Poslovni broj: Usž-2072/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja LB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Domagoj Mužić, odvjetnik iz Splita, Starčevićeva 13, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB:95093210687, radi prosječne najamnine tijekom provedbe Programa mjera , odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1780/2025-4 od 13. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1780/2025-4 od 13. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-371-01/24-13/1820, URBROJ: 531-14-3-25-20 od 4. lipnja 2025. (točka I. izreke), te se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

1.1. Navedenim rješenjem tuženika ukida se privremeno rješenje istog tijela, KLASA: UP/I-371-01/24-13/1820, URBROJ: 531-01-25-13 od 14. veljače 2025. (točka I. izreke), utvrđuje se da je 1. siječnja 2025. prestao pravni odnos zaštićenog najma, a započeo novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma u kojem je privremeni zaštićeni najmoprimac dužan vlasniku plaćati iznos prosječne najamnine određen točkom III. ovog rješenja, a Republika Hrvatska preostali iznos određen točkom IV. ovog rješenja (točka II. izreke), utvrđuje se da je zaštićeni najmoprimac, ovdje tužitelj, s članovima kućanstva ĐB i CB, dužan plaćati vlasniku stana (najmodavcu) NB iznos od 412,89 € za stan površine 104,00 m2, u kojem živi na adresi [adresa] (točka III. izreke), dok je preostali iznos prosječne najamnine u visini 562,11 €, vlasniku stana dužna isplatiti Republika Hrvatska (točka IV. izreke), s ostalim popratnim utvrđenjima (točke V-X izreke).

2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu kojom zakonitost iste pobija u cijelosti. Navodi da se radi o rješenju donesenom u upravnom postupku u primjeni Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. ("Narodne novine", broj 36/24. -dalje u tekstu: Zakon o načinu izvršenja presuda ESLJP), u kojem su kao članovi kućanstva zaštićenog najmoprimca utvrđena tužiteljeva djeca ĐB i CB, dok je izostavljena tužiteljeva supruga PB, u odnosu na koju je (točkom IX.) odbačen njegov zahtjev uz obrazloženje da nisu ispunjene pretpostavke za vođenje postupka. Takva odluka tuženika, koju je prihvatio prvostupanjski sud, donesena je pozivom na odredbu članka 4. stavka 1. točke 11. Zakona o načinu izvršenja presuda ESLJP-a, koja je pogrešno primijenjena, zbog čega je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe članka 126. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24. i 39/26. – dalje u tekstu: ZUS). Naime, pravni položaj odnosno status člana obiteljskog domaćinstva definiran je odredbom članka 4. stavka 1. točke 2. Zakona o načinu izvršenja presuda ESLJP - a, a kojom odredbom je propisano da su članovi obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca članovi porodičnog domaćinstva bivšeg nositelja stanarskog prava u smislu Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj: 51/85., 42/86., 37/88., 47/89., 12/90., 22/90., 51/90., 22/92., 58/93., 70/93., 91/96. i 99/96.-odluka USRH broj: U-I-130/1995). Odredba koju su tuženik i upravni sud primijenili (članak 4. stavak 1. točka 11. citiranog Zakona) ne daje definiciju člana obiteljskog domaćinstva, već definiciju "odgovarajućeg stana" pa ista odredba ne može služiti u određivanju tko je član obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca. S obzirom na navedeno, nije se smjelo isključiti suprugu tužitelja iz kruga osoba koje se smatraju članom obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca pozivom na odredbu članka 4. stavka 1. točke 11. Zakona o načinu izvršenja presuda ESLJP-a, jer ista nije s njim stanovala u stanu od 5. studenog 1994. do 5. studenog 1996. godine. Smatra da taj uvjet nije od značaja za sam status člana obiteljskog domaćinstva koji je jasno definiran ranijim zakonima i to Zakonom o stambenim odnosima i Zakonom o najmu stanova, slijedom čega predlaže ovom Sudu poništiti osporenu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu iskazanog troška sastava ove žalbe.

3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

6. Naime, Sud nalazi da se osporena presuda ne može ocijeniti nezakonitom po osnovi pogrešne primjene materijalnog prava iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga jer je prvostupanjski sud, nakon provođenja dokaznog postupka, ispravno zaključio da supruga tužitelja (PB) nije član njegovog obiteljskog kućanstva u smislu članka 4. stavka 1. točke 2. i točke 11.a Zakona o načinu izvršenja presuda ESLJP-a, a iz koje odredbe jasno proizlazi da za stjecanje statusa člana obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca nije dostatna samo činjenica bračnog statusa kakvog ima u vidu članak 12. Zakona o stambenim odnosima, već i da je bračni drug stanovao sa zaštićenim najmoprimcem u stanu u periodu od 5. studenoga 1994. do 5. studenoga 1996., te imao prijavljeno prebivalište na stanu, što ovdje nije slučaj, jer je PB (rođena 1988.) prebivalište na predmetnoj adresi prijavila tek u 2014. godini, kako to osnovano zaključuje i prvostupanjski sud, dajući za svoju odluku pravno relevantne razloge, koje prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na pravilnom tumačenju mjerodavnih odredaba primijenjenog materijalnog prava.

7. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni prigovori, kojima tužitelj ne osporava pravno odlučne činjenice utvrđene u postupku, već isključivo pravilnost primjene materijalnog prava, pri čemu, međutim, daje svoju interpretaciju i tumačenje primijenjenih zakonskih odredaba, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove stvari, slijedom čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

8. Na kraju, ovaj Sud nalazi neosnovanim i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, jer tužitelj nije uspio sa žalbom u ovom sporu pa mu, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

9. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović