Poslovni broj: Usž-2214/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik iz Zagreba, Kordunska 1, protiv tuženog Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi prestanka novčane pomoći za roditelja odgojitelja , odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-830/2024-8 od 12. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-830/2024-8 od 12. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23- 014/3016, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 28. prosinca 2023. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23-014/559, URBROJ: 251- 09-22-1/003- 23-3 od 31. listopada 2023. (točka I. izreke), a točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 31. listopada 2023. (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova (točka II. izreke).

2.1. Potonjim prvostupanjskim rješenjem riješeno je da tužiteljici, roditelju RU, rođene **.**.2014., prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja s danom 30. rujna 2023. na temelju članka 7. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 10/18., 20/21. i 25/22., dalje: Odluka/18-22), budući da je dijete RU za koje je ostvarena novčana pomoć, 18. rujna 2021. navršilo 7 godina.

3. Tužiteljica je protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe, u bitnom, navodi da je sud pogrešno ocijenio da je rok iz članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja instruktivan. Smatra da je sud zanemario praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije koja, prema njezinu mišljenju, zahtijeva vremensko ograničenje mogućnosti zadiranja u pravomoćne upravne akte te zaštitu pravne sigurnosti, legitimnih očekivanja i prava vlasništva, kao i da u konkretnom slučaju nisu postojale nove činjenice koje bi opravdavale izmjenu pravomoćnog upravnog akta, slijedom čega nije bilo zakonske osnove za primjenu Odluke iz 2022. na prava stečena ranijim rješenjem. Nadalje, navodi da je sud pogrešno odbio dokazne prijedloge, osobito saslušanje tužiteljice, čime joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i onemogućeno dokazivanje njezinih osobnih i socijalnih okolnosti. Ujedno prigovara da je o žalbi trebalo odlučivati nadležno ministarstvo, a ne gradonačelnik. Smatra da drugostupanjsko rješenje nije zakonito jer ne sadrži valjan potpis, zbog čega ne ispunjava zakonom propisane sastojke upravnog akta, kao i da prvostupanjsko rješenje nije donijela ovlaštena službena osoba, a sud nije pravilno ispitao nadležnost donositelja rješenja. Navodi da je primjenom Odluke iz 2022. na prava stečena prema ranijoj Odluci iz 2016. došlo do nedopuštene retroaktivne primjene propisa i povrede načela pravne sigurnosti te zaštite stečenih prava. Smatra da je Odluka diskriminatorna jer različito postupa prema korisnicima isključivo s obzirom na dob djeteta, čime je povrijeđena zabrana diskriminacije i pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života. Po mišljenju tužiteljice, sud je bio dužan izravno primijeniti pravo Europske unije, odnosno podnijeti zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske unije u odnosu na pitanje moguće dobne diskriminacije. Smatra nezakonitom i odluku o trošku upravnog spora. Predlaže usvojiti žalbu te poništiti prvostupanjsku presudu u cijelosti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno predlaže presudom riješiti stvar na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev. Potražuje trošak sastava žalbe po ovlaštenom opunomoćeniku odvjetniku.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24., 39/26., dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud odbijanjem tužbenog zahtjeva nije povrijedio zakon na štetu tužiteljice, pri čemu je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava.

7. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 126. stavka 1. ZUS-a iz razloga na koje tužiteljica upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS - a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te je osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge.

8. Kod toga, Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti da se obveza obrazlaganja presude ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o prirodi iste te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s tim da u obrazloženju moraju biti navedeni relevantni razlozi na kojima je donesena odluka utemeljena. Tom uvjetu je ovdje udovoljeno, jer je u osporenoj presudi prvostupanjski sud, upravo imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i prirodu ove stvari, naveo pravno odlučne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući zakonitom odluku tuženika.

9. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi, kojima tužitelj ica u bitnom ponavlja prigovore istaknute u tužbi, tražeći u stvari drukčiju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja te dajući pritom svoje tumačenje primijenjenog materijalnog i postupovnog prava, što nije od utjecaja na rješavanje ove stvari. Ovo osobito imajuć i u vidu da je pravilnost stajališta zauzetih u osporenoj presudi ovaj Sud već potvrdio u nizu ovosudnih presuda (primjerice presuda poslovni broj Usž-3496/2025-2 od 22. listopada 2025., Usž-3551/2025-2 od 19. studenoga 2025., Usž-4083/2025-2 od 11. studenoga 2025., Usž-448/2026-2 od 9. travnja 2026., Usž-346/2026-2 od 9. travnja 2026., Usž-58/2026-2 od 24. veljače 2026., Usž-269/2026-2 od 9. travnja 2026., Usž- 209/2026-4 od 28. travnja 2026., Usž-744/2026-2 od 7. svibnja 2026. i dr.), u kojima je detaljnije odgovoreno, pored ostalih, i na istovrsne žalbene prigovore pa se tužitelj ica s tim u vezi upućuje i na sadržaj navedenih javno dostupnih presuda.

10. U odnosu na prigovor da sud nije proveo predložene dokaze treba reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje je trebalo utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 4. ZUS-a). Po ocjeni Suda, izvođenje predloženih dokaza, imajući u vidu činjenice spisa predmeta, ne bi dovelo do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, a ujedno bi bilo protivno načelu učinkovitosti.

11. Neprovođenje dokaza predloženih po tužiteljici, samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja na koje ona upire u žalbi. Naime, zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pritom se napominje da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti koriš tenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice, podupru ih svojih dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno. Kako je tužitelj ica i tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora, imala mogućnost, koju je i iskoristila, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari, to joj nije onemogućeno sudjelovanje u upravnom postupku niti upravnom sporu.

12. Neosnovano tužiteljica prigovara da je svoje pravo roditelja odgojitelja ostvarila temeljem Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 16/16. i 19/16.) pa da nije bilo osnove za primjenu Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“,10/18., 20/21., 25/22.) na pravo ostvareno temeljem Odluke/16. Naime, Odluka/16 prestala je važiti stupanjem na snagu Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 10/18.) pa je ta odluka sa svojim izmjenama pravilno primijenjena na pravo na naknadu tužiteljice.

13. U odnosu na prigovore tužiteljice u pogledu povrede načela zaštite stečenih prava i legitimnih očekivanja, odnosno zadiranja u pravomoćni upravni akt i povredu načela retroaktivnosti, koji su po ocjeni ovog Suda neosnovani, treba reći da je već u presudi ovog Suda, poslovni broj: Usoz-8/2022-68 od 5. srpnja 2022., donesenoj povodom zahtjeva za ocjenu zakonitosti Odluke o izmjenama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja od 9. prosinca 2021. („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 29/21.), Sud utvrdio da Odluka ni na koji način ne zadire u prava ostvarena do njezina stupanja na snagu, već utječe na opseg prava i trajanje u budućnosti, a da ciljeve koje Grad želi postići donošenjem osporene Odluke smatra legitimnima pri čemu valjati imati na umu neupitno pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja (koju je, bez zakonske obveze, određenoj, usko određenoj kategoriji osoba dala ranija gradska vlast) na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba (točka 141.). U presudi ovog Suda, poslovni broj: Usoz - 143/2022-91 od 27. veljače 2023., Sud nije našao da bi donošenjem nove Odluke/22 skraćivanje novčane pomoći za roditelja odgojitelja s maksimalnih 15 na 7 godina života djeteta bilo u nesuglasju s načelom razmjernosti te zaključio da je donositelj uvedenim kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke (točka 35., 51. do 56.).

14. Ovaj Sud je ocijenio neosnovanim i prigovor tužiteljice u pogledu diskriminacije na osnovi dobi djeteta, s obzirom da je članak 7. Odluke, odnosno članak 4. Odluke/22, kojim je propisano da novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023. korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina, ocijenjen zakonitim (presuda ovog Suda poslovni broj: Usoz-143/22-91 protiv koje su odbijene ustavne tužbe odlukom Ustavnog suda RH, broj U-III-1744/2023). Nema osnove za zaključak da bi osporenim rješenjem tužiteljica bila stavljena u nepovoljniji položaj po bilo kojem kriteriju u odnosu na usporedivu kategoriju korisnika mjere novčane pomoći za roditelja odgojitelja.

15. U odnosu na prijedlog tužiteljice za upućivanje prethodnog pitanja Sudu Europske unije sukladno članku 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije valja reći da, po ocjeni Suda, za to nisu ispunjene pretpostavke. To stoga jer se predmet ovog upravnog spora odnosi na primjenu nacionalne mjere socijalne politike – Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja – koja je donesena i primjenjuje se isključivo u okviru pravnog poretka Republike Hrvatske. U konkretnom slučaju ne primjenjuju se odredbe prava Europske unije niti je riječ o provedbi prava Unije u smislu sudske prakse Suda Europske unije. Posebno se ističe da sama okolnost što se tužiteljica poziva na opća načela prava Europske unije ne dovodi do primjene prava Unije, budući da se ta načela primjenjuju samo u situacijama koje ulaze u područje primjene prava Europske unije. U ovom predmetu takva povezanost ne postoji jer se radi o situaciji bez prekograničnog elementa i bez ikakve veze s pravom Unije. Slijedom navedenog, tumačenje prava Europske unije nije relevantno za rješenje ovog spora, a Sud Europske unije nije nadležan davati mišljenja o hipotetskim pitanjima niti o pitanjima koja nisu povezana s predmetom spora.

16. Slijedom izloženog, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je u okolnostima ovog predmeta postojala valjana normativna osnova da nadležno gradsko upravno tijelo po službenoj dužnosti, sukladno članku 7. stavku 2. Odluke/18-22 odluči o prestanku novčane pomoći, budući da su za to nastupile Odlukom/18-22 propisane pretpostavke. To stoga jer je dijete tužiteljice, za koje je ostvarila novčanu pomoć, navršilo 7 godina još 18. rujna 2021., zbog čega joj sukladno članku 7. stavku 1. Odluke, novčana pomoć prestala 30. rujna 2023. godine. S obzirom na to, prvostupanjsko tijelo je pravilno, po službenoj dužnosti tužiteljici utvrdilo prestanak prava na novčanu pomoć, a tuženik je taj prigovor pravilno ocijenio neosnovanim odlučivši o istome na temelju ovlaštenja iz članka 10. Odluke 18-22.

17. Kako tužiteljica ni u predmetnoj žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore kojima bi dovela u sumnju zakonitost osporavanog rješenja tuženika i koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, to Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe protiv presude iz žalbenih razloga na koje upire tužiteljica.

18. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je tužitelj ica osnovano odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, a jer tužiteljica nije uspjela u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

19. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić