1              Poslovni broj: II Kž-137/2024-5

Poslovni broj: II Kž-137/2024-5

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te Marije Balenović i Maje Štampar Stipić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Barišić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. M., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22. dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru, broj Kv-I-12/2024-4 (K-2/2024.) od 26. veljače 2024. o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

Odbija se žalba optuženog T. M. kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Citiranim rješenjem prvostupanjskog suda u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog T. M., zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. i članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. dalje: ZKP/08.) produljen je istražni zatvor protiv optuženika na temelju zakonske osnove iz članka 123. stavka 1. točka 3. ZKP/08.

 

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio T. M. po braniteljici, odvjetnici A. M. bez navođenja posebne žalbene osnove s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu te ukine pobijano rješenje.

 

3. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, u skladu s člankom 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Naime, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da ne postoji potreba za produljenjem istražnog zatvora, te da daljnje trajanje istražnog zatvora nije svrsishodno obzirom da je "dosadašnje trajanje istražnog zatvora – i to više od 6 mjeseci – ostvarilo dovoljan pedagoški utjecaj na optuženika". Suprotno navedenom, pravilno je i na zakonu osnovano prvostupanjski sud ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjene opća i posebna pretpostavka za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog T. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., te je za svoju ocjenu dao valjane, dostatne i neproturječne razloge koje u cijelosti prihvaća i Visoki kazneni sud Republike Hrvatske.

 

6. Naime, prema podacima u spisu optuženik je višestruko osuđivan, i to između ostalog i zbog razbojništva, razbojničke krađe i kaznenog djela mučenja ili ubijanja životinja, što ukazuje da ranije izrečene kazne očigledno nisu utjecale na optuženika na način da uskladi svoje ponašanje sa zakonom. Pored toga, prema rezultatima psihijatrijskog vještačenja kod optuženika je utvrđena ovisnost o više psihoaktivnih tvari, s organskim oštećenjima cjelokupne ličnosti, te je upravno vještačenjem optuženiku dijagnosticiran mješoviti poremećaj koji za manifestaciju ima teškoće u kontroli ponašanja i nepoštivanje socijalnih normi i pravila, uz razdražljivost sklonost agresiji, impulzivnosti i intoksikacijama. Prema tome, i drugostupanjski sud nalazi da je opasnost od ponavljanja djela na strani optuženika realna i predvidiva s razumnim stupnjem vjerojatnosti.

 

6.1. Pritom, trajanje istražnog zatvora od "čak 6 mjeseci" kako to u žalbi ističe žalitelj, prema ocjeni drugostupanjskog suda nije dostatno da bi izvršilo utjecaj na optuženika, a nije ni povrijeđeno načelo razmjernosti na koje posredno upire žalitelj. Naime, načelo razmjernosti iz članka 122. stavka 2. ZKP/08. nije povrijeđeno, kada se uzme u obzir razmjer između težine počinjenih kaznenih djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku kao i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora, pri čemu ne prijeti iscrpljivanje rokova najduljeg trajanja istražnog zatvora iz članka 133. ZKP/08.

 

7. Imajući na umu sve navedeno neosnovano i pogrešno ističe žalitelj da upiranje na dosadašnju osuđivanost nije dostatno za produljenje istražnog zatvora i da se produljenje ne može zasnivat samo na jednoj okolnosti, jer je iz pobijanog rješenja razvidno, kako se prvostupanjski sud se nije rukovodio samo s tom okolnošću (iako ista jest od najvećeg utjecaja na procjenu budućeg ponašanja optuženika), već je suprotno tome valjano doveo u vezu nalaz psihijatrijskog vještaka, i njime utvrđene osobine ličnosti optuženika, s okolnostima i načinom počinjenja djela zbog kojeg se vodi ovaj postupak, a u kojem načinu se manifestira, visok stupanj kriminalne volje, bezobzirnosti i okrutnosti dosadašnjim životom optuženika u vidu višestruke osuđivanosti.

 

8. Kraj takvog stanja stvari, bez osnove je upiranje žalitelja da se razmotri mogućnost da se istražni zatvor zamijeni nekom od mjera opreza – obaveze javljanja policiji i zabrana približavanja žrtvi T. Š..

 

8.1. Vezano uz prethodno navedeno, ponavljanje žalbenih navoda da uslijed nedostatka podrške primarne obitelji, nema nikoga tko bi se pobrinuo o kući u kojoj je optuženik živio i kojoj je potrebna hitna sanacija krova, ne dovodi s uspjehom u pitanje valjanost pobijanog rješenja, jer ta okolnost ne umanjuje opasnost od ponavljanja kaznenih djela.

 

9. Bez uporišta je isticanje žalitelja da prvostupanjski sud nije vodio računa o dinamičkom pristupu, odnosno da je dužan pri svakom produljenju navesti sve čvršće i podrobnije razloge za eventualnu daljnju primjenu mjere istražnog zatvora. Protivno tom žalbenom navodu, prvostupanjsko rješenje sadrži dostatne i relevantne razloge koji opravdavaju činjeničnu i pravnu osnovu daljnje primjene mjere istražnog zatvora protiv optuženika, pritom je ocjena i drugostupanjskog suda da se okolnosti na strani okrivljenika nisu promijenile, te razlozi na temelju kojih je određen istražni zatvor i nadalje postoje, dok je je produljenje mjere istražnog zatvora razmjerno postizanju opravdanog cilja, zahtjevima javnog interesa i očuvanja sigurnosti koji pretežu nad pravom optuženika na slobodu.

 

10. Pozivanjem na ustavno na načelo da svako ograničenje slobode mora biti razmjerno naravi potreba za ograničenjem, koje načelo prema ocjeni žalitelja u pobijanom rješenju nije ispoštovano, drugostupanjski sud nalazi da je upravno suprotno, jer su dani valjani dostatni i neproturječni razlozi iz kojih je vrlo jasno razvidno da u konkretnom slučaju postoji opravdana potreba za ograničenjem slobode, radi zaštite javnog interesa. U tom kontekstu, a imajući na umu sve ranije rečeno, nije nađeno da bi prvostupanjski sud pristupio procjeni istražnozatvorskih osnova na način koji bi predstavljao kršenje ustavnih prava optuženika.

 

11. Kako ispitivanjem pobijanog rješenja u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

 

Zagreb, 27. ožujka 2024.