Poslovni broj: P-253/2026-3

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] (ranije Š), iž [adresa], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubicu, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, izvan ročišta 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje še da je ništetna odredba točke 3. Ugovora o kreditu broj 320-50- 2664565 koji je 14.2.2005. sklopljen između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 i tužiteljice ŠĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita, koji Ugovor je 15.2.2005. solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić-Sevšek u Varaždinu pod br. OU-172/2005-1, a koja glasi:

„3. /treće/ NAKNADA: 3,30 % (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb OIB: 53056966535 Zagreb, Zagreb, Magazinska cesta 69 da tužiteljici ŠĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 524,24 EUR (petsto dvadeset četiri eura i dvadeset četiri centa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na predmetni iznos od 17.2.2005. pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.12.2022. od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici ŠĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] naknadi prouzročeni parnični trošak od 151,54 EUR (sto pedeset jedan euro i pedeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 8. rujna 2026. do isplate koja se određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 524,24 EUR. U tužbi navodi da je s tuženikom 14.2.2005. sklopila Ugovor o kreditu br. 320-50-2664565 kojim je tuženik 16.2.2005. tužiteljici stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 24.750,68 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju radilo se o potrošačkom kreditu u svrhu kupnje novog vozila, a predmetni kredit je tužiteljica otplatila s danom 1.4.2012. Dana 16.2.2005. tužiteljici je po tuženiku obračunata i naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 3,30 % od iznosa kredita, odnosno iznos od 3.949,94 kn, dakle 524,24 EUR. Napominje se da je pri naslovnom sudu u predmetu broja P-915/2019 temeljem istog ugovora o kreditu, već vođen postupak radi isplate i povrata više plaćenih iznosa anuiteta zbog nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope, u kojem je pravomoćnim rješenjem broj P-915/19-8 od 31.7.2020. odbijen tuženik s prigovorom mjesne nenadležnosti, dok je pravomoćnom presudom i rješenjem od 20.12.2021., potvrđeno presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 877/2022-2 od 26.4.2022., sud meritorno riješio spor u korist tužiteljice. Odredbom tocke 3. Ugovora o kreditu određena je između ostalog visina jednokratne naknade od 3,30 % od iznosa kredita, koja se tužiteljici naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati. Predmetnom odredbom nije određena svrha naknade, koje troškove ona obuhvaća, niti išta ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu s obzirom da je određena u postotnom iznosu od iznosa kredita. Stoga se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila 3,30 % od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužiteljica na ime tzv. ulazne naknade platila tuženiku iznos od 3.949,94 kn, odnosno 524,24 EUR, što je u tom trenutku predstavljalo iznos čak i viši od dva anuiteta kredita. Tužiteljica nadalje ističe kako se radi i o odredbi koja se temeljem cl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa je shodno tome odredba točke 3. Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava. U prilog tome govori i ustaljena sudska praksa u korist potrošača koji su tužbama tražili utvrđenje ništetnosti naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe cl. 4. Zakona o obveznim odnosima te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba u skladu s odredbom cl. 7. ZOO-a, tužiteljica ovdje ukazuje na činjenicu kako u Ugovoru nije jasno i određeno navedena svrha ni struktura ulazne naknade, niti je tužiteljica o spornoj odredbi mogla pregovarati. Ističe se kako je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila tužiteljici 3,30 % od iznosa kredita, odnosno 524,24 EUR, pa naznačena odredba sadržana u toc. 3. Ugovora doista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice i slijedom gore naznačenih odredaba ZZP-a ukazuje se nepoštenom i ništetnom. Budući je utuženi iznos 524,24 EUR na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva tuženik štekao bez valjane pravne osnove, to ih je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je na štetu tužiteljice ugradio u Ugovor o kreditu, temeljem cl. 323. st. 1. u veži s čl. 1111. st. 1. ZOO dužan vratiti tužiteljici, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, sve sukladno odredbama cl. 1115. ZOO. Stoga tužiteljica podnosi ovu tužbu te predlaže da sud usvoji postavljene tužbene zahtjeve.

2. Sukladno odredbi iz čl. 284. st.1. i st. 2, čl. 285 st. 2. i čl. 434 st. 2. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 - dalje ZPP) sud je dostavio tuženiku tužbu na odgovor, uz upozorenje da će se u slučaju da tuženik u roku koji je određen u pozivu ( 30 dana) ne da odgovor na tužbu, donijeti presuda zbog ogluhe ukoliko bude udovoljeno uvjetima iz čl. 331.b ZPP-a.

3. Tuženik je uredno primio navedeni poziv i tužbu 1. srpnja 2026. (dostavnica iza lista 62 spisa) te u određenom mu roku od 30 dana, a niti nakon toga nije dostavio odgovor na tužbu. Slijedom prednjeg su se u ovom predmetu stekli uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe prema odredbi iz čl. 331.b. Zakona o parničnom postupku.

4. Osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom predmetu proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje su potkrijepljene i priloženim dokazima. Iz Ugovora o kreditu broj: 320-50-2664565 od 14.2.2005. koji je tužiteljica sklopila s tuženikom je razvidno da između ostalog sadrži i ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita. Već iz sadržaja predmetnog ugovora je razvidno da je tužiteljica u tom pravnom poslu potrošač budući da je sklopljen između nje kao fizičke osobi, pa se u rješavanju istoga trebaju primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Tuženik nije dao odgovor na tužbu, pa dakle nije osporio tvrdnju da se o ugovornoj odredbi o plaćanju troškova obrade kredita nije pojedinačno pregovaralo te da ista tužitelj ici nije bila objašnjena. Nadalje iz tužbi priložene potvrde tuženika od 25.3.2026. proizlazi da je tužiteljica 16. veljače 2005. platila naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.949,94 kn/ 524,24 EUR. Dakle, iz dokaza priloženih tužbi proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita od 3,30% od iznosa kredita, koja je bila sastavni dio od tuženika unaprijed pripremljenog tipskog ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ta jednokratna naknada, odnosno nisu specificirani stvarni troškovi obrade kredita koji su tuženiku po tom osnovu eventualno nastali. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti davanja iz odredbe čl. 7. tog zakona, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 3,30 % od iznosa kredita, takva ugovorna odredba po ocjeni suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je protivno gore citiranim odredbama Zakon o zaštiti potrošača, što znači da je navedena odredba ništetna.

5. Činjenice na kojima se tužbeni zahtjev temelji nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu. S obzirom na to da je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita utvrđena ništetnom, iznos od 524,24 eura, koji je tužiteljica platila tuženiku zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o plaćanju troškova obrade kao što je prethodno obrazloženo, tuženik je dužan vratiti tužitelju na ime povrata stečenog bez osnove, sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je sud je tužiteljev tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim te je s obzirom na sve naprijed navedeno donio presudu kojom je tužbeni zahtjev prihvatio (presudu zbog ogluhe).

6. Odluka o parničnim troškovima donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, prema kojoj pravo na naknadu troškova ima tužitelj ica koja je u ovoj parnici uspjela u cijelosti. Sud je, u smislu odredbi čl. 155. ZPP-a tužiteljici priznao kao opravdan trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku imajući u vidu vrijednost predmeta spora i to trošak sastava tužbe od 125,00 EUR s PDV-om sukladno Tbr. 7.1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a priznat joj je i trošak sudske pristojbe za tužbu od 613,27 EUR i sudske pristojbe za presudu zbog ogluhe od 13,27 EUR, što daje ukupno dosuđeni trošak od 151,54 EUR.

U Varaždinu, 8. rujna 2026.

Sutkinja

Jadranka Orlović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud. Presuda zbog ogluhe se ne može pobijati zbog pogrešnog ili nepotpunog činjeničnog stanja. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dostaviti:

1. Tužiteljici putem punomoćnika Danijela Trubića, odvjetnika u Varaždinu,

2. Tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb,