REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-54/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca doc. dr. sc. Zdenka Konjića, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Melite Božićević Grbić, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ŽZ zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. Kaznenoga zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021., 114/2022., 114/2023. i 36/2024.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu broj K-797/2025-34 od 10. studenoga 2025. i presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Kž-3/2026-9 od 27. siječnja 2026., u sjednici Vijeća održanoj 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ŽZ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu broj K - 797/2025-34 od 10. studenoga 2025. i presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Kž - 3/2026-9 od 27. siječnja 2026. proglašen je krivim osuđeni ŽZ da je počinio kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka iz članka 190. stavka i 2. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora četiri godine.

2. Osuđeni ŽZ je po braniteljici, odvjetnici Doris Košta, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude „temeljem odredbe čl. 515. st. 1. u svezi s čl. 517. st. 1. toč. 1-3 Zakona o kaznenom postupku iz razloga što je ista osuđena u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom te zakonom i to sve arbitrarnim postupanjem suda odnosno, povredom prava na pravično i zakonito suđenje … također da je postupak proveden uz povrede kaznenog zakona u smislu čl. 469. toč. 1.- 5. ZKP-a, a posebno da bi pobijana presuda bila donesena bez odlučnih činjenica i bez potpunog obrazloženja“. Predložio je „Vrhovnom sudu prihvatiti zahtjev, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, podredno, preinačiti pobijanu presudu i sam odlučiti u predmetnoj pravnoj stvari“.

3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011.

– pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026., dalje: ZKP) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojemu je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i branitelju (poleđina lista 386. spisa).

4. Osuđenik smatra „da presuda ne sadrži jasne, određene i logički povezane razloge o odlučnim činjenicama, što predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka u smislu članka 468. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku“. Također smatra da „izostaje ključni dio sudskog obrazloženja, a to je analiza vjerodostojnosti tih iskaza“ te da prvostupanjski sud „nije dao konkretan odgovor … na niz konkretnih prigovora koji se odnose na vjerodostojnost pojedinih dokaza, međusobne proturječnosti u iskazima svjedoka“. Navodi da drugostupanjski sud „samo formalno potvrđuje prvostupanjsku odluku, bez da provede stvarnu analizu žalbe“. Ističe i da ako „sud ne obrazloži razlog zbog kojih prihvaća određene dokaze, takva presuda predstavlja tipičan primjer presude bez razloga o odlučnim činjenicama“.

4.1. Nadalje, osuđeni smatra da postoji „posebno ozbiljan nedostatak pravomoćne presude … koji se odnosi na odluku o kazni, budući da presuda ne sadrži stvarne i konkretne razloge zbog kojih je sud smatrao da je upravo izrečene kazna primjerena okolnostima konkretnog slučaja“ Smatra da je drugostupanjski sud „žalbene prigovore obrane u odnosu na visinu kazne odbio gotovo isključivo deklaratornom formulacijom … bez ikakve analize tih okolnosti i bez obrazloženja zbog čega smatra da su zaključci prvostupanjskog suda pravilni“. Pritom ističe da „u potpunosti izostaje … individualizirana analiza kazne … bez stvarne procjene osobnosti počinitelja i njegovih životnih okolnosti“, da nije objašnjeno zašto sud smatra „da takva količina droge opravdava izricanje relativno stroge kazne“, da „sud nije proveo nikakvu analizu između količine droge[12,05 grama heroina i 181,57 grama kokaina] i visine kazne“, da „iz izvedenih dokaza ne proizlazi postojanje organizirane kriminalne aktivnosti niti bilo kakav element šire distribucije droge“ niti „sud u presudi ne navodi niti jedan konkretan dokaz koji bi upućivao na to da je okrivljenik sudjelovao organiziranoj ili sustavnoj prodaji droge“. Osuđenik posebno ističe „da izrečena kazna očito odstupa o ujednačene sudske prakse u sličnim predmetima [te da] kazna očito odstupa od kazni koje se redovito izriču u predmetima koji se odnose na slične količine droge i slične okolnosti počinjena djela“.

4.2. Povredu prava na pravično suđenje osuđenik obrazlaže svim „navedenim nedostacima … presuda ne sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, žalbeni navodi obrane odbijeni su bez stvarne analize, a odluka o kazni donesena je bez individualizirane procjene okolnosti slučaja“. Time „sudska odluka postaje arbitrarnog karaktera“ te je u biti „teško povrijeđeno pravo na učinkovitu obranu“.

4.2.1. Osuđenik ističe da se radi uspostave pravične ravnoteže između stranaka, obrani „mora dati razumna prilika da izloži činjenice i podupre ih svojim dokazima u takvim uvjetima koji obranu ne stavljaju u lošiji položaj od optužbe“. Navodeći dvije odluke Europskog suda za ljudska prava (Jasper protiv Ujedinjenog kraljevstva, broj zahtjeva 27052/95. od 16. veljače 2000., i Abudllayev protiv Azerbajdžana, broj zahtjeva 6005/08. od 7. ožujka 2019.), osuđenik smatra da iz tih odluka proizlazi „da u situaciji kada obrana prigovara, a takav zahtjev nije obijestan, dovoljno je obrazložen, te bitan za ishod postupka i može ojačati poziciju obrane, sudovi moraju dati dostatne i relevantne razloge za odbijanje takvog prigovora“ (pritom navodi još dvije presude Europskog suda za ljudska prava: Topić protiv Hrvatske od 10. listopada 2013. i Borisova protiv Bugarske te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske I Kž-Us- 7/2014-9 od 1. travnja 2014.). Smatra da je postupanjem nižestupanjskih sudova teško povrijeđeno pravo okrivljenika na pravično suđenje … u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku, čime su ostvarene povrede postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11 i st. 2. ZKP/08, a posebno povreda minimalnih prva obrane, načela jednakosti oružja, kontradiktornosti postupka i neposrednosti – što u svojoj ukupnosti predstavlja osobito tešku povredu prava na pravično suđenje“. Također osuđenik navodi da se postavlja „pitanje je li odbijanjem prigovora i žalbenih navoda obrane – bez konkretnog obrazloženja i davanja odgovora na odlučne činjenice – sudovi onemogućuju osuđenika na ostvarenje prava na djelotvorni pravni lijek“.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Najprije treba navesti su zakonske osnove za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude navedene u članku 517. stavku 1. točke 1. – 3. ZKP-a. Bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a koju osuđenik ističe (odlomak 4.) nije među tim osnovama. Drugim riječima, osuđenik ističe i opširno obrazlaže bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, a ta povreda nije zakonska osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

6.1. Treba dodati da u okviru ove osnove, koja dakle nije predviđena kao zakonska osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, osuđenik navodi da prvostupanjski nije odgovorio na prigovore obrane koji se odnose na međusobne proturječnosti u iskazima svjedoka. Nije jasno na koje svjedoke se to odnosi jer u postupku nije ispitan niti jedan svjedok; ispitan je psihijatrijski vještak i osuđenik te je pročitana dokumentacija.

6.2. Osuđenik prigovara i tomu da sud nije obrazložio „razlog zbog kojih prihvaća određene dokaze“. To sud nije niti dužan. Sud je dužan obrazložiti zašto ne prihvaća pojedine dokaze. Usput treba dodati da je sud prihvatio sve dokazne prijedloge obrane i da na izvedene dokaze obrana nije imala primjedbe niti je predlagala dodatne dokaze.

7. Prigovori u odnosu na izrečenu kaznu (odlomak 4.1.), koji se u biti odnose na visinu izrečene kazne, također nisu zakonska osnova za podnošenje zahtjeva. Prigovor da kazna nije obrazložena također nije osnovan jer je prvostupanjski sud dao detaljno obrazloženje izrečene kazne (odlomci 24. – 27.). Drugostupanjski je sud u povodu žalbe osuđenika dao razloge zašto smatra da je izrečena kazna primjerena (odlomak 9. drugostupanjske presude). Okolnost što se osuđenik s takvim obrazloženjem ne slaže nije odlučna za ocjenu o osnovanosti zahtjeva. Odlučno je zadovoljavaju li obrazloženja nižestupanjskih sudova standard kvalitete koja se traži od sudskih odluka kada se one procjenjuju kod odlučivanja o izvanrednim pravnim lijekovima. Taj standard traži da sudska odluka ima razloga za bitne odluke i da postoji razumno i logično objašnjenje o važnim okolnostima pojedinog predmeta. Taj standard nižestupanjske odluke ovdje zadovoljavaju jer pravomoćna sudska odluka, koja uključuje prvostupanjsku i drugostupanjsku, sadrži zdravorazumska i razložna obrazloženje u odnosu na sve važne okolnosti ovog predmeta. To se odnosi i na odlučne činjenice koje tvore obilježja kaznenog djela i krivnju osuđenika. Time otpada i prigovor da u odnose na odlučne okolnosti pravomoćna odluka nije obrazložena.

7.1. Nije jasan navod iz zahtjeva da kazna „očito odstupa … od kazni koje se redovito izriču u predmetima koji se odnose na slične količine droge i slične okolnosti“ djela. Osuđenik ne navodi nikakvu raščlambu koja bi upućivala na to koje se to kazne „redovito izriču“ kod „sličnih količina droga“ i drugih sličnih okolnosti niti navodi predmete koji bi bili usporedivi s okolnostima ovoga predmeta.

8. S obzirom na to da navedeni prigovori iz zahtjeva nisu osnovani, to nije osnovan ni prigovor o povredi prava na pravično suđenje koji su obrazloženi neosnovanim prigovorima. U odnosu na prigovor „arbitrarnog karaktera“ pravomoćne odluke treba navesti da proizvoljna odluka postoji ako ona nema nikakvo obrazloženje ili je ono očito nerazumno. O tomu ovdje nije riječ zato što obrazloženja nisu samovoljna jer su detaljna i razumna, a osuđenikovo nezadovoljstvo takvim obrazloženjima ne predstavlja niti jedan o zakonskih razloga zbog kojih je osuđenik podnio zahtjev.

8.1. S tim u vezi, prigovor „uspostave pravične ravnoteže između stranaka“, odnosno prigovor povrede načela jednakosti oružja također nije osnovan. Osuđenik navodi odluke Europskog suda za ljudska prava i jednu odluku Suda, ali ih pogrešno prenosi. Naime, te se odluke odnose na odbijanje dokaznih prijedloga obrane, a ne na žalbene prigovore kako to navodi osuđenik. To je posebno jasno iz navedene odluke Suda u kojoj stoji da „pristup prvostupanjskog suda kada odbije izvođenje baš svih dokaznih prijedloga obrana svih optuženika, a nakon što su optuženici porekli optužbu uz tvrdnju da ju poriču u cijelosti, [u biti] predstavlja onemogućavanje obrani da jednakim oružjem kao i optužba (izvođenje dokaza kojima pobijaju navode optužbe ili u najmanju ruku dovode u dvojbu zaključke proizašle iz dokaza optužbe) predstavlja povredu prava obrane“ (VSRH I Kž-Us-7/2014-9 od 1. travnja 2014., 6. stranica, treći odlomak odozgo).

8.2. S obzirom na navedeno, šturi navodi o povredi načela kontradiktornosti i neposrednosti također nisu osnovani. Treba ponoviti da su prihvaćeni svi dokazni prijedlozi obrane, da su svi dokazi izvedeni u prisutnosti osuđenika pred vijećem koje je donijelo presudu i da na način i količinu izvođenja dokaza obrana na raspravi nije imala prigovora. Jednako tako, nije osnovan niti prigovor o „onemogućavanju ostvarenja prava na djelotvorni pravni lijek“ kojeg osuđeni nalazi u „odbijanju žalbenih navoda bez konkretnog obrazloženja i davanja odgovora na odlučne činjenice“. Drugostupanjski je sud odgovorio na sve bitne žalbene navode. Ti su odgovori razumni i razložni pa nisu samovoljni. Osuđenik se s njima očito ne slaže, ali to neslaganje nije odlučno za ocjenu o osnovanosti zahtjeva.

9. Slijedom svega navedenoga, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je osuđenikov zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 8. rujna 2026.

Predsjednik Vijeća

doc. dr. sc. Zdenko Konjić