Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-477/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice PU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Dražen Lančić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2361/2024-48 od 21. studenog 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2361/2024-48 od 21. studenog 2024.:

- potvrđuje u točkama I., II., III., IV. izreke,

- potvrđuje u točki V. izreke presude u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđena zakonska zatezna kamata na iznos od 16,54 EUR od 15. studenoga 2007., na iznos od 16,25 EUR od 12. prosinca 2007., na iznos od 16,74 EUR od 15. siječnja 2008., na iznos od 16,75 EUR od 17. veljače 2008., na iznos od 33,67 EUR od 17. ožujka 2008., na iznos od 33,32 EUR od 14. travnja 2008., na iznos od 32,50 EUR od 23. svibnja 2008., na iznos od 32,80 EUR od 14. lipnja 2008., na iznos od 32,47 EUR od 15. srpnja 2008., na iznos od 32,40 EUR od 15. kolovoza 2008., na iznos od 32,39 EUR od 15. rujna 2008., na iznos od 34,89 EUR od 23. listopada 2008., na iznos od 34,39 EUR od 15. studenoga 2008., na iznos od 33,32 EUR od 15. prosinca 2008., na iznos od 36,21 EUR od 15. siječnja 2009., na iznos od 36,24 EUR od 15. veljače 2009., na iznos od 35,27 EUR od 15. ožujka 2009., na iznos od 35,56 EUR od 16. travnja 2009., na iznos od 35,54 EUR od 15. svibnja 2009., na iznos od 35,15 EUR od 15. lipnja 2009., na iznos od 35,22 EUR od 15. srpnja 2009., na iznos od 44,44 EUR od 17. kolovoza 2009., na iznos od 44,96 EUR od 15. rujna 2009., na iznos od 44,39 EUR od 15. listopada 2009., na iznos od 44,76 EUR od 15. studenoga 2009., na iznos od 44,70 EUR od 15. prosinca 2009., na iznos od 45,70 EUR od 15. siječnja 2010., na iznos od 46,35 EUR od 15. veljače 2010., na iznos od 46,21 EUR od 15. ožujka 2010., na iznos od 46,85 EUR od 15. travnja 2010., na iznos od 48,03 EUR od 17. svibnja 2010., na iznos od 48,88 EUR od 10. lipnja 2010., na iznos od 49,66 EUR od 15. srpnja 2010., na iznos od 49,61 EUR od 15. kolovoza 2010., na iznos od 52,48 EUR od 15. rujna 2010., na iznos od 50,81 EUR od 15. listopada 2010., na iznos od 51,19 EUR od 15. studenoga 2010., na iznos od 53,01 EUR od 15. prosinca 2010., na iznos od 53,17 EUR od 15. siječnja 2011., na iznos od 52,52 EUR od 15. veljače 2011., na iznos od 52,91 EUR od 15. ožujka 2011., na iznos od 52,93 EUR od 15. travnja 2011., na iznos od 54,12 EUR od 16. svibnja 2011., na iznos od 56,46 EUR od 16. lipnja 2011., na iznos od 59,54 EUR od 15. srpnja 2011., na iznos od 56,89 EUR od 17. kolovoza 2011., na iznos od 53,30 EUR od 16. rujna 2011., na iznos od 51,89 EUR od 15. listopada 2011., na iznos od 51,76 EUR od 16. studenoga 2011., na iznos od 52,49 EUR od 16. prosinca 2011., na iznos od 53,61 EUR od 17. siječnja 2012., na iznos od 53,95 EUR od 15. veljače 2012., na iznos od 53,51 EUR od 15. ožujka 2012., na iznos od 53,44 EUR od 15. travnja 2012., na iznos od 53,98 EUR od 21. svibnja 2012., na iznos od 53,94 EUR od 26. lipnja 2012., na iznos od 53,57 EUR od 14. srpnja 2012., na iznos od 53,64 EUR od 13. kolovoza 2012., na iznos od 52,56 EUR od 20. rujna 2012., na iznos od 53,27 EUR od 15. listopada 2012., na iznos od 53,75 EUR od 15. studenoga 2012., na iznos od 53,43 EUR od 15. prosinca 2012., na iznos od 52,54 EUR od 16. siječnja 2013., na iznos od 52,92 EUR od 15. veljače 2013., na iznos od 52,79 EUR od 15. ožujka 2013., na iznos od 53,73 EUR od 15. travnja 2013., na iznos od 52,35 EUR od 15. svibnja 2013., na iznos od 52,12 EUR od 15. lipnja 2013., na iznos od 52,26 EUR od 15. srpnja 2013., na iznos od 52,12 EUR od 15. kolovoza 2013., na iznos od 52,62 EUR od 15. rujna 2013., na iznos od 52,95 EUR od 15. listopada 2013., na iznos od 53,11 EUR od 15. studenoga 2013., na iznos od 53,68 EUR od 15. prosinca 2013., na iznos od 53,10 EUR od 15. siječnja 2014., na iznos od 31,23 EUR od 15. veljače 2014., na iznos od 31,33 EUR od 11. ožujka 2014., na iznos od 31,85 EUR od 15. travnja 2015., na iznos od 31,85 EUR od 15. svibnja 2015., na iznos od 31,85 EUR od 15. lipnja 2015., na iznos od 31,85 EUR od 28. srpnja 2015., na iznos od 31,85 EUR od 13. kolovoza 2015., na iznos od 31,85 EUR od 14. rujna 2015. do 29. rujna 2015.,

- potvrđuje u točki VI. izreke presude u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđena zakonska zatezna kamata na iznos od 7,63 EUR od 15. rujna 2005., na iznos od 1,57 EUR od 15. listopada 2005., na iznos od 5,10 EUR od 15. studenoga 2005., na iznos od 7,18 EUR od 15. prosinca 2005., na iznos od 3,97 EUR od 19. siječnja 2006., na iznos od 6,01 EUR od 23. listopada 2008., na iznos od 30,07 EUR od 15. siječnja 2009., na iznos od 30,62 EUR od 15. veljače 2009., na iznos od 12,93 EUR od 15. ožujka 2009., na iznos od 18,20 EUR od 16. travnja 2009., na iznos od 17,80 EUR od 15. svibnja 2009., na iznos od 10,82 EUR od 15. lipnja 2009., na iznos od 12,03 EUR od 15. srpnja 2009., na iznos od 6,23 EUR od 17. kolovoza 2009., na iznos od 13,63 EUR od 15. rujna 2009., na iznos od 5,40 EUR od 15. listopada 2009., na iznos od 10,72 EUR od 15. studenoga 2009., na iznos od 9,87 EUR od 15. prosinca 2009., na iznos od 24,22 EUR od 15. siječnja 2010., na iznos od 33,44 EUR od 15. veljače 2010., na iznos od 31,45 EUR od 15. ožujka 2010., na iznos od 40,60 EUR od 15. travnja 2010., na iznos od 57,38 EUR od 17. svibnja 2010., na iznos od 69,49 EUR od 10. lipnja 2010., na iznos od 80,70 EUR od 15. srpnja 2010., na iznos od 80,03 EUR od 15. kolovoza 2010., na iznos od 120,92 EUR od 15. rujna 2010., na iznos od 97,10 EUR od 15. listopada 2010., na iznos od 102,61 EUR od 15. studenoga 2010., na iznos od 128,47 EUR od 15. prosinca 2010., na iznos od 130,78 EUR od 15. siječnja 2011., na iznos od 121,58 EUR od 15. veljače 2011., na iznos od 127,15 EUR od 15. ožujka 2011., na iznos od 127,44 EUR od 15. travnja 2011., na iznos od 144,44 EUR od 16. svibnja 2011., na iznos od 177,84 EUR od 16. lipnja 2011., na iznos od 221,68 EUR od 15. srpnja 2011., na iznos od 248,98 EUR od 17. kolovoza 2011., na iznos od 193,59 EUR od 16. rujna 2011., na iznos od 171,86 EUR od 15. listopada 2011., na iznos od 169,81 EUR od 16. studenoga 2011., na iznos od 181,03 EUR od 16. prosinca 2011., na iznos od 198,32 EUR od 17. siječnja 2012., na iznos od 203,50 EUR od 15. veljače 2012., na iznos od 196,76 EUR od 15. ožujka 2012., na iznos od 195,74 EUR od 15. travnja 2012., na iznos od 204,10 EUR od 21. svibnja 2012., na iznos od 203,38 EUR od 26. lipnja 2012., na iznos od 197,69 EUR od 14. srpnja 2012., na iznos od 198,73 EUR od 13. kolovoza 2012., na iznos od 182,11 EUR od 20. rujna 2012., na iznos od 193,14 EUR od 15. listopada 2012., na iznos od 200,43 EUR od 15. studenoga 2012., na iznos od 195,59 EUR od 15. prosinca 2012., na iznos od 181,82 EUR od 16. siječnja 2013., na iznos od 187,77 EUR od 15. veljače 2013., na iznos od 185,70 EUR od 15. ožujka 2013., na iznos od 200,16 EUR od 15. travnja 2013., na iznos od 178,89 EUR od 15. svibnja 2013., na iznos od 175,41 EUR od 15. lipnja 2013., na iznos od 177,49 EUR od 15. srpnja 2013., na iznos od 175,31 EUR od 15. kolovoza 2013., na iznos od 183,09 EUR od 15. rujna 2013., na iznos od 188,13 EUR od 15. listopada 2013., na iznos od 190,58 EUR od 15. studenoga 2013., na iznos od 199,35 EUR od 15. prosinca 2013., na iznos od 190,50 EUR od 15. siječnja 2014., na iznos od 201,35 EUR od 15. veljače 2014., na iznos od 203,90 EUR od 11. ožujka 2014., na iznos od 54,98 EUR od 1. rujna 2014., na iznos od 57,19 EUR od 1. ožujka 2015., na iznos od 218,19 EUR od 15. travnja 2015., na iznos od 218,19 EUR od 15. svibnja 2015., na iznos od 218,19 EUR od 15. lipnja 2015., na iznos od 218,19 EUR od 28. srpnja 2015., na iznos od 218,19 EUR od 13. kolovoza 2015., na iznos od 218,19 EUR od 14. rujna 2015. do 29. rujna 2015.,

- preinačuje u točki V. izreke u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa od 3.690,26 EUR (slovima: tritisućešestodevedeset eura i dvadesetšest centi), na ime preplaćenih kamata, te u dijelu u kojem je naložena isplata zatezne kamate na pojedinačne iznose specificirane u točki III. izreke i to za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate, kao i u točki VI. izreke kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 9.702,66 EUR (slovima: devetisućasedamstodva eura i šezdesešest centi), zbog preplate po osnovi valutne klauzule u CHF, te u kojem je naložena isplata zatezne kamate na pojedinačne iznose specificirane u točki VI. izreke i to za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate tako da se u tom dijelu odbijaju tužbeni zahtjevi tužiteljice kao neosnovani,

- preinačuje u točki VII. izreke presude tako da se sudi:

Svaka stranka snosi svoje troškove.

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.742,88 EUR (slovima: tisućusedamstočetrdesetdva eura i osamdesetosam centi) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u čl. 2. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3204906942, sadržajno potvrđenog 15. lipnja 2005. po javnom bilježniku Milanu Gliboti, Zagreb, Trnjanska cesta 23, pod br. OU - 170/2005, u dijelu koji glasi: "...promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d...."

II. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u čl. 2. st. 3. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3204906942, sadržajno potvrđenog 15. lipnja 2005. po javnom bilježniku Milanu Gliboti, Zagreb, Trnjanska cesta 23, pod br. OU - 170/2005., u dijelu koji glasi: "...sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, koje su promjenjive..."

III. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u čl 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3204906942, sadržajno potvrđenog 15. lipnja 2005. po javnom bilježniku Milanu Gliboti, Zagreb, Trnjanska cesta 23, pod br. OU-170/2005, u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti, a po srednjem tečaju HNB-a za CHF koji je vrijedio na dan plaćanja.

IV. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u čl. 2. st. 3. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3204906942, sadržajno potvrđenog 15. lipnja 2005. po javnom bilježniku Milanu Gliboti, Zagreb, Trnjanska cesta 23, pod br. OU - 170/2005., u dijelu koji glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kredita Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici, zbog promjenjive kamatne stope, iznos 3.690,26 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 16,54 EUR od 15. studenoga 2007. do isplate,

- 16,25 EUR od 12. prosinca 2007. do isplate,

- 16,74 EUR od 15. siječnja 2008. do isplate,

- 16,75 EUR od 17. veljače 2008. do isplate,

- 33,67 EUR od 17. ožujka 2008. do isplate,

- 33,32 EUR od 14. travnja 2008. do isplate,

- 32,50 EUR od 23. svibnja 2008. do isplate,

- 32,80 EUR od 14. lipnja 2008. do isplate,

- 32,47 EUR od 15. srpnja 2008. do isplate,

- 32,40 EUR od 15. kolovoza 2008. do isplate,

- 32,39 EUR od 15. rujna 2008. do isplate,

- 34,89 EUR od 23. listopada 2008. do isplate,

- 34,39 EUR od 15. studenoga 2008. do isplate,

- 33,32 EUR od 15. prosinca 2008. do isplate,

- 36,21 EUR od 15. siječnja 2009. do isplate,

- 36,24 EUR od 15. veljače 2009. do isplate,

- 35,27 EUR od 15. ožujka 2009. do isplate,

- 35,56 EUR od 16. travnja 2009. do isplate,

- 35,54 EUR od 15. svibnja 2009. do isplate,

- 35,15 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate,

- 35,22 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate,

- 44,44 EUR od 17. kolovoza 2009. do isplate,

- 44,96 EUR od 15. rujna 2009. do isplate,

- 44,39 EUR od 15. listopada 2009. do isplate,

- 44,76 EUR od 15. studenoga 2009. do isplate,

- 44,70 EUR od 15. prosinca 2009. do isplate,

- 45,70 EUR od 15. siječnja 2010. do isplate,

- 46,35 EUR od 15. veljače 2010. do isplate,

- 46,21 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate,

- 46,85 EUR od 15. travnja 2010. do isplate,

- 48,03 EUR od 17. svibnja 2010. do isplate,

- 48,88 EUR od 10. lipnja 2010. do isplate,

- 49,66 EUR od 15. srpnja 2010. do isplate,

- 49,61 EUR od 15. kolovoza 2010. do isplate,

- 52,48 EUR od 15. rujna 2010. do isplate,

- 50,81 EUR od 15. listopada 2010. do isplate,

- 51,19 EUR od 15. studenoga 2010. do isplate,

- 53,01 EUR od 15. prosinca 2010. do isplate,

- 53,17 EUR od 15. siječnja 2011. do isplate,

- 52,52 EUR od 15. veljače 2011. do isplate,

- 52,91 EUR od 15. ožujka 2011. do isplate,

- 52,93 EUR od 15. travnja 2011. do isplate,

- 54,12 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate,

- 56,46 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,

- 59,54 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate,

- 56,89 EUR od 17. kolovoza 2011. do isplate,

- 53,30 EUR od 16. rujna 2011. do isplate,

- 51,89 EUR od 15. listopada 2011. do isplate,

- 51,76 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate,

- 52,49 EUR od 16. prosinca 2011. do isplate,

- 53,61 EUR od 17. siječnja 2012. do isplate,

- 53,95 EUR od 15. veljače 2012. do isplate,

- 53,51 EUR od 15. ožujka 2012. do isplate,

- 53,44 EUR od 15. travnja 2012. do isplate,

- 53,98 EUR od 21. svibnja 2012. do isplate,

- 53,94 EUR od 26. lipnja 2012. do isplate,

- 53,57 EUR od 14. srpnja 2012. do isplate,

- 53,64 EUR od 13. kolovoza 2012. do isplate,

- 52,56 EUR od 20. rujna 2012. do isplate,

- 53,27 EUR od 15. listopada 2012. do isplate,

- 53,75 EUR od 15. studenoga 2012. do isplate,

- 53,43 EUR od 15. prosinca 2012. do isplate,

- 52,54 EUR od 16. siječnja 2013. do isplate,

- 52,92 EUR od 15. veljače 2013. do isplate,

- 52,79 EUR od 15. ožujka 2013. do isplate,

- 53,73 EUR od 15. travnja 2013. do isplate,

- 52,35 EUR od 15. svibnja 2013. do isplate,

- 52,12 EUR od 15. lipnja 2013. do isplate,

- 52,26 EUR od 15. srpnja 2013. do isplate,

- 52,12 EUR od 15. kolovoza 2013. do isplate,

- 52,62 EUR od 15. rujna 2013. do isplate,

- 52,95 EUR od 15. listopada 2013. do isplate,

- 53,11 EUR od 15. studenoga 2013. do isplate,

- 53,68 EUR od 15. prosinca 2013. do isplate,

- 53,10 EUR od 15. siječnja 2014. do isplate,

- 31,23 EUR od 15. veljače 2014. do isplate,

- 31,33 EUR od 11. ožujka 2014. do isplate,

- 31,85 EUR od 15. travnja 2015. do isplate,

- 31,85 EUR od 15. svibnja 2015. do isplate,

- 31,85 EUR od 15. lipnja 2015. do isplate,

- 31,85 EUR od 28. srpnja 2015. do isplate,

- 31,85 EUR od 13. kolovoza 2015. do isplate i

- 31,85 EUR od 14. rujna 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici, zbog valutne klauzule u CHF, iznos 9.702,66 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 7,63 EUR od 15. rujna 2005. do isplate,

- 1,57 EUR od 15. listopada 2005. do isplate,

- 5,10 EUR od 15. studenoga 2005. do isplate,

- 7,18 EUR od 15. prosinca 2005. do isplate,

- 3,97 EUR od 19. siječnja 2006. do isplate,

- 6,01 EUR od 23. listopada 2008. do isplate,

- 30,07 EUR od 15. siječnja 2009. do isplate,

- 30,62 EUR od 15. veljače 2009. do isplate,

- 12,93 EUR od 15. ožujka 2009. do isplate,

- 18,20 EUR od 16. travnja 2009. do isplate,

- 17,80 EUR od 15. svibnja 2009. do isplate,

- 10,82 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate,

- 12,03 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate,

- 6,23 EUR od 17. kolovoza 2009. do isplate,

- 13,63 EUR od 15. rujna 2009. do isplate,

- 5,40 EUR od 15. listopada 2009. do isplate,

- 10,72 EUR od 15. studenoga 2009. do isplate,

- 9,87 EUR od 15. prosinca 2009. do isplate,

- 24,22 EUR od 15. siječnja 2010. do isplate,

- 33,44 EUR od 15. veljače 2010. do isplate,

- 31,45 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate,

- 40,60 EUR od 15. travnja 2010. do isplate,

- 57,38 EUR od 17. svibnja 2010. isplate,

- 69,49 EUR od 10. lipnja 2010. do isplate,

- 80,70 EUR od 15. srpnja 2010. do isplate,

- 80,03 EUR od 15. kolovoza 2010. do isplate,

- 120,92 EUR od 15. rujna 2010. do isplate,

- 97,10 EUR od 15. listopada 2010. do isplate,

- 102,61 EUR od 15. studenoga 2010. do isplate,

- 128,47 EUR od 15. prosinca 2010. do isplate,

- 130,78 EUR od 15. siječnja 2011. do isplate,

- 121,58 EUR od 15. veljače 2011. do isplate,

- 127,15 EUR od 15. ožujka 2011. do isplate,

- 127,44 EUR od 15. travnja 2011. do isplate,

- 144,44 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate,

- 177,84 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,

- 221,68 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate,

- 248,98 EUR od 17. kolovoza 2011. do isplate,

- 193,59 EUR od 16. rujna 2011. do isplate,

- 171,86 EUR od 15. listopada 2011. do isplate,

- 169,81 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate,

- 181,03 EUR od 16. prosinca 2011. do isplate,

- 198,32 EUR od 17. siječnja 2012. do isplate,

- 203,50 EUR od 15. veljače 2012. do isplate,

- 196,76 EUR od 15. ožujka 2012. do isplate,

- 195,74 EUR od 15. travnja 2012. do isplate,

- 204,10 EUR od 21. svibnja 2012. do isplate,

- 203,38 EUR od 26. lipnja 2012. do isplate,

- 197,69 EUR od 14. srpnja 2012. do isplate,

- 198,73 EUR od 13. kolovoza 2012. do isplate,

- 182,11 EUR od 20. rujna 2012. do isplate,

- 193,14 EUR od 15. listopada 2012. do isplate,

- 200,43 EUR od 15. studenoga 2012. do isplate,

- 195,59 EUR od 15. prosinca 2012. do isplate,

- 181,82 EUR od 16. siječnja 2013. do isplate,

- 187,77 EUR od 15. veljače 2013. do isplate,

- 185,70 EUR od 15. ožujka 2013. do isplate,

- 200,16 EUR od 15. travnja 2013. do isplate,

- 178,89 EUR od 15. svibnja 2013. do isplate,

- 175,41 EUR od 15. lipnja 2013. do isplate,

- 177,49 EUR od 15. srpnja 2013. do isplate,

- 175,31 EUR od 15. kolovoza 2013. do isplate,

- 183,09 EUR od 15. rujna 2013. do isplate,

- 188,13 EUR od 15. listopada 2013. do isplate,

- 190,58 EUR od 15. studenoga 2013. do isplate,

- 199,35 EUR od 15. prosinca 2013. do isplate,

- 190,50 EUR od 15. siječnja 2014. do isplate,

- 201,35 EUR od 15. veljače 2014. do isplate,

- 203,90 EUR od 11. ožujka 2014. do isplate,

- 54,98 EUR od 1. rujna 2014. do isplate,

- 57,19 EUR od 1. ožujka 2015. do isplate,

- 218,19 EUR od 15. travnja 2015. do isplate,

- 218,19 EUR od 15. svibnja 2015. do isplate,

- 218,19 EUR od 15. lipnja 2015. do isplate,

- 218,19 EUR od 28. srpnja 2015. do isplate,

- 218,19 EUR od 13. kolovoza 2015. do isplate i

- 218,19 EUR od 14. rujna 2015. do isplate,

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljice parnične troškove u iznosu 5.837,48 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. studenoga 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.»

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i obveže ju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama drugom uređujućem sucu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a time što zbrojeni iznosi zateznih kamata ne odgovaraju dosuđenom iznosu glavnice jer su dosuđene zatezne kamate u točki V. izreke u odnosu na dosuđenu glavnicu manje za 3 centa, a u točki VI. izreke zbrojene kamate manje su za 4 centa u odnosu na dosuđenu glavnicu. Nadalje tvrdi da iz obrazloženja presude nije vidljivo da li se tužitelj pozvao na pravne učinke pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, a također tvrdi da sud nije obrazložio osnovanost tuženikovog prigovora zastare obzirom na datum preinake tužbenog zahtjeva. Također tvrdi da sud nije odlučio o preinaci tužbe te da je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 190. stavak 9. ZPP-a.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako istaknutih žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da su žalbene tvrdnje neosnovane.

5.2. Time što je tužiteljica tražila isplatu zatezne kamate na manji iznos od iznosa glavnice, koji tužbeni zahtjev je sud usvojio, ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju u žalbi ukazuje tuženik jer tužiteljica ima pravo tražiti manje od onoga što joj pripada i time što je dosuđena zatezna kamata na manji iznos glavnice u odnosu na dosuđeni dio glavnice ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Suprotno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja je u točki 1. obrazloženja jasno naveo da se je tužiteljica pozvala već u tužbi na pravne učinke presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača , koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, kao i na drugostupanjske odluke donesene u tom predmetu pa niti u tom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Također, sud je u točki 20. obrazloženja naveo sve odlučne razloge u odnosu na osnovanost prigovora zastare, uključujući i osnovanost prigovora zastare obzirom na povišenje tužbenog zahtjeva tako da je u tom dijelu presuda valjano obrazložena. Iz tih razloga sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Tuženik neosnovano tvrdi da sud nije odlučio o tome da dopušta preinaku tužbe jer je rješenje da dopušta preinaku tužbe, sukladno podnesku tužiteljice od 23. rujna 2020., sud donio na ročištu 4. rujna 2024. te je razloge preinake obrazložio u točki 4. obrazloženja pobijane presude, zbog čega su neosnovane žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 190. ZPP-a.

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja kao nesporne činjenice utvrđuje :

- da su tužiteljica i tuženik zaključili 10. lipnja 2005. Ugovor o namjenskom kreditu prema kojem Ugovoru je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 95.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a te da je ugovoreno da je korisnica kredita u obvezi vratiti kredit uz valutnu klauzulu,

- da je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora iznosila je 4,90 %, te se plaća u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja,

- da je rok otplate kredita ugovoren u razdoblju od 10 godina,

- da su sklopljena i 2 Dodatka tom Ugovoru i to radi promjena osiguranja te ugovaranja odgode otplate,

- da su stranke sklopile 26. siječnja 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. U odnosu na sporne činjenice među strankama sud utvrđuje:

- da je tužiteljica potrošač jer iz pismenog Ugovora o kreditu te iskaza tužitelj ice proizlazi da je Ugovor zaključila kao fizička osoba, da se radi o namjenskom stambenom kreditu kojeg je podigla radi izgradnje obiteljske kuće u [adresa] te ga je utrošila u privatne svrhe, odnosno radi zadovoljenja životnih potreba, a tuženik suprotne činjenice nije dokazao;

- u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF prvostupanjski sud se pozvao na odredbu članka 502.c ZPP-a prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za to utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Kako se tužiteljica pozvala na pravna shvaćanja koja su izražena u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača koji je pokrenula Udruga „Potrošač“ protiv osam hrvatskih banaka, među kojima je i tuženik, te na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud prihvatio navedena pravna shvaćanja smatrajući da se radi o identičnim činjenicama kao i u konkretnom sporu. Na okolnost načina zaključenja konkretnog Ugovora sud je saslušao tužiteljicu iz čijeg iskaza je utvrdio da joj nije prilikom zaključenja Ugovora objašnjen način promjene kamatne stope, a niti rizik zaključenja Ugovora u švicarskim francima, te također da nije mogla pregovarati s bankom o uvjetima Ugovora jer joj tuženik nije ponudio kredit vezan uz EUR, a 2005. tuženik nije imao u ponudi kunske kredite;

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da tužitelj ica nema svojstvo potrošača te da su okolnosti zaključenja Ugovora bile drugačije u odnosu na one o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu u smislu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu bile razumljive potrošaču te da se o njima pregovaralo prilikom sklapanja Ugovora;

- da za tražbinu tužiteljice nije nastupila zastara koja počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012, te do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu 10. lipnja 2019. nije istekao zastarni rok iz članka 225. ZOO-a. U odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, koji je tužiteljica uskladila s provedenim financijskim vještačenjem, sud utvrđuje da tužiteljica povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka po izvršenom financijskom vještačenju taj zahtjev uskladila s provedenim vještačenjem zbog čega je podnošenjem tužbe prekinula zastaru.

7.1. U odnosu na prigovor tuženika da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan zbog toga što su stranke izvršile konverziju sukladno odredbi članka 19.c ZID ZPK/15 sud ocjenjuje da je taj prigovor neosnovan iznoseći pravno shvaćanje da potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu, kojima je konverzija provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Sud ističe da namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate zbog čega se u slučaju konverzije ne može govoriti ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Po ocjeni suda obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Sud zaključuje da se radi o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi članka 145. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO). Sud ukazuje i na to da unatoč provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti tužiteljica zadržava pravo na punu restituciju što proizlazi i iz presude Suda EU u predmetu C-118/17.

8. Činjenična utvrđenja suda prvog stupnja kao pravilna prihvaća i ovaj sud, dok je materijalno pravo djelomično pogrešno primijenjeno kada je usvojen cijeli tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Tuženik u žalbi ocjenjuje da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te u cijelosti ponavlja sve one prigovore koje je isticao tijekom postupka, koje u žalbi opširno obrazlaže s temeljnom tezom da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija (dalje: Dodatak) tužiteljica u cijelosti obeštećena i da ne postoji više nikakva obveza tuženika prema tužiteljici. Iznosi svoje stavove o zastari i tvrdnje kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, kao niti valutne klauzule, koja ima svrhu zaštitne klauzule, te da se postupanje tuženika prilikom zaključenja Ugovora o kreditu ne može smatrati nepoštenim postupanjem pa se tuženika ne može smatrati nepošten im stjecateljem. Poziva se na niz odluka različitih sudova kako u Republici Hrvatskoj, tako i na pravna shvaćanja iznesena u nekim od odluka Suda Europske unije u sličnim činjeničnim situacijama.

9.1. Tuženik ocjenjuje da je zbog toga što je zaključen Dodatak sukladno odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica izgubila pravni interes na utvrđenje ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu, koji je konvertiran.

9.2. Po ocjeni ovog suda, time što su stranke zaključile Dodatak, kojim je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, tužiteljica nije izgubila pravni interes na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu.

9.3. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., na pravno pitanje: „Da li sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu?“, odgovoreno je: „Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR

– kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.“ Ovakvo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

9.4. Što se tiče utvrđenja ništetnima odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope tijekom otplate kredita jednostranom odlukom kreditora te odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, treba reći da se tužiteljica pozvala na pravna shvaćanja koja su iznesena u kolektivnom sporu, koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P -1401/2012 i u kojem je pravomoćno presuđeno kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu koji su zaključeni u određenom vremenskom razdoblju, a što se odnosi i na tuženika, koji je bio stranka u kolektivnom sporu, kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope tijekom trajanja otplate kredita na temelju jednostrane odluke banke, odnosno u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF. Ovo zbog toga što prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Na taj način tuženika je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.; dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/2013.; dalje: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, utvrđeno je u postupku povodom kolektivne tužbe da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na koji način je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

9.5. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica potrošač jer je ugovor zaključila kao fizička osoba, a radi se o namjenskom stambenom kreditu kojeg je podigla radi izgradnje obiteljske kuće u [adresa], dakle, iskoristila ga je u privatne svrhe, a tuženik, po pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja, suprotne činjenice nije dokazao.

9.6. Obzirom da se tužiteljica kao potrošač pozvala na navedena pravna shvaćanja u točki 9.4. ovog obrazloženja te da je prvostupanjski sud utvrdio kako je Ugovor o kreditu zaključen na isti način kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu na način da se o pojedinim odredbama Ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da tužiteljica nije dobila potpunu informaciju o svim bitnim elementima za donošenje valjane odluke utemeljene na shvaćanju ekonomskih posljedica potpisivanja Ugovora o kreditu sa dva promjenjiva elementa na koje ne može utjecati, pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da se pravna shvaćanja iz kolektivnog spora mogu primijeniti i na konkretan Ugovor o kreditu sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja retroaktivno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a tvrdeći da se ona ne može primijeniti na ugovore koji su sklopljeni 2005., jer se radi o procesnoj odredbi, a u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu 10. lipnja 2019. odredba članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.) prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, bila je na snazi iz kojih razloga se ne radi o retroaktivnoj primjeni ZPP-a.

9.7. U odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio utvrđeni preplaćeni iznos od 3.690,26 eura s osnova ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i iznos od 9.702,66 eura s osnova valutne klauzule zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da izvršena konverzija ne utječe na obvezu tuženika.

9.8. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu poslovni broj Gos-1/2019 odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud Republike Hrvatske je dao slijedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 ocijenivši taj zakon usklađen s Ustavom RH.“

9.9. Nakon sklapanja Dodatka tužiteljicu ne obvezuje ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika iz Ugovora o kreditu, kao niti odredbe o ispunjenju kreditne obveze vezane uz valutnu klauzulu u CHF, obzirom da su sve te odredbe izmijenjene na način da je za cje lokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamatna stopa za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredbi u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

9.10. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom, time da stranke u postupku nisu tvrdile da konverzija ne bi bila provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

9.11. U takvoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužiteljica platila tuženiku na ime nepoštenih ugovornih odredbi, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorišteni za ispunjenje obveze koja se temelji na valjanom Dodatku, to je sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu unatoč tome što ZID ZPK/15 izričito ne propisuje da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Prema odredbama o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju primjene koju je banka primjenjivala na sve kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredbi kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR, koji je stupio na mjesto kredita u CHF, što znači da su sve uplate i one s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR ili vraćala potrošaču ili je uzeta u ispunjenje budućih obveza.

9.12. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica je restituirana s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu i to na način da ju iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njezinu korist jer je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom, pa stoga utuženi iznosi s osnove tečajne razlike u CHF i promjene kamatne stope nisu ušli u imovinu tuženika bez pravne osnove, nego temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove.

9.13. Zbog toga je ovaj sud preinačio pobijanu odluku i odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.690,26 eura po osnovu više plaćenog zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 9.702,66 eura po osnovi preplate zbog valutne klauzule u CHF.

9.14. ZID ZPK/15 ne regulira materijalno-pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1115. istog Zakona, kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zaključeni Dodatak nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedinačne iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi u otplati kredita. Kako specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe članka 1111. ZOO-a, tada se primjenjuje opći propis, odnosno članak 1115. ZOO-a temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom.

9.15. U pogledu materijalno-pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu s ZID ZPK/15 Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci donesenoj u proširenom vijeću u predmetu Rev-457/2025 na pitanje: „Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?“ odgovorio je na slijedeći način: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.“, pa je pravno shvaćanje izneseno u ovoj odluci sukladno i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u proširenom vijeću u smislu odredbe članka 390. stavak 2. ZPP -a.

9.16. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženik je nepošteni stjecatelj jer je upravno on sastavio ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima iz kojih razloga je u obvezi platiti zateznu kamatu na preplaćene iznose s osnova ništetnih ugovornih odredbi od dana stjecanja sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

9.17. Zbog toga je ovaj sud potvrdio presudu prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je na pojedine novčane iznose više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temeljem Ugovora o kreditu dosudio zakonsku zateznu kamatu od plaćanja pojedinog mjesečnog iznosa pa do 29. rujna 2015., dok je preinačen i odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate na navedene novčane iznose od 30. rujna 2015. pa nadalje.

9.18. Prigovor zastare tuženika je također neosnovan, pri čemu ovaj sud ukazuje na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a koje prihvaća i ovaj sud. Prema navedenom pravnom shvaćanju, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa kako je tužba podnesena 10. lipnja 2019., to je prigovor zastare neosnovan jer od pravomoćnosti presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe nije protekao rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.

9.19. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da je za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara jer je tužiteljica preinačila tužbu 23. rujna 2020. iz razloga što je tužiteljica iz iste činjenične osnove nakon provedenog vještačenja preinač ila tužbeni zahtjev, iz kojih razloga je zastara prekinuta podnošenjem tužbe (isto pravno shvaćanje u više odluka izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske pa tako primjerice u odluci Rev-775/2023 i dr.).

9.20. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja jer je po ocjeni ovog suda sud pravilno dopustio preinaku tužbe obzirom da je tužiteljica tek nakon provedenog vještačenja mogla znati iznos preplate zbog čega bez svoje krivnje nije prije toga mogla postaviti tužbeni zahtjev pa su bili ispunjeni uvjeti za dopuštenje preinake u smislu odredbe članka 190. stavak 2. ZPP-a.

9.21. Također, tuženik neosnovano tvrdi da je zateznu kamatu na pojedine mjesečne preplaćene iznose trebalo dosuditi od prvog narednog dana nakon dana plaćanja jer je u tom dijelu sud pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a tako da je zateznu kamatu dosudio od dana uplate kao dana stjecanja. Citiranom odredbom propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je sud utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj, pravilno je zatezna kamata dosuđena od dana stjecanja.

9.22. Tuženik u žalbi također tvrdi da tužbeni zahtjev nije osnovan jer je veći broj uplata tužiteljičinih obveza platila treća osoba pa tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje po stečenom bez osnove. Ove žalbene tvrdnje nisu osnovane iz razloga što je tuženik prihvatio uplate koje je platila treća osoba i to za ispunjenje obveze tužiteljice zbog čega je tužiteljica ovlaštena tražiti preplaćene iznose.

9.23. Neosnovane su tvrdnje tuženika da sud nije smio postupati po tužbi tužitelja jer tužitelj tužbom nije obuhvatio kao stranku ugovora založnog dužnika tvrdeći da su potpisnici Ugovora jedinstveni suparničari u smislu odredbe članka 201. ZPP-a. Točno je da su sve ugovorne strane eventualno ništetnog ugovora jedinstveni suparničari u smislu odredbe članka 201. ZPP-a, ali ne i nužni, te okolnost što sve ugovorne strane nisu obuhvaćene tužbom ne predstavlja procesnopravnu smetnju za postupanje po tužbi.

10. Iz naprijed obrazloženih razloga presuda suda prvog stupnja djelomično je potvrđena primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373.a stavak 1. točka 2. i stavak 3. ZPP-a, a djelomično preinačena primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

11. S Obzirom da je pobijana presuda djelomično preinačena, ovaj sud je o naknadi parničnih troškova odlučivao primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a.

11.1. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj ica uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti i za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženik s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice. Kada bi sud primijenio članak 154. stavak 2. ZPP-a, tužiteljica bi trebala tuženiku naknaditi razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu, koji je predmet spora, bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženiku, proizlazi kako bi isti bili veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva. Pored toga, o predmetu spora kao što je konkretan, u kojem je sporno pravo na isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju materijalno pravo te u vrijeme podnošenja tužbe još uvijek nije bio primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. U vrijeme podnošenja tužbe postojala je neujednačena praksa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenj ivao materijalno pravo (npr. Rev-637/2019 od 15. studenog 2022., Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. i Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u vrijeme podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj

– izbjegavanje neopravdanog parničenja, nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

11.2. S obzirom da je ovom odlukom presuđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, nisu razmatrani žalbeni navodi tuženika koji se odnose na priznavanje konkretnih troškova tužiteljici te na primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.), odnosno Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.).

12. Sukladno pravnom shvaćanju navedenom u točki 11.1. ovog obrazloženja primjenom članka 154. stavak 4. ZPP-a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Koprivnica, 8. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte