1

Poslovni broj: 37 Gž-237/2024-2

 

Poslovni broj: 37 Gž-237/2024-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. T. iz Z., OIB:..., koju zastupa punomoćnik N. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. B. d.d., OIB:..., Z., kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 6. studenog 2023. poslovni broj: P-4815/2021-16, u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4815/2021-16 od 6. studenog 2023.

 

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-407/2007 sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika od 2. travnja 2007. sadržana u članku 5., a koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% (nulacijelihdevedeset posto) iznosa kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 604,35 EUR/4.553,49 kn sa zateznom kamatom od 10. svibnja 2007. pa do isplate po stopi koju do 31. prosinca 2007. određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.587,89 EUR/11.963,97 kn sa zateznom kamatom od 6. studenog 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

 

2. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i tužiteljicu obveže naknaditi trošak tuženiku, podredno da vrati predmet na ponovno odlučivanje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-407/2007 sklopljenog između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca 2. travnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) sadržana u članku 5. tog Ugovora kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 604,35 EUR/4.553,69 kn sa zateznom kamatom do 10. svibnja 2007. koji iznos je ustegnut od iznosa kredita od 113.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita.

 

6. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog postupka kao nespornim utvrdio slijedeće činjenice:

 

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3. točka 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), a da je tužiteljica potrošač u smislu članka 3. točke 1. istog Zakona

- da se tužiteljica obvezala prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,90% te da je tužiteljica tu naknadu platila 9. svibnja 2007. u iznosu od 4.553,49 kn,

 

dok je na temelju ocjene provedenih dokaza saslušanjem tužiteljice i svjedokinje K. K., djelatnice banke, utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu tipski, unaprijed formulirani po tuženiku te da se o spornom dijelu odredbe članka 5. Ugovora o kreditu po pitanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pregovaralo, a niti se o toj odredbi nije ni moglo pregovarati.

 

7. Polazeći od odredbi članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03 prema kojima se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao i odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03 prema kojoj je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te daljnjih odredbi ZZP/03 (članka 84., 85., 83., 59.) prvostupanjski sud utvrđuje slijedeće:

 

- da je prijeporna odredba morala postati poznata tužiteljici u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu obzirom je sadržana u samom njegovom tekstu te je ista lako uočljiva, jasno i razumljivo sastavljena, dakle na način da tužiteljica precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze zbog čega je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03

- da odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti u smislu članka 84. ZZP/03

- da je predmetna odredba akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa

- da imajući na umu da ugovorna odredba članka 5. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pružanim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebno imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima

- da odredbe članka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije predviđena niti tada važećim Zakonom o bankama

- da iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ta odredba nepovoljno je utjecala na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu

- da u skladu sa člankom 59. točkom 3. ZZP/03 Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti

- da predmetni Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora a niti su ti troškovi samorazumljivi,

 

te na temelju iznesenog zaključuje da je tuženik člankom 5. Ugovora o kreditu na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, a niti dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružane usluge u visini od 0,90% njegove visine što utječe na pravni položaj tužiteljice i na njezinu štetu stvara značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Posljedično naprijed utvrđenom, a imajući na umu da je prema članku 87. stavku 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna, prihvaća deklaratorni tužbeni zahtjev te primjenom članka 1111. stavka 1. ZOO obvezuje tuženika da tužiteljici isplati iznos od 4.553,49 kn odnosno 604,35 EUR te na taj iznos zateznu kamatu od prvog idućeg dana nakon plaćanja – neosnovanog stjecanja na strani tuženika, do isplate temeljem članka 1115. ZOO.

 

8. Prigovor zastare prvostupanjski sud odbio je kao neosnovan pozivajući se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što u primjeni u konkretnom slučaju znači da zastara nije počela ni teći budući da predmetna presuda još nije postala pravomoćna.

 

9. U žalbi tuženik tvrdi da sukladno ZZP/03 nije trebalo provoditi test poštenosti jer članak 85. tog Zakona propisuje obvezu transparentnosti koja u ovom slučaju nije upitna dok članak 84. isključuje provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive odredbe o predmetu ugovora i cijeni. U konkretnom slučaju predmetna odredba napisana je na način da daje mogućnost tužiteljici da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u utuženom iznosu zbog čega nije dozvoljeno provoditi test nepoštenosti pa je stoga sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Pri toma ukazuje na praksu Županijskog suda u Splitu i Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Rovinju. Također tvrdi da troškovi obrade predstavljaju i cijenu predmetnog kredita, a da iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, "drugim" troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe ili naknade. Poziva se na sudsku praksu Suda Europske unije koji je u predmetu C 565/21 zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita, te u predmetu C 621/17 koja je na istom tragu.

 

9.1. Nastavno tuženik posebno ukazuje na iskaz tužiteljice u kojem je navela da je znala koliko će iznositi sporna naknada ali da se sud ne bavi tim iskazom te presuda kao takva nema razloga o odlučnim činjenicama čime je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Neobrazloženom smatra presudu u odnosu na postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja dok u odnosu na značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača sud nije obrazložio u čemu se ista sastoji te pri tome ističe da ZZP/03 propisuje značajnu neravnotežu.

 

9.2. Opreza radi tuženik navodi, iako smatra irelevantnim, da obrada kredita spada u opis troška tuženikovih zaposlenika te da su razni troškovi pa tako i oni obrade kredita nešto o čemu odluku donosi uprava te ne spadaju u djelokrug kreditnih referenata i da sve nastale troškove tuženik podmiruje iz svojih sredstava koje ostvaruje kroz razne naknade za svoje usluge i proizvode.

 

9.3. U žalbi tuženik osporava i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da nije protekao zastarni rok od 5 godina pri tome ističući da se prvostupanjski sud nije pozvao ni na jednu zakonsku odredbu koja bi određivala prekid zastare za predmetno potraživanje. Iznosi svoj pravni stav da obveza povrata stečenog na temelju ništetne odredbe ugovora dospijeva s danom ispunjenja obveze sadržane u tom ugovoru sukladno članku 371. ZOO. Također osporava primjenu članka 11115. ZOO smatrajući da tužiteljica nije dokazala da je prije podnošenje tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove, a da sudska praksa nepoštenje stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Poziva se i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sastanka održanog 5. ožujka 2004. Konačno tuženik osporava odluku o troškovima tvrdeći da vrijednost boda koju je primijenio prvostupanjsku sud na odvjetničke radnje nije obrazložena te nije jasno primjenom kojeg akta je ista obračunata već je očito primijenio jedinstvenu vrijednost boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika nevezano za vrijednost boda važećem u trenutku poduzimanja pojedine radnje čime je evidentno primijenio načelo zabrane retroaktivnosti. Pri tome se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2450/2023-2 od 30. kolovoza 2023.

 

10. Ispitivanjem pobijane presude primjenom članka 365. stavka 2. ZPP, dakle u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP budući je prvostupanjski sud iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je temeljio odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, činjenična utvrđenja imaju uporišta u provedenim dokazima koje je prvostupanjski sud ocijenio na način na koji mu to nalaže odredba članka 8. ZPP te presuda nema nikakvih nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati.

 

11. Činjenična utvrđenja kao i materijalnopravno shvaćanje prvostupanjskog suda ovaj sud prihvaća pravilnim te ista nisu dovedena u sumnju naprijed iznesenim žalbenim navodima tuženika.

 

12. Neosnovano tuženik ističe žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava jer je protivno navodima žalbe, prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 84. ZZP/03 proveo test poštenosti. I po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita, nisu odredbe o predmetu i cijeni, a to imajući u vidu da se ugovorom o kreditu, kako ga definira članak 1021. ZOO, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Stoga su troškovi sadržani u članku 5. Ugovora o kreditu koji osim sporne odredbe, sadrži i odredbu da se korisnik kredita u slučaju odustajanja od korištenja kredita prije isplate obvezuje platiti Banci naknadu za odustajanje sukladno Odluci o naknadama za usluge i da se korisnik kredita obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane za zaključenje ovog Ugovora i naplatu tražbina iz istog, akcesorne prirode, a ne odredbe o predmetu i cijeni kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

13. Činjenica da je sporna odredba transparentna ne znači da je ujedno i poštena. Iz načina na koji je u članku 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu  od 0,90% iznosa kredita, prije svega ne može se zaključiti o kojim troškovima se radi, a niti su troškovi određeno navedeni kako to zahtjeva odredba članka 59. ZZP/03, odnosno odredba ne sadrži nikakvih podataka o troškovima stvarno pruženih i nastalih tuženiku na koje se odnosi. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka nespornim proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremila tuženica na unaprijed formuliranom obrascu te da tužiteljica nije mogla utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na ugovorenu naknadu za koju joj je i izričito rečeno da se o istoj ne može pregovarati te da su pravila banke takva da se takva naknada mora platiti, ali da se može realizirati kroz kredit na što je ona pristala je joj kredit trebao. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nije objašnjeno koji troškovi tuženice se namiruju iz ugovorene naknade te da se niti iz ostalog sadržaja Ugovora o kreditu kao i provedenog dokaznog postupka ne može izvesti zaključak koji troškovi tuženice bi se podmirivali iz te naknade, a posebno imajući u vidu da se člankom 5. Ugovora o kreditu tužiteljica uz naknadu iz članka 3., dodatno obvezala podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane uz zaključivanje Ugovora i naplatu tražbine iz istog, te da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije iznio koji su se troškovi tuženika namirili iz te naknade koja visina zavisi o visini odobrenog kredita, može se zaključiti da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice koja je platila ugovorenu naknadu bez da je znala koju uslugu ili trošak tuženika tim iznosom podmiruje. Stoga žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna naknada ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je sporna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, ista je ugovorena na štetu tužiteljice i kao takva stvorila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

 

14. Kako je člankom 81. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je člankom 87. stavkom 1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da su člankom 323. stavkom 1. ZOO propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. do 1115. ZOO, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obvezao tuženicu vratiti tužiteljici iznos od 604,35 EUR/4.553,49 kn plaćenih ustegom iz iznosa kredita 9. svibnja 2007. na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 5. Ugovora o kreditu i s kamatom od dana kada je taj iznos primila.

 

15. Ovaj sud prihvaća pravilnim i razloge zbog kojih je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na novčani iznos stečen na temelju ništetne odredbe platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost (ništetnost) prijeporne ugovorne odredbe već u predugovornoj fazi te da je tuženik pripremio takvu odredbu zbog čega je nepoštenost odredbe posljedice njegovog nesavjesnog postupanja to se isti smatra nepoštenim zbog čega je u obvezi platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

16. U odnosu na odluke Suda Europske unije na koje se poziva tuženik, a odnose na tumačenje odredbi Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ukazuje se na tumačenje Suda Europske unije izraženo u presudi C-567/2020 (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 toč.38) prema kojem Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je tuženik neosnovano stekao na temelju nepoštene odredaba Ugovora o kreditu ne može biti uređen odredbama te Direktive te se nepoštenost predmetne ugovorne odredbe prosuđuje isključivo primjenom Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) koji se primjenjivao u vrijeme kad je Ugovor o kreditu sklopljen.  U odnosu na sudsku praksu Županijskih sudova na koje se poziva tuženik valja navesti da ovaj sud ne obvezuju pravna shvaćanja drugih županijskih sudova, a niti općinskih sudova.

 

16.1. No, ipak valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koji odgovor glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

 

17. Neutemeljeno tuženica osporava ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti njezinog prigovora zastare utuženog potraživanja. Kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva sukladno članku 328. ZOO, na koju odredbu se pravilno poziva i prvostupanjski sud, to logičnim i materijalnopravno prihvatljivim proizlazi zaključak da zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili ništetne pojedine njegove odredbe počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Takvo shvaćanje zauzeo je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj 30. siječnja 2020. na koje se također pravilno poziva prvostupanjski sud, a koje glasi, citirano: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

 

18. Neosnovano tuženik pobija i odluku o parničnom trošku koju prvostupanjski sud pravilno temelji na članku 154. st.1. ZPP, a odluku o visini troškova za zastupanje po punomoćniku u osobi odvjetnika na odredbama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje u tekstu: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave (25. rujna 2023.) i primjenom koje je i tuženik zatražio troškove postupka. Tbr. 50. te Tarife vrijednost boda određena je u iznosu od 15,00 kn /1,99 EUR, pa kako je Tbr. 48. stavkom 1. Tarife određeno da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a stavkom 2. istog tarifnog broja da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade, dok je stavkom 3. određeno da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, to je pravilnom primjenom te odredbe prvostupanjski sud visinu troškova odredio prema vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99 EUR. Iako je točno da prvostupanjski sud nije naveo broj "Narodnih novina" u kojima je objavljena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koju je primijenio, isto se može zaključiti iz priznatih troškova za pojedine radnje, pa stoga ovaj sud ne nalazi da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. u vezi članka 129. stavka 5. i članka 381. ZPP na koju, pobijajući odluku o troškovima, sadržajno ukazuje tuženik.

 

19. Slijedom svega naprijed iznesenog, žalbeni razlozi tuženika ocijenjeni su neosnovanim, pa je stoga njegovu žalbu valjalo odbiti i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

 

20. Kako tuženik nije uspio sa žalbom to je odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

 

U Varaždinu 27. ožujka 2024.