1

Poslovni broj: Gž-447/2024-2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-447/2024-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

 

 

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to: Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. U. iz Z., OIB:…, zastupane po punomoćnici B. P. V., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu M. F. i B. P. V., odvjetnicima iz V., protiv tuženika banka A. d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:…, zastupanog po punomoćnici M. R., odvjetnici iz O. društva K. i P. d.o.o., odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-9178/2023-61 od 17. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2024.,

 

 

p r e s e u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-9178/2023-61 od 17. siječnja 2024.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„ I Utvrđuje se da je ništav i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 016-859/2005 od 18.5.2005., sklopljen između tužiteljice M. U., OIB:…, Z., i tuženika banke A. d.d., OIB …, Z., kao davatelja kredita, a koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Ž. H. P. dana 19.5.2005. godine pod brojem OU-491/2005 u čl. 7., koji glasi "kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF od H. banke  d.d. na dan plaćanja" te je ništava i ugovorena valuta u CHF iz čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, te je ništava i ugovorena valuta u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.

 

 

II. Nalaže se tuženiku banki A. d.d., OIB: …,Z. da tužiteljici M. U., OIB:…, Z., isplati iznos od 1.247,38 EUR sa zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 0,78 EUR od 21.9.2005. do isplate,

- na iznos od 1,22 EUR od 18.10.2005. do isplate,

- na iznos od 1,23 EUR od 17.11.2005. do isplate,

- na iznos od 1,62 EUR od 14.12.2005. do isplate,

- na iznos od 0,37 EUR od 17.1.2006. do isplate,

- na iznos od 0,61 EUR od 25.1.2006. do isplate,

- na iznos od 4,44 EUR od 17.12.2008. do isplate,

- na iznos od 7,15 EUR od 20.1.2009. do isplate,

- na iznos od 9,08 EUR od 3.3.2009. do isplate,

- na iznos od 9,96 EUR od 12.3.2009. do isplate,

- na iznos od 7,55 EUR od 30.4.2009. do isplate,

- na iznos od 8,08 EUR od 30.4.2009. do isplate,

- na iznos od 3,03 EUR od 28.5.2009. do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR od 25.8.2009. do isplate,

- na iznos od 2,35 EUR od 29.8.2009. do isplate,

- na iznos od 3,79 EUR od 26.9.2009. do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 26.9.2009. do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 26.9.2009. do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 26.9.2009. do isplate,

- na iznos od 3,88 EUR od 21.11.2009. do isplate,

- na iznos od 10,25 EUR od 11.2.2010. do isplate,

- na iznos od 9,67 EUR od 27.2.2010. do isplate,

- na iznos od 9,67 EUR od 27.2.2010. do isplate,

- na iznos od 9,67 EUR od 27.2.2010. do isplate,

- na iznos od 14,53 EUR od 19.6.2010. do isplate,

- na iznos od 20,18 EUR od 19.6.2010. do isplate,

- na iznos od 25,28 EUR od 1.9.2010. do isplate,

- na iznos od 33,79 EUR od 10.11.2010. do isplate,

- na iznos od 30,85 EUR od 10.11.2010. do isplate,

- na iznos od 26,12 EUR od 10.11.2010. do isplate,

- na iznos od 36,10 EUR od 18.12.2010. do isplate,

- na iznos od 47,16 EUR od 24.12.2010. do isplate,

- na iznos od 39,80 EUR od 19.2.2011. do isplate,

- na iznos od 40,23 EUR od 19.2.2011. do isplate,

- na iznos od 42,35 EUR od 18.3.2011. do isplate,

- na iznos od 38,17 EUR od 30.4.2011. do isplate,

- na iznos od 56,97 EUR od 30.6.2011. do isplate,

- na iznos od 58,63 EUR od 17.8.2011. do isplate,

- na iznos od 72,82 EUR od 6.9.2011. do isplate,

- na iznos od 65,53 EUR od 13.9.2011. do isplate,

- na iznos od 2,50 EUR od 8.11.2011. do isplate,

- na iznos od 56,59 EUR od 4.12.2011. do isplate,

- na iznos od 56,08 EUR od 4.12.2011. do isplate,

- na iznos od 54,92 EUR od 14.12.2011. do isplate,

- na iznos od 63,20 EUR od 18.2.2012. do isplate,

- na iznos od 63,65 EUR od 11.4.2012. do isplate,

- na iznos od 61,35 EUR od 11.4.2012. do isplate,

- na iznos od 62,90 EUR od 31.5.2012. do isplate,

- na iznos od 63,93 EUR od 4.7.2012. do isplate,

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

 

III. Nalaže se tuženiku banci A. d.d., OIB …iz Z. da tužiteljici M. U., OIB …iz Z., naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.774,01 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 17. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

 

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.084,21 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 17. siječnja 2024. do isplate.“

 

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primijene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, odnosno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

 

4. Na žalbu nije odgovoreno.

 

5. Žalba tuženika nije osnovana.

 

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 016-859/2005 sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika H. banke d.d. Z., kao kreditora od 18.5.2005., ovjerenog 19. svibnja 2005. kod javnog bilježnika Ž. H. P. iz Z., pod poslovnim brojem: OU-491/2005, a sve utemeljeno na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.,( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019.) te posljedično tome njezin zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 1.247,38 eura, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže opisano u izreci pobijane presude i to sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ovaj iznos naplatio od tužiteljice temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

 

7. Prvostupanjski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnome, se učinak navedenih presuda na temelju odredbe čl. 502.c ZPP i odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14,110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/) direktno primjenjuje na konkretan slučaj i posljedično tome, te prihvaćajući pri tome i iskaz same tužiteljice zaključuje da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetene i da je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici navedeni novčani iznos po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO),  pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare. Osim toga, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

 

8.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku  i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

8.2. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 12. ZPP jer je u konkretnom slučaju o zahtjevu tužiteljice pravilno odlučivao u granicama postavljenog zahtjeva.

 

8.3. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354.  st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

 

9. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

10. Naime u ovom postupku nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika banke H. d.d. Z., kao kreditora 18.5.2005. sklopljen Ugovoru o kreditu broj: 016-859/2005 ovjeren 19. svibnja 2005. kod javnog bilježnika Ž. H. P. iz Z., pod poslovnim brojem: OU-491/2005, kojim je prednik tuženika, kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 20.559.,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita  u svrhu kupovine osobnog vozila, s rokom vraćanja od 84 mjeseca, da je između njih u odredbi čl. 2. Ugovora ugovorena početna kamatna stopa od 5,90 % godišnje koja je promjenjiv sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke. Nije sporno ni da je između stranaka u postupku, navedenim Ugovorom ugovorena valutna klauzula.

 

11. Sporno je, je li ova ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo od njega zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa, kojeg je prednik tuženika od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18  - dalje: ZOO). Osim toga, sporno je ima li tuženik osnovano pravo zahtijevati  isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. „negativnih razlika“ za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, a sporna je i aktivna legitimacija tužiteljice, kao i osnovanost tuženikova prigovora zastare.

 

12. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, o ovim je spornim pitanjima, sud prvog stupnja, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja ( čl. 8. ZPP), onog pravno relevantnog za odlučivanje u ovom zahtjevu tužiteljice, koje u tom dijelu nije ni sporno, pravilno odlučio.

 

12.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe Ugovoru o kreditu broj: 016-859/2005, sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika banke H. d.d. Z. kao kreditora od 18.5.2005., ovjerenog 19. svibnja 2005. kod javnog bilježnika Ž. H. P. iz Z., pod poslovnim brojem: OU-491/2005, utemeljenog, između ostalog, i na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu i ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno utemeljio upravo i na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

 

12.2. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

 

12.3. Pri tome, u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i žalbene navode žalitelja u odnosu na takvo utvrđenje suda prvog stupnja valja istaknuti da se zapravo radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnim odredbama koja se primjenjuje automatski. Naime, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu o izračunavanju obveze tužitelja na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadržajno sadrži odredbe o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. st. 1. ZOO, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje ( tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa je posljedično tome, a cijeneći pri tome i navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski sud pravilno zaključio o ništetnosti ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

 

13. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa i to u visini pravilno utvrđenoj prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu, sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i  tuženika, kao davatelja kredita, tuženik nezakonitom i ništenom odredbom o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a koji zaključak niti žalitelj svojom žalbom nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu.

 

13.1. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženik je u konkretnom slučaju nepošten stjecatelj i kao takav je na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO) jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada, pa je žalbu žalitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

 

13.2. Pri tome, valja istaknuti da je sud prvog stupnja pravilno zaključio i o aktivnoj legitimaciji tužiteljice jer je upravo ona, kao potrošač sa tuženikom ( njegovim pravnim prednikom) sklopila navedeni Ugovor o kreditu i posljedično tome aktivno je legitimirana u ovoj pravnoj stvari zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi navedenog ugovora kao i isplatu onoga što je tuženik od nje više naplatio temeljem tako utvrđene ništetene ugovorne odredbe, sve imajući pri tome u vidu utvrđene činjenice da su uplate kreditne obveze tužiteljice vršene u ime i za račun tužiteljice, odnosno po njenom nalogu, kao korisnice kredita, a koje je tuženik, kao kreditor prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje kreditne obveze same tužiteljice.

 

14. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno je sud prvog stupnja odlučio i o isplati iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. „negativnih razlika“ za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, pri čemu još valja istaknuti da prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. proizlazi da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a o čemu je i u konkretnom slučaju riječ, pa je u ovom dijelu i iz ovog razloga žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

15. Žalba žalitelja nije osnovana niti u dijelu u kojem  ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ovih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanoj u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 1. kolovoza 2019., to i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na ovaj zahtjev tužiteljice nije protekao opći zastarni rok od pet godina ( čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba žalitelja neosnovana i u ovom dijelu.

 

16. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (,,Narodne novine,, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi, pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu.

 

17. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

 

Pula - Pola, 26. ožujak 2024.

 

 

Predsjednik vijeća:

 

Robert Fabris