- 1 -              Rev 5095/2019-3

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 5095/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B.-Z., OIB …, iz Z., …, zastupane po punomoćnici T. C. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu C. G. & E. u Z., protiv tuženika A. … d.o.o., OIB …, sa sjedištem u Z., …, zastupanog po punomoćnici M. P., odvjetnici u Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-804/2019-2 od 27. kolovoza 2019., kojom je djelomično potvrđena djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2117/2017-79 od 2. travnja 2019., u sjednici održanoj 26. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila utvrđenje da je nedopušten otkaz što ga je tuženik dao odlukom o redovnom osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 4. prosinca 2013., utvrđenje da radni odnos nije prestao, vraćanje na rad na radno mjesto radnik na čišćenju te naknadu troškova parničnog postupka (točka I izreke). Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn (točka II izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u točki I izreke te u točki II izreke za iznos troškova parničnog postupka od 2.500,00 kn, dok je preinačena presuda suda prvog stupnja u točki II izreke za iznos parničnog troška od 2.500,00 kn, tako da je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužiteljica na temelju odredbe članka 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH - dalje u tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP).

 

7. Revidentica neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna, razumljiva i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati (nije neprovjerljiva kako to tvrdi tužiteljica) pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren.

 

7.1. Isto tako nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, na što sadržajem revizije upire tužiteljica, obzirom je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja.

 

8. Iz sadržaja revizije proizlazi da tužiteljica podnosi reviziju i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim to nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (čl. 385. ZPP).

 

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je nedopuštena odluka o redovnom osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, da radni odnos tužiteljice nije prestao i da se tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto radnik na čišćenju.

 

10. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je Odlukom o otkazu od 4. prosinca 2013. tuženik pozivom na odredbu čl. 107 st. 1. al. 2 Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje u tekstu: ZR) otkazao tužiteljici ugovor o radu sklopljen 13. veljače 2009. zbog nemogućnosti izvršavanja obveza iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina odnosno sposobnosti radnika (osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu), a u obrazloženju odluke navedeno je da se radnik u duljem vremenskom razdoblju subjektivno ne osjeća sposobnim za obavljanje poslova radnog mjesta radnik na čišćenju, da obavljanje navedenih poslova doživljava kao preveliko opterećenje i ugrožavanje zdravstvenog stanja i stoga nije u mogućnosti više izvršavati obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina odnosno sposobnosti radnika; da je poslodavac 15. studenog 2013. radnika pozvao na iznošenje obrane zbog kontinuiranog kašnjenja na posao, jer je iz evidencije dolazaka na posao utvrđeno da radnik kasni na posao i četiri sata, te je iznoseći obranu radnik naveo da je obolio, da ne podnosi puno ljudi oko sebe, da ima problema s plućima i sinusima, da se brzo razboli od propuha, da su kod klijenta Z. d.d. kod kojeg obavlja poslove svog radnog mjesta, propuh i odvratne muške garderobe, da se ide dalje liječiti, da kasni na posao jer je umoran od života te da bi mu najbolje odgovaralo da radi u uredu poslodavca u H., jer tamo nema ljudi i tamo se najbolje osjeća; da je na temelju dostavljene obrane poslodavac zaključio da radnik zbog narušenog zdravstvenog stanja nije u mogućnosti više izvršavati obveze iz radnog odnosa, a na koje se radnik i ranije pozivao; da je radnik u razdoblju od 2006. do 2009. nepravovremen dolazak na posao opravdavao medicinskim razlozima pa je poslodavac omogućio radniku da poslove svog radnog mjesta ne obavlja u jutarnjoj, već u poslijepodnevnoj smjeni na drugom radnom mjestu, a nakon što je već jednom radnika rasporedio na drugo radno mjesto i osigurao mu rad u poslijepodnevnoj smjeni, poslodavac više nije u mogućnosti radnika rasporediti na drugo radno mjesto niti osposobljavati za poslove drugog radnog mjesta, kako je to propisano odredbom čl. 107. st. 2. i 4. ZR,

 

- da je provedenim medicinskim vještačenjem po vještaku specijalisti medicine rada dr. D. V., koji je svoj nalaz i mišljenje dopunio, a nakon obavljenog intervjua s tužiteljicom kada mu je tužiteljica dostavila i dodatnu medicinsku dokumentaciju koju nije imao kod davanja osnovnog nalaza i mišljenja (čime je pojasnio razlike u osnovnom i dopunskom nalazu i mišljenju), i koji je svoj dopunjeni nalaz i mišljenje i usmeno obrazložio na ročištu 26. veljače 2019., nedvojbeno utvrđeno da tužiteljica boluje od kronične opstruktivne plućne bolesti ili kroničnog bronhitisa, koja se ne može izliječiti, ali se terapijom može kontrolirati, zatim, da boluje od poremećaja prilagodbe i poremećaja ličnosti te da se psihijatrijski liječila više od 30 godina, da je tužiteljica nesposobna za bilo koji suvisli posao, što je utvrdio nadležni psihijatar u rujnu 2011., a što je tužiteljica daljnjim svojim ponašanjem dokazala jer se nije liječila kroz tri godine i odbijala je bolničko liječenje, da tužiteljica u vrijeme otkaza nije bila radno sposobna, niti se kod nje može uspostaviti radna sposobnost jer je prisutna depresivna simptomatika u okviru povratno depresivnog poremećaja, iz čega slijedi da tužiteljičina bolest predstavlja osobinu trajnog karaktera zbog koje ista ne može uredno obavljati poslove preuzete ugovorom o radu,

 

- da je tužiteljica zbog umora, zdravstvenog stanja i lijekova koje je pila, kasnila na posao i bilo joj je teško raditi, pa čak i kad je raspoređena na poslove u drugu smjenu nije uspjela na vrijeme doći na posao,

 

- da vještaci HZMO nisu utvrdili invalidnost kod tužiteljice, temeljem smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, na koju ocjenu ju je slao njen liječnik nekoliko puta (2010., 2011. i 2014.).

 

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice, ocjenjujući da tužiteljica ima trajne osobine zbog kojih ne može na vrijeme dolaziti na posao i uredno obavljati poslove svog radnog mjesta, a ta osobina je psihička bolest utvrđena medicinskim vještačenjem, koja bolest je trajnog karaktera i ne može se izliječiti, a koja prema mišljenju medicinskog vještaka onemogućava tužiteljicu da uredno obavlja poslove svog radnog mjesta. Prema tome, bolest tužiteljice predstavlja trajnu osobinu zbog koje tužiteljica ne može uredno izvršavati obveze iz radnog odnosa, u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZR. Stoga da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz, u smislu članka 107. st. 1. toč. 2. ZR.

 

11.1. Uzimajući u obzir da je tuženik tužiteljici, zbog njezinog kašnjenja na posao uzrokovanog zdravstvenim stanjem, omogućio rad isključivo u popodnevnoj smjeni kako bi tužiteljica mogla na vrijeme dolaziti na posao i uredno obavljati poslove svog radnog mjesta, sudovi su ocijenili da navedena činjenica predstavlja okolnost zbog koje nije opravdano očekivati od tuženika da tužiteljicu obrazuje ili osposobi za rad na drugim poslovima, u smislu članka 107. st. 4. ZR. Kašnjenje tužiteljice na posao ne ovisi o radnom mjestu odnosno poslovima na koje je tužiteljica raspoređena jer poslovi na koje je tužiteljica raspoređena ni na koji način ne mogu utjecati na tužiteljicu da na vrijeme dolazi na posao.

 

12. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužiteljica neosnovano u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe članka 107. ZR.

 

13. Odredbom čl. 107. st. 1. točki 2. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz).

 

14. Prema ocjeni revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja, kako su nižestupanjski sudovi i ocijenili, poslodavac je dokazao opravdani razlog za odluku o osobno uvjetovanom otkazu tužiteljici, obzirom na njene trajne osobine zbog kojih ne može na vrijeme dolaziti na posao i uredno obavljati poslove svog radnog mjesta. Dakle, tužiteljica nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa odnosno uredno obavljati svoj posao zbog određenih trajnih osobina, a to je u konkretnom slučaju njeno narušeno zdravstveno stanje.

 

14.1. U odnosu na revizijske navode da je sud vezan pravomoćnom i konačnom odlukom upravnog tijela pa da je tužiteljica rješenjem HZMO od 11. prosinca 2014. (u kojem se navodi da kod tužiteljice ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti) dokazala da je potpuno radno sposobna valja reći da navedeno rješenje nije od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari obzirom ocjena radne sposobnosti nije prethodno pitanje u ovom predmetu. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je dobila otkaz zbog nemogućnosti izvršavanja obveza iz radnog odnosa zbog svojih trajnih osobina, što je tijekom postupka i utvrđeno pa okolnost što je HZMO utvrdio da tužiteljica nije radno nesposobna zapravo ne ide u prilog tužiteljici u okolnostima konkretnog slučaja.

 

15. Odredbom čl.107. st. 2. ZR propisano je da je poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, a st. 4. istog članka da je poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

 

16. Prema ocjeni revizijskog suda, u okolnostima opisanog konkretnog slučaja, zaista od poslodavca nije opravdano očekivati da obrazuje ili osposobi tužiteljicu za rad na nekim drugim poslovima, u smislu čl. 107. st. 4. ZR, uzimajući u obzir da ju je iz jutarnje smjene rasporedio isključivo na rad u popodnevnu smjenu, kako ne bi kasnila na posao (dakle poslodavac joj je dao priliku da može na vrijeme dolaziti na posao), međutim niti to nije pomoglo da bi tužiteljica dolazila na posao na vrijeme, obzirom na njene utvrđene trajne osobine zbog koji ne može uredno obavljati obveze iz radnog odnosa.

 

17. Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

18. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP, valjalo je odbiti reviziju tužiteljice i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 26. ožujka 2024.

 

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković, v.r.