Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-636/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević, kao predsjednice vijeća te Irene Kvaternik i Koraljke Bumči kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog HL, zbog kaznenog djela protiv imovine – oštećenje tuđe stvari – iz članka 235. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24 – u daljnjem tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući povodom žalbe optuženika, podnesene protiv presude Općinskog suda u Zadru broj K-92/2026-26 od 20. travnja 2026., u javnoj sjednici vijeća održanoj 08. rujna 2026. u nazočnosti optuženika i branitelja optuženika JL,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog HL kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi HL proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv imovine – oštećenje tuđe stvari – iz članka 235. stavak 1. KZ/11 i kaznenog djela protiv života i tijela – teške tjelesne ozljede – iz članka 118. stavak 2. KZ/11, činjenično opisana u izreci presude, te mu je za kazneno djelo oštećenje tuđe stvari iz članka 235. stavak 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora od 7 (sedam) mjeseci, za kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavak 2. KZ/11, uz primjeni odredaba o ublažavanju kazne iz članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, te je na temelju članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci, te mu je na temelju članka 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi 10 (deset) mjeseci, a preostali dio kazne zatvora od 1 (jedene) godine se neće izvršiti ukoliko optuženik u roku kušnje od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 54. KZ/11 u neuvjetovani dio kazne zatvora optuženiku je uračunato vrijeme uhićenja 1. studenog 2025. te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. studenog 2025. pa nadalje.

3. Na temelju članka 69. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do proteka roka provjeravanja iz uvjetne osude, a najdulje 3 (tri) godine, te je optuženik upozoren da sud može opozvati djelomičnu uvjetnu osudu i odrediti izvršenje neuvjetovanog dijela kazne zatvora ako optuženik bez opravdanog razloga krši obvezu koja mu je određena sigurnosnom mjerom.

4. Na temelju članka 148. stavak 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14,70/17, 126/19, 80/22 , 36/24, 72/25 i 13/26 – u daljnjem tekstu: ZKP) optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

5. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja JL, odvjetnika iz [adresa], zbog odluke o kazni s prijedlogom da se žalba prihvati te pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se optuženiku izrekne blaža kaznena sankcija.

6. Povodom žalbenog prijedloga optuženika stranke su obavještene o vremenu i mjestu održavanja sjednice drugostupanjskog suda, te su istoj prisustvovali, putem audio video uređaja, branitelj optuženika odvjetnik JL i optuženik nalazeći se u Zatvoru u Zadru, dok na sjednicu nije pristupio uredno obaviješteni zamjenik ŽDO u Zagrebu. Branitelj optuženika usmeno je izložio bitne dijelove žalbe, čemu se pridružio optuženik, te je predložio izricanje blaže kaznene sankcije.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

9. Žalba optuženika nije osnovana.

10. Pobijajući odluku o kazni optuženik navodi da je prvostupanjski sud utvrdio postojanje više olakotnih okolnosti na njegovoj strani, međutim iste nije u dostatnoj mjeri uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Smatra da posljedično tomu, izrečena kaznena sankcija ne odražava u potpunosti stvarni značaj utvrđenih olakotnih okolnosti niti ukupnost okolnosti konkretnog slučaja, zbog čega se ista ukazuje prestrogom. Ističe da sud nije dao odgovarajući značaj okolnosti da je optuženik bitno pridonio ekonomičnosti i učinkovitosti kaznenog postupka te pokazao kritičan odnos prema vlastitom postupanju s obzirom da je priznao počinjenje kaznenih djela, da je izrazio kajanje te se ispričao oštećenicima koji su ispriku prihvatili, što sve ukazuje da je ponašanje optuženika prema oštećenici izolirani eksces u stanju alkoholiziranosti i emocionalne destabilizacije. Nadalje, smatra da sud prvog stupnja nije u dostatnoj mjeri vrednovao niti činjenicu da je tijekom dokaznog postupka utvrđeno kako je oštećenici zadan samo jedan udarac što ukazuje na smanjen intenzitet kriminalne volje u protupravnom postupanju. Naglašava da je bio smanjeno ubrojiv uslijed alkoholiziranosti, uz utvrđenu ovisnost o marihuani i štetnu uporabu alkohola , koja okolnost nije dostatno vrednovana, te smatra da nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene njegove životne prilike da financijski pomaže majci narušenog zdravstvenog stanja te da skrbi o dvoje maloljetne braće, a u vrijeme donošenja presude očekivao je i rođenje vlastitog djeteta, koje okolnosti promatrane u cjelini, upućuju na smanjenu opasnost od ponavljanja kaznenih djela te realnu mogućnost njegove potpune socijalne reintegracije. Zaključno smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj otegotne okolnosti njegove ranije osuđivanosti, a podcijenio snagu brojnih olakotnih okolnosti koje u konkretnom slučaju izrazito dominiraju, pa se izrečena sankcija ukazuje prestrogom jer nije u cijelosti usklađena s načelom individualizacije kazne iz članka 47. KZ/11, te smatra da se svrha kažnjavanja može u cijelosti ostvariti izricanjem blaže kaznene sankcije.

11. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je u procesu individualizacije kazne prvostupanjski sud učinio propuste u ocjeni i vrednovanju utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti.

12. Prvostupanjski je sud kao olakotno optuženiku cijenio priznanje kaznenih djela koje je uslijedilo odmah po izmjeni činjeničnog opisa kaznenih djela, izrazio kajanje čime je preuzeo odgovornosti za svoje postupke, da je u lipnju mjesecu postao otac djeteta, te da je kaznena djela počinio u stanju smanjene ubrojivosti dok mu je naročito olakotnim u smislu članka 48. stavka 2. KZ/11 cijenjeno da se pomirio s oštećenicima, kako to proizlazi iz iskaza oštećene KL i oštećenog UL koji su na raspravi prihvatili isprike optuženika. Otegotnim mu je cijenjena ranija osuđivanost zbog kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 215. stavka 1. KZ/11 i kaznenog djela oštećenje tuđe stvari iz članka 235. stavka 1. KZ/11 zbog kojih je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine uz primjenu uvjetne osude s vremenom provjeravanja od 3 (tri) godine, kao i da je oba kaznena djela počinio s najtežim stupnjem krivnje izravnom namjerom.

13. Uzimajući u obzir naprijed utvrđene i ispravno vrednovane olakotne i otegotne okolnosti, prvostupanjski sud je uzeo u obzir propisane kazne za svako počinjeno kazneno djelo, te polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja za kazneno djelo iz članka 235. stavka 1. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 118. stavka 2. KZ/11 uz primjenu članka 48. stavka 2. KZ/11 i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11 utvrdio je kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, pri čemu je pravilno ocijenio naročito olakotnom okolnošću pomirenje s oštećenicima koje se odvilo na raspravi kada su oštećenici prihvatili upućene isprike optuženika, pa je obzirom na tu okolnost i utvrđeni niz olakotnih okolnosti na strani optuženika, pravilno primijenio odredbe o sudskom ublažavanju kazne. Potom je, pravilnom primjenom odredbi o stjecaju, na temelju ocjene počiniteljeve ličnosti i počinjenih kaznenih djela u ukupnosti, optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci, primjenjujući djelomičnu uvjetnu osudu iz članka 57.KZ/11, na način da neuvjetovani dio kazne iznosi 10 (deset) mjeseci, dok se preostali dio kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

14. Nije u pravu optuženik da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve utvrđene olakotne okolnosti, a precijenio otegotne. Upravo je zbog prevladavajućih olakotnih i naročito olakotnih okolnosti i njihovom pravilnom ocjenom, primijenio odredbe o sudskom ublažavanju kazne za kazneno djelo iz članka 118. stavak 2. KZ/11 te propisanu kaznu zatvora od tri do osam godina ublažio ispod zakonskog minimuma, u granicama ublažavanja kazne propisanim člankom 49. stavak 1. točka 3. KZ/11, utvrđujući mu kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci, dok je za kazneno djelo iz članka 235. stavak 1. KZ/11 za koje je propisana kazna zatvora od tri mjeseca do dvije godine, utvrdio kaznu zatvora 7 (sedam) mjeseci, što je nešto iznad zakonskog minimuma, a potom je na temelju pravilne ocjene počiniteljeve ličnosti i počinjenih kaznenih djela u ukupnosti, optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci, pri čemu je pravilno zaključio da će se primjenom djelomične uvjetne osude s neuvjetovanim dijelom kazne od 10 (deset) mjeseci i uvjetnom kaznom od 1 (jedne) godine uz rok kušnje od 3 (tri) godine ostvariti propisana svrha kažnjavanja. S obzirom na navedeno, a cijeneći okolnost ranije osuđivanosti optuženika za istovrsna kaznena djela protiv imovine i s elementima nasilja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nema mjesta blažem kažnjavanju optuženika.

15. Slijedom izloženog, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je prilikom odmjeravanja kazne pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11 odlučne za proces individualizacije kazne. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je izrečena kaznena sankcija primjerena osobnim okolnostima na strani optuženika, da je adekvatna u odnosu na težinu i posljedice kaznen ih djela i da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. Izrečenom kaznom dostatno je izražena društvena osuda za počinjena kaznena djela, njome se jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te je ista podobna za ispunjenje ciljeva generalne i specijalne prevencije.

16. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka ili da je ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

17. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 482. ZKP odbijena je žalba optuženika kao neosnovana te je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 08. rujna 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Renata Miličević