Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-851/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice EH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1630/2025-9 od 28. travnja 2026., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovna te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1630/2025-9 od 28. travnja 2026.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna i bez učinka odredba članka 9. Ugovora o kreditu od 12. siječnja 2007. koja glasi: „…koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.“, u točki II., III. i IV. izreke,

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna i bez učinka odredba članka 9. Ugovora o kreditu od 12. siječnja 2007. koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke…“ tako da se sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je ništetna i bez učinka odredba članka 9. Ugovora o kreditu od 12. siječnja 2007. koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke…“

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj br.5140030250-60010466582/2007 sklopljen dana 12.01.2007. godine između tužiteljice EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženice Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, a koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke.“

II. Nalaže se tuženici Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužiteljici EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.200,92 eura (tisućudvjestoeuradevedeset-dvacenta) na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 2.07.2018. do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužiteljici EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 728,07 eura (sedamstodvadesetosameurasedamcenti) sa zateznim kamatama počev od 28. travnja 2026.do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška u iznosu od 218,75 eura

(dvjestoosamnaesteurasedamdesetpetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjevom za naknadu troška sudskih pristojbi prema određenju suda, kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 8. svibnja 2026. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže ju da mu naknadi troškove postupka ili podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnim članak 9. stavak 2. Ugovora o kreditu zaključenog 12. siječnja 2007. kojim je ugovoreno pravo tuženika da prilikom prijevremene otplate kredita tužiteljici kao korisniku kredita zaračuna naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita i prema poslovnoj politici banke. Temeljem navedenog utvrđenja traži se isplata iznosa kojeg je tužiteljica platila i koji iznosi 1.200,92 eura, a plaćen je 2. srpnja 2018. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od navedenog datuma do isplate.

5.1. Tvrdnja je tužbe da je navedena ugovorna odredba ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, već je ista sadržana u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru sastavljenom od strane tuženika. Ugovaranjem navedene naknade da je tuženik postupao nepošteno i tužiteljicu kao drugog sudionika u obveznom odnosu doveo u neravnopravni položaj. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022. u kojoj je izražen stav o ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

5.2. U odgovoru na tužbu tuženik je tužiteljici osporio status potrošača, istaknuo prigovor zastare, prigovor naznačenoj vrijednosti predmeta spora pri čemu visina naplaćene naknade nije bila sporna. Također je istaknuto da se radi o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) pa da tužiteljica više ne može isticati ništetnost, da se radi o odredbi koja je bila jasna, razumljiva pa nije podložna testu poštenosti. Pored toga da je navedeni Ugovor o kreditu bio solemniziran od strane javnog bilježnika te je tužiteljica potpisivanjem istog iskazala svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima.

5.3. Na temelju provedenih dokaza nesporno je utvrđeno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek sklopili Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010466582/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama dana 12. siječnja 2007.,

- da je navedeni Ugovor solemniziran po Javnoj bilježnici Lidiji Perić iz Osijeka dana

17. siječnja 2007. pod brojem OU-66/07,

- da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit zbog čega je platila naknadu ugovorenu člankom 9. Ugovora o kreditu u visini od 9.048,33 kune, odnosno prema službenom tečaju iznos od 1.200,92 eura,

- da je člankom 9. stavak 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed, u kojem slučaju se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke.

5.4. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je ista kredit koristila za renoviranje kuće u kojoj je tada živjela s obitelji, da nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama jer je Ugovor sačinjen od strane prednika tuženika i da nije upozorena da će morati platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita niti joj je pojašnjeno bilo što vezano uz naknadu. Zbog rasta rate kredita (kredit u CHF) da je morala prijevremeno zatvoriti kredit, pri čemu joj nije bilo rečeno koliki je nominalni iznos naknade, što čini ta naknada i koje troškove pokriva, već je istu trebala platiti ukoliko je željela zatvoriti kredit.

5.5. Pozivanje tuženika na Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/2014.) prvostupanjski sud je otklonio jer da se isti ne primjenjuje na predmetni ugovorni odnos koji je nastao 12. siječnja 2007.

5.6. Izjave CH iz [adresa] i OH iz [adresa], koje su priložene kao dokaz od strane tuženika, a vezano uz pojedinačno pregovaranje, prvostupanjski sud je otklonio jer navedene osobe kao zaposlenici tuženika nisu neposredno sudjelovali u sklapanju predmetnog Ugovora pa nemaju niti potrebnih saznanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi sa spornom ugovornom odredbom.

5.7. Otklonjen je prigovor tuženika da tužiteljica nema status potrošača. Prema definiciji potrošača u smislu članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz iskaza tužiteljice i Ugovora o kreditu prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica kredit podigla kao fizička osoba, da je isti bio namjenski u svrhu adaptacije kuće, zbog čega da tužiteljica ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. U smislu suprotnog zaključka da tuženik nije iznio nikakve činjenice niti ponudio dokaze.

5.8. Navedenu odredbu prvostupanjski sud je ocijenio primjenjujući članke 81. stavak 1., 2. i 4., 59. stavak 1., 83., 84. i 87. stavak 1. i 2. ZZP-a.

5.9. U okviru navedenih odredbi prvostupanjski sud ocjenjuje kako iz provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica i prednik tuženika nisu pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi, te da tužiteljici nije pojašnjeno od čega se sastoji navedena naknada, na koji način se određuje njezina visina, već je tužiteljici ponuđen na potpis gotov i unaprijed sastavljen ugovor. Od djelatnika prednika tuženika tužiteljica nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao niti o iznosu navedene naknade. O naknadi tužiteljica nije mogla pregovarati, već je istu morala platiti ukoliko je željela prijevremeno zatvoriti kredit. Mišljenje je prvostupanjskog suda da je tuženik bio dužan tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dati joj parametre za njezin izračun te se uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu ugovornu odredbu i da je bilo pojedinačnog pregovaranja.

5.10. Zbog nedostatka potrebnih informacija vezanih uz ugovorenu naknadu, po mišljenju prvostupanjskog suda tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja te prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznog odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

5.11. Prvostupanjski sud ocjenjuje da se pitanje postojanja znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane, jer značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

5.12. U odnosu na prigovor tuženika da se radi o zabrani manjeg značenja u smislu članka 326. stavak 2. ZOO-a prvostupanjski sud ocjenjuje da spornom odredbom Ugovora o kreditu nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane, ovdje tužiteljice, već je povrijeđen javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita kojeg korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama. Zbog toga se, bez obzira na činjenicu da je Ugovor ispunjen, ne može primijeniti članak 326. stavak 2. ZOO-a. Pri tome se prvostupanjski sud pozvao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.

5.13. U odnosu na tvrdnju tuženika da ugovaranje navedene naknade nije bilo zabranjeno prvostupanjski sud navodi da je člankom 1024. ZOO-a propisano da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Prvostupanjski sud zaključuje da bi tuženik mogao od tužiteljice tražiti samo naknadu štete koju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita, a da predloženim dokazima od strane tuženika navedena šteta nije dokazana, odnosno da se ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati naknadom štete.

5.14. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2 prema kojemu „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Stoga da zastara počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti članka 9. Ugovora o kreditu pa zastarni rok iz članka 225. ZOO-a nije još počeo teći.

5.15. Kako je prvostupanjski sud ocijenio da je članak 9. stavak 2. Ugovora o kreditu ništetan, to je naložio tuženiku da tužiteljici vrati iznos od 1.200,92 eura kojeg je ona platila, temeljem članka 323. u svezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a. Na navedeni iznos dosuđena je zatezna kamata od dana stjecanja utuženog iznosa, a to je 2. srpanj 2017. do isplate temeljem članka 1115. ZOO-a jer da tuženik nije pošteni stjecatelj.

5.16. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP- a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.).

6. U svojoj žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a jer je u uvodnom dijelu obrazloženja prepisao neke tvrdnje i stavove tuženika, no propustio se izjasniti o istima pa proizlazi kao da tuženik tijekom postupka nije iznio niti jednu tvrdnju, odnosno stav. Nadalje, da je učinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda nema razloge o odlučnim činjenicama.

6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a jer je iznio stav u odnosu na prigovore tuženika, a niti bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je dao razloge o odlučnim činjenicama za presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP- a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6.2. Tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer da je u odnosu na pretrpljenu štetu zbog prijevremene otplate kredita tuženik u odgovoru na tužbu predložio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je prvostupanjski sud odbio provesti. Ovaj žalbeni navod ne odgovara stanju spisa, jer je na visinu tužbenog zahtjeva tužiteljica predložila provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, ali kako je tuženik učinio nespornim iznos kojeg je tužiteljica platila po osnovu naknade za prijevremenu otplatu kredita, to je ista od tog dokaznog prijedloga odustala. Tuženik nije predlagao provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine štete koju je on pretrpio zbog prijevremene otplate kredita.

6.3. Tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava jer da je sporna odredba jasna, razumljiva i napisana istim fontom kao ostale odredbe Ugovora, da ugovaranje navedene odredbe nije bilo zabranjeno i da je u svojim poslovnim prostorijama banka učinila dostupnim podatke koji se odnose na naknade, odnosno provizije koje banka zaračunava korisnicima kredita. Navedena naknada da se izrijekom navodi i u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite. Obrazlaže da novac kojim tuženik posluje je novac koji je on zadužio kod svoje matične banke na inozemnom tržištu i za koji plaća kamatu pa kako tuženik ne može prijevremeno otplatiti kredit svojoj matičnoj banci, nego nastavlja plaćati kamatu matičnoj inozemnoj banci do kraja ugovornog odnosa, to da u slučaju prijevremene otplate trpi financijsku štetu. Ističe da se radi o zabrani manjeg značenja u smislu članka 326. stavak 2. ZOO-a te ne prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda vezano uz zastaru potraživanja tužiteljice.

6.4. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je djelomično pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništetan članak 9. stavak 2. Ugovora o kreditu. Ovaj sud prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda da su povrijeđena pravila ZZP-a da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je izazvala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Iako je navedena odredba bila gramatički jasna u smislu da je tužiteljica čitanjem te odredbe znala da ukoliko želi prijevremeno otplatiti kredit da će banci morati platiti naknadu, međutim, ista je bila nerazumljiva jer iz tako formulirane odredbe gdje se visina naknade vezuje na Tarifu banke koja je donesena sukladno poslovnoj politici banke, tužiteljica nije mogla znati kolika će biti njezina obveza niti kriterije po kojima se ista obračunava, a niti što se stvarno pokriva plaćanjem navedene naknade.

7. Međutim, po ocjeni ovog suda pogrešno je utvrđen ništetnim dio članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke…“ jer navedeni dio odredbe nije ništetan, odnosno nije nepošten. Prvom rečenicom se ugovara mogućnost prijevremene otplate kredita, bilo djelomične, bilo u cijelosti (daje se neko pravo tužiteljici) i obaveza korisnika kredita da o tome obavijesti banku unaprijed. Također, nije ništetan niti dio odredbe da se u tom slučaju korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke, jer je upravo banka ta koja vrši obračun kolika je obveza korisnika kredita u odnosu na onaj dio obveze koji još nije dospio temeljem ugovora o kreditu. Ugovaranje takvih odredbi nije zabranjeno, niti je nepošteno, niti je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Radi se o odredbama koje određuju prava i obveze ugovornih strana u slučaju privremene otplate kredita. Ugovaranjem tog dijela odredbe nije narušena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

7.1. Zbog toga je u tom dijelu prihvaćena žalba tuženika i pobijana presuda preinačena na način da je odbijen deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim navedenog dijela članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu.

7.2. Ono što je u konkretnom slučaju ništetno, odnosno uneseno u Ugovor o kreditu od strane tuženika i što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice je dio odredbe kojim je ugovoreno da je banka ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke. Razlozi zbog kojih je taj dio odredbe ništetan utvrđeni su u prvostupanjskoj presudi i ovaj sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda u odnosu na ništetnost tog dijela članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu, zbog čega je u tom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena.

8. Na prigovor tuženika koji je iznosio tijekom postupka, ali i u žalbi, da se tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ne bi mogao prihvatiti jer se radi o zabrani manjeg značenja, treba reći da je člankom 326. stavak 2. ZOO-a propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati.

8.1. Ugovaranje ništetne naknade ne može biti zabrana manjeg značenja jer ta odredba izravno krši temeljna zakonska prava korisnika kredita i narušava javni poredak. Da bi se radilo o zabrani manjeg značenja, prekršeno pravilo moralo bi biti sporedno, administrativne ili tehničke naravi tako da njegovo kršenje ne nanosi ozbiljnu štetu ni ugovornoj strani ni društvu. Ugovaranjem naknade za prijevremenu otplatu kredita banka ostvaruje nepripadnu zaradu. Nadalje, kod zaključenja ugovora o kreditu banka je ta koja unaprijed sastavlja tekst ugovora o kreditu, a korisnik kredita ga može prihvatiti kao takvog ili odbiti. Na taj način banka dolazi u poziciju da korisniku kredita nametne nepoštene uvjete. Proglašenje ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita „zabranom manjeg značenja“ značilo bi toleriranje nepoštene poslovne prakse, a što je suprotno smislu zaštite potrošača.

8.2. U svojoj odluci broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odgovorio na postavljeno materijalno-pravno pitanje o valjanosti odredbe ugovora o kreditu kojom je propisana obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita te s tim u vezi mogućnost isticanja ništavosti te odredbe za slučaj kad je ugovor u cijelosti izvršen. U istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u tom predmetu kao što je i u ovom, Vrhovni sud Republike Hrvatske je zaključio kako bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se ta naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tome da je neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava, načelo dispozitivnosti te na činjenicu da je takva odredba slobodno ugovorena među strankama, jer se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati. Nadalje, da tuženik u tom postupku, kao što je slučaj i u ovom postupku, nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, već se samo pozvao na svoje akte i Tarifu, zbog čega da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Takva odredba da je suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena zbog čega se radi o ništetnoj odredbi. Bez obzira što je ugovor ispunjen, da se ne radi o zabrani manjeg značenja.

8.3. Ovakav stav u cijelosti prihvaća i ovaj sud, kao što ga je prihvatio i prvostupanjski sud.

9. Kako je djelomično utvrđena ništetnim odredba članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu, to je prvostupanjski sud pravilno naložio temeljem članka 323. stavak 1. u svezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a povrat plaćenog iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.200,92 eura, te je također pravilno temeljem članka 1115. ZOO-a dosudio na navedeni iznos zakonsku zateznu kamatu od dana plaćanja do isplate, s obzirom da se radi o nepoštenoj odredbi, koja je ugovorena na štetu tužiteljice, a za korist tuženika i da je stoga tuženik nepošteni stjecatelj.

10. Tuženik osporava i odluku o naknadi parničnog troška na način da konkretno navodi da „visina vrijednosti predmeta ovog spora iznosila je i iznosi 492,95 eura, dok dosuđeni troškovi iznose skoro dva puta više, odnosno 875,00 eura…“

10.1. Ovaj žalbeni razlog je nerazumljiv, obzirom da je u ovom postupku vrijednost predmeta spora 1.200,92 eura, kako je to utvrđeno po prigovoru tuženika na pripremnom ročištu održanom 14. travnja 2026. i da je dosuđen trošak od 728,07 eura. Dakle, radi se o žalbenom navodu koji se uopće ne odnosi na ovaj predmet.

10.2. Konkretno se osporava dosuda punomoćniku tužiteljice nagrade za pristup na ročište za objavu presude jer da taj trošak nije bio nužan za vođenje postupka te dio troška koji se odnosi na dosudu sudske pristojbe na presudu jer da je to protivno članku 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/2023.) kojim je propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

10.3. U odnosu na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-772/2023-2 od 23. siječnja 2024. na postavljeno pravo pitanje pripada li stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a odgovorio: „… da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud, te stranke poziva na ročište na koji poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju brojne posljedice prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na ovom ročištu, osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi usmeno obrazloženje presude (članak 336. stavak 1. ZPP-a).“

10.4. Ovakvo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud te ne stoji žalbeni navod kako trošak zastupanja na ročištu za objavu presude nije nužni trošak.

10.5. Što se tiče primjene članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama treba reći da se on odnosi na plaćanje sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovaj postupak nije pokrenut na temelju pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa je pravilno prvostupanjski sud u trošak tužiteljici priznao i trošak sudskih pristojbi.

11. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena odlučeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

12. Iako je tuženik djelomično uspio sa žalbom, istome se ne dosuđuje trošak žalbe jer se radi o neznatnom uspjehu.

Koprivnica, 8. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković