REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice broj 1

Poslovni broj: Kž-25/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kornelije Kallay Blažeković kao predsjednice vijeća te Ivane Dubravke Kovačević i Marije Garačić-Turković kao članica vijeća, uz sudjelovanje Slavice Horvačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŽĐ, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 1. u vezi sa stavkom 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog ŽĐ, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima od 28. rujna 2023. broj K-75/2020-25, u sjednici održanoj 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog ŽĐ kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Vinkovcima, optuženi ŽĐ je proglašen krivim zbog kaznenog djela prijetnje, iz članka 139. stavka 1. u vezi sa stavkom 4. KZ/11. Na temelju citiranih zakonskih odredbi, optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a primjenom članka 56. stavaka 2. i 3. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda, tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik za vrijeme pet godina ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. – dalje: ZKP/08.) optuženik je dužan naknaditi trošak kaznenog postupka, na ime paušalne svote, u iznosu 70,00 eura, u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi ŽĐ.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

2.2. Optuženi ŽĐ je žalbu podnio putem branitelja Krunoslava Glokovića, odvjetnika u Županji, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka. Predlaže pobijanu presudu preinačiti te donijeti presudu kojom se odbija optužba, odnosno optuženika osloboditi optužbe.

3. Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu, s prijedlogom odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu.

4. Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sutkinji izvjestiteljici, bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

5. Žalbe su neosnovane.

6. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. , smatrajući da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ovisi izbor vrste i mjere kazne, kao i da je nejasno na temelju čega se zaključuje da je optuženik poboljšao odnose s oštećenikom, jer takvo što ne proizlazi iz obrane optuženika.

6.1. Suprotno prigovoru državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je imao u vidu odredbu članka 47. KZ/11., pobrojao je konkretne olakotne i otegotne okolnosti za koje smatra da su odlučne za vrstu i mjeru kazne, izložio je jasne razloge kojima se vodio prilikom odmjeravanja kazne, a to što je olakotnim cijenio optuženikove bolje odnose s oštećenikom, a što nije utvrđeno tijekom postupka, ne predstavlja označenu bitnu povredu jer se radi o prigovoru činjenične prirode.

7. Nije u pravu niti optuženik kada ističe počinjenje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točaka 3., 5. i 11. ZKP/08. , pozivajući se na izjavu sada punoljetnog oštećenika od 13. listopada 2023., koja je priložena uz žalbu, a iz koje je razvidno da je oštećenik odustao od prijedloga za kazneni progon. Ovo žalitelj povezuje s pravnom kvalifikacijom kaznenog djela, iz članka 139. stavka 1. KZ/11., koje se progoni po privatnoj tužbi, navodeći kako je očito da nema optužbe ovlaštenog tužitelja, a oštećenik nije pozvan na raspravu kako bi se izjasnio ostaje li kod prijedloga za kazneni progon, iako je postao punoljetan

7.1. Protivno ovim žalbenim navodima, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 3. ZKP/08. jer oštećenikova prisutnost na raspravi nije obvezna.

7.2. U odnosu na žaliteljeve navode o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 5. ZKP/08., prije svega se ističe žalitelju kako državni odvjetnik nije "izmijenio" pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, pa da bi isto dovelo do izmjene ovlaštenog tužitelja. Iz raspravnog zapisnika je vidljivo da se radilo o "uređivanju" pravne kvalifikacije, kada je državni odvjetnik dodao stavak 4. članka 139. KZ/11. Djelo je kvalificirano kao kazneno djelo iz članka 139. stavka 1. KZ/11., a to što se državni odvjetnik (nepotrebno) pozvao na stavak 4. tog članka, kojim su regulirane procesne pretpostavke kaznenog progona, ne mijenja ovlaštenje državnog odvjetnika za poduzimanje kaznenog progona optuženika. Naime, žalitelj pogrešno tumači odredbu stavka 4. članka 139. KZ/11. (važećom u inkriminirano vrijeme) jer evidentno zanemaruje da je istom propisano kako se "kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka progoni po privatnoj tužbi, a kazneno djelo iz stavka 2. ovoga članka progoni se po prijedlogu, osim ako je djelo iz stavka 1. ili 2. počinjeno iz mržnje, prema djetetu ili osobi s težim invaliditetom ili bliskoj osobi". Kako je u konkretnom slučaju jasno da je kazneno djelo počinjeno prema djetetu, kazneno djelo se progoni po službenoj dužnosti, a ne po privatnoj tužbi ili prijedlogu. Stoga je bespredmetna i priložena izjava oštećenika.

7.3. Ovaj žalitelj nije u pravu niti kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Žalitelj se na ovu povredu samo nominalno poziva, ali ne navodi o kojem obliku istaknute bitne povrede bi se imalo raditi, niti u čemu bi se ista sastojala, a to se ne može razabrati niti iz sadržaja žalbe.

8. Optuženik nije u pravu kada se žali zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 2., 3. i 4. ZKP/08. (nepravilno navodeći da se radi o "stavcima 2., 3. i 4.").

8.1. Žalitelj ne iznosi argumentaciju kojom bi opravdao tvrdnju o postojanju okolnosti koje bi isključile krivnju, iz članka 469. točke 2. ZKP/08. Isto tako, označena povreda iz točke 4. članka 469. ZKP/08. nije počinjena jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela. U pogledu pak okolnosti koja bi isključila kazneni progon, iz članka 469. točke 3. ZKP/08., ponovljenim isticanjem navodnog izostanka prijedloga ovlaštenog tužitelja, upućuje se žalitelja na argumentaciju izloženu pod točkom 7.2. ovog obrazloženja.

9. Suprotno daljnjim žalbenim prigovorima optuženika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja su utemeljeni na pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i svih ostalih provedenih dokaza, te su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno zasnovani na izvedenim dokazima.

9.1. Nije u pravu žalitelj kada se i u ovom dijelu ustrajno oslanja na izjavu oštećenika priloženu žalbi, posebno naglašavajući kako je oštećenik u toj izjavio naveo da se nije radilo o prijetnji, nego o "prepirci i žešćoj raspravi", kao i da je "pravno irelevantan" iskaz njegove majke, svjedokinje BĐ, o strahu oštećenika, jer sam oštećenik u svojem svjedočenju nije spominjao da bi osjećao strah.

9.2. Neosnovan je stav žalitelja kako sporne činjenice nisu nedvojbeno dokazane, pa da se u nedostatku dokaza optuženika treba osloboditi kaznene odgovornosti. Napominje se žalitelju kako je iz priložene oštećenikove izjave razvidno da se radi o dokumentu na kojem je javnobilježnički ovjeren (samo) potpis potpisnika (oštećenika) i koja se ne može razmatrati dokazom, jer je dokaz samo ono što je provedeno u dokaznom postupku, pri čemu je iz spisa predmeta razvidno da su se stranke na raspravi suglasile s čitanjem iskaza oštećenika koji je i u vrijeme zaključenja rasprave bio maloljetnik. Stoga se neosnovano prigovara da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

9.3. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, a što optuženik niti ne osporava, da je kritične zgode optuženik došao u dvorište kuće gdje živi maloljetni oštećenik s roditeljima. Iz obrane optuženika proizlazi da je želio razgovarati s oštećenikom i njegovim ocem zbog ponašanja maloljetnog oštećenika prema optuženikovom bratu, kao i da je bio ljut i tako ljutit se obratio oštećeniku, čemu je bila prisutna oštećenikova majka BĐ, a ne može se sjetiti što je sve izgovorio. Ovakvu je obranu prvostupanjski sud pravilno povezao s iskazom svjedokinje BĐ, koja je detaljno opisala događaj te je iskazala da je optuženik, kada je u dvorište došao njezin sin, maloljetni oštećenik, istomu rekao "robijao sam tri godine, a ako treba robijat ću i pet za brata, imaš dva žuta kartona, a idući put ti slijedi crveni" i potom naglasila kako se njezin sin DĐ toliko uplašio da iz kuće nije izlazio dva dana. Navode svoje majke je potvrdio maloljetni DĐ u svojem iskazu, rekavši da se uplašio jer mu je optuženik rekao da će polomiti ruke i noge njegovim roditeljima te da mu je to drugi žuti karton, a sljedeći je crveni, kao i da je bio u zatvoru te da će biti još dvije godine u zatvoru ako je to potrebno za njegovog brata. Stoga je s pravom otklonjena obrana optuženika kao neuvjerljiva i protivna iskazima maloljetnog oštećenika i njegove majke, a izgovorene riječi su objektivno prikladne izazvati strah i uznemirenost kod osobe kojoj su upućene , a s tim ciljem ih je optuženik i uputio maloljetnom oštećeniku.

9.4. Stoga je prvostupanjski sud, nasuprot žalbenim navodima optuženika, na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo, upravo na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

10. Nije u pravu državni odvjetnik kada izrečenu kaznu smatra preblagom , niti je u pravu optuženik kada se žali zbog odluke o kazni, za koju žalbenu osnovu ne iznosi argumente. No, sukladno članku 478. ZKP/08., žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona, podnesena u korist optuženika, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, pa je ovaj drugostupanjski sud razmatrao žalbu optuženika i u ovom dijelu.

10.1. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

10.2. S tim u vezi, prvostupanjski sud je optuženiku pravilno cijenio sve okolnosti koje utječu na vrstu i mjeru kazne, olakotnim ocijenivši njegovo iskazano kajanje i žaljenje zbog događaja, kao i korektno držanje pred sudom, kao što je pravilno otegotnim vrednovao optuženikovu raniju višestruku osuđivanost.

10.3. Državni odvjetnik nije u pravu kada tvrdi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotnu okolnost. Protivno ovim navodima, prvostupanjski sud je dostatnu mjeru kritičnosti uložio prilikom vrednovanja dosadašnje osuđivanosti optuženika. Naime, žalitelj zanemaruje znatan protek vremena od počinjenja kaznenog djela, kao i okolnost da su ranija kaznena djela počinjena na štetu različitih zaštitnih objekata. Isto tako, neovisno o tomu što se navodno poboljšanje optuženikovih odnosa s oštećenikom ne može opravdano smatrati olakotnim (jer je ta okolnost nastupila nakon donošenja presude, kako proizlazi iz izjave oštećenika priložene optuženikovoj žalbi), prvostupanjski sud je pravilan značaj dao ostalim utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima. Pri tomu, ističe se državnom odvjetniku kako činjenica da je kazneno djelo počinjeno na štetu djeteta ne može predstavljati otegotnu okolnost, jer bi to značilo neprimjereno dvostruko vrednovanje iste okolnosti, najprije kao bitno obilježje djela, a onda i prilikom određivanja vrste i mjere kazne. Povrh toga, primjerena mjera strogosti adekvatno se odrazila u duljini izrečenog vremena provjeravanja, primjenom uvjetne osude, izrečenog u maksimalnom trajanju.

10.4. Prema stavu i ovog drugostupanjskog suda, a vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11.), te o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11.), opravdano je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, uvjetovanjem iste na vrijeme pet godina. Ovakvom uvjetnom osudom, koja je primjerena svim navedenim okolnostima utvrđenim po prvostupanjskom sudu, izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

10.5. Stoga je neosnovan prijedlog državnog odvjetnika za strože kažnjavanje optuženika.

11. Nije u pravu optuženik kada se žali zbog odluke o troškovima.

11.1. Žalitelj samo nominalno naznačuje ovu žalbenu osnovu, ali za istu ne navodi nikakvu argumentaciju, niti se razlozi za podnošenje žalbe zbog ove žalbene osnove mogu razabrati iz sadržaja žalbe, a drugostupanjski sud žalbu podnesenu zbog ove žalbene osnove ne ispituje po službenoj dužnosti.

12. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

12.1. Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bile ostvarene ostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni druge povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Imajući u vidu izloženo, primjenom odredbe članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

Velika Gorica, 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Kornelija Kallay Blažeković