REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-953/2025-3

U I M E R E P U B LI K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, pravnoj stvari tužiteljice ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po pun. Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po Damiru Metelko, odvjetniku iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu od 28. kolovoza 2025. Poslovni broj: P-368/2023-31, u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Čakovcu od 28. kolovoza 2025., poslovni broj: P- 388/2023-31. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici ĐĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan novčani iznos od 1.535,18 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na:

iznos 30,16 EUR od 1. prosinac 2011. do isplate,

iznos 32,95 EUR od 1. siječanj 2012. do isplate,

iznos 34,81 EUR od 1. veljača 2012. do isplate,

iznos 35,11 EUR od 1. ožujak 2012. do isplate,

iznos 34,02 EUR od 1. travanj 2012. do isplate,

iznos 34,81 EUR od 1. svibanj 2012. do isplate,

iznos 36,14 EUR od 1. lipanj 2012. do isplate,

iznos 34,14 EUR od 1. srpanj 2012. do isplate,

iznos 34,14 EUR od 1. kolovoz 2012. do isplate,

iznos 34,14 EUR od 1. rujan 2012. do isplate,

iznos 31,63 EUR od 1. listopad 2012. do isplate,

iznos 35,47 EUR od 1. studeni 2012. do isplate,

iznos 32,95 EUR od 1. prosinac 2012. do isplate,

iznos 34,81 EUR od 1. siječanj 2013. do isplate,

iznos 33,48 EUR od 1. veljača 2013. do isplate,

iznos 32,82 EUR od 1. ožujak 2013. do isplate,

iznos 35,47 EUR od 1. travanj 2013. do isplate,

iznos 32,82 EUR od 1. svibanj 2013. do isplate,

iznos 30,16 EUR od 1. lipanj 2013. do isplate,

iznos 30,16 EUR od 1. srpanj 2013. do isplate,

iznos 30,43 EUR od 1. kolovoz 2013. do isplate,

iznos 31,89 EUR od 1. rujan 2013. do isplate,

iznos 33,48 EUR od 1. listopad 2013. do isplate,

iznos 32,95 EUR od 1. studeni 2013. do isplate,

iznos 34,81 EUR od 1. prosinac 2013. do isplate,

iznos 32,82 EUR od 1. siječanj 2014. do isplate,

iznos 32,23 EUR od 1. veljača 2014. do isplate,

iznos 32,37 EUR od 1. ožujak 2014. do isplate,

iznos 32,37 EUR od 1. travanj 2014. do isplate,

iznos 32,23 EUR od 1. svibanj 2014. do isplate,

iznos 31,17 EUR od 1. lipanj 2014. do isplate,

iznos 32,23 EUR od 1. srpanj 2014. do isplate,

iznos 33,03 EUR od 1. kolovoz 2014. do isplate,

iznos 33,46 EUR od 1. rujan 2014. do isplate,

iznos 33,44 EUR od 1. listopad 2014. do isplate,

iznos 34,90 EUR od 1. studeni 2014. do isplate,

iznos 34,99 EUR od 1. prosinac 2014. do isplate,

iznos 35,29 EUR od 1. siječanj 2015. do isplate,

iznos 35,28 EUR od 1. veljača 2015. do isplate,

iznos 35,16 EUR od 1. ožujak 2015. do isplate,

iznos 34,24 EUR od 1. travanj 2015. do isplate,

iznos 33,30 EUR od 1. svibanj 2015. do isplate,

iznos 33,30 EUR od 1. lipanj 2015. do isplate,

iznos 33,30 EUR od 1. srpanj 2015. do isplate,

iznos 33,30 EUR od 1. kolovoz 2015. do isplate,

iznos 33,02 EUR od 1. rujan 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici ĐĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan novčani iznos od 616,58 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015.g. po stopi koja se do dana 01.10.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do dana 31.12.2022. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. , za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se prigovor prijeboja tuženika.

IV. Utvrđuje se da je tužba tužitelja povučena za iznos od 509,54 eura u dijelu koji se odnosi na preplatu po valutnoj klauzuli do dana konverzije kredita i za iznos od 131,02 eura u dijelu koji se odnosi na glavnicu kredita obračunato na dan konverzije.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.437,50 eura , zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1-3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

2.1. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio činjenicu da je u konkretnom pravnom odnosu došlo do konverzije kredita te značaj izvršene konverzije, činjenicu da je tužiteljica slobodnim očitovanjem volje pristala na konverziju te u tom pravcu ukazuje na praksu suda EU i vrhovnog suda pa da prvostupanjski sud u konkretnom slučaju ne iznosi niti jedan razlog eventualne ništetnosti konverzije. Također da je pogrešno odlučio o povlačenju tužbe jer da je takav zahtjev trebao odbiti budući se tuženik protivio povlačenju.

2.2. Žalbom osporava i utvrđeni status potrošača tužitelja.

2.3. Ističe da nije dokazano da bi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli bile nepoštene niti da bi dovele do znatne neravnoteže u pravima stranaka kao i da je tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

2.4. Osporava primjenu materijalnog prava i u odnosu na prigovor zastare tijeka zateznih kamata, prigovoru mjesne nadležnosti, prigovor prijeboja te odluci o troškovima postupka.

2.5. Predlaže da se pobijana presuda preinači i odbiju tužbeni zahtjevi uz nalaganje tužiteljici da naknadi troškove podnesene žalbe, podredno, da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traži troškove podnesene žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom novčanog iznosa od ukupno 1535,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, a koji je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženija, te za isplatom novčanog iznosa od 616,58 EUR na ime razlike između glavnica nakon konverzije 30.09. 2015.

6. Nesporno je da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 23.445,46 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita kao i da je svrha kredita bila stambeni kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora.

7. Prvostupanjski sud je utvrđenja:

- da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor, koji je tužiteljica prvi put imala prilike vidjeti tek kada je bila pozvan na solemnizaciju ugovora kod javnog bilježnika,

- da tužiteljica nije imala mogućnosti utjecati na bilo koju odredbu predmetnog ugovora

- da je tužiteljica tražila određeni iznos kredita i najpovoljnije uvjete kreditirana, i da joj je djelatnik banke preporučio kredit uz valutnu klauzulu u CHF navodeći da se radi o najpovoljnijem kreditu, time da nije spominjao nikakve rizike vezane uz valutu CHF, nije spominjao termin valute utočišta, niti je objasnio da li i kako HNB štiti pojedinu valutu,

- da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora nije niti dokazao da je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

8. Ocjenjujući osnovanost osnove tužbe te osnovanost visine tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud ističe:

- da je tuženik bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze,

- da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena,

- da su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena,

- da provedeni dokazi upućuju na zaključak utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

9.1. Prvostupanjski sud na temelju navedenih utvrđenja, a pozivajući se na odredbe članaka, u obrazloženju navedenih, Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača, odredbu članka 502. c. ZPP-a, presude VTS, Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda kao i odluka Suda EU nalazi osnovanost osnove tužbe za odluke u točkama I. i II. Izreke time da je visinu tužbenih zahtjeva utvrdio prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, prihvaćajući ga kao objektivnog i danog u skladu pravila struke, a ujedno odbijajući prigovor zastare, prigovor prijeboja te zauzimajući stajalište da tužiteljica ima status potrošača.

10. Suprotno sadržajnim žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se odluke koje pobija tuženik mogu ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za odlučivanje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

10.1.Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

11. Vezano za žalbene navode tuženika kojima tužiteljici osporava status potrošača ističe se da je u Ugovoru o kreditu, koji je zaključila tužiteljica kao fizička osoba navedena namjena kredita je za kupnju nekretnine radi stanovanja tužiteljice i njezine obitelji te da u predmetnoj nekretnini nije obavljana nikakva gospodarska aktivnost niti je ista iznajmljivana, a tuženik nije tvrdio niti predlagao dokaze na okolnost da bi nekretnina bila korištena u neke druge svrhe, a ne za osobne potrebe tužitelja pa se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, tuženik osim paušalnih navoda da tužitelj nema status potrošača nije tvrdio da bi tužiteljica nekretninu koristila za neku poslovnu ili poduzetničku aktivnost, pa stoga tužiteljica u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP-a ima status potrošača, jer potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koja nije namijenjena zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12. Stajalište je ovog suda da konverzije sama za sebe ne isključuje provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje je li konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama budući je dodatkom ugovora o kreditu samo izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi bila da je ugovor o korištenju kredita u valuti eur, pri čemu niti odredbama ZID ZPK, a na temelju kojih je zaključen Aneks ugovora o kreditu, nije reguliran pravni položaj onih odredbi kojima se u Ugovorima Aneksa o kreditu koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koje bi nastupile što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Konverzije kredita u CHF u kredit u valuti eur izvršena je na temelju odredbi ZID ZPK te se odnosi isključivo na ugovorne odredbe proizašle iz ugovora o kreditu, a ne na izvan ugovorne obaveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi. pa kako su sporne odredbe.

13. No, u ocjeni osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva kao i prijepora na koju tražbinu tužitelj ima pravo valja imati u vidu pravno shvaćanje proširene sjednice Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-457/2025-21, u kojoj je navedeno:

„ Ovaj sud smatra da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15. Također valja istaknuti da je pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo:

„Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“,

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.

Važno je naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U- I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ;Narodne novine; broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom.

U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

Također je potrebno dodati da se odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine;, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

S obzirom da se tužitelj u reviziji poziva na sudsku praksu Suda EU u određenim predmetima, tužitelju valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.

U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje.

Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine; br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14 na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je potrošač optirao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je u biti potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta

– u ovom slučaju financijskih usluga. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I- 1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja. Slijedom navedenog, pravilno je drugostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice. Međutim, tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

Dakle, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

Stoga odgovor na pitanje u odnosu na koje je tužitelju dopušteno izjavljivanje revizije glasi:

Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

14. Dakle tužiteljica ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbe Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od pretplate utvrđene konverzijom, no kako iz prvostupanjske presude nije razvidno da bi prvostupanjski sud postupio prema pravnom shvaćanju iz gore navedene odluke VS RH odnosno dovodi se u prijepor materijalno pravni pristup uslijed čega je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno valjalo je žalbu prihvatiti te ukinuti prvostupanjsku presudu kako u odluci o glavnim zahtjevima tako i u odluci o troškovima u odlukama o troškovima te vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem će utvrditi činjenično stanje imajući u vidu pravno shvaćanje iz gore navedene presude i rješenja Vrhovnog suda RH, kako u pogledu prava na koje ima potrošač nakon izvršene konverzije tako i u pogledu odluke o troškovima postupka o načinu kojega je također VS RH u navedenoj odluci izrazio svoje stajalište ili eventualno drugačije odluke donesene u drugim postupcima koja bi bila na tragu izdvojenih mišljenja sudaca u predmetu Rev-457/25-21.

15. Stoga je valjalo na temelju članka 370. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić