REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] N 5

Poslovni broj: Us I-1565/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja NZN iz [adresa], smještenom u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu, kojeg zastupa opunomoćenica Jelena Cekić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Jelena Cekić i Iva Vukelić, Zagreb, Horvaćanska cesta 23A, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Sarajevska 41, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-216-03/26-06/4681, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 14. kolovoza 2026. u točkama 1. i 2. izreke rješenja, dok se tužbeni zahtjev usvaja i rješenje tuženika se djelomično poništava u točki 3. izreke istog te se u tom dijelu sudi na način da nova točka 3. izreke rješenja glasi:

„3. Obveza boravka iz točaka 1. i 2. izreke rješenja određuje se u trajanju od 12 tjedana od dana registracije namjere za podnošenje zahtjeva“.

II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć.

III. Nalaže se tuženiku da pružatelju pravne pomoći, odvjetnici Jeleni Cekić iz Zagreba, naknadi trošak pružanja pravne pomoći od 1.457,09 eura (tisuću četiristo pedeset sedam eura i devet centi), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima i računa za pruženu pravnu pomoć, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-03/26-06/4681, URBROJ: 511-01- 213-26-2 od 14. kolovoza 2026. tužitelju, državljaninu Savezne Demokratske Republike Nepal i tražitelju međunarodne zaštite, izrečena je obveza boravka u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol (dalje: Prihvatilište) u trajanju od 12 tjedana od dana uručenja rješenja, odnosno do ranijeg završetka postupka na granici. Istim rješenjem određeno je da je tužitelj dužan biti dostupan nadležnim t ijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite. Tuženik je osporavano rješenje donio na temelju na odredbe članka 42. stavka 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine br. 70/15., 127/17., 33/23., 17/25., 59/26.; dal je: ZMPZ) u vezi s odredbama članaka 45. i 54. Uredbe (EU) 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (dalje: Uredba (EU) 2024/1348).

2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnost stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede odredaba upravnog postupka. Smatra kako tuženik u postupku nije proveo individualnu procjenu njegovih okolnosti, nije utvrdio konkretan rizik od bijega, nije razmotrio blaže mjere te da rješenje nije dovoljno obrazloženo. Određivanje mjere u najduže dopuštenom trajanju da je protivno načelu razmjernosti. Ističe i povredu prava na saslušanje, kao i načela materijalne istine koje je rezultiralo arbitrarnim odlučivanjem, a navedeno stoga jer rješenje ne sadrži individualno utvrđene činjenice o ponašanju tužitelja, ne analizira osobne okolnosti relevantne za procjenu rizika bijega, ne navodi konkretne dokaze koji bi opravdali zaključke o nužnosti detencije, ne obrazlaže zašto su upravo ti zaključci izvedeni iz dostupnih podataka . Smatra da je tuženik pogrešno primijenio članak 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Zaključno ističe i povredu prava na slobodu zajamčenog člankom 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Poveljom Europske unije o temeljnim pravima. Slijedom, predlaže da se poništi rješenje tuženika. Također, kako bi izvršenjem nezakonitog rješenja tužitelju nastala teško popravljiva šteta u vidu lišenja osobne slobode, ograničenja slobode kretanja, psihičkog i egzistencijalnog opterećenja koje proizlazi iz prirode detencije, predlaže sudu da upravna tužba ima odgodni učinak, sve obzirom da odgoda ne bi bila protivna javnom interesu jer je moguće primijeniti blaže mjere osiguranja i ne postoji opasnost od bijega.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Obrazlaže da je tužitelj u Republiku Hrvatsku ušao ilegalno slijedom čega da je doneseno rješenje o protjerivanju. Dalje, da je državljanin države za koju prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata za Europsku uniju stopa odobravanja međunarodne zaštite iznosi 20% ili manje, slijedom čega se njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu razmatrao se u graničnom postupku sukladno članku 45. u vezi s člankom 42. stavkom 1. točkom j) Uredbe (EU) 2024/1348. Navodi da je odluka donesena nakon provedenog postupka i procjene svih raspoloživih okolnosti te da se ne radi o rješenju o ograničenju slobode kretanja već o rješenju o obveznom boravku na lokaciji određenoj za provedbu postupka na granici te da individualiziranom procjenom nisu utvrđene okolnosti koje bi onemogućile provođenje postupka na granici. Primjena blažih mjera kojima bi se tražitelju međunarodne zaštite omogućio boravak izvan lokacije određene za provođenje postupka na granici bila bi protivna svrsi i načinu provedbe takvog postupka. Mjera da je određena u trajanju od 12 tjedana uzimajući u obzir očekivano trajanje graničnog postupka propisano mjerodavnim pravom Europske unije i nacionalnim zakonodavstvom, a kako bi se provele sve faze postupka. Tužitelj da je pri podnošenju zahtjeva za međunarodnu zaštitu imao mogućnost, uz pomoć ovlaštenog prevoditelja, očitovati se o svim okolnostima zbog kojih je napustio matičnu državu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

1. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (članak 49. stavak 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Druge dokazne prijedloge stranaka sud nije izvodio jer je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje odluke, a izvođenje takvih dokaza ne bi ni dovelo do drugačije odluke suda iz razloga iznesenih u nastavku obrazloženja presude.

2. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom članka 114. stavka 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

3. Uvidom u spis predmeta upravnog postupka sud je utvrdio da je tužitelj 14. kolovoza 2026. izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu te je nad tužiteljem, koji je nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku, provedena dubinska provjera u skladu s Uredbom (EU) 2024/1356 Europskog parlamenta i vijeća od 14. svibnja 2024. o uvođenju dubinske provjere državljana trećih zemalja na vanjskim granicama i izmjeni uredaba (EZ) br. 767/2008, (EU) 2017/2226, (EU) 2018/1240 i (EU) 2019/817 (SL L 2024/1356, 22.5.2024., dalje: Uredba (EU) 2024/1356), pri čemu je utvrđeno da tužitelj ne posjeduje osobne isprave i da se osobno izjasnio kao državljanin Savezne Demokratske Republike Nepal. Nadalje, iz podataka sadržanih u spisu proizlazi da je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu 19. kolovoza 2026. u okolnostima relevantnim za primjenu članka 43. stavka 1. Uredbe (EU) 2024/1348, odnosno nakon što je zatečen u vezi s neovlaštenim prelaskom vanjske granice.

4. Prema odredbi članka 42. stavka 1. ZMPZ-a postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi se nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz članaka 43., 44. i 45. Uredbe (EU) 2024/1348.

5. Prema članku 45. stavku 1. Uredbe (EU) 2024/1348, država članica razmatra zahtjev u okviru postupka na granici u slučajevima iz članka 43. stavka 1. te Uredbe ako se primjenjuje bilo koja od okolnosti iz članka 42. stavka 1. točaka (c), (f) ili (j).

6. Prema članku 42. stavku 1. točki (j) Uredbe (EU) 2024/1348 jedna od okolnosti relevantnih za primjenu postupka na granici jest okolnost da je tražitelj državljanin treće zemlje za koju, prema najnovijim dostupnim godišnjim prosječnim podacima Eurostata na razini Unije, udio odluka kojima se odobrava međunarodna zaštita 20% ili manje, uz iznimke propisane tom odredbom.

7. Prema podacima Eurostata, a koji prileže i spisu upravnog postupka, stopa odobravanja međunarodne zaštite za državljane Savezne Demokratske Republike Nepal za 2025. godinu iznosi 2,6%.

8. Sud je pritom imao u vidu i da iz podataka spisa ne proizlazi da je u relevantnom razdoblju došlo do značajne promjene okolnosti u Saveznoj Demokratskoj Republici Nepal koja bi utjecala na reprezentativnost navedenog statističkog podatka, niti je tužitelj tijekom upravnog postupka ili u ovom sporu iznio konkretne okolnosti iz kojih bi proizlazilo da pripada kategoriji osoba za koju navedena stopa nije reprezentativna za potrebe međunarodne zaštite.

9. Slijedom navedenog, sud nalazi da je u konkretnom slučaju, uz prethodno provedenu dubinsku provjeru i postojanje okolnosti iz članka 43. stavka 1. Uredbe (EU) 2024/1348, bila ispunjena pretpostavka iz članka 42. stavka 1. točke (j) iste Uredbe, pa je tužiteljev zahtjev pravilno obuhvaćen obveznim postupkom na granici.

10. Nadalje, prema odredbi članka 42. stavka 2. ZMPZ-a tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu članka 43. stavka 2. Uredbe (EU) 2024/1348.

11. Prema članku 54. stavku 1. Uredbe (EU) 2024/1348 tijekom razmatranja zahtjeva u okviru postupka na granici država članica zahtijeva od tražitelja da borave na ili u blizini vanjske granice ili u tranzitnim područjima ili na drugim određenim lokacijama unutar državnog područja, uzimajući u potpunosti u obzir posebne geografske okolnosti države članice.

12. Iz navedenih odredaba proizlazi da je boravak na određenoj lokaciji sastavni dio režima postupka na granici te da se pitanje boravka tražitelja u tom postupku ne može izjednačiti s mjerom zadržavanja tražitelja (članak 54.a ZMPZ-a) niti s ograničenjem slobode kretanja koje se određuje iz razloga propisanih člankom 54. ZMPZ-a izvan posebnog režima postupka na granici.

13. Stoga je, prema shvaćanju ovog suda, za zakonitost njegova boravka na lokaciji određenoj za provedbu postupka na granici potrebno prvenstveno utvrditi da su ispunjene pretpostavke za primjenu postupka na granici te da je određena lokacija na kojoj se taj postupak provodi. Nije, međutim, potrebno za svakog pojedinog tražitelja zasebno utvrđivati postojanje posebnih pretpostavki predviđenih člankom 54. ZMPZ- a. Takva se individualna procjena nužnosti i primjene manje prisilnih mjera zahtijeva u slučaju zadržavanja tražitelja, odnosno u slučaju primjene instituta koji služe kao alternative zadržavanju, dok je obvezni boravak na određenoj lokaciji poseban element režima prihvata i provođenja postupka na granici.

14. Također se ovdje upućuje i na službene materijale Europske unije gdje je, primjerice, u točki 9.1. Priručnika Europske komisije o azilu i postupku na granici (Guidance on the Asylum and Return Borders Procedure; https://home- affairs.ec.europa.eu/document/4b886cc9-d5ed-4e82-9941-ed0037452fba_en) navedeno: „Ograničenja slobode kretanja na temelju članka 9. trebala bi se sustavno primjenjivati na sve podnositelje zahtjeva koji podliježu postupku na granici (države članice obvezne su pribjeći tim ograničenjima), što znači da države članice nisu dužne opravdavati zašto je to ograničenje nužno za tu konkretnu osobu, niti ocjenjivati je li taj režim najprikladniji kada je riječ o ograničenju slobode kretanja.“. Iako predmetni Priručnik Europske komisije nema pravno obvezujući karakter, sud ga uzima kao vjerodostojan interpretativni pokazatelj načina tumačenja mjerodavnih instituta prava Europske unije u kontekstu graničnih postupaka.

15. U konkretnom slučaju tuženik je osporenim rješenjem tužitelju odredio boravak u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol, kao lokaciji predviđenoj za provedbu postupka na granici, o kojoj lokaciji je Republika Hrvatska obavijestila i Europsku komisiju sukladno članku 54. stavku 3. Uredbe (EU) 2024/1348.

16. Sud nije našao postojanje posebnih okolnosti koje bi onemogućavale boravak tužitelja u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol, niti je tužitelj naveo konkretne okolnosti iz kojih bi proizlazila takva potreba.

17. Slijedom navedenog, sud nalazi da je tužiteljev zahtjev pravilno obuhvaćen postupkom na granici i da je tužitelju zakonito određen boravak na lokaciji predviđenoj za provedbu tog postupka.

18. Međutim, sud je stava kako sadržaj točke 3. izreke osporavanog rješenja djelomično nije pravno utemeljen. Naime, člankom 51. stavkom 2. Uredbe (EU) 2024/1348, kao i člankom 42. stavkom 8. ZMPZ-a, propisano je da maksimalni 12- tjedni rok trajanja postupka na granici započinje od registracije namjere za podnošenje zahtjeva. Riječ je o jasnim i nedvosmislenim odredbama. Sud ne nalazi da bilo koja od općeprihvaćenih tehnika pravne interpretacije upućuje na zaključak da, na štetu stranke, početak tijeka spomenutog roka može biti vezan uz uručenje (dostavu) rješenja o obvezi boravka u Prihvatilištu.

19. Sud nije utvrdio niti povredu članka 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda niti članaka Povelje Europske unije o temeljnim pravima na koje se tužitelj poziva. Sud također smatra da se sudska praksa Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava na koju se poziva tužitelj ne može primijeniti na način kako to tužitelj tumači, budući da je u konkretnom slučaju riječ o posebnom režimu boravka tražitelja na lokaciji predviđenoj za provedbu postupka na granici koji proizlazi iz članka 42. stavka 2. ZMPZ-a i članka 54. Uredbe (EU) 2024/1348. Stoga pravna shvaćanja koja se odnose na drugačiju pravnu osnovu i svrhu mjere ne dovode u pitanje prethodno izložene zaključke ovog suda.

20. Slijedom svega navedenog, sud je na temelju članka 117. stavka 1. ZUS -a poništio točku 3. osporavanog rješenja tuženika te je u tom pogledu sam riješio stvar presudivši da se obveza boravka tužitelja u Prihvatilištu određuje u trajanju od 12 tjedana od dana registracije namjere za podnošenje zahtjeva. U preostalom dijelu sud je osporavanu odluku tuženika ocijenio zakonitom te je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na točke 1. i 2. osporavanog rješenja, a na osnovi članka 116. stavka 1. ZUS-a. Stoga je odlučeno kao pod t. I. izreke presude.

21. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja jer saslušanje stranke nije potrebno radi utvrđivanja činjenica koje su odlučne za primjenu obveznog režima postupka na granici jer su činjenice o provedenoj dubinskoj provjeri, državljanstvu tužitelja, podnošenju zahtjeva te okolnostima u kojima je zahtjev podnesen utvrđene na temelju dokumentacije u spisu. Nadalje, tužitelj u tužbi nije naveo konkretne osobne okolnosti koje bi, kada bi ih osobno iznio pred sudom, mogle dovesti do drukčijeg zaključka o zakonitosti primjene postupka na granici ili primjerenosti određene lokacije. Okolnost da je tužitelju osobno izjašnjavanje bilo omogućeno u upravnom postupku dodatno potvrđuje da njegovo saslušanje pred sudom nije nužno radi utvrđivanja već utvrđenih činjenica.

22. Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći (t. II. - III. izreke presude) donesena je na temelju članka 60. ZMPZ-a, članaka 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine br. 140/15., 155/22.; dalje: Pravilnik) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 te Tbr. 52/3 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.; dalje: Tarifa) prema neprocjenjivoj vrijednosti predmeta spora. Sud utvrđuje da je uz zahtjev postavljen u tužbi priložen i ispunjen obrazac Zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći (članak 8. Pravilnika) iz kojeg proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava ili stvari veće vrijednosti, a opunomoćenik tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Slijedom, priznat je trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 8. rujna 2026., svaka radnja 250 bodova, odnosno u iznosu od po 500,00 eura svaka, ukupno 1.000,00 eura, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi 1.250,00 eura . Nadalje, opunomoćeniku tužitelja priznat je i materijalni trošak putovanja osobnim automobilom radi pristupa na ročište na relaciji Zagreb-Rijeka-Zagreb (članak 9. stavak 3. Pravilnika u svezi Tbr. 49. i 50. Tarife) prema ukupnoj kilometraži od 314 km, obračunato u visini od 0,45 eura po kilometru (što odgovara 30% cijene benzina prema potvrdi o cijeni goriva priloženoj po opunomoćeniku tužitelja na str. 72/1 spisa i odgovarajućom primjenom Tbr. 50. st. 3. Tarife), slijedom čega priznati putni trošak s te osnove iznosi 141,30 eura. Priznat je putni trošak radi uručenja presude (članak 11. Pravilnika) na relaciji Zagreb-Prihvatilište Dugi Dol-Zagreb prema ukupnoj kilometraži 146,2 km primjenom iste cijene goriva u iznosu od 65,79 eura. U preostalom zatraženom dijelu je zahtjev za naknadom troška odbijen kao neosnovan. Naime, Tarifom nije propisano pravo na posebnu nagradu za sastav prijedloga za određivanje odgodnog učinka (Tbr. 27.), slijedom čega trošak poduzimanja navedene radnje ne može biti stavljen na teret protivne strane. Nadalje, opunomoćeniku nije priznat zatraženi PDV na priznati materijalni trošak, budući da, sukladno Tbr. 46. Tarife, odvjetnik ima pravo obračunati porez na dodanu vrijednost na odvjetničke radnje propisane Glavom prvom Tarife, dok putni troškovi predstavljaju izdatke nastale radi izvršenja povjerenog mu posla (i uređeni su Glavom drugom Tarife), a ne odvjetničke radnje iz Glave prve na koje bi se mogao obračunati PDV. Također, nije osnovan ni zahtjev za izbivanje opunomoćenika iz pisarnice obračunato za pet sati po 25 bodova za svaki započeti sat. Naime, navedeni trošak nije predviđen člankom 9. Pravilnika, a kojim je izrijekom propisano da trošak besplatne pravne pomoći obuhvaća naknada troška za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom (st. 1.) i naknada putnih troškova prema Tarifi (st. 2.). Budući da izbivanje iz pisarnice, predviđen Tbr. 39. Tarife, ne predstavlja ni trošak sastavljanja tužbe i zastupanja pred upravnim sudom niti putni trošak u smislu citirane odredbe Pravilnika, isti nije bilo moguće priznati. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

23. U odnosu na prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe, sud ocjenjuje da isti nije osnovan.

24. Odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Prema citiranoj odredbi odgodni učinak tužbe može se odrediti samo ukoliko su sve pretpostavke propisane tom odredbom kumulativno ispunjene.

25. Prvenstveno je sud stava da, kada bi se u konkretnom slučaju odredio odgodni učinak i tužitelju dopustio ulazak u Republiku Hrvatsku, predmetni postupak se više ne bi mogao provesti u okviru postupka na granici, stoga bi određivanje odgodnog učinka u postupcima na granici bilo protivno prirodi i svrsi postupka.

26. Osim toga, sud smatra da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi određivanjem smještaja u prihvatni centar za tužitelja nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti.

27. Slijedom svega navedenoga, kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke iz članka 42. stavka 2. ZUS-a za određivanje odgodnog učinka tužbe, sud je prijedlog tužitelja odbio kao neosnovan te je na temelju članka 42. stavka 4. ZUS-a odlučio kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci 8. rujna 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a).

Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. i čl. 148. st. 6. ZUS -a). Žalba protiv rješenja o odgodnom učinku i privremenoj mjeri ne odgađa izvršenje rješenja (čl. 128. st. 2. u svezi čl. 42. ZUS-a).