P-1397/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U STAROM GRADU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu ovog suda Miljani Srhoj Buratović, kao sucu pojedincu u građansko pravnoj stvari tužitelja DR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mirko Butorović odvjetnik iz Hvara protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupan po punomoćniku Vedran Anić odvjetnik u OD Anić&Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, izvan ročišta 08. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 98901/04, od 4. veljače 2005. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita : DR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika, kao kreditora : HVB - SPLITSKA BANKA d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, MBS : 060000488, danas : OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB : 52508873833, i to odredba, i to odredba članka 5. točka 2., koja glasi : ''Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.''

II/ Nalaže se tuženiku : OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB : 52508873833, tužitelju : DR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata ništetno naplaćenog iznosa temeljem odredbe članka 5. točka 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 98901/04, od 4. veljače 2005. godine, isplatiti iznos od 455,01 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od 18. veljače 2005. godine do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena ; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena ; za razdoblje nakon 1. siječnja 2023. godine do naplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 428,08 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Predmetni parnični postupak pokrenut je 07. travnja 2025. zaprimanjem tužbe tužitelja protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji je sklopljen između parničnih stranaka 2005., te povrata više isplaćenih novčanih sredstava na ime tzv. "ulazne naknade" obrade kredita. Naime, tvrdi se da je tužitelj kao korisnik kredita sa HVB Splitska banka d.d., kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, br. 98901/04. Tuženik da je pravni sljednik kreditora. Predmetnim ugovorom kreditor je korisniku odobrio isplatu iznosa od 70.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora, s rokom otplate 180 mjeseci. Otplata kredita ugovorena je u kunskoj protuvrijednosti, odnosno po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita (čl. 2) dakle primjenom valutne klauzule. Nadalje, odredbom članka 5. st. 2 predmetnog ugovora određeno je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita. Radi se o ugovaranju tzv. ulazne naknade, o kojoj se odredbi nije pregovaralo, odnosno tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj iste, već se radilo o tzv. tipskoj odredbi. Tuženik je koristeći monopolski položaj doveo tužitelja do zaključenja opisanog Ugovora, odnosno odredbe, kojom prilikom nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Okolnost nepostojanja pregovora dovela je tužitelja u neravnopravan položaj jer se radi o tzv. tipskom ugovoru, a takav neravnopravan položaj doveo je do neravnoteže u pravima i obvezama te povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Slijedom prethodno obrazloženog, ističe se da u tom dijelu radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu su već zauzeti jasni pravni stavovi u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poput Rev-673/2023, od 13. veljače 2024. godine, Rev-715/2024, od 22. svibnja 2024. i Rev-1051/2023, od 3. travnja 2024. godine. Kako je prethodno navedeno, tužitelju je odobren kredit u iznosu od 70.000,00 CHF, uz naplatu, tj. odbijanje iznosa na ime ulazne naknade u postotku od 1,00%. Time proizlazi da je tužitelju, odmah po plasiranju kredita 17.02.2005., sa opisane osnove zadužen/naplaćen iznos od 700,00 CHF, odnosno za taj iznos umanjena isplata kredita (70.000,00x1,00% = 700,00) što jasno proizlazi iz izvornog otplatnog plana. Toga dana, prodajni tečaj kreditora za valutu CHF iznosio je 4,8975 KN/ 1,00 CHF, pa proizlazi da je tužitelju neosnovano naplaćen iznos od 3.428,25 KN, odnosno 455,01 EUR, po fiksnom tečaju konverzije. Stoga, tužitelj ovim postupkom traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe o ulaznoj naknadi i povrat neosnovano stečenog iznosa u korist tuženika kao nepoštenog stjecatelja, sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se protivi u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu osporava osnovu, ističe prigovor zastare odbiti tužbeni zahtjev. Nadalje, ističe da je tužitelju, a koji je prilikom sklapanja ugovora o kreditu primijenio i minimum pažnje koja se od njega zahtjeva u pravnom prometu prilikom zaključenja pravnih poslova, morala biti poznata ugovorna odredba o plaćanju tzv. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, slijedom čega je tužitelj odmah u trenutku sklapanja ugovora o kreditu znao za plaćanje iste, ako ne i za njezinu visinu. Nadalje, ističe da je svakom prosječnom čovjeku jasno i lako razumljivo za što se plaća ta naknada i u kom iznosu kao što ne bi trebalo biti sporno da je ta ugovorna odredba lako uočljiva budući se ista nalazi na prvoj stranici ugovora o kreditu i to u čl. 5. Ističe da bi neka odredba bila nepoštena i ništetna da je potrebno da se kumulativno ispune pretpostavke tj. da se o toj odredbi nje pojedinačno pregovaralo i da ista uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, a u što u konkretnom slučaju nedostaje. Napominje kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu niti jednim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje naknade, a nije niti danas. Što se tiče direktive 93/13/EEZ od 05.04.1993 da ista nije primjenjiva na potrošački ugovor o kreditu koji su ugovorne stranke zaključile prije pristupanja RH u EU, dakle nije primjenjiva na ugovore zaključenje prije 01.07.2013. Tumačenje suda EU izraženo u presudi posl. br. C- 567/20 od 05.05.2022. djeluje erga omnes i obvezuje sve nacionalne sudove a kako je tumačenje u toj presudi ishodio Općinski građanski sud u Zagrebu, to je očito da to tumačenje iz presude obvezuje i ovaj sud.

Ističe kako tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva ali ističe prigovor zastare obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena 17.02.2005., a tužba podnesena 07.04.2025., te da je kondemnatorni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario.

3. Vrijednost predmeta spora iznosi 455,01 EUR.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom predmetnog Ugovora o kreditu, izvornog otplatnog plana, pregledana je dokumentacija koja prileži spisu, te je saslušan tužitelj.

5. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

6. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se tiču tzv. "ulazne naknade" pri obradi kredita, te zahtjev za isplatu s osnova ništetnosti takve odredbe.

7. U postupku nije prijeporno da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu na temelju kojeg je odobrena isplata novčanog iznosa od 70.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 180 mjeseci.

8. Među parničnim strankama je prijeporno da li je predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, što bi je činilo ništetnom.

9. Sud nije prihvatio navode tuženika da se u pogledu sporne odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu radilo o jasnoj, lako uočljivoj, razumljivoj i potpuno određenoj odredbi koja je, stoga, pravno valjana i kojom su ugovorne stranke suglasno i izrijekom ugovorile plaćanje naknade u visini 1,00% od iznosa odobrenog kredita koja da je uobičajena u kreditnom poslovanju ne samo tuženika nego svih kreditnih institucija.

10. U vrijeme zaključenja Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP), koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Sud je zaključio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, a kojom ugovornom odredbom je propisano da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita.

12. Nadalje, po mišljenju ovog suda, sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

13. Naime, tuženik u tijeku postupka nije priložio dokaze na okolnost na što se ta naknada odnosi ili, drugim riječima da li je imao bilo kakve, primjerice, administrativne troškove obrade dokumentacije, izvanredne troškove zaposlenih koje nadilaze njihove opise poslova za koje primaju plaću i slično, niti je objašnjeno koja je korelacija između te naknade i visine odobrenih kreditnih sredstava odnosno zašto se za veći odobreni iznos plaća veća naknada koja nema nikakvu gornju granicu visine.

14. Ugovaranje naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

15. Konkretno, a s obzirom da se, po ocjeni ovog suda, o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, što jasno proizlazi iz iskaza tužitelja koji je sud u cijelosti prihvatio jer su suprotni navodi tuženika bili paušalni i općeniti, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o naknadi za koju nije u uopće objašnjeno o čemu se radi, a posebno zašto njena visina ovisi o odobrenom iznosu kredita, stoga nerazumljivoj, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g. Drugim riječima, trebalo je ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora prednik sada tuženika, kao trgovac, i tužitelj, kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu naknade za obradu kredita, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Tuženik je u postupku ponavljao da se radi o tome da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00% iznosa kredita, da tuženik ima pravo na navedenu naknadu iz razloga što je kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Ujedno da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi uobičajenoj za Ugovor o kreditu koju su korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta Ugovora.

17. Prema ocjeni ovog suda tužena nije dokazala koji su to objektivni troškovi vezani za obradu nastali niti je dostavio transparentan i razumljiv obračun naknade koji je bio dostupan tužitelju kao ugovornoj strani prije i tijekom sklapanja Ugovora. U spornoj odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora samo je naveden iznos naknade, bez da se priložio bilo kakav obračun iz kojeg bi se moglo zaključiti na što se odnosi visina eventualnih troškova kojima je bio izložen tuženik.

18. Međutim, i neovisno o činjenici da li je davatelj kredita bio izložen troškovima koje nije obrazložio, sporna ugovorna odredba (čl. 5. Ugovora) je nepoštena jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo te tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ništava u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

19. Stoga je Ugovor o kreditu u dijelu kojim se ugovara isplata naknade radi troškova obrade kredita u odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznos 1% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita" trebalo utvrditi ništetnim te i u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

20. Tužitelj je zatražio i vraćanje iznosa naknade koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 5. st. 1. utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju primljenu naknadu, jer je ta naknada naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom. Radi se o iznosu od preračunatih 455,01 EUR koji iznos predstavlja 1,00% od odobrenog kredita, koji je iznos tužitelj morao platiti prije isplate kredita.

21. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, treba navesti da, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. donesenog povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da je tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja u odnosu na vraćanje naknade koju je tužitelj isplatio temeljem odredbe Ugovora o kreditu koju je sud u ovoj presudi utvrdio ništetnom u cijelosti neosnovan jer zastarni rok nije ni počeo teći.

22. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik je dužan kamatu platiti od dana kad je primio iznos naknade, s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženika.

23. S obzirom da je već navedeno da iz popisa uplata za namirenje obveza po kreditu, proizlazi da je tužitelj podmirio iznos troškova u visini od preračunatih 455,01 EUR, sud je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koje teče kako glasi u izreci, pa do isplate, odnosno od slijedećeg dana od dana kad je tuženik primio nepripadnu isplatu.

24. Kamatu je sud odredio pozivom na odredbu čl. 29. st. 2. ZOO-a i u izreci naveo sve stope kamata.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

26. Tužitelju je tako trebalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 50 bodova sukladno Tbr 7.1 OT, te 50 bodova na ime pristupa na ročište od 08.09.2026., te 50 bodova na ime sastava podnesak od 05.03.2023. sukladno Tbr 8.1 OT. Na ovaj način tužitelju je obistinjeno ukupno 150 bodova, a kako vrijednost boda sukladno Tbr 54 OT iznosi 2,00 EUR to je tužitelju obistinjen iznos od 300,00 EUR koji je iznos uvećan za iznos PDV-a od 25% iznosi 375,00 EUR. Kada se tom iznosu pridoda iznos od po 26,54 EUR na ime pristojbe za tužbu i presudu to ukupan trošak tužitelja iznosi 428,08 EUR.

U Starom Gradu 08. rujna 2026.

SUDAC

Miljana Srhoj Buratović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana i to stranke koje su uredno obaviještene o ročištu za objavu odluke od dana objave odluke, a stranke koje nisu uredno obaviještene o ročištu za objavu odluke od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se izjavljuje pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. tuženika