit trajnim nalogom u banci. Nije znao kakav rizik preuzima ugovarajući valutnu klauzulu prilikom zaključivanja ugovora o kreditu.

Iskaz tužitelja, na koji nije bilo primjedbi, sud prihvaća kao istinit, jer je iskazivao iskreno i razložno, te sukladno dokumentaciji u spisu.

 

28. Iz iskaza svjedokinje J. D.,  (list 551-552 spisa) proizlazi da je bila zaposlena u S. banci d.d. 2006. godine te je radila na šalteru, odnosno pregovarala s klijentima vezano za sklapanje ugovora o kreditu. Ne sjeća se zbog proteka vremena konkretnog tužitelja niti konkretnog ugovora o kreditu. Sjeća se samo da su bili educirani svake godine za kredite te su imali seminare, a u to vrijeme su za stambene kredite bili u ponudi krediti u švicarcima i eurima te misli da tada nisu bili kunski krediti za stambene kredite. Klijente se prilikom zaključivanja ugovora upućivalo u to da je kredit vezan za valutnu klauzulu te da će rata kredita ovisiti o tome da li raste tečaj valute u kojoj je kredit te da može biti manja ili veća od početne. Tada su bili najpovoljniji krediti u švicarcima, jer je bila manja kamatna stopa. Prezentirali su klijentima koliko bi im otprilike bile rate ako dignu kredit u eurima i švicarcima prema formulama koje su imali. Izračun su tada radili ručno, ali su imali i propagandni materijal na kojima je bila usporedba kredita u jednoj ili drugoj valuti, a samo na zahtjev klijenta bi radili konkretan izračun za obje valute. Na upit svjedokinja je izjavila da tada nije znala da tu valutu (CHF) ne prati Hrvatska narodna banka niti su u banci imali bilo kakve naznake da bi se moglo dogodili toliki rast tečaja u CHF. Misli da je tečaj u CHF bio oko 5 godina povoljniji u odnosu na euro.

Kako se svjedokinja ne sjeća ni tužitelja ni konkretnog ugovora o kreditu, njezin iskaz sud nije posebno ni cijenio.

 

              29. Odredbom čl.322. st.1. Zakona o obveznim odnosima  propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ovakva ugovorna odredba u dijelu u kojem je tužitelj pobija je ništetna, jer je suprotna čl.6. istog Zakona, odnosno načelu zabrane zlouporabe prava, koji propisuje da se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku. Dakle, tuženik je ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezivanjem HRK uz CHF povrijedio zakon na štetu tužitelja, koja povreda ima za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

 

30. Naime, u konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom odlukom banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužitelja i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku doveden u neravnopravan položaj. Ovo stoga što se o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku.

 

31. Odredbom čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st.4. navedenog članka istoga Zakona propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, a što tuženik tijekom ovoga postupka nije uspio dokazati. Opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa i valutnoj klauzuli. 

 

32. Prema odredbi čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

 

33. Člankom 87. citiranog Zakon propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

34. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene.

 

35. Tužitelj se u tužbi i tijekom postupka osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., jer je istom odlukom, između ostalog, utvrđeno da je, između ostalih, i tužena, odnosno prednik tuženika H. A. A. B. d.d. u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Naprijed citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015.

 

36. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna.

 

37. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13,  u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je i isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

 

38. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

 

39. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

 

40. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki prvoj potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagreb broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. 

 

41. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Naime, odredbom čl.11.a. citiranog Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametre iz točke "a" ovoga  stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.".

 

42. Nadalje, prema odredbi čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili  - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa…. vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjiva zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplatne kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz čl. 11. b. ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno čl. 11. b. st. 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s time ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

 

43. Prema odredbi Direktive 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Dalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

 

44. Za napomenuti je da su neosnovani navodi tuženika da je tužitelj razumio u potpunosti sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija. Naime, kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, kao i da kamatna stopa može biti viša ili niža od početno ugovorene, već korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Također je potrebno da se u odnosu na promjenu kamatne stope potrošaču već u vrijeme sklapanja ugovora moraju izložiti jasni i egzaktni parametri, koji utječu na promjenu kamatnih stopa, a što je u konkretnom slučaju izostalo u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu. Ovakav zaključak proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i iz iskaza tužitelja iz kojeg proizlazi da je Banka pripremila tekst ugovora te klijenti nisu mogli mogli pregovarati o izmjeni bilo koje odredbe ugovora s bankom.

 

45.  U konkretnom slučaju banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno  o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu te da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanja stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a). Također, banka nije informirala tužitelja da je rast švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan u kontekstu skorog uvođenja euro zone, te ga nije informirala o povećanom riziku zbog istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, a još je veći zbog toga što se ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka te je k tome i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Također je potrošaču bio neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg ima obvezu vratiti banci kao i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

 

46. Dakle, slijedom navedenog, uslijed ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kako je naprijed navedeno, tužitelj je oštećen pa ima pravni interes za vođenjem ovog postupka i pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323.st.1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

 

47. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku L. B. (F. j.d.o.o. za usluge B.) koje vještačenje je izvršeno u skladu s pravilima struke.

47.1. Tijekom otplate kredite kamatna stopa je više puta mijenjana, kako slijedi: od 06. srpnja 2006. do 1. rujna 2007. kamatna stopa je iznosila 4,30%; od 1. rujna 2007. do 1. prosinca 2008. kamatna stopa je iznosila 5,30%; od 1. prosinca 2008. do 1. svibnja 2009. kamatna stopa je iznosila 6,00%; od 1. svibnja 2009. do 1. prosinca 2010. kamatna stopa je iznosila 6,75 %; od 1. prosinca 2010. do 1. listopada 2011. kamatna stopa je iznosila 6,50 %; od 1. listopada 2011. do 1. studenoga 2011. kamatna stopa je iznosila 6,30 %; od 1. studenoga 2011. do 01. siječnja 2014. kamatna stopa je iznosila 5,45 %; od 1. siječnja 2014. do 1. rujna 2015. kamatna stopa je iznosila 3,23 %.

47.2. Tužitelj je tijekom navedenog perioda radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 4.527,95 CHF, što preračunato prema tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 24.679,26 HRK.

47.3. Prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,30 % anuitet je iznosio 276,46 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 06.07.2006. godine od 4,624272 iznosi 1.278,43 HRK. Datum isplate kredita i tečaj na dan isplate utvrđen je iz izračuna konverzije (list 37 spisa).

47.4. Tužitelj je u promatranom periodu sukladno zaključenom ugovoru o kreditu od 23. lipnja 2006. s prednikom tuženika, radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi promjena važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 18.843,00 kn. Ukupna preplata anuiteta radi povećanja važećeg tečaja za CHF, u mjesecima kada je tužitelj anuitete preplatio, odnosno platio više u odnosu na iznos anuiteta koliko bi isti iznosili primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita (pozitivne stavke), iznosila je 21.351,65

47.5. Izračunom konverzije na dan 30.09.2015. godine (list 37 spisa), tuženik je prikazao početno stanje glavnice u CHF, koje je preračunao u EUR na dan isplate kredita, te je utvrdio preplatu kredita tužitelja na dan 30.09.2015. godine koliko je tužitelj platio više po kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, u odnosu koliko bi platio na kredit istog iznosa glavnice uz valutnu klauzulu u EUR. Aneksom ugovoru utvrđena je preplata tužitelja po predmetnom kreditu na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 8.344,91 kuna, a ugovorne strane su suglasno utvrdile da se visina preplate može promijeniti u prijelaznom razdoblju, o čemu je tuženik bio dužan obavijestiti tužitelja po provedbi Aneksa ugovoru u poslovnim knjigama. Budući da je od obračuna konverzije rađenog na dan 30.09.2015. godine, do datuma konverzije 04.03.2016. godine vršeno plaćanje anuiteta koji su u odnosu na utvrđeni novi otplatni plan od 30.09.2015. godine, sukladno Aneksu plaćeni u manjem iznosu od ukupno 1.065,46 kn (list 39 spisa), tuženik je tužitelju u konačnici priznao i proveo preplatu u iznosu od 7.287,30 kn, te ga je obavijestio o provedenoj konverziji. Sukladno Aneksu ugovoru preplaćeni iznos preplate se koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Kompletan obračun konverzije tuženik nije dostavio, međutim dostavio je specifikacije uplata, te otplatne planove do konverzije i nakon konverzije. Iz otplatnih planova je moguće utvrditi da je početni iznos glavnice u otplatnom planu nakon konverzije jednak ostatku neotplaćene glavnice na dan konverzije. Iz specifikacija uplata do konverzije i nakon konverzije, vidljivo je da je tuženik priznao sve uplate tužitelja, te da je nakon konverzije, počevši od travnja 2015. godine tužitelj plaćao 50% anuiteta do iskorištenja konverzijom priznate mu preplate.

 

48. Sud prihvaća u cijelosti izračun vještaka kao stručan i nepristran, jer je dan na temelju dugogodišnjeg iskustva kao sudskog vještaka, a posebice jer je isti vještak vještačio u mnogobrojnim predmetima iste vrste kao što je ovaj.

 

49. Sud je tužitelju, a prema rezultatima provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja priznao na ime preplaćenih iznosa zbog tečajne razlike iznos od 1.866,66 EUR (14.064,35 kn), a koji iznos se dobije kad se od pozitivnih stavki tečajne razlike prema izračunu vještaka od 21.351,65 kn oduzme iznos koji je tužitelju priznat konverzijom 7.287,30 kn.

 

50. Naime, preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na razliku preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sud je odbio kao neosnovan, jer je nastupila zastara potraživanja tužitelja za ovaj dio tužbenog zahtjeva, obzirom da je tužba podnesena 5. ožujka 2021. (rok za podnošenje je bio do 13. lipnja 2019.)

51. Za napomenuti je da sud nije umanjio tzv. pozitivne preplate po osnovi tečajne razlike za tzv. negativnu razliku u preplati, jer tuženik tijekom postupka nije postavio niti protutužbeni zahtjev, a niti prigovor prijeboja. Nadalje, u konkretnom slučaju tužitelj je pošteni stjecatelj, a tuženik nema pravo na povrat tzv. negativnih razlika, jer je njegovo postupanje bilo nepošteno. Naime, tuženik je kao kreditor povrijedio pravo tužitelja kao potrošača zaključujući ugovor o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se navedene odredbe odnose samo na potrošače, a ne i na trgovca. Pored toga, zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. – 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tužene nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja. Stoga ovaj sud nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike, a i prema praksi županijskih sudova nije potrebno uzimati u obzir tzv. negativne razlike (Županijski sud u Velikoj Gorici broj Gž-671/2022-2 od 21.02.2023., Županijski sud u Zagrebu broj Gž-920/2023-2 od 21.03.2023. i broj Gž-791/2022-3 od 14.3.2023. te Županijski sud u Varaždinu broj Gž-1575/2022-2 od 01.02.2023. i dr.). Kako tuženik u ovom predmetu nije podnio ni protutužbu niti prigovor radi prijeboja, to  nije bilo potrebno posebno presudom u izreci odlučivati o istom.

 

52. Pored povrata preplaćenog iznosa tužitelju je  dosuđena i zatezna kamata koja teče od 30. rujna 2015. pa do isplate , jer je tuženik  - kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada je tužitelju konverzijom manje priznao preplaćeni iznos zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nego što je to utvrđeno financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

 

53. Dakle, tužitelju je na dosuđeni iznos priznata zakonska zatezna kamata primjenom odredbe čl. 346. u vezi čl. 349. i čl. 1085. te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

 

54. Ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao.

 

55. Tužitelj potražuje trošak prema troškovniku na listu 755 spisa, koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku odvjetniku (uračunat PDV 25%), kako slijedi: za sastav tužbe (Tbr.7/1) u iznosu od 250,00 eur, sudska pristojba za tužbu u iznosu od 26,54 eur  za sastav podneska od 04. svibnja 2022. (Tbr.8/1) u iznosu od 250 eur za zastupanje na raspravi od 24. svibnja 2022. (Tbr. 9/2) u iznosu od 125,00 eur, za zastupanje na raspravi od 13. listopada 2022. (Tbr. 9/1) u iznosu od 250,00 eur, za financijsko – knjigovodstveno vještačenje i iznosu od 165,90 eur, za sastav podneska od 21. ožujka 2023. (Tbr.8/1) u iznosu od 250,00 eur, za zastupanje na raspravi od 19. veljače 2024. (Tbr. 9/1) u iznosu od 250,00 eur i na presudu u iznosu od eur, odnosno potražuje sveukupno iznos od 1.567,44 eur.

Troškovi tužitelja bili su nužni za vođenje ove parnice, a troškovnik punomoćnice tužitelja zatražen je u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/2023) te je sud zatraženi trošak priznao tužitelju u cijelosti.

 

56. O troškovima postupka sud je odlučio na temelju odredbe čl.154. st.5. i čl.155. Zakona o parničnom postupku, obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti s osnovom tužbenog zahtjeva, a glede visine je uspjeh tužitelja djelomičan, ali zbog toga dijela u kojem nije uspio, nisu nastali nikakvi dodatni troškovi za tuženika. Pored toga, radi se o potrošačkom sporu u kojem je tužitelj potrošač te mu pripada cjelokupan parnični trošak, koji je bio opravdan, odnosno nužan za vođenje parnice. Ovaj stav proizlazi iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u točki V. izreke, a koja odluka obvezuje i ovaj sud da u sporovima u kojima tužitelj sudjeluje kao potrošač, u cijelosti odradi troškove postupka u  korist potrošača neovisno o tome je li u cijelosti uspio u sporu, budući su odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatske sudove, jer su po svojoj pravnoj snazi iznad zakona. Naime, u suprotnome bi potrošačima kao potencijalnim tužiteljima u potrošačkim sporovima nastala prepreka u vidu bojazni od snošenja troškova postupka, a što bi ih odvraćalo na ostvarivanje djelotvorne sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Identičan stav proizlazi i iz odluke Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-920/2023-2 od 25. ožujka 2023.

 

 

 

U Valpovu 27. ožujka 2024.

                                                                                                                                    

 

 

                          Sutkinja

Tatjana Varžić, v .r.

 

 

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku  od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda,                 nadležnom županijskom sudu.                                  

 

 

Dostaviti:     

1.Punomoćnici tužitelja,       

2.Punomoćniku tuženika.