Poslovni broj: Usž-1288/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice UB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s boravištem u [adresa], protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, OIB: 95093210687, radi privremenog stambenog zbrinjavanja davanjem stana u najam, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2796/2025-7 od 21. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2796/2025-7 od 21. studenoga 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, UP/I-000-06/25-15/12, URBROJ: 531-11-2-25-7 od 16. lipnja 2025., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za privremeno stambeno zbrinjavanje davanjem stana u najam.

2. Tužiteljica je protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava u vezi s povredom prava na dom i mirnog uživanja vlasništva te prava na obrazloženu sudsku odluku i zabrane diskriminacije. U razlozima žalbe, u bitnom, navodi da prvostupanjskom presudom nisu dani obrazloženi razlozi otklanjanja prigovora tužiteljice. Smatra da je predmetna upravna stvar riješena suviše formalistički, isključivo kroz odredbe Zakona o obnovi zgrada oštećenim potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije, Zagrebačke županije, Sisačko-moslavačke županije i Karlovačke županije („Narodne novine“, broj 21/23., dalje: Zakon o obnovi), bez da su sud i upravna tijela razmotrili i adekvatno obrazložili načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa, u smislu da se u specifičnim okolnostima ovog slučaja, cijeni da li je osporavanje prava tužiteljice na stambeno zbrinjavanje nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koji treba postići. Poziva se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske vezano za pravo na dom u postupcima uklanjanja bespravno izgrađenih objekata (U-III- 2182/2023 od 15. travnja 2025., U-III-2073/2020 od 4. ožujka 2014., U-III-5917/2013 od 23. svibnja 2014.). Smatra da u prvostupanjskoj presudi nisu navedeni ozbiljni, dostatni i relevantni razlozi kojima se prvostupanjski sud rukovodio u donošenju svoje odluke, a koji mogu dovesti do uvjerenja da je taj sud stvarno ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode tužiteljice, slijedom čega se ne može zaključiti da ta presuda zadovoljava opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava na pravično suđenje pa tužiteljica smatra da je došlo i do povrede prava iz članka 29. stavak 1. Ustava RH i članka 6. Konvencije zbog nedostatnog obrazloženja sudske odluke. Slijedom navedenog, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je svoju odluku temeljio isključivo na odredbama Zakona o obnovi i Programa mjera, bez da je ocijenio prigovore tužiteljice o povredi ustavnih i konvencijskih prava. Kao i u tužbi, navodi da je vlasništvo stana u zgradi koja je nastradala u potresu, zbog čega je odobrena konstrukcijska obnova, stekla prije potresa, te joj taj stan predstavlja dom i jedinu nekretninu u njezinom vlasništvu. Nadalje, navodi da je predmetni stan kupljen stambenim kreditom, s isključivom namjerom da tužiteljica i suprug stanuju u njemu kao u svom domu. Stan je kupljen u rujnu 2020., nekoliko mjeseci prije potresa te je bio u kompletnoj renovaciji s predviđenim završetkom krajem prosinca 2020., a zbog čega tužiteljica u tom stanu nije niti mogla živjeti u trenutku potresa, niti je taj potres mogla predvidjeti. Navodi da joj nije omogućeno izjašnjavanje o ovim bitnim činjenicama tijekom upravnog postupka i upravnog spora. Zbog konstrukcijske obnove bila je prisiljena pronaći za najam stan na području [adresa], a ujedno mora nastaviti plaćati stambeni kredit za stan u zgradi koja se obnavlja. Smatra da joj je na taj način nametnuto pretjerano pojedinačno opterećenje, s tim da tužiteljica nema podatak o tome do kada će obnova trajati. Ističe da su vlasnici stanova u istoj zgradi koji su na dan potresa u njoj imali prebivalište, dobili stambeno zbrinjavanje, a tužiteljica je istovremeno odbijena, iako joj je to također jedina nekretnina za stanovanje, samo zbog puke činjenice da nije imala prijavljeno prebivalište na toj adresi na dan potresa, bez da je uzeta u obzir, razmotrena i ocijenjena specifična okolnost zašto nije mogla imati prijavljeno prebivalište na toj adresi na dane potresa. Smatra da je imala legitimno očekivanje da će u slučaju potrebe iseljenja iz stana zbog konstrukcijske obnove zgrade, a u kojeg se u međuvremenu uselila, dobiti stambeno zbrinjavanje davanjem stana u najam. Slijedom svega izloženog, predlaže usvojiti žalbu i poništiti presudu prvostupanjskog suda, otkloniti nedostatke i riješiti stvar, dok podredno predlaže poništiti pobijanu prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik se, u odgovoru na žalbu, u cijelosti poziva na razloge dane osporavanim rješenjem. Navodi da tužiteljica nije imala prijavljeno prebivalište, niti je stanovala u predmetnoj zgradi, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti propisani člankom 77. stavkom 1. Zakona o obnovi. Smatra da tužiteljici nisu povrijeđeni pravo na dom i pravo vlasništva, jer tužiteljici vlasništvo nije oduzeto, niti joj je postupanjem države onemogućeno korištenje stana. Stanarima potresom oštećene zgrade u [adresa], rješenjem o obnovi od 9. ožujka 2023., priznato je pravo na popravak konstrukcije predmetne zgrade, koja se obnavlja sredstvima državnog proračuna u visini 100 %. Ističe da je Zakon o obnovi jasno propisao tko i pod kojim uvjetima ostvaruje pravo na stambeno zbrinjavanje na temelju objektivnih i zakonom propisanih kriterija, a koje tužiteljica ne ostvaruje. Navedene odredbe, prema mišljenju tuženika, nisu nerazmjerne te se jednako primjenjuju prema svim podnositeljima zahtjeva.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24., 39/26., dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev, iz razloga navedenih u obrazloženju ovosudne presude.

