Poslovni broj: Usž-4501/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Biskupije dubrovačke – Popovski zbor u Dubrovniku, Poljana Paska Miličevića 4, Dubrovnik, OIB: 74514347621, kojeg zastupaju opunomoćenici iz zajedničkog odvjetničkog ureda Katja Njirić i Vicko Kisić, Dubrovnik, Između polača 18, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije (ranije: Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Vukovarska 49, Zagreb, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Dropčeva 1, OIB: 43539267895 i Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, OIB: 66486182714, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2949/2024-12 od 22. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2949/2024-12 od 22. srpnja 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/22-01/313, URBROJ: 514-04- 02-01-01/08-24-04 od 4. studenog 2024., kojim se odbijaju žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku i tužitelja izjavljene protiv djelomičnog rješenja Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko – pravne poslove u Dubrovačko – neretvanskoj županiji, KLASA: UP/I-942-01/22-01/152, URBROJ: 2117-11/8-22-12 od 30. rujna 2022. godine.
1.1. Citiranim prvostupanjskim rješenjem utvrđuje se da je tužitelj u cjelini ovlaštenik naknade za kat. čest. (čest. zem.) [katastarska čestica], površine 3266 m2, [katastarska čestica] površine 1654 m2 i [katastarska čestica] površine 2302 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (točka 1.); utvrđuje se da se te nekretnine ne mogu vratiti naturalno te će se za iste odrediti zamjenske nekretnine ili naknada temeljem Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima (točka 2.); određeno je da će se o zahtjevu za naknadu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] odlučiti posebnim rješenjem (točka 3.); određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove (točka 4.).
2. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe, u bitnom, navodi da je osporavano rješenje protivno Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima („Narodne novine“, broj: 18/98., međunarodni ugovori). Smatra nejasnim zaključak prvostupanjskog upravnog tijela da bi se naturalnom restitucijom okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine, odnosno gospodarska i tehnološka funkcionalnost kompleksa , s obzirom da iz dokaza, a osobito očevida na licu mjesta i geodetskog i građevinskog vještačenja , po mišljenju tužitelja, nedvojbeno proizlazi kako predmetne nekretnine ne mogu predstavljati dio kompleksa jer kompleks uopće ne postoji. Nadalje, navodi da u svom nalazu i mišljenju, sastavljenom po obavljenom očevidu na licu mjesta, vještak na st r. 25. navodi kako je mišljenja da danas, s obzirom na način (ne) korištenja, cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine ne postoji, tako da se davanjem u vlasništvo za to podobnih nekretnina obuhvaćenih ovim postupkom ne bi narušila cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine, koje nema. Ukazuje da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je izgrađenost u odnosu na ukupnu površinu nekretnine 8% za nekretninu oznake čest. zem. [katastarska čestica] površine 3266 m2, 12% za nekretninu oznake čest. zem. [katastarska čestica] površine 1654 m2 i 10% za nekretninu oznake čest. zem. [katastarska čestica] površine 2302 m2 te zaključuje da bi parcelacijom bilo moguće izdvojiti 6599 m2 zemljišta koje nije izgrađeno, niti privedeno namjeni i za koje u svakom slučaju ne bi postojala prepreka za naturalnu restituciju predlagatelju. Smatra da je iz očitovanja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Sektora za gospodarenje nekretninama, kojim se iznosi mišljenje „da prijašnjim vlasnicima treba vratiti zemljišta na kojima nisu izgrađene vojne građevine, a s obzirom kako MORH ne posjeduje podatak na kojim katastarskim česticama su izgrađene građevine, da bi u postupku povrata bilo potrebno premjerom utvrditi položaj zgrada i pripadajući im dio zemljišta, a izrađene elaborate prije ovjere (u slučaju parcelacije) trebalo bi proslijediti na uvid i ovjeru MORH-u.“ , proizlazi da je i formalni posjednik predmetnih nekretnina suglasan da se neizgrađeni dio parcela u svakom slučaju treba vratiti prijašnjem vlasniku. S tim u vezi, smatra da je prvostupanjsko tijelo propustilo provesti postupak u kojem bi se izdvojile građevine sa zemljištem za redovitu uporabu zgrade od ostatka neizgrađenog dijela građevinske parcele koji čini 88-92% površine predmetnih nekretnina i koji bi se mogao vratiti u naravi. U obrazloženju pobijane presude sud navodi da se u konkretnom slučaju radi o građevinskom zemljištu, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka koje se nalazi u spisu. Smatra da je neosnovano i arbitrarno odbijen prijedlog tužitelja za naturalnom restitucijom nekretnina u dijelu koji nije priveden namjeni uz parceliranje predmetnih nekretnina. Mišljenja je da je ovakvo postupanje protivno međunarodnom ugovoru koji ima nadzakonsku snagu, kao i ustaljenoj upravno- sudskoj praksi, uslijed čega da je došlo i do povrede konvencijskih prava tužitelja i to prava na pošteno suđenje i nedjelotvornost pravnog lijeka, a posljedično i do povrede prava vlasništva koje tužitelju nije vraćeno unatoč opravdanim legitimnim očekivanjima utemeljenim na međunarodnom ugovoru i zakonskim propisima. Slijedom svega navedenog, predlaže usvojiti žalbu i tužbu te predmet vratiti prvostupanjskom upravnom tijelu s uputom za rješavanje na način da se parcelacijom izdvoje dijelovi nekretnine za koje ne postoje prepreke za naturalnu restituciju.
3. Tuženik i zainteresirane osobe, iako uredno pozvani, nisu podnijeli odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24., 39/26. – odluka USRH, dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.
6. Ovo stoga jer je, prema podacima spisa predmeta, postupak prije donošenja prvostupanjske presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, nakon čega je, pravilnom primjenom odredbi Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02.- dalje: Zakon o naknadi), potvrdio nemogućnost naturalnog povrata oduzetog zemljišta i određivanje naknade ili druge zamjenske nekretnine na temelju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima („Narodne novine“, broj: 18/98., međunarodni ugovori) .
7. Naime, vještačenjem provedenim u postupku pred javnopravnim tijelom, kojem su priložene i fotografije, utvrđeno je da se na predmetnim čestima nalaze vojni objekti kao sastavni dio bivše vojarne Prevlaka, dakle, da se radi o zemljištu koje je, nakon što je oduzeto, korišteno za izgradnju vojnih objekata. To se područje na dan stupanja na snagu Zakona o naknadi, prema lokacijskoj informaciji Dubrovačko – neretvanske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, KLASA: 350-05/18-10/398 od 5. lipnja 2018., nalazi izvan granica građevinskog područja prema PPUO Dubrovnik („Službeni glasnik“, broj 12/86.). Prema stanju spisa, na predmetnom zemljištu su izgrađeni vojni objekti koje je koristila JNA do 1992., kada su na tom području bile raspoređene snage UN do 2002. godine. Nadalje, vještačenjem je utvrđeno da se radi o zemljištu na kojem je izgrađen komunalni sustav zajedničke i individualne potrošnje, iz čega proizlazi da su te čestice u cjelini korištene za potrebe izgrađenih vojnih objekata i prateće infrastrukture i privedene namjeni za svrhu zbog koje su oduzete što je, i po ocjeni ovog Suda, prepreka za naknadu predmetne imovine u obliku naturalne restitucije. S tim u vezi, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da činjenica što se predmetne čestice, nakon tog razdoblja nisu koristile u vojne svrhe, kao i činjenica da su objekti vremenom dovedeni u devastirano i zapušteno stanje, ne dovodi do drukčijeg zaključka, jer se privedenost namjeni ocjenjuje prema stanju koje je zemljište imalo do dana stupanja na snagu Zakona o naknadi.
8. Stoga je rješenjima upravnih tijela pravilno utvrđeno da su predmetne nekretnine privedene namjeni i da se, zbog toga, ne radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu a zbog čega nisu ostvarene pretpostavke za naturalni povrat propisane člankom 17. stavkom 1. Zakona o naknadi. Stoga, prigovori tužitelja da su odluke javnopravnih tijela protivne međunarodnom ugovoru, kao i prigovori o povredi konvencijskih prava, ocijenjeni su neosnovanima. Naime, Ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima Republika Hrvatska se obvezala da će se Katoličkoj Crkvi naći odgovarajuća zamjena za dio dobara koja nije moguće vratiti, dok će se iznimno pravnim osobama Katoličke Crkve isplaćivati naknadu u novcu za ostalu imovinu koju nije moguće vratiti sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o naknadi. Kako je u konkretnom slučaju ocijenjeno da se predmetne nekretnine ne mogu vratiti u naravi, prvostupanjskim rješenjem je pravilno, u skladu s odredbama predmetnog međunarodnog ugovora, utvrđeno da će se tužitelju odrediti zamjenske nekretnine ili naknada.
9. Kako žalbenim prigovorima nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ni pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
10. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odbiti žalbu kao neosnovanu.
U Zagrebu 8. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
