1                         Poslovni broj Gž-712/2021-3

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-712/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. S. iz Z., OIB:…,kojega zastupaju A. B. i N. L., odvjetnice u Z., protiv tuženika R. H. O.:…., kojeg zastupa O. d. o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka, podnesenim protiv presude O. građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 17 Pn-3109/14-52 od 1. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2024.

p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 17 Pn-3109/14-52 od 1. veljače 2021. u točki I. izreke.

 

              2. Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se ista presuda u točkama II. i III. izreke i sudi:

 

              Nalaže se tuženiku R. H. isplatiti tužitelju daljnji iznos od 676,89 eura (slovima: šesto sedamdeset šest eura i osamdeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 7. prosinca 2013. do isplate i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 1.692,22 eura (slovima: tisuću šesto devedeset dva eura i dvadeset dva centa), sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za nadoknadu troška odbija kao neosnovan.

 

              3. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 208,62 eura (slovima: dvijesto osam eura i šezdeset dva centa) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 676,89 eura (5.100,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom od 7. prosinca 2013. do isplate, u točki II. izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu

 

 

iznosa od 676,89 eura (5.100,00 kn), sa zakonskom zateznom kamatom od 6. prosinca 2013. do isplate, dok je u točki III. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

2. Protiv presude su žalbe podnijele obje stranke, tužitelj protiv presude u točkama II. i III. izreke pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl.   353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), dok tuženik pobija presudu u točki I. izreke, pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

3. Tužitelj u žalbi navodi da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da se terapija koju mu je liječnik preporučio sastojala od uzimanja B. jednom dnevno pa ukazuje na sadržaj uputa liječnika u nalazu KB D. od 7. ožujka 2013., kada mu je indicirano mirovanje, analgetici po potrebi te tuširanje ekskorijacije prema datim uputama. Navodi da mu je rečeno da zbog ozljede mora tuširati ranu svaki dan, ispirati ju zelenom vodom, a da je u kaznionici tuširanje bilo omogućeno samo jednom tjedno. Pored toga, da je naznačeno da bi ga u slučaju potrebe trebao pregledati i liječnik kirurg, što da je sud prvog stupnja propustio utvrditi. Glede nemogućnosti tuširanja, navodi da se njegova rana nalazila na predjelu leđa pa da je nejasan zaključak suda da je tu ranu mogao tuširati u sanitarnom čvoru unutar sobe, pri čemu naglašava da nije dobio tekućinu za ispiranje rane. Ponavlja da je zbog toga trpio bolove, budući da mu se rana lijepila za plahtu, da je o tome iskazivao i svjedok E. G. koji nema interesa za ishod ovog spora, kada je naveo da se sjeća kako tužitelj zbog bolova nije išao ni u šetnju. Ukazuje i na dio nalaza vještaka iz kojeg bi proizlazilo da je ispiranje rane bilo moguće činiti u kućnim uvjetima pa naglašava da nije otpušten na kućnu njegu, a da su zatvorski uvjeti daleko od kućnih uvjeta u koje se pacijenti prema redovnom tijeku stvari otpuštaju. Smatra da su u tom dijelu razlozi presude proturječni ispravama u spisu. Ističe da je zahtijevao pregled kod kirurga, ali da mu to nije omogućeno, te da u zatvoru nije bio ni zaposleni liječnik kirurg, što ukazuje da mu nije bila osigurana tražena liječnička skrb.

 

3.1. Nadalje, ističe da je u svom iskazu detaljno opisao neadekvatne zatvorske uvjete pa da je nejasno i neobrazloženo iz kojeg razloga je sud izveo zaključak da je omogućavanje tuširanja dva puta tjedno dostatno za održavanje higijene u kombinaciji sa svakodnevnim korištenjem umivaonika s tekućom vodom. Smatra da mu je povrijeđeno pravo iz čl. 103. st. 1.  Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" br. 128/99 s izmjenama i dopunama - dalje ZIKZ), kojim je propisano da se zatvoreniku osigurava liječenje, te mjere zdravstvene zaštite u opsegu određenom u javnom zdravstvu, a posebice da je nejasno kako sud iz iskaza tužitelja zaključuje da mu opisani režim nije pričinjavao neugodnosti i nelagode. U tome nalazi proturječnosti te povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

4. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

5. Tuženik u žalbi navodi da je tužitelj boravio u istražnom zatvoru, a ne na

 

izdržavanju kazne pa da su se na njega primjenjivale odredbe Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08 s izmjenama i dopunama – dalje ZKP) te Pravilnika o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje istražnog zatvora ("Narodne novine" br. 8/2010 – dalje Pravilnik). Stoga da su pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava kada je zaključeno da je uslijed neadekvatnog smještaja došlo do povrede prava osobnosti iz čl. 19. u svezi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - ZOO). Ne spori da tužitelj u svakom trenutku nije imao osiguranu propisanu kvadraturu prostora, ali tvrdi da su poduzete ostale mjere da bi se taj nedostatak kompenzirao drugim okolnostima i pravima zatvorenika pa da nema osnove za naknadu štete, kako je to izraženo i u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu M. protiv R. H., Zahtjev 7334/13 od 20. listopada 2016. Glede sanitarnog čvora, naglašava da ni jednim propisom nije navedeno kako bi sanitarni čvor trebao izgledati i gdje bi trebao biti smješten pa da stoga niti s te osnove tužitelj nema pravo na naknadu štete. Smatra da sama činjenica što sanitarni čvor nije odijeljen zidom do stropa, ne znači da je tužitelj bio podvrgnut nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, uz napomenu da tužitelj nije ni tvrdio da bi tijekom boravka u Zatvoru u Z. prema njemu bila primjenjena sila ili da bi se postupalo nečovječno u smislu čl. 3. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine” - Međunarodni ugovori 18/97, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 – dalje Konvencija). Navod da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. srpnja 2020. pod brojem Revd-1661/2020 dopuštena revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu zbog pravnog pitanja koje se odnosi na opravdanost dosuđenja pravične novčane naknade zbog same činjenice smještaja u zatvorsku ćeliju u površini manjoj od zakonom propisanog standarda, činjenice konzumiranja hrane u sobi te neodgovarajućeg sanitarnog čvora. Tvrdi da je izostala ocjena suda u odnosu na uzročnoposljedičnu vezu između neadekvatnog smještaja tužitelja i nastale štete. Pritom ukazuje i na nekoliko rješidbi županijskih sudova koje su donesene u svezi istih pravnih pitanja. Na kraju zaključuje da, kada se usporede sva prava koja su tužitelju bila osigurana, da proizlazi da mu je bila osigurana primjerena i dostupna kvaliteta života u zadanim uvjetima, a da nepridržavanje odredbi o veličini prostora te smještaju sanitarnog čvora unutar ćelije, ne prelazi neizbježni element trpljenja ili poniženja povezan s legitimnim postupanjem prema osobi lišenoj slobode pa da tužitelju nije povrijeđeno pravo osobnosti.

 

6. Predlaže presudu u točki I. izreke ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

7. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

 

8. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, međutim nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, zbog čega je mjerodavno materijalno pravo pogrešno primijenjeno na štetu tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda na koju ukazuju stranke u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

 

9. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene slijedeće činjenice:

 

- da se tužitelj u razdoblju od 13. ožujka do 5. lipnja 2013. nalazio u istražnom zatvoru kaznionice R. u Z., na temelju rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 13. ožujka 2013, kojim je određen istražni zatvor zbog sumnje na počinjenje kaznenog djela protiv imovine-teškom krađom;

- da je presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj KO-700/13 od 5. lipnja 2013. tužitelj kao okrivljenik oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine-teškom krađom opisano u čl. 229. st. 1. toč. Kaznenog zakona,

- da je tužitelj 7. ožujka 2013. pretrpio tjelesne ozljede zadobivši veći broj udaraca po tijelu drškom sjekire te je istog dana zaprimljen u Kliničkoj bolnici D.,

- da je za vrijeme boravka u zatvoru tužitelj boravio u prostoriji površine 21 m2 sa još šest zatvorenika, da u kvadraturu prostorije ulazi i površina sanitarnog čvora od 1,57 m2, s tim što je sanitarni čvor odvojen zidom visine cca 180 cm, što znači da nije u potpunosti odijeljen od ostatka površine sobe,

- da se u prostoriji nalazi stol sa četiri stolice te da su zatvorenici konzumirali hranu isključivo u prostoriji u kojoj su boravili,

- da je zatvorenicima bilo omogućeno tuširanje dva puta tjedno, da su u sanitarnom čvoru imali toplu i hladnu vodu, da im nije bilo omogućeno bavljenje sportskim aktivnostima, već šetnja na otvorenom od dva sata dnevno,

- da je prostorija u kojoj je bio smješten tužitelj bila zaključana, što znači da se nije mogao kretati izvan tog prostora (osim tijekom dvosatne šetnje).

              10. Prema stajalištu suda prvog stupnja, okolnost što je sanitarni čvor koji nije u cijelosti odijeljen od ostatka prostorije smješten unutar prostorije u kojoj se boravi i jede, da se iz njega šire neugodni mirisi, a imajući u vidu velik broj zatvorenika, što pretpostavlja i često korištenje sanitarnog čvora, sama po sebi na grub način narušava ljudsko dostojanstvo i privatnost, pa zaključuje da je tužitelj nepotrebno bio izložen nelagodi za vrijeme obavljanja vlastitih fizioloških potreba te potreba drugih zatvorenika, posebice s obzirom na činjenicu da je u istoj prostoriji bila posluživana i hrana. Pred toga, ocjenjuje da je u vrijeme boravka u Zatvoru u Z. tužitelj bio smješten u neodgovarajuće prostorije te je imao na raspolaganju manje od 4 m2, a ponekad i 3 m2, kada se izuzme prostor sanitarnog čvora, protivno čl. 74. ZIKZ-a i čl. 3. Konvencije. Pritom utvrđuje da tuženik nije dokazao da je smanjene potrebnog minimalnog osobnog prostora kompenziran na drugačiji odgovarajući način, primjerice mogućnošću izlaska iz soba, zatim privatnog korištenja toaleta i slično.

              11. Glede tvrdnji tužitelja o neadekvatnoj medicinskoj skrbi, sud prvog stupnja na temelju medicinske dokumentacije te nalaza i mišljenja vještaka dr. A. Č., utvrđuje da je tužitelj nekoliko dana prije zaprimanja u istražni zatvor pretrpio lakše tjelesne ozljede i to natučenje prsnog koša, manji krvni podljev na zatiljku, krvni podljev lijeve lopatice, lijevog ramena i nadlaktice, te desnog lakta uz nekoliko manjih krasta na desnoj šaci, da je pregledan prilikom zaprimanja u zatvor, a potom još u dva navrata, 18. ožujka i 29. ožujka 2013. te da je preporučenu terapiju, lijek B. (protiv bolova) mogao uzimati u zatvoru prema liječničkim preporukama. Također utvrđuje da je mogao i ranu ispirati svakodnevno, bilo tuširanjem ili ispiranjem toplom

 

vodom u sanitarnom čvoru, uz zaključak da omogućavanje tuširanja samo jednom tjedno nije negativno utjecalo na zacjeljivanje rane na leđima.

              12. Prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka, sud prvog stupnja ocjenjuje da prava tužitelja nisu povrijeđena onemogućavanjem zdravstvene zaštite, odnosno neadekvatnom zdravstvenom zaštitom u zatvoru. Glede visine naknade štete, ocjenjuje da bi pravična novčana naknada u smislu čl. 1100. ZOO-a koja bi bila adekvatna okolnostima konkretnog slučaja iznosila 5.100,00 kn (676,89 eura) pa u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev, a za isti iznos zahtjev odbija kao neosnovan.

              13. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je zbog neodgovarajućih uvjeta u Zatvoru u Z. u kojemu je tužitelj bio smješten u razdoblju od 13. ožujka do 5. lipnja 2013. u kontinuitetu, tužitelju povrijeđeno pravo na čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva zajamčeno čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 - dalje Ustav  RH) te čl. 3. Konvencije. Naime, prema pravilnim utvrđenjima suda prvog stupnja, proizlazi da je tužitelj bio smješten u istražni zatvor u prostoriju u kojoj je uglavnom boravilo sedam zatvorenika, da se radilo o prostoriji površine 21,10 m2 u kojoj se nalazio i sanitarni čvor površine 1,57 m2, da sanitarni čvor nije bio u potpunosti odijeljen od preostalog prostora, već zidom visine oko 1,80 m, da su zatvorenici konzumirali obroke u istoj prostoriji u kojoj su bili smješteni, da je prostorija bila zaključana te da tužitelj nije imao mogućnost boravka izvan prostorije, osim boravka na otvorenom svakog dana po dva sata. Kada se od površine prostorije u kojoj je bio smješten tužitelj s ostalim zatvorenicima oduzme površina sanitarnog čvora, proizlazi da je zatvorenicima bio na raspolaganju prostor od 19,53 m2 pa kada se to podijeli sa brojem zatvorenika koji su u pretežitom dijelu vremena boravili u istoj prostoriji, proizlazi da je svatko od njih imao na raspolaganju manje od 3 m2 prostora (2,79 m2).

              14. Tužitelj je bio smješten u Zatvoru u Z. tijekom istražnog postupka pa se u nazočnom slučaju glede izvršavanja istražnog zatvora i postupanja sa zatvorenicima kojima je određen istražni zatvor primijenjuju odgovarajuće odredbe ZKP-a i narečenog Pravilnika. Prema čl. 136 ZKP-a istražni zatvor se mora izvršavati tako da ne vrijeđa osobu i dostojanstvo zatvorenika. Prema čl. 137. ZKP-a zatvorenici se smještaju u prostorije odgovarajuće veličine koje udovoljavaju potrebnim zdravstvenim uvjetima, s tim što se u pravilu takvi zatvorenici ne smještaju u istu prostoriju s osobama koje izdržavaju kaznu zatvora. Člankom 138. ZKP-a propisana je obveza omogućavanja kretanja zatvorenika na slobodnom zraku najmanje dva sata dnevno. Glede podzakonskih akata treba ukazati na čl. 5. narečenog Pravilnika kojim je propisano da zatvorenik ne smije biti izložen torturi, prisilnom radu i okrutnom i nehumanom postupanju. Glede smještaja zatvorenika je čl. 13. st. 4. Pravilnika propisano da smještaj mora odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, klimatskim prilikama te imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kada god to  zatvorenici žele, dok je st. 6. propisano da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane, s time da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

              15. I prema stajalištu ovog suda, već sama činjenica što je tužitelj boravio u prostoriji u kojoj je imao manje od 3 m2 osobnog prostora, zatim da su fiziološke

 

 

potrebe zatvorenika obavljane u sanitarnom čvoru koji je bio samo djelomično odijeljen od ostalog dijela prostorije, zbog čega su se u prostoriji širili neugodni mirisi, ukazuje da je tužitelju u takvim uvjetima povrijeđeno dostojanstvo zajamčeno čl. 25. st. 1. Ustava RH i čl. 3 Konvencije, zbog čega tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete. O tom pitanju se izjasnio i Ustavni sud RH u više odluka, jednako kao i Europski sud za ljudska prava (dalje ESLJP), pri čemu je Ustavni sud RH ukazao da pri razmatranju primjerenosti naknade neimovinske štete treba voditi računa o sudskoj praksi ESLJP-a i uzeti u obzir iznose naknade koje je zbog povrede čl.3. Konvencije u činjenično i pravno sličnim predmetima dosudio taj sud, uzimajući u obzir specifične okolnosti svakog pojedinog predmeta.

              16. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja te s tim u svezi sudsku praksu ESLJP-a koja je donesena u usporedivo sličnim slučajevima pa je pogrešno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo na štetu tužitelja kada mu je dosuđena naknada neimovinske štete u iznosu od 676,89 eura.

              17. Analizirajući presude ESLJP-a Login protiv Hrvatske, Zahtjev broj 49268/10, presuda od 6. studenoga 2012., M. protiv Hrvatske, Zahtjev broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016. te U. protiv Hrvatske, Zahtjev broj 21613/16, presuda od 31. listopada 2019., treba zaključiti da je tim presudama utvrđena povreda čl. 3. Konvencije zbog neodgovarajućih uvjeta u Z. u Z., upravo u slučajevima u kojima su zatvorenici boravili u zatvorskim sobama u kojima su imali na raspolaganju prostor manji od 3 m2, u kojima se nalazio poluotvoreni zahod te u kojima su zatvorenici boravili neprekidno 22 sata na dan, kada je zaključeno da se radi o boravku u nečovječnim uvjetima te je u svakom od tih slučajeva podnositelju zahtjeva dosuđena odgovarajuća pravična novčana naknada. Treba naglasiti da je u sudskoj praksi ESLJP-a zauzeto stajalište da ne postoji razlika u pogledu primjene minimalnih standarda od 3 m2 površine po zatvoreniku u odnosu na pritvorenike u istražnom zatvoru te zatvorenike koji izvršavaju kaznu zatvora. Također je izraženo stajalište da u slučaju kada osobni prostor koji je na raspolaganju zatvoreniku iznosi manje od 3 m2 u smještaju u kojem boravi više zatvorenika da tada postoji "čvrsta pretpostavka" povrede čl. 3. Konvencije. Dakle, nedostatak osobnog prostora se smatra toliko ozbiljnim da dovodi do čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije, a teret dokaza o suprotnom je na tuženiku, koji bi trebao dokazati da su postojale okolnosti koje su nadomjestile nedostatak prostora (primjerice sloboda kretanja i omogućavanje aktivnosti izvan sobe). Imajući u vidu činjenicu da je tužitelj u takvim nečovječnim uvjetima boravio u kontinuitetu 85 dana, a s obzirom na opisane okolnosti konkretnog slučaja te sudsku praksu ESLJP-a, te činjenicu da tuženik nije dokazao da je nedostatak osobnog prostora nadomješten na drugi način, valja zaključiti da tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu u utuženom iznosu, dakle u iznosu od 1.353,78 eura.

              18. Na žalbene navode tuženika, treba odgovoriti da okolnost nedostatnog osobnog prostora, u nazočnom slučaju nije kompenzirana drugim okolnostima i pravima zatvorenika, kako to tvrdi tuženik u žalbi, budući da je tužitelj, osim tijekom dva sata dnevno kada je mogao boraviti na otvorenom, u šetnji, kontinuirano s ostalim zatvorenicima boravio u istoj prostoriji u kojoj je spavao, konzumirao obroke i

 

 

obavljao fiziološke potrebe u poluotvorenom sanitarnom čvoru. Točni su navodi tuženika da je izvršavanje istražnog zatvora regulirano odredbama ZKP-a i narečenog Pravilnika, međutim i u takvim uvjetima je država dužna osigurati boravak u zatvoru u kojemu   zatvorenik neće trpjeti poniženje koje nadilazi uobičajeno poniženje koje bi bilo povezano sa zatvorom, dakle u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo, te u kojima se zatvorenik ne izlaže nelagodi ili trpljenju u intenzitetu koji prelazi neizbježnu razinu nelagode koja se podrazumijeva.

              19. Stoga valja zaključiti da je žalba tuženika u cijelosti neosnovana, dok je žalba tužitelja osnovana, pri čemu glede žalbe tužitelja treba istaći da i prema stajalištu ovog suda boravkom tužitelja u Zatvoru u Z. nije povrijeđeno njegovo pravo na zdravstvenu zaštitu, budući da je pružena zdravstvena zaštita bila odgovarajuća njegovom zdravstvenom stanju, konkretno ozljedama koje je pretrpio prije dolaska u zatvor. Utoliko nije potrebno odgovarati na žalbene navode tužitelja kojima pokušava dokazati suprotno, budući da je već glede neodgovarajućih uvjeta u zatvoru tužbeni zahtjev ocijenjen u cijelosti osnovanim.

              20. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, pripada mu pravo i na nadoknadu parničnog troška od tuženika primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelja je zastupao odvjetnik pa mu glede zastupanja pripada pravo na troškove odvjetnika koji se odnose na podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora, za sastav tužbe, podneska od 21. travnja 2016. te podneska od 29. srpnja 2020. po 1.000,00 kn za svaku radnju primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 37/22, 107/15 i 126/22; Tarifa), zatim za sastav podnesaka od 27. ožujka 2017. te 9. kolovoza 2019. po 250,00 kn, primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife, budući da se ne radi o obrazloženim podnescima u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zatim za pristup na ročišta održana 5. ožujka 2018., 26 veljače 2020. i 24. studenoga 2020. po 1.000,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, na ročišta održana 12. svibnja 2016. te 17. rujna 2018. po 500,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 2. Tarife te za ročišta od 11. veljače 2019. te 9. prosinca 2019. po 250,00 kn primjenom Tbr. 9. toč.5. Tarife, odnosno ukupno 9.000,00 kn, čemu treba pridodati iznos poreza na dodanu vrijednost (PDV) od 2.250,00 kn primjenom Tbr. 42. Tarife , što daje iznos od 11.250,00 kn. Tom iznosu treba pridodati trošak medicinskog vještačenja od 1.100,00 kn te iznos pristojbe za tužbu od 400,00 kn, što daje ukupan iznos od 12.750,00 kn (1.692,22 eura).

              21. Tužitelj je uspio i u žalbenom postupku, pri čemu treba navesti da je vrijednost predmeta spora za obračun troška žalbenog postupka iznos od 676,89 eura (5.100,00 kn). Tako tužitelju pripada pravo na nagradu odvjetnika za sastav žalbe u iznosu od 937,50 kn primjenom Tbr. 10. toč. Tarife, uvećano za PDV od 234,38 kn, odnosno ukupan iznos od 1.171,88 kn, čemu treba pridodati iznos sudske pristojbe za žalbu od 400,00 kn, što daje iznos od 1.571,88 kn (208,62 eura).

22. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a žalbu tužitelja uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točkama II. i III. izreke preinačiti primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

 

 

23. Odluka o troškovima žalbenog postupka je donesena primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

     U Rijeci, 27. ožujka 2024.

 

 

                                                                                      PREDSJEDNICA VIJEĆA

 

Helena Vlahov Kozomara, v.r.