6. To stoga jer, i po ocjeni ovog Suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za privremeno stambeno zbrinjavanje davanjem stana u najam za vrijeme obnove potresom oštećene zgrade propisani člankom 77. stavkom 1. Zakona o obnovi, točkom 8.1.1. i 8.1.1.2. Programa mjera obnove zgrada oštećenim potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije, Zagrebačke županije, Sisačko- moslavačke županije i Karlovačke županije („Narodne novine“, broj 154/24., dalje: Program mjera), sve u vezi s člankom 4. stavkom 1. točkom o) Zakona o obnovi, koje je pravilno primijenio i citirao prvostupanjski sud, budući da tužiteljica na dane potresa nije imala prijavljeno prebivalište, niti je stanovala na adresi potresom oštećene zgrade u [adresa], na adresi [adresa], a što tužiteljica niti ne osporava.

7. Premda prvostupanjski sud nije posebno razradio razloge zbog kojih smatra neosnovanima tužiteljičine prigovore o povredi konvencijskih i ustavnih prava, navedeni nedostatak obrazloženja nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude jer se radi o pravnim prigovorima o kojima drugostupanjski sud može dati odgovor na temelju činjeničnog stanja koje među strankama nije sporno.

8. Po ocjeni ovog Suda, neosnovano tužiteljica u žalbi ističe da je pobijanom presudom povrijeđeno njezino pravo na dom iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te pravo na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, kao i načelo razmjernosti iz članka 16. Ustava Republike Hrvatske. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da tužiteljica na dane potresa 28. i 29. prosinca 2020. nije stanovala u predmetnom stanu niti je imala prijavljeno prebivalište na toj, već na drugoj adresi, što tijekom postupka nije bilo sporno. Stoga nije ispunila jednu od zakonom propisanih pretpostavki za ostvarivanje prava na privremeno stambeno zbrinjavanje iz članka 77. stavka 1. Zakona o obnovi. Pritom valja imati na umu da pojam "doma" u smislu članka 8. Konvencije predstavlja autonomni konvencijski pojam koji ne ovisi isključivo o vlasništvu nekretnine, nego o postojanju dovoljno trajne i stvarne činjenične povezanosti osobe s određenim prostorom, a takva povezanost u trenutku nastanka potresa u konkretnom slučaju nije postojala.

8.1. Sama okolnost da je predmetni stan kupljen u namjeri nastanjenja i u međuvremenu postao mjesto stanovanja tužiteljice ne može dovesti do drukčijeg pravnog zaključka jer je zakonodavac pravo na privremeno stambeno zbrinjavanje vezao uz objektivno odrediv i u vrijeme nastanka potresa, za sve jednako primjenjiv kriterij (stanovanje). Takvim normativnim rješenjem zakonodavac je odredio krug osoba kojima pripada pravo na privremeni smještaj tijekom obnove, vodeći računa o svrsi mjere, odnosno osiguravanju privremenog smještaja osobama koje su zbog potresa izgubile dotadašnji dom. Stoga, suprotno žalbenim navodima, primjena navedenog zakonskog kriterija u konkretnom slučaju ne predstavlja povredu prava na dom iz članka 8. Konvencije. Posljedica konstrukcijske obnove jest privremena nemogućnost korištenja stana zbog izvođenja radova koji se provode upravo radi njegove obnove i ponovne uporabljivosti, a u konkretnom slučaju tužiteljica stan nije koristila pa, kako se rješenje tuženika odnosi isključivo na pitanje ostvaruje li tužiteljica pravo da joj država za vrijeme trajanja obnove osigura drugi stan u najam na teret javnih sredstava, pravilno je, s obzirom na odlučne činjenice konkretnog slučaja, ocijenjeno da tužiteljica to pravo ne može ostvariti.

9. Stoga, ograničavanje kruga ovlaštenika prava na predmetno stambeno zbrinjavanje ima jasno zakonsko uporište, usmjereno je ostvarenju legitimnog cilja, odnosno racionalnom i jednakom korištenju ograničenih javnih sredstava namijenjenih obnovi i privremenom stambenom zbrinjavanju osoba koje su u trenutku nastanka potresa stanovale u oštećenim nekretninama, te nije nerazmjerno cilju koji se njime želi postići.

10. Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da se konstrukcijska obnova predmetne zgrade provodi na teret državnog proračuna u cijelosti, čime država upravo ostvaruje svoju zakonsku obvezu obnove potresom oštećenih zgrada.

11. Nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari žalbeni navodi kojima tužiteljica ističe razloge zbog kojih u vrijeme potresa nije mogla stanovati u predmetnom stanu, niti prijaviti prebivalište na njegovoj adresi. Naime, iako Sud ne dovodi u pitanje istinitost tih okolnosti, zakon ne predviđa mogućnost vrednovanja pojedinačnih razloga zbog kojih određena osoba nije stanovala u nekretnini u vrijeme nastanka potresa. U protivnom, upravno tijelo i sud bi odlučivali o priznavanju prava prema kriterijima koje zakonodavac nije propisao, niti je sud ovlašten, pozivom na okolnosti pojedinog slučaja, proširivati zakonom propisani krug osoba koje ostvaruju predmetno pravo jer bi time preuzeo normativnu ulogu zakonodavca.

12. Ovaj Sud je analizirao i sadržaj odluka Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava na koje se tužiteljica tijekom upravnog spora pozvala i utvrdio da se radi o predmetima različite činjenične i pravne osnove koji u konkretnom slučaju nisu od utjecaja na drukčiju odluku u predmetnoj upravnoj stvari. Primjerice, u odlukama Ustavnog suda radilo se o uklanjanju ili gubitku doma, a ovdje se ne odlučuje o iseljenju, ne odlučuje se o vlasništvu, nego samo o pravu na jednu socijalnu mjeru.

13. Slijedom navedenoga, Sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava zajamčenih člankom 8. Konvencije, člankom 1. Protokola br. 1 . uz Konvenciju niti člankom 16. Ustava Republike Hrvatske, kao niti do povrede članka 29.

Ustava RH i članka 6. Konvencije.

14. Kraj takvog stanja stvari, a s obzirom da tužiteljica u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

15. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odbiti žalbu kao neosnovanu.

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić