Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-805/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja BV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-176/2021- 19 od 23. ožujka 2026., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja uvažava se kao osnovana, dok se žalba tuženika djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-176/2021-19 od 23. ožujka 2026.:

- potvrđuje u točki I. izreke,

- potvrđuje u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.948,68 EUR (slovima: dvije tisuće devetsto četrdeset osam eura i šezdeset osam centi),

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 17.601,10 EUR (slovima: sedamnaest tisuća šesto jedan euro i deset centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate tako da se sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da u roku od petnaest dana plati tužitelju BV iznos od 17.601,10 eura (slovima: sedamnaest tisuća šesto jedan eur i deset centi)sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

- preinačuje u točki III. izreke tako da se sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju na iznos od 2.948,68 EUR (slovima: dvije tisuće devetsto četrdeset osam eura i šezdeset osam centi) plati zakonsku zateznu kamatu od 25. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika protiv odluke o trošku sadržane u točki IV. izreke presude djelomično se uvažava kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-176/2021-19 od 23. ožujka 2026.:

- potvrđuje u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 857,01 EUR (slovima: osamsto pedeset sedam eura i jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom od 23. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

- preinačuje u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.947,35 EUR (slovima: tisuću devetsto četrdeset sedam eura i trideset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 23. ožujka 2026. do isplate tako da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove žalbe u iznosu od 62,50 EUR (slovima: šezdeset dva eura i pedeset centi), u roku 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove žalbe u iznosu od 379,48 EUR (slovima: tristo sedamdeset devet eura i četrdeset osam centi), u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe u iznosu od 250,00 EUR (slovima: dvjesto pedeset eura).

V. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove žalbe u iznosu od 503,03

EUR (slovima: petsto tri eura i tri centa)

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu tužitelja.

VII. Točka IV. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja iznad dosuđenog do zatraženog iznosa troška.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrđeno da je ništetan dio članka 3. stavak 4. Ugovora o kreditu bez depozita br. 5140030250- 60010463338/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 7. kolovoza 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 16. kolovoza 2006. po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-1759/2006, koji glasi: „…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“ i dio članka 4. stavak 2. istog Ugovora o kreditu koji glasi: „Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“ U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 20.549,72 eura i zakonsku zateznu kamatu na iznos od 17.601,10 eura koja teče od 1. listopada 2015. do isplate. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati zateznu kamatu na iznos od 2.948,68 eura od 25. kolovoza 2025. do isplate. U točki IV izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.804,36 eura sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude, 23. ožujka 2026., pa do isplate, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja odbijen.

2. Protiv točaka I., II. i IV. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 25. ožujka 2026. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije zahtjeve tužitelja u cijelosti te mu naloži da mu plati troškove postupka ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Protiv točke III. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 1. travnja 2026. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a te predlaže da drugostupanjski sud preinači točku III. izreke na način usvoji taj dio njegovog tužbenog zahtjeva.

4. Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužitelja 10. travnja 2026. u kojem osporava navode žalbe tužitelja te predlaže istu odbiti kao neosnovanu i potražuje trošak žalbe.

5. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbi članka 3. i članka 4. Ugovora o kreditu od 7. kolovoza 2006. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po navedenom Ugovoru u iznosu od 20.549,72 eura.

6.1. Tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva jer da je tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o konverziji pa nema pravni interes za podnošenje tužbe. Ističe da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, uočljive i razumljive i nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, te je istaknut prigovor zastare.

6.2. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 7. kolovoza 2006. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010463338/2006 kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 92.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan korištenja kredita,

- da se tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,30% godišnje,

- da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima,

- da se kredit otplaćuje 25 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju

HNB-a važećem na dan plaćanja,

- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru,

- da su tužitelj i tuženik 15. veljače 2016. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu (dalje: Aneks) kojim je kredit konvertiran temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK/15),

- da su stranke Aneksom utvrdile da je tužitelju na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 47.148,45 eura,

- da iznos preplate na dan 30. rujna 2015. kao dana konverzije iznosi 17.580,80 kuna te će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

- da je u članku 3. stavak 4. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- da je u članku 4. stavak 2. Ugovora o kreditu ugovorena mogućnost izmjene kamatne stope, što se smatra sastavnim dijelom tog Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa tom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom,

- da je Ugovor o kreditu sastavio prednik tuženika, da se o spornim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelju nisu dane potpune obavijesti o parametrima i metodologiji promjene kamatnih stopa tijekom otplate kredita niti je upoznat s povećanim rizikom sklapanja ugovora s valutom klauzulom u CHF,

- da je prema nalazu knjigovodstveno-financijskog vještaka konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR izvršena sukladno ZID ZPK/15,

- da je zbog promjene kamate tijekom otplate kredita na više u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu tužitelj do 30. rujna 2015. platio više iznos od 5.515,79 eura,

- da je zbog rasta tečaja tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita pa do 30. rujna 2015. tužitelj platio više iznos od 6.893,98 eura,

- da uglavničena zatezna kamata na više plaćeno od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 30. rujna 2015. iznosi 5.252,16 eura,

- da je tužitelju u konverziji priznat iznos od 2.303,54 eura,

- da je razlika nedospjele glavnice nakon izvršene konverzije 5.191,33 eura.

6.3. Prvostupanjski sud nije prihvatio prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što da je zaključenjem Aneksa samo izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK/15 nije uređena pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZID ZPK/15 da nije propisano da se provedbom konverzije gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Aneksa. Pored toga da iz Aneksa ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

6.4. U odnosu na odredbe iz Ugovora o kreditu koje je prvostupanjski sud utvrdio ništetnima, prvostupanjski sud se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača povodom tužbe Udruge potrošača protiv osam banaka, a među kojima je i tuženik i kojom je pravomoćno presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedena presuda da je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

6.5. Prvostupanjski sud ocjenjuje da je vezan pravnim shvaćanjem iz presuda donesenih u kolektivnom sporu temeljem članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019.; dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna, odnosno člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.; dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe, kao i temeljem članka 502.c ZPP-a. Polazeći od smisla sudske zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača prvostupanjski sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe, tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice, odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

6.6. Polazeći od utvrđenja da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke i odredbe u kojoj je vraćanje kredita vezano uz tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta istovjetne odredbama ugovora koji su bili predmet ocjenjivanja u kolektivnom sporu, da je vezan pravnim shvaćanjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je sastavljen od strane tuženika, te da tužitelju nisu dane jasne obavijestio o načinu, odnosno metodologiji promjene kamatne stope i parametrima koji će na to utjecati, odnosno pune obavijesti o valutnoj klauzuli u CHF, prvostupanjski sud je utvrdio ništetnima dijelove članka 3. stavak 4. i članka 4. stavak 2. Ugovora o kreditu. Navedene odredbe da su nepoštene u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03, odnosno da nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

6.7. Test poštenosti tih ugovornih odredaba da je proveden već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dao tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta Ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama. Zbog toga je usvojen deklaratorni tužbeni zahtjev.

6.8. Kako je usvojen deklaratorni tužbeni zahtjev, to je tužitelju primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) dosuđen i iznos od 20.549,72 eura, a koji iznos se sastoji od više plaćenog zbog promjene kamate tijekom otplate kredita u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu do 30. rujna 2015., od 5.515,79 eura, više plaćenog iznosa zbog rasta tečaja na više u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita do 30. rujna 2015., od 6.893.98 eura, razlike nedospjele glavnice nakon izvršene konverzije od 5.191,33 eura i uglavničene zatezne kamate na više plaćeno od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 30. rujna 2015. u iznosu od 2.948,68 eura. Kada se radi o uglavničenoj zateznoj kamati, prema nalazu vještaka ista je iznosila 5.252,16 eura, ali je iznosom koji je priznat tužitelju u konverziji tužitelj zatvorio dio navedene kamate pa zbog toga potražuje iznos od 2.948,68 eura po toj osnovi.

6.9. Na dosuđeni iznos od 17.601,10 eura dosuđena je zakonska zatezna kamata od 1. listopada 2015. do isplate, obzirom da je dosuđena i uglavničena zatezna kamata na sve više plaćene iznose zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF od njihovog mjesečnog plaćanja do 30. rujna 2015. Mišljenje je prvostupanjskog suda da je tuženik bio nepošteni stjecatelj pa je pored glavnice dužan i zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja temeljem članka 1115. ZOO-a.

6.10. Kako je tužitelj utužio uglavničenu kamatu u iznosu od 2.948,68 eura, to je na istu zatražio zateznu kamatu od dana podnošenja ovog zahtjeva, tj. od 25. kolovoza 2025. do isplate, što je prvostupanjski sud odbio jer da je to protivno članku 31. stavak 2. ZOO-a, odnosno da ne može tražiti na uglavničenu kamatu procesnu kamatu jer glavnica nije plaćena.

6.11. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare, prema kojemu u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 10. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a.

6.12. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP- a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. i 107/2025.; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP), uz uvećanje za iznos troškova vještačenja.

7. I tužitelj i tuženik u svojim žalbama navode da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Tužitelj ne navodi u čemu se sastoji navedena bitna povreda, dok tuženik smatra da se prvostupanjski sud nije izjasnio o utjecaju konverzije na prava tužitelja zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, odnosno da nije naveo valjane razloge o utjecaju konverzije i zaključenog Aneksa zbog čega pobijanu odluku nije moguće ispitati.

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, za svoju odluku je dao jasne razloge te je istu moguće ispitati. Prvostupanjski sud je iznio svoje razloge zbog kojih ocjenjuje da zaključenje Aneksa nije bilo ni od kakvog utjecaja na pravo tužitelja da mu tuženik vrati sve ono što je tužitelj više platio temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i da mu na to plati zakonske zatezne kamate.

7.2. Nisu učinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Iako tuženik navodi da žalbu podnosi i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sadržajno se osporava primjena materijalnog prava jer da su svi iznosi koje je tuženik naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli uračunati tužitelju u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji. Navodi kako je Aneks zaključen strogom primjenom ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim Zakonom, a koji Zakon je derogirao opća pravila o ništetnosti. Zaključenjem Aneksa da je postignut cilj tog Zakona, odnosno da je tužitelj doveden u isti položaj kao potrošači koji su podigli kredit s valutnom klauzulom u EUR. Visina neotplaćene glavnice u konverziji da je rezultat onoga što se tužitelj sklapanjem sporazuma o konverziji obvezao platiti po sporazumu o konverziji i onoga što je uplatio na temelju Ugovora o kreditu. Tužitelju da ne pripadaju niti zakonske zatezne kamate na svaki pojedino preplaćeni iznos koji mu je tuženik uračunao u konverziji, a niti zatezne kamate na neosnovano priznate iznose. Pogrešno da je odlučeno i o prigovoru zastare.

8.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev treba reći da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora, jer se radi o odredbama Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke i u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, a koje su identične onim odredbama koje su bile predmet ocjenjivanja u kolektivnom sporu i jer je i konkretni Ugovor o kreditu zaključen na isti način kao i svi drugi potrošački ugovori prednika tuženika, odnosno tuženika u vremenskom periodu koji je obuhvaćen kolektivnim sporom, a u kojem je zaključen i konkretni Ugovor o kreditu. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti je bio upoznat s parametrima i metodologijom promjene kamatne stope, kao niti s pravim značenjem valutne klauzule, a Ugovor o kreditu je unaprijed sastavio prednik tuženika, kao trgovac, te je u Ugovor o kreditu unio dva promjenjiva elementa zbog čega tužitelj nije mogao znati koliko će stvarno iznositi njegova obveza do isteka vremena na koji je Ugovor zaključen. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio članak 502.c ZPP-a. Tuženik predloženim dokazima nije dokazao postojanje drugih okolnosti u smislu da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, kao niti da je upoznao tužitelja o svim mogućim negativnim aspektima, rizicima i ekonomskim posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke i valutne klauzule u CHF, a niti da zbog takvih odredbi nije došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja značajnim povećanjem mjesečnih anuiteta.

8.2. O obvezujućem učinku pravomoćnih presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojima je usvojen zahtjev tužbe pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, pa tako i u odlukama poslovni broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

8.3. U odnosu na prigovor zastare valja navesti da postoji ustaljena sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svezi zastare tražbina s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu temeljena na objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022., na koje shvaćanje se pravilno pozvao i prvostupanjski sud, pa kako to pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, upućuje se radi nepotrebnog ponavljanja na obrazloženje pobijane odluke u točki 11. obrazloženja.

8.4. U pravu je tuženik kada ocjenjuje da prvostupanjski sud nije pravilno cijenio činjenicu da su stranke u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 dana 15. veljače 2016. zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Konverzija je, a što među strankama nije sporno, provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15.

8.5. U svojoj odluci broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odgovorio na pitanje o pravnoj valjanosti ugovora kojima su konvertirani krediti s valutnom klauzulom u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR na način: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15, kao i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj 102/15), ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

8.6. U članku 19.b ZID ZPK/15 konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pravila konverzije, odnosno način na koji će se ona provesti propisana su u članku 19.c. ZID ZPK/15.

8.7. U konkretnom slučaju konverzija je provedena sukladno ZID ZPK/15 te je tužitelju na dan 30. rujna 205. priznata preplata u iznosu od 17.580,80 kuna, kako je to utvrđeno člankom 2. Aneksa, te je ista iskorištena za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji su dospijevali nakon sklapanja Aneksa.

8.8. Zbog toga su sklapanjem Aneksa stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope te je na valjan način, ugovoren među strankama, prestala obveza tuženika sukladno članku 160. ZOO-a na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava o posljedicama ništetnih odredbi propisanih člankom 323. stavak 1. ZOO-a u svezi sa člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, jer više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. ZID ZPK/15 je u člancima 19.d i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u mogućnosti prije sklapanja Aneksa proučiti njegove odredbe i donijeti informiranu odluku te je imao izbor, za razliku od tuženika koji je prema prisilnim odredbama ZID ZPK/15 bio dužan dostaviti potrošaču kao drugoj ugovornoj strani sve izračune konverzije i podatke propisane člankom 19.e ZID ZPK/15 te sklopiti dodatak ugovoru o kreditu ako ga potrošač prihvati, prihvatiti ili ne prihvatiti ponuđeni Aneks.

8.9. Zbog toga tužitelju ne pripadaju novčani iznosi plaćeni s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, jer u imovini tuženika više nema iznosa od 5.515,79 eura, koliko je preplatio po osnovu kamate, iznosa od 6.893,98 eura, koliko je preplatio po osnovu valutne klauzule, a niti iznosa nedospjele glavnice kao posljedice konverzije od 5.191,33 eura.

8.10. Međutim, odredbe ZID ZPK/15 izrijekom ne reguliraju materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisane člankom 323. stavak 1. i člankom 1111. stavak 1. ZOO-a u vezi sa člankom 1115. istog Zakona, kojim su propisane posljedice sklapanja ništetnih ugovora i opseg vraćanja stečenog bez osnovne na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten odnosno nesavjestan, od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zbog toga, po ocjeni ovog suda odredbe Aneksa nemaju restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu. Kako specijalnim propisom (ZID ZPK/15) nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO, ima se primijeniti opći propis na temelju kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih novčanih iznosa s osnova nepoštenih odredbi osnovnog Ugovora pa do 30. rujna 2015. kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjene tužiteljeve obveze ugovorene Aneksom.

8.11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. zauzeo stav da je obveza kreditora na povrat više plaćenih iznosa po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promijene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanke obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz članka 1115. ZOO-a. Identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama poslovni broj Rev-925/2023 od 8. travnja 2025 i poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., u kojoj je na postavljeno revizijsko pitanje odgovoreno: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate u konverziji.“.

8.12. Prihvaćajući ovakvo pravno shvaćanje ocjena je ovog suda da tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu primjenom članka 1115. ZOO-a od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana konverzije 30. rujna 2015. kada su iskorišteni za namirenje obveze po valjano sklopljenom Aneksu .

8.13. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi zatezne kamate na preplaćene iznose od dana njihova plaćanja do 30. rujna 2015. iznosile 5.252,16 eura. Međutim, tužitelj je tužbenim zahtjevom iz točke II. izreke zatražio po toj osnovi iznos od 2.948,68 eura, pa je ovaj sud za taj iznos potvrdio pobijanu odluku primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je u odnosu na preostali iznos od 17.601,10 eura pobijana odluka na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačena na način da je za taj iznos odbijen tužbeni zahtjev.

8.14. Žalba tužitelja prihvaćena je u cijelosti, jer je pogrešan stav prvostupanjskog suda da tužitelj na uglavničenu zateznu kamatu ne bi imao pravo na procesnu kamatu, koju je zatražio od 25. kolovoza 2025. kada je postavio zahtjev za isplatu uglavničene kamate. Naime, preplaćeni iznos temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, koji su u ovoj parnici zatraženi kao glavnica, su obuhvaćeni konverzijom, odnosno iskorišteni su za namirenje obveze tužitelja po valjanom Aneksu s danom provedene konverzije 30. rujna 2015. Na taj način je prestala obveza tuženika jer je s danom provedene konverzije plaćena glavnica, pa tužitelj ima pravo na procesnu kamatu od dana podnošenja zahtjeva za isplatu zatezne kamate do isplate. Zbog toga je preinačena i točka III. izreke na način da je u tom dijelu usvojen zahtjev tužitelja.

9. Kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku, to je primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a odlučeno o troškovima postupka.

9.1. Imajući u vidu da je tužitelj uspio s deklaratornim tužbenim zahtjevom za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, to ovaj sud ocjenjuje da je tužitelj s osnovom uspio u cijelosti (100%). S kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio djelomično, u postotku od 14%, pa je njegov uspjeh u sporu 57%. Kad se njegov uspjeh sukladno članku 154. stavak 2. ZPP-a umanji za uspjeh tuženika od 43%, to tužitelju pripada trošak zastupanja od 2.264,36 eura u postotku od 14%, a što iznosi 317,01 eura. Tom iznosu treba dodati trošak vještačenja od 540,00 eura pa bi ukupan trošak kojeg bi tuženik trebao naknaditi tužitelju iznosio 857,01 euro, za koji iznos je potvrđena odluka u trošku sadržana u točki IV. izreke, dok je preinačena za iznos dosuđenog troška po prvostupanjskom sudu za iznos od 1.947,35 eura, na način da je za taj iznos zahtjev tužitelja odbijen.

9.2. Tužitelj je uspio sa svojom žalbom u cijelosti te je zatražio trošak žalbe u iznosu od 312,50 eura. Međutim, tužitelj pobija odluku u dijelu u kojem je odbijen sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na iznos od 2.948,68 eura za vremenski period od 25. kolovoza 2025. do isplate. Svoju nagradu za sastav žalbe primjenom Tarife tužitelj temelji na vrijednosti predmeta spora koji prelazi iznos od 1.327,01 eura, a za što je propisana nagrada od 200,00 eura. Po ocjeni ovog suda kako je kamatna stopa za vremenski period od 25. kolovoza 2025. do 31. prosinca 2025. iznosila 5,15% godišnje, a za period od 1. siječnja 2026. do 1. lipnja 2026., 5,40% godišnje (stopa iz članka 29. stavak 2. ZOO-a), to bi tužitelju za sastav žalbe protiv točke III. izreke pripadala nagrada od 25 bodova ili 50,00 eura (kamata od 25. kolovoza 2025 do 1. lipnja 2026. iznosi oko 139,00 eura) i iznos PDV-a od 25% ili 12,50 eura, odnosno nagrada u iznosu od 62,50 eura. Njegov zahtjev za isplatu troškova žalbe u iznosu od 250,00 eura je odbijen kao neosnovan.

9.3. Tuženik je sa svojom žalbom uspio sa 43%. Trošak žalbe tuženika sastoji se od nagrade za sastav žalbe temeljem Tbr.10.1. Tarife u iznosu od 625,00 eura, iznosa PDV-a od 156,25 eura i plaćene pristojbe na žalbu u iznosu od 101,26 eura ili ukupno 882,51 eura. U postotku uspjeha tuženika sa žalbom od 43%, tužitelj je dužan tuženiku naknaditi trošak žalbe, što iznosi 379,48 eura, dok je njegov zahtjev odbijen za iznos od 503,03 eura.

10. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena odlučeno je primjenom članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373. točka 3. i članka 380. točka 3. ZPP-a.

11. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu tužitelja jer taj trošak nije bio potreban u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a za ishod žalbenog postupka.

12. Točka IV. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja iznad dosuđenog do zatraženog iznosa troška jer protiv tog dijela nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 8. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković