Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-482/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti, stjecanja bez osnove, naknade štete i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1262/2025-14 od 27. veljače 2026., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1262/2025-14 od 27. veljače 2026.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim dio članka 3. točka 4. Ugovora o kreditu od 15. veljače 2006. u dijelu koji glasi: „... obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“ i članak 4. u dijelu koji glasi: „Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“ i u točki III. izreke,

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim članak 2. koji glasi: „CHF...u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“, članak 3. točki 2. koja glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, članak 4. koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.“ i u točki II. izreke Ugovora o kreditu od 15. veljače 2006. tako da se sudi:

Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužiteljice koji glase:

„Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010454967/2006. sklopljenog 15.2.2006. između tužiteljice ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Slavonske banke d.d. Osijek (sada Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877), koji je potvrđen kod javnog bilježnika Dragice Dumančić 21.02.2006., pod brojem OU-138/06, a koja u članku 2. koji glasi: „CHF...u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“; u članku 3. točki 2. koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF i u članku 4. koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.“

Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici ĆČ s osnove preplaćenog iznosa zbog razlike u promjenjivoj kamatnoj stopi i tečajne razlike isplati iznos od 7.093,68 EUR (sedamtisućadevedesttrieurašezdesetosamcenti) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1.10.2025. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1.1.2023. godine pa do 31.12.2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“,

i  r i j e š i o  j e

- ukida u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da su ništetni članci 3. točka 4. u dijelu koji glasi: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“, članku 17. i članku 15. Ugovora o kreditu od 15. veljače 2006. i u točki V. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Točke IV. i VI. izreke nisu bile predmet drugostupanjskog postupka.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu tuženika.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010454967/2006. sklopljenog 15.2.2006. između tužiteljice ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Slavonske banke d.d. Osijek (sada Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877), koji je potvrđen kod javnog bilježnika Dragice Dumančić 21.02.2006., pod brojem OU-138/06, a koja u članku 2. glasi: „CHF...u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“;

- u članku 3. točki 2. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, toč. 4.:“... obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“ i “Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“;

- u članku 4. glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“;

- u članku 17. glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita - Založni dužnik i Sudužnik - Založni dužnik odriču se prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“;

- u članku 15. glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita – Založni dužnik i Sudužnik – Založni dužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici ĆČ s osnove preplaćenog iznosa zbog razlike u promjenjivoj kamatnoj stopi i tečajne razlike isplati iznos od 7.093,68 EUR (sedamtisućadevedesttrieurašezdesetosamcenti) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1.10.2025. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1.1.2023. godine pa do 31.12.2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici ĆČ s osnove uglavničene zatezne kamate isplati iznos od 2.820,72 EUR (dvijetisućeosamsto dvadeseteuraisedamdesetdvacenta) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 27. studenog 2025. do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici ĆČ u roku 15 dana zatezne kamate koje teku na iznos od 2.820,72 eura od 1. listopada 2015. pa do 26. studenog 2025.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici ĆČ naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.045,07 EUR (dvijetisućečetrdesetpeteuraisedam centi) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 27. veljače 2026. pa sve do isplate, po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

VI. Djelomično se odbija zahtjev tužiteljice ĆČ za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 125,00 EUR (stodvadesetipeteura), uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 16. ožujka 2026. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije zahtjeve tužiteljice u cijelosti te ju obveže da tuženiku naknadi troškove prvostupanjskog i žalbenog postupka ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu tuženika 25. ožujka 2026. u kojem osporava navode žalbe u cijelosti te predlaže istu odbiti kao neosnovanu i potražuje trošak odgovora na žalbu tuženika.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnima dijelovi Ugovora o kreditu od 15. veljače 2006. kako ih je specificirala u svojem tužbenom zahtjevu, te da joj se temeljem utvrđene ništetnosti isplati iznos od 7.093,68 eura na ime više plaćenih kamata i tečajne razlike u odnosu na početno ugovorenu kamatu i tečaj CHF, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2025. (vjerojatno da se radi o 2015.) do isplate te uglavničenu zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 2.820,72 eura koja je obračunata na više plaćene iznose kredita temeljem ništetnih odredbi od datuma plaćanja do 30. rujna 2015. sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

5.1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti jer da članak 4. Ugovora o kreditu nije identičan člancima ugovora o kreditu u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i koji su bili predmet spora u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača koji se vodio pod brojem P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, da tužiteljica nema pravni interes za vođenje spora jer je s tuženikom zaključila Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015: dalje: ZID ZPK/15), te je istaknut prigovor zastare.

6. Na temelju dokaza koji su provedeni prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita 15. veljače 2006. s tuženikom kao davateljem kredita sklopila Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj 5140030250-60010454967/2006 (dalje: Ugovor o kreditu), koji je potvrđen 21. veljače 2006. kod Javne bilježnice Dragice Dumančić u Osijeku pod brojem OU-138/06,

- da je tužiteljici odobren namjenski stambeni kredit u iznosu 80.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita,

- da se tužiteljica obvezala platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje,

- da se kamata obračunava u CHF i da je sadržana u anuitetima i da dospijeva na naplatu zajedno s njima,

- da je rok vraćanja kredita 18 godina i to u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- da su tužiteljica i tuženik 9. veljače 2016. sklopili Aneks uz Ugovoru o kreditu (u nastavku: Aneks) kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da su stranke Aneksom utvrdile da je tužiteljici na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 32.060,41 eura, a da iznos preplate iznosi 18.294,32 kune,

- da se tuženik Aneksom obvezao iznos preplate od 18.294,32 kuna koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je odobren stambeni kredit za renoviranje kuće, da su joj ponuđene dvije vrste kredita, te se ona odlučila za kredit s valutnom klauzulom u CHF jer je bio povoljniji, da joj nije objašnjen pojam valutne klauzule niti je ona osobno znala što to znači, da joj je rečeno da će biti promjenjiva kamata i što je to, ali joj nije rečeno kada će se ista mijenjati i koliko često, da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik, a potpisan je kod Javne bilježnice, ali se ne sjeća da joj je ona tumačila pojedine odredbe Ugovora te da u vrijeme podizanja kredita nije imala u vlasništvu obrt, trgovačko društvo i slično,

- da iz iskaza svjedokinje FČ, zaposlenice prednika tuženika, proizlazi da je na Ugovoru o kreditu njezin potpis, ali da se tužiteljice ne sjeća, da ona nije klijentima banke nudila kredite u CHF, već su se klijenti banke interesirali za te kredite i da ona osobno, kao zaposlenica banke, nije imala saznanja da bi kredit u valuti CHF mogao rasti, tekst ugovora da je pripremala pravna služba banke,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno-financijske struke proizlazi da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15,

- da je tužiteljica do dana konverzije 30. rujna 2015. po osnovu više plaćene kamate zbog njezine promjene tijekom otplate kredita u odnosu na početnu kamatnu stopu platila 2.476,51 eura, a po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj prilikom stavljanja kredita u opticaj iznos od 4.617,17 eura, ili ukupno iznosu od 7.093,68 eura,

- da uglavničena zakonska zatezna kamata na više plaćene anuitete zbog povećanja kamatne stope i tečaja do dana 30. rujna 2015. iznosi 2.820,72 eura.

6.1. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što da je sklapanjem Aneksa samo izjednačen položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bila da je podigla kredit s valutnom klauzulom u EUR. ZID ZPK/15 da ne sadrži odredbe kojima bi se ukinula prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Pored toga da iz Aneksa ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Pozvao se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF jer je odluka u kolektivnom sporu donesena tek tri godine nakon sklapanja Aneksa, pa tužiteljica u vrijeme sklapanja Aneksa nije mogla znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valute. Kako tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja Aneksa nije imala sve informacije, nije mogla sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru, pa se stoga nije mogla valjano odreći prava na restituciju koja proizlaze iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

6.2. U odnosu na tvrdnju tuženika da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule tužiteljica obaviještena prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno da joj je pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o valutnoj klauzuli te da je tužiteljica sama odabrala kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije dokazao da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj.

6.3. Prvostupanjski sud zaključuje da su sporne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene u smislu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP/03) jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su stoga ništetne u smislu članka 87. stavak 1. istog Zakona, odnosno da tuženik nije dokazao da je njegovo postupanje prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u sudskom postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 povodom tužbe udruge potrošača protiv osam banaka, među kojima je i tuženik, radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača i u kojem postupku je donesena presuda broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, te sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedena presuda da je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

6.4. U kolektivnom sporu da je utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dao tužiteljici, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

6.5. Prvostupanjski sud se pozvao i na članak 502.c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Isto da je propisano i člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.) i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015., 14/2019. i 19/2022.). Kako se tužiteljica pozvala na pravno shvaćanje iz kolektivnog spora, to je prvostupanjski sud bez posebne analize, polazeći od zaključka da se radi u konkretnom Ugovoru o kreditu o identičnim odredbama kao što su bile odredbe ugovora o kreditima koji su bili predmet kolektivne tužbe, prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kao u točki I. izreke.

6.6. Kako je prvostupanjski sud zaključio da zaključenjem Aneksa ugovora nije došlo do potpunog obeštećenja tužiteljice temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, to je tužiteljici dosudio iznos od 7.093,68 eura kao razliku između više plaćenog po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, a koji iznos je tužiteljica platila tijekom otplate kredita sve do 30. rujna 2015. kao datuma konverzije, primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO). Tužiteljici je dosuđena i uglavničena zakonska zatezna kamata koja je obračunata od plaćanja svakog povećanog iznosa anuiteta u odnosu na anuitete utvrđene otplatnim planom u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu pa do 30. rujna 2015. u iznosu od 2.820,72 eura.

6.7. Primjenom članka 1115. ZOO-a prvostupanjski sud je na dosuđeni iznos od 7.093,68 eura dosudio zakonsku zateznu kamatu od 1. listopada 2025. pa do isplate. Za primijetiti je da se vjerojatno radi o datumu 1. listopada 2015., međutim kako je tužiteljica tako postavila zahtjev, to ga je prvostupanjski sud tako i prihvatio. Prvostupanjski sud ocjenjuje da je tuženik bio nepošten jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu. Na iznos dosuđene uglavničene kamate dosuđena je zakonska zatezna kamata od 27. studenoga 2025. jer je tada preinačena tužba na način da je postavljen zahtjev i za isplatu uglavničene zatezne kamate.

6.8. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok da počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa kako je konkretni postupak pokrenut 4. lipnja 2019., to je pokrenut unutar zastarnog roka od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.

6.9. Tužiteljici je dosuđen trošak primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. i 107/2025.) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.) uz uvećanje za trošak vještačenja.

7. U svojoj žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama. Osobito se ukazuje na to da odredba iz članka 4. Ugovora o kreditu nije identična odredbama ugovora o kreditima koje su bile utvrđene ništentima u kolektivnom sporu, kao i da se prvostupanjski sud nije osvrnuo na činjenicu da je člankom 5. Ugovora o kreditu tužiteljica u svakom trenutku mogla promijeniti valutnu klauzulu, odnosno da je trebao ocijeniti kako ta odredba utječe na savjesnost i poštenje tuženika.

7.1. I po ocijeni ovog suda, dio pobijane odluke zahvaćen je bitnom povredom na koju se poziva tuženik, jer nisu dani nikakvi ili nisu dani dostatni razlozi za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu kako to traži tužiteljica, a koje je prvostupanjski sud utvrdio ništetnima na temelju pravnog shvaćanja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača.

7.2. Prvostupanjski sud utvrđuje ništetnim dio članka 2. Ugovora o kreditu koji glasi: „CHF...u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“ Navedenim člankom utvrđen je predmet Ugovora, odnosno istim je utvrđeno da tuženik odobrava tužiteljici stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 80.700,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Drugim riječima tužiteljici je odobren kunski kredit uz zaštitnu valutnu klauzulu u CHF. Navedena odredba Ugovora o kreditu ne može biti ništetna jer je njome utvrđen predmet Ugovora o kreditu i vezana je na tečaj HNB-a na dan korištenja kredita. Zbog toga je u tom dijelu ovaj sud preinačio pobijanu odluku i odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

7.3. U članku 3. točka 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.700,00 CHF zaračunavaju kamate od 4,50 % godišnje, dekurzivno. Navedeni izraz „u kunskoj protuvrijednosti… CHF“ nije ništetan, obzirom da on ukazuje samo na upotrebu valutne klauzule, odnosno naznačuje da je kredit dan u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.700,00 CHF. Zbog toga je i u tom dijelu pobijana odluka preinačena i odbijen tužbeni zahtjev.

7.4. U članku 4. Ugovora o kreditu utvrđen je ništetnim dio koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.“. Navedena rečenica također nije ništetna, jer nije ništetno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je ništetno ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke. Isto tako, u toj rečenici se samo navodi da je kamatna stopa vezana uz određenu valutnu klauzulu, što također nije ništetno jer kamatna stopa može biti vezana uz određenu valutnu klauzulu. Ono što je ništetno je izmjena kamatne stope na temelju odluke kreditora, dakle, jednostrano bez da je korisnik kredita upoznat s parametrima i metodom promjene kamatnih stopa. Zbog toga je i u tom dijelu prvostupanjska odluka preinačena te je tužbeni zahtjev odbijen.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim i članak 17. Ugovora o kreditu koji glasi: „Ako nakon sklapanja ovog ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, korisnik kredita – založni dužnik i sudužnik – založni dužnik odriče se prava prigovora promjenjivih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“ Također je utvrdio ništetnim i članak 15. sa slijedećim sadržajem: „Potpisom ovog ugovora korisnik kredita – založni dužnik i sudužnik – založni dužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta banke, a naročito odredbe odluke o kamatnim stopama i odluke o visini naknade za usluge banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“

8.1. Prvostupanjski sud ne daje obrazloženje zbog čega utvrđuje ništetnim članak 17. Ugovora o kreditu, kao što ne daje ni obrazloženje zbog čega utvrđuje ništetnim članak 15. Ugovora o kreditu, s tim što članak 15. Ugovora o kreditu nema sadržaj koji je naveden uz taj članak i utvrđen ništetnim, za što prvostupanjski sud također ne daje nikakvo obrazloženje, već prihvaća sadržaj kako ga je u tužbenom zahtjevu navela tužiteljica ne utvrđujući da li navedeni članci Ugovora o kreditu doista imaju sadržaj kako je naveden u tužbenom zahtjevu, a niti daje obrazloženje zbog čega bi te odredbe Ugovora, a na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora bile ništetne. Zbog toga je u tom dijelu ovaj sud ukinuo pobijanu odluku jer je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

8.2. Druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2.,4., 8.,9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365 stavak 2. ZPP-a, nisu učinjene.

9. Tuženik u svojoj žalbi osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnu primjenu materijalnog prava pri čemu iznosi svoje stavove u odnosu na primjenu članka 502.c ZPP-a, primjenu članka 81. ZZP/03, primjenu pogrešne metodologije pri izradi nalaza i mišljenja, pogrešne primjene o tijeku zakonske zatezne kamate i pogrešnih primjena odredaba o zastari. Posebno se ističe i ponovo obrazlaže u žalbi kako je zaključenjem Aneksa i provedenom konverzijom Ugovor o kreditu zamijenjen novim ugovorom, te tužiteljica temeljem osnovnog ugovora nema pravo na nikakav povrat novčanog iznosa jer joj je preplata priznata u konverziji.

9.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje te je na isto u dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena pravilno primijenio materijalno pravo.

9.2. Prije svega, ne stoji prigovor tuženika da se utvrđenja iz kolektivnog spora, odnosno pravna shvaćanja zauzeta u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača ne mogu primijeniti na konkretan Ugovor o kreditu, obzirom da je Ugovor zaključen sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, a da ista nije bila tuženik u kolektivnom sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12. Ovo stoga što je Slavonsku banku d.d. preuzeo Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je bila tuženik u kolektivnom sporu, sa svim pravima i obvezama, a koja banka je kasnije promijenila ime u Addiko Bank d.d., pa se stoga utvrđenja iz kolektivnog spora mogu primijeniti i na konkretan Ugovor o kreditu.

9.3. Prvostupanjski sud je konkretno utvrdio da je tužiteljica podigla stambeni kredit, te da se o odredbama Ugovora kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope temeljem odluke banke i u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, nije pojedinačno pregovaralo, da tužiteljici nisu dane valjane informacije u pogledu metodologije promjene kamatne stope i parametara koji će utjecati na njezinu promjenu tijekom otplate kredita, te nije bila upoznata što konkretno znači ugovaranje s valutnom klauzulom u CHF, odnosno da su rizici zaključenja Ugovora s navedenom valutnom klauzulom kao zaštitnom klauzulom veći nego kada se radi o kreditima s valutnom klauzulom u EUR. To je potvrdila i saslušana djelatnica Slavonske banke d.d. koja je od strane banke potpisala konkretni Ugovor, FČ.

9.4. Dakle, i u konkretnom sporu radi se o identičnom postupanju tuženika, odnosno prednika tuženika u odnosu na tužiteljicu prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, odnosno pregovaranju o zaključenju Ugovora, kao što je bilo postupanje svih tuženih banaka u kolektivnom sporu prilikom zaključivanja ugovora o kreditu u određenim vremenskim razdobljima, a unutar kojeg razdoblja je zaključen i konkretan Ugovor.

9.5. Točno je da je člankom 5. Ugovora o kreditu omogućeno korisniku kredita, dakle tužiteljici, da zatraži promjenu valutne klauzule u odnosu na početno ugovorenu valutnu klauzulu, a koje pravo tužiteljica nije iskoristila u trenutku kada je došlo do porasta mjesečnog anuiteta zbog promjene kamatne stope na više u odnosu na početnu kamatnu stopu, odnosno zbog promjene valutnog tečaja na više u odnosu na početni tečaj, međutim, po ocjeni ovog suda to što tužiteljica nije iskoristila to pravo ne dovodi do drugačije ocjene konkretnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke, odnosno u kojima je ugovoreno vraćanje anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća. Nekorištenje tog prava ne čini navedene odredbe Ugovora o kreditu i to dio članka 3. točka 4. kojim je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima i to u kunama „obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“ i odredbe kojom je ugovorena izmjena kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke, a koja je formulirana u članku 4. Ugovora u dijelu koji glasi: „Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“, pravno valjanim, a niti postupanje tuženika sukladno načelu savjesnosti i poštenja.

9.6. Tvrdnja tuženika da se radi o jasnim, lako uočljivim i razumljivim odredbama ne može se prihvatiti jer navedene odredbe su bile jasne i razumljive na gramatičkoj razini, međutim nisu bile istinski razumljive za tužiteljicu, u svojoj biti i stvarnom sadržaju, pa ista nije mogla donijeti valjanu ocjenu ekonomskih posljedica zaključivanja Ugovora s dva promjenjiva parametra, odnosno s mogućnošću promjenjivosti kamatne stope tijekom otplate kredita i promjene tečaja, a sve u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj u trenutku stavljanja kredita u opticaj.

9.7. Kako se tužiteljica pozvala na pravna shvaćanja iz kolektivnog spora, te kako su odredbe Ugovora o kreditu djelomično identične ugovornim odredbama koje su bile predmet preispitivanja u kolektivnom sporu i kako je postupanje prednika tuženika bilo identično kao i postupanje tuženih banaka u kolektivnom sporu, to se na konkretni ugovorni odnos može primijeniti članak 502.c ZPP-a.

10. Pogrešan je stav prvostupanjskog suda o tome da konverzija koja je izvršena temeljem ZID ZPK/15 ni na koji način nije od utjecaja na pravo tužiteljice da joj tuženik vrati one iznose koje je ona platila zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope temeljem odluke banke i o valutnoj klauzuli u CHF. O tome je pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev- 457/2025-21 od 27. svibnja 2026. koju je donio na proširenoj sjednici vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojem je odgovoreno na postavljeno pitanje: „Ima li potrošač – korisnik kredita koji se na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15. – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora?“

10.1. Prošireno vijeće zauzelo je pravno shvaćanje koje glasi: „Potrošač – korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem aneksa ugovora o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate u konverziji.“

10.2. U osnovi, obrazloženje ovakvog stava temelji se na zaključku da je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi članka 19.b i članka 19.c ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valutne obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanom članku 19.c stavak 5. ZID ZPK/15.

10.3. Sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženika na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorenih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće obveze obveznog prava članka 1111. stavak 1. ZOO-a i ti više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. ZID ZPK/15 je u člancima 19.b i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još prije sklapanja Aneksa ugovora proučiti njegove odredbe.

10.4. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc, što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

10.5. Prema ocjeni revizijskog suda „…zaključenjem Aneksa Ugovora o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena je ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovog Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz članka 19.c st. 1. toč. 4. ovog Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovog Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva – unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.“

10.6. Prihvaćajući ovakav stav ovaj sud je preinačio pobijanu odluku u točki II. izreke te je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 7.093,68 eura sa zateznom kamatom od 1. listopada 2025. do isplate.

10.7. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prvostupanjska presuda je potvrđena u točki III. izreke u dijelu u kojem je dosuđena uglavničena zatezna kamata na više plaćene mjesečne iznose zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od njihovog plaćanja do 30. rujna 2015. kao dana konverzije, jer tužiteljica ima pravo na isplatu navedene zatezne kamate. Na uglavničenu zakonsku zateznu kamatu prvostupanjski sud je dosudio zateznu kamatu od podnošenja zahtjeva, 27. studenog 2025. do isplate, što je ovaj sud također potvrdio budući je posljedica pravilne primjene članka 31. stavak 2. ZOO-a.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u pogledu prigovora pogrešne ocjene prvostupanjskog suda da se ne radi o zastari potraživanja tužiteljice, pri čemu i ovaj sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda u odnosu na taj prigovor, a izraženi stava je sukladan prevladavajućoj sudskoj praksi u ovakvim predmetima.

11.1. U dijelu u kojem je pobijana odluka ukinuta riješeno je primjenom članka 369. stavak 1. ZPP-a, u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a, a u dijelu u kojem je potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

11.2. Kako je ovaj sud djelomično ukinuo pobijanu odluku, to je ukinuo i odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u točki V. izreke.

11.3. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, ocijenit će sadržaj odredbi čije utvrđenje ništetnosti traži tužiteljica, a u odnosu na koje je ukinuta pobijana odluka, te će za prihvaćanje ili odbijanje tužbenog zahtjeva dati jasne i određene razloge. Ponovo će odlučiti i o naknadi parničnog troška.

12. Točke IV. i VI. izreke presude nisu bile predmet drugostupanjskog postupka jer protiv istih nije izjavljena žalba.

13. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu tuženika jer taj trošak nije bio nužan u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 8. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković