Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo Turistička 2, 52440 Poreč
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda
mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu u parničnom postupku tužitelja: 1. E.
J., OIB:, T. B. 4d, 23167 T., Š., 2. M.
J., OIB:, V. 14, 23661 H., Š., oboje
zastupani po punomoćniku B. Z., odvjetniku iz P. i 3. V.
R., iz P., B. 32, zastupan po punomoćnici A. Z., odvjetnici iz
R., protiv tuženika M. d.d. R., V. N. 6, OIB:
zastupana po S. S. mag.iur., radi isplate, nakon glavne rasprave
zaključene dana 12. veljače 2024. godine u prisutnosti punomoćnika prvotužitelja i
drugotužitelja, trećetužitelja osobno i njegove punomoćnice i punomoćnika tuženika,
dana 26. ožujka 2024. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku M. d.d. R., O. V. N. 6, OIB:
da plati prvotužiteljici E. J., OIB: , T. B.
4d, 23167 T., Š. i drugotužitelju M. J., OIB: V. 14, 23661 H., Š., iznos od 101.985,32 EUR1 / 768.408,42
kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:
- na iznos od 17.385,07 EUR / 130.987,80 kn od dana 04. veljače 2007. godine
pa do isplate
- na iznos od 20.297,75 EUR /152.933,40 kn od dana 05. veljače 2008. godine pa do isplate
- na iznos od 21.905,79 EUR / 165.049,20 kn od dana 06. veljače 2009. godine pa do isplate
- na iznos od 22.057,50 EUR /166.192,20 kn od dana 07. veljače 2010. godine pa do isplate
- na iznos od 20.339,21 EUR / 153.245,82 kn od dana 03. veljače 2011. godine pa do isplate
po stopi koja od dana 31. prosinca 2007. godine teče po stopi od 15 % godišnje, a od
01. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima
(Narodne novine, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje :
1 fiksni tečaj konverzije 7,53450
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
ZOO) koja se od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine određuje
uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.
kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 29.12.2023., za
svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka
primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije
prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.
do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je
Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za
varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje
banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna
stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa
koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku M. d.d. R., O. V. N. 6, OIB:
da plati trećetužitelju V. R. iz P., B. 32, OIB:
, iznos od 203.970,64 EUR / 1.536.816,84 kn sa zakonskim zateznim
kamatama počevši od 03. veljače 2011. godine pa do isplate, po stopi propisanoj čl.
29. st. 2. ZOO-a koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke
koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri
postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 29.12.2023., za svako polugodište,
uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje
posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog
dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, za svako
polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja
banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične
kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje
glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri
čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.
siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te
godine, a sve u roku od 15 dana.
III Dužan je tuženik naknaditi prvo i drugotužiteljima parnični trošak u iznosu od
19.239,13 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu
parničnog troška odbija.
IV Dužan je tuženik naknaditi trećetužitelju parnični trošak u iznosu od
13.402,16 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu
parničnog troška odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelji, po pravnim prednicima, su dana 02. veljače 2011. godine podnijeli tužbu protiv tuženika radi isplate. U početku postupka, u svojstvu tužitelja bili su L.
P.. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
R., F. L., E. J. i V. R.. L. R., F.
L. i E. J. su tijekom postupka preminule. Iza pokojne L. R.
nasljednik je V. R.. I. pok. F. L. nasljednici su bili E.
J. i V. R.. Iza pok. E. J. nasljednici su E. J. i M.
J. tako da u vrijeme zaključenja glavne rasprave 12. veljače 2024. godine
tužitelji u ovoj pravnoj stvari jesu prvotužiteljica E. J., drugotužitelj M.
J. i trećetužitelj V. R.. U tužbi od 02. veljače 2011. godine se navodi
da u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Poreču – Parenzo tužitelji su upisani kao
suvlasnici i to:
- R. L. suvlasnicom 2. UDJELA u 3/27 dijela, 5. UDJELA u 1/27 dijela te od
16. lipnja 2009. godine i 7. UDJELA u 2/27 dijela nekretnina označenih kao k.č. 1162/1
oranica površine 4371 m2, k.č. 1330/2 vinograd površine 6610 m2, k.č. 1330/3
vinograd površine 2809 m2, upisane u z.k. uložak 1495 k.o. Vrsar, što u naravi čini
udio od 3.064,39 m2, te 2. UDJELA u 3/27, 6. UDJELA u 1/27 i od 16. lipnja 2009.
godine temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 3. travnja 2009. godine i
ovosudskog pravomoćnog Rješenja posl. br. R2-232/09 od 15. travnja 2009. godine,
7. UDJELA u 2/27 dijela nekretnine označene kao k.č. 1330/4 vinograd površine 3670
m2 upisane u z.k. uložak 1219 k.o. V., što u naravi čini dio od 815,55 m2.
- L. F. suvlasnicom do 16. lipnja 2009. godine 1. UDJELA u 3/27 dijela i 3.
UDJELA u 1/27 dijela nekretnina označenih kao k.č. 1162/1 oranica površine 4371 m2,
k.č. 1330/2 vinograd površine 6610 m2, k.č. 1330/3 vinograd površine 2809 m2
upisane u z.k. uložak 1495 k.o. V., što je u naravi činilo dio od 2.042,93 m2, te 1.
UDJELA u 15/135 dijela i 3. UDJELA u 5/135 dijela nekretnina označene kao k.č.
1330/4 vinograd površine 3670 m2, što je u naravi činilo dio od 543,69 m2, a koje je
udjele predmetnih nekretnina Ugovorom o darovanju nekretnina od 03. travnja 2009.
godine darovala L. R. i V. R..
- J. E. suvlasnicom 4. UDJELA u 1/27 dijela nekretnina označenih kao k.č.
1162/1 oranica površine 4371 m2, k.č. 1330/2 vinograd površine 6610 m2, k.č. 1330/3
vinograd površine 2809 m2 upisane u z.k. uložak 1495 k.o. V., što u naravi čini dio
od 510,72 m2, te 4. UDJELA u 1/27 dijela nekretnine označene kao k.č. 1330/4
vinograd površine 3670 m2, što u naravi čini dio od 135,92 m2.
- V. R., od 16. lipnja 2009. godine temeljem Ugovora o darovanju nekretnina
od 03. travnja 2009. godine i ovosudskog pravomoćnog Rješenja posl. br. R2-232/09
od 15. travnja 2009. godine, suvlasnikom 8. UDJELA u 2/27 dijela nekretnina
označenih kao k.č. 1162/1 oranica površine 4371 m2, k.č. 1330/2 vinograd površine
6610 m2, k.č. 1330/3 vinograd površine 2809 m2 upisane u z.k. uložak 1495 k.o. V.,
što u naravi čini dio od 1.021,46 m2, te 8. UDJELA u 2/27 dijela nekretnine označene
kao k.č. 1330/4 vinograd površine 3670 m2, što u naravi čini dio od 271,85 m2.
U posjedu opisanih nekretnina da se nalazi tuženik koji radi obavljanja ugostiteljske
djelatnosti, da koristi i iznajmljuje predmetne nekretnine bez valjanog pravnog temelja,
obzirom da se nekretnine u naravi nalaze unutar autokampa „Koversada“ i „Petalon“,
Općina V.. Tuženik da opisane nekretnine koristi duže vremena, odnosno
neprekidno više od pet godina, a da za korištenje istih ne plaća tužiteljima nikakvu
naknadu, pri čemu tužitelji da trpe štetu u vidu izmakle koristi. Tužitelji da trpe štetu u
visini iznosa koji bi ostvarili na ime zakupnine za predmetne nekretnine i to najmanje
23,00 kn/m2 godišnje, i to R. L. i J. E. počevši od 03. veljače 2006.
godine pa do dana podnošenja tužbe, a L. F. od 03. veljače 2006. godine
do 15. lipnja 2009. godine, te V. R. od 16. lipnja 2009. godine pa do
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
podnošenja tužbe, a sve uvećano za pripadajuće zakonske kamate. Prije pokretanja
ovog postupka, tužitelji da su predlagali tuženiku mirno rješavanje spora, na što tuženik
nije odgovorio. Tužitelji su zahtijevali da tuženik isplati R. L. iznos od
356.739,90 kuna, L. F. iznos od 200.184,18 kuna, E. J. iznos od
74.405,00 kuna, te V. R. iznos od 38.085,91 kuna, a sve to zajedno sa
zakonskim zateznim kamatama počevši od 03. veljače 2011. godine pa sve do isplate.
1.1. V. R., podneskom od dana 01. rujna 2020. godine, osim
obavijesti suda o smrti F. L. i navođenja njezinih nasljednika i nasljednika
pok. L. R., tvrdi da je nakon podnesene tužbe, provedena nova katastarska
izmjera za k.o. V.. U tom postupku da su iz predmetnih katastarskih čestica stare
oznake k.č. 1162/1, 1330/2, 1330/3 i 1330/4 k.o. V., nastale nove k.č. 1855/1, 1899,
1900 i 1903 k.o. V.. Dalje navodi da je sada, nakon provedbe nove katastarske
izmjere za k.o. V. i nakon zemljišnoknjižne provedbe pravomoćnih Rješenja o
nasljeđivanju iza njegove majke pok. L. R. i pok. F. L., upisan
suvlasnikom u k.o. V. i to:
- 2. suvlasničkog dijela : 298/38720, 10. suvlasničkog dijela : 299/38720 i 13.
suvlasničkog dijela: 298/38720, k.č. 1855/1 P. površine 38 712 m2, upisane u
z.k. uložak 2050, što čini ukupno 895 m2
- 2. suvlasničkog dijela: 669/22349, 7. suvlasničkog dijela : 669/22349 i 10.
suvlasničkog dijela 669/22349, k.č. 1899 K. površine 22 349 m2, upisane u
z.k. uložak 2051, što čini ukupno 2007 m2
- 2. suvlasničkog dijela : 2/27, 6. suvlasničkog dijela: 2/27 i 9. suvlasničkog dijela: 2/27, k.č. 1900 Koversada površine 740 m2, upisane u z.k. uložak 2052, što čini ukupno 164 m2
- 3. suvlasničkog dijela: 248/88061, 8. suvlasničkog dijela: 248/88061 i 11.
suvlasničkog dijela: 248/88061, k.č. 1903 K. površine 88 061 m2, upisane u
z.k. uložak 2033, što čini ukupno 744 m2.
Slijedom navedenog, uskladio je tužbeni zahtjev kojim zahtijeva od tuženika
isplatu iznosa od 446.276,66 kuna, a sve uvećano za zakonske zatezne kamate.
Podneskom od dana 13. ožujka 2023. godine, V. R. je, sukladno
provedenom vještačenju po vještaku graditeljske struke i Zakona o uvođenju eura
(Narodne novine, 57/22, 88/22), uskladio tužbeni zahtjev kojim potražuje od tuženika
iznos od 203.970,64 eura /1.536.816,84 kuna a sve uvećano za zakonske zatezne
kamate.
1.2. E. J. podneskom od dana 17. rujna 2020. godine, izjavila je da
preuzima postupak iza pok. F. L. kao njezina nasljednica na temelju
Rješenja posl. br. O-277/12-25, UPP-OS-64/2012 od dana 18. svibnja 2020. godine.
Osim toga, navodi da je između nasljednika iza pok. F. L. vođen spor koji
je okončan pravomoćnom presudom Općinskog suda u P. – P., S. služba u
P. – P., posl. br. P-1386/2015 (posl. br. 6 P-472/2012) od dana 04. prosinca
2017. godine. Navedenom presudom, u dijelu u kojem je to bitno za ovaj postupak, da
je utvrđen ništetnim Ugovor o darovanju između pok. F. L. kao darovateljice
i V. R., te pok. L. R., kao obdarenika, a predmet kojeg je bilo
ukupno 4/27 dijela nekretnine na k.č. br. 1330/4 u k.o. V. površine 543,69 m2 (u
novoj izmjeri dio k.č. br. 1899). Nakon utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora da je
provedena ostavinska rasprava iza pok. F. L., nakon koje da je
nasljednicima uručena ostavinska imovina, uključujući i 4/27 dijela nekretnine na k.č.
br. 1330/4 k.o. V. površine 543,69 m2 (u novoj izmjeri k.č. br. 1899). Nasljednici iza
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
pok. F. L. da su E. J. i V. R., svaki u ½ dijela.
Ostavinski postupci da su pravomoćno okončani, te da su u zemljišnim knjigama
upisani kao suvlasnici suvlasničkih udjela pok. F. L. na nekretninama koje
su predmet ovog postupka. Sukladno pravomoćnoj presudi i pravomoćnim rješenjima
o nasljeđivanju, E. J. je uskladila svoj tužbeni zahtjev kojim zahtijeva od
tuženika isplatu iznosa od 223.138,33 kune uvećanog sa zakonskim zateznim
kamatama.
Podneskom od dana 10. ožujka 2023. godine, E. J. je, nakon
primljenog nalaza i mišljenja vještaka, precizirala tužbeni zahtjev kojim je zahtjevala
od tuženika iznos od 101.985,32 eura / 768.408,42 kuna, a sve uvećano za zakonske
zatezne kamate.
E. J. je preminula, a njezini nasljednici, prvo i drugotužitelji, preuzeli su ovaj postupak.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava činjenične navode iz tužbe
i tužbeni zahtjev. Tuženik tvrdi da su predmetne nekretnine unijete i procijenjene u
postupku pretvorbe DP A. - pravnog prednika tuženika. Iz rješenja Hrvatskog fonda
za privatizaciju, klasa: UP/I-943-01/98-02/36, urbroj: 563-04-403/99-6 od 17. ožujka
1999. godine, da je vidljivo da se na nekretninama koje su predmet spora odnosno k.č.
br. 1330/2 nalazi sanitarni čvor „B.“, dok se na k.č. br. 1162/1 k.o. V. nalazi u
autokampu P. na kojoj se nalaze uređene jedinice za kampiranje kao i
sanitarni čvor „P. I.“. Dodatno, na k.č. 1330/3 i k.č. 1330/4 da je tuženik sagradio
teniska igrališta. Također, tuženik da je na predmetnim nekretninama sagradio objekte
prije više od trideset godina, a niti tužitelji niti njihovi pravni prednici da se u vrijeme
građenja, tomu nisu protivili niti su to učinili kasnije. S time u vezi, tuženik ukazuje na
čl. 268. Zakona o udruženom radu temeljem kojeg da su predmetne nekretnine postale
tuženikovo osnovno sredstvo prije više od trideset godina, a da tužitelji nisu u zakonom
predviđenom roku od tri, odnosno pet godina, zahtijevali povrat istih, iz čega da se
može zaključiti da je tuženik bio i jest izvanknjižni ovlaštenik prava korištenja
predmetnih nekretnina. Uzevši u obzir da je tuženik nositelj izvanknjižnog prava
korištenja, ukoliko su sporne nekretnine procijenjene u postupku pretvorbe pravnog
prednika tuženika, tada je vlasnik istih Republika Hrvatska, a ne tuženik, sukladno čl.
6. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku
pretvorbe i privatizacije (Narodne novine, 92/10, dalje: ZTZ), te da je zahtjev za
isplatom izmakle koristi tužitelja u cijelosti neosnovan. Tuženik dalje navodi da je
stekao pravo korištenja predmetnih nekretnina dosjelošću, slijedom čega ističe da
„nekretnina na kojoj postoji pravo vlasništva može dosjelošću prijeći u društveno
vlasništvo“, VSH, Gzz-51/83 od 24. siječnja 1984. godine, kao i da „nakon donošenja
Ustava RH (1990.) ne postoji više tzv. društveno vlasništvo pa se i na odnose između
prijašnjih društvenih pravnih osoba (nositelja prava korištenja i raspolaganja) mogu
primijeniti pravila o stjecanju prava vlasništva dosjelošću“ Privredni sud Hrvatske, Pž-
538/93 od 19. listopada 1993. godine, PIM 1/94., 2. Tuženik predlaže da se o ovoj
parnici obavijesti nadležno državno odvjetništvo u Pazinu, a sukladno čl. 211. Zakona
o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87,
57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje:
ZPP). Dalje, tuženik prigovara da je previsoko naznačen iznos navodne zakupnine od
23,00 kn/m2, a opravdanost prigovora potkrjepljuje pozivajući se na Uredbu o
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
postupku, načinu i uvjetima dobivanje koncesije na turističkom zemljištu u kampovima
u suvlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 12/2011, 145/2012, 55/2019,
31/2020, 41/2020, 50/2020, dalje :Uredba) kao referentnu vrijednost stvarne naknade
za korištenje spornih nekretnina. Ukazuje na čl. 8. Uredbe koji propisuje da se
koncesijska naknada sastoji od stalnog i promjenjivog dijela, a formula za izračun
stalnog dijela koncesijske naknade predstavlja umnožak zauzete površine u m2 i
koeficijenta cijene m2, a koji koeficijent cijene m2 iznosi 3,00 kuna. Člankom 9. Uredbe
propisan je izračun promjenjivog dijela koncesijske naknade, čiji početni iznos iznosi 2
% prihoda podnositelja zahtjeva - kampa ostvarenog u prethodnoj godini. Iznos
promjenjivog dijela koncesijske naknade izračunava se razmjerno zauzetim m2 u
odnosu na cjelokupnu površinu kampa, a prema kriteriju opremljenosti kampa –
kategorizaciji i kriteriju indeksa razvijenosti grada/općine u kojoj se kamp nalazi.
Slijedom navedenog, formula za izračun promjenjivog dijela koncesijske naknade da
je umnožak navedena dva kriterija, 2 % prihoda te zauzetih m2, a cijeli taj iznos
podijeljen s cjelokupnom površinom kampa. Tuženik tvrdi da iznos koji potražuju
tužitelji je otprilike 600 % veći od onoga što za isto zemljište propisuje država svojom
Uredbom iz čega da je vidljiv nesrazmjer i neutemeljenost zahtjeva tužitelja. Tuženik
da je za sve nekretnine koje nisu njegovo uknjiženo vlasništvo ili nisu obuhvaćene
elaboratom o pretvorbi pravnog prednika tuženika (DP Anita), podnio zahtjev za
koncesiju nadležnom tijelu sukladno odredbama ZTZ-a. Iz svega navedenog, tuženik
predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.
3. U postupku je R. H., podneskom od 08. veljače 2021. godine
predložila sudjelovanje kao umješača na strani tuženika, jer da ima pravni interes.
3.1. Prijedlog R. H. za sudjelovanje kao umješača na strani
tuženika odbijen je Rješenjem posl.br. P-504/2020-39 od dana 17. kolovoza 2021.
godine.
3.2. Povodom žalbe tuženika i umješača na naprijed navedeno Rješenje,
Županijski sud u Š. je Rješenjem posl.br. Gž-944/2021-2 od 20. listopada 2021.
godine odbio žalbe tuženika i umješača kao neosnovane, te potvrdio Rješenje ovog
suda od 17. kolovoza 2021. godine donijeto pod posl.br. P-504/2020-39, s
obrazloženjem da predmet spora ovog postupka se ne odnosi na utvrđenje vlasništva
predmetnih nekretnina, već tužbeni zahtjev za isplatu naknade s temelja korištenja
nekretnina u suvlasnštvu tužitelja, prema tuženiku koji te nekretnine, bez plaćanja
naknade tužiteljima koristi za obavljanje svoje gospodarske djelatnosti. Konačno, da
pravni učinci donošenja predložene presude uopće nemaju utjecaja na postojanje ili
nepostojanje navedenog prava u korist Republike Hrvatske, koje pravo je ista
ovlaštena ostvarivati prema tužiteljima u posebnoj parnici.
3.3. Tuženik je i nakon odluke Županijskog suda u Š. posl.br. Gž-
944/2021 predlagao da se R. H. pozove u ovaj postupak u svojstvu
umješača na strani tuženika. Prijedlog tuženika iz naprijed obrazloženih razloga nije
osnovan kako je to opisano u prvostupanjskom rješenju ovog suda od 17. kolovoza
2021. godine i u drugostupanjskom rješenju Županijskog suda u Š. od 20.
listopada 2021. godine.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: prikaz z.k. uloška (7-10, 13-14),
Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju (20-29), zahtjev za dobivanje koncesije za
kamp Koversada (30-35), izvadak iz BZP (43-50, 54-55, 64-67, 106-109, 111-112),
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
Rješenje (56), Presudu (57-59), uvjerenje (60), Ugovor o zakupu zemljišta (68), dopis
(80), dopis (88, 90), geodetski elaborat (91-93), karticu partnera (94), provedeno je
mjerničko i građevinsko vještačenje, izvršen je uvid u skicu - identifikaciju položaja
katastarskih čestica starih oznaka u odnosu na službeni katastarski plan nove izmjere
za k.o. V. (132-136), nalaz i mišljenje vještaka graditeljske struke D. S.
(157-177), dopunu nalaza i mišljenja vještaka graditeljske struke D. S.
(211-218), provedeno je novo vještačenje po vještaku graditeljske struke A. B.,
te je pročitan njegov nalaz i mišljenje (234-272), kao i dopuna njegovog nalaza i
mišljenja (292-330, 358-362, 364-366, 368-380, 421-439), te je vještak i usmeno
saslušan na ročištu za glavnu raspravu.
5. U ovom postupku je bila donijeta prvostupanjska Presuda dana 20. travnja
2023. godine pod posl.br. P-504/2020-103. Povodom žalbe tuženika na navedenu
Presudu rješenjem Županijskog suda u S. posl.br. Gž-2093/2023-2 od 12.
listopada 2023. godine ukinuta je Presuda Općinskog suda u P. S. službe u
P. posl.br. 31 P-504/2020 od 20. travnja 2023. godine, te je predmet vraćen sudu
prvog stupnja na ponovno odlučivanje s uputom da je od odlučnih značenja nužno
utvrditi jesu li sporne nekretnine postale društvena sredstva i jesu li obuhvaćene
rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. ožujka 1999. godine. I ukoliko se
utvrdi da su sporne nekretnine bile društvena sredstva, prije stupanja na snagu
Zakona o pretvorbi društvenog poduzeća, a nisu obuhvaćena rješenjem Hrvatskog
fonda za privatizaciju od 17. ožujka 1999. godine, u tom slučaju da bi te nekretnine
bile vlasništvo R. H. temeljem čl. 2. st. 1. Zakona o turističkom i ostalom
građevinskom zemljištu neprocjenjivo u ovom postupku pretvorbe i privatizacije (NN
92/2010) odnosno čl. 1. Zakona o neprocjenjenom građevinskom zemljištu (NN 50/20)
ukoliko bi se radilo o građevinskom zemljištu. U tom slučaju bi R. H.
pod pretpostavkama navedenih Zakona ex lege postala vlasnik nekretnina za koje
tužitelji potražuju isplatu i u tom slučaju da bi se radilo o originarnom stjecanju i tada
da stjecatelj može zanemariti upis stječenog vlasništva u zemljišne knjige.
5.1. U svezi nužnih utvrđenja, a primjenom pravila o teretu dokazivanja,
nesporno je da je teret dokaza na tuženiku da su predmetne nekretnine bile društvena
sredstva i da su obuhvaćena ili nisu obuhvaćena rješenjem Hrvatskog fonda za
privatizaciju od 17. ožujka 1999. godine.
6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
6.1. U ovoj pravnoj stvari tužba radi isplate je podnijeta 02. veljače 2011.
godine. Tuženik do zaključenja glavne rasprave nije uspio osporio vlasništvo odnosno
suvlasništvo tužitelja na nekretninama za koje tužitelji potražuju isplatu. Tužitelji su i
dan danas zemljišnoknjižni vlasnici predmetnih nekretnina. Tuženik nije dokazao da
bi on niti RH ex lege bila vlasnik na suvlasničkim dijelovima tužitelja.
7. Uvidom u izvatke iz zemljišne knjige, u prikaze zemljišnoknjižnih izvadaka i
u izvatke iz BZP nesporno je utvrđeno da su sadašnji prvo i drugotužitelji suvlasnici
konkretnih suvlasničkih dijelova na predmetnim nekretninama i to upravo u
suvlasničkim dijelovima kako je to opisano u točki 1., točka 1.1. i 1.2. obrazloženja
ovog Presude, a da su prije sadašnjih tužitelja suvlasnici bili upisani njihovi pravni
prednici sukladno obrazloženom u tužbi podnijetoj 02. veljače 2011. godine, tj. da su
u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari kao suvlasnici na predmetnim
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
nekretninama bili upisani L. R., F. L., E. J. i V.
R.. S obzirom da su tijekom postupka umrle L. R. i F. L.,
te da je L. R. naslijedio V. R., a F. L. naslijedili su
J. E. i V. R., aktivna legitimacija stranaka u ovoj pravnoj stvari i
glede veličine suvlasničkih udjela je uredno iskazana.
8. Dakle, uvidom u izvatke iz zemljišnih knjiga, priložene uz tužbu, utvrđeno je:
- da je E. J. suvlasnica na k.č. 1899 k.o. V. u 1004/22349 dijela, a V.
R. da je suvlasnik u 2007/22349 dijela,
- da je E. J. suvlasnica na k.č. 1900 k.o. V. u 3/27 dijela, a V. R. da je suvlasnik u 6/27 dijela,
- da je E. J. suvlasnica na k.č. 1855/1 k.o. V. u 447/38720 dijela, a V. R. da je suvlasnik u 895/38720 dijela,
- da je E. J. suvlasnica na k.č. 1903 k.o. V. u 372/88061 dijela, a V. R. da je suvlasnik u 744/88061 dijela,
- da je E. J. suvlasnica na k.č. 1788/1 k.o. V. u 38/9306 dijela, a V. R. da je suvlasnik u 76/9306 dijela.
8.1. Uvidom u izvatke iz zemljišne knjige za predmetne nekretnine utvrđeno je
da osim tužitelja kao suvlasnici na predmetnim nekretninama dolaze upisani i tuženik,
i Općina Vrsar, a na nekima i H. šume, te R. H.. S obzirom da
je predmet tužbenog zahtjeva samo suvlasnički udio tužitelja, sud ne smatra potrebnim
obrazlagati veličinu suvlasničkih udjela drugih osoba tj. tuženika i trećih osoba.
9. Provedenim dokazima nesporno je utvrđeno da se predmetne nekretnine
nalaze u k.o. Vrsar, te da je nakon podnošenja tužbe za k.o. Vrsar provedena nova
katastarska izmjera kojom su ranije katastarske čestice dobile nove oznake.
9.1. U vrijeme podnošenja tužbe katastarske čestice koje su predmet ove
pravne stvari imale su oznake k.č. 1162/1, k.č. 1330/2, k.č. 1330/3 i k.č. 1330/4 k.o.
V..
10. Uvidom u uvjerenje Ureda za katastar, Odjela za katastar nekretnina Poreč-
Parenzo od 02. ožujka 2016. godine utvrđeno je da je k.č. stare izmjere 1330/2 u
novoj izmjeri dobila oznaku dio k.č. 1899, 1900 i dio 1903. K.č. stare izmjere 1162/1
je u novoj izmjeri dobila oznaku dio 1788/1 i dio 1855/1. A k.č. starih izmjera 1330/3
i 1330/4 prema novoj izmjeri imaju oznaku dio k.č. 1899 sve k.o. V..
11. Nadalje, nesporno je da se predmetne nekretnine nalaze unutar autokampa
K. i P. u O. V., te da iste koristi tuženik i to radi obavljanja
ugostiteljske djelatnosti, te iste i iznajmljuje.
12. Uvidom u Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. ožujka 1999.
godine utvrđeno je da je Hrvatski fond za privatizaciju na zahtjev tadašnje tvrtke Anita
poduzeće za hotelijerstvo, turizam i trgovinu d.d. V. (pravni prednik tuženika) donio
Rješenje, pozivom na Zakon o privatizaciji, da u postupku pretvorbe društvenog
poduzeća A. a temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, da su u
vrijednost društvenog kapitala procijenjene nekretnine u V. na više lokacija u
Vrsaru. Ali u odnosu na predmetne nekretnine koje su predmet raspravljanja u ovoj
pravnoj stvari iz navedenog Rješenja proizlazi da na lokaciji V., A/C. P. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
zemljište nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala, već da je procijenjen
samo sanitarni čvor P. 1., sanitarni čvor P. 2., a koji su izgrađeni na k.č.
1158/1, 1162/1 i 1162/2 sve k.o. V., dakle od svih navedenih katastarskih čestica,
predmet u ovoj pravnoj stvari je jedino k.č. 1162/1 (stare izmjere) i to neznatni dio u
odnosu na cijelu katastarsku česticu. Niti jedna druga nekretnina koja je predmet u
ovoj pravnoj stvari nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala.
13. Uvidom u zahtjeve za dobivanje koncesije za kamp K. i kamp
P. koje je tuženik uputio Ministarstvu turizma 28. siječnja 2011. godine
utvrđeno je da je tuženik u istima naveo da je pravni slijednik društvenog poduzeća
A. d.d. V., da pravni prednik tuženika obavlja djelatnost na svim nekretninama
unutar kampa K. da je pravni prednik tuženika korisnik na nekretninama na
području kampa od 1961. godine, da je pretvorba društvenog poduzeća Aizvršena temeljem Odluke o pretvorbi društvenog poduzeća A. od 26. lipnja 1992.
godine, na temelju koje je Hrvatski fond za privatizaciju izdao suglasnost na pretvorbu
Rješenjem od 06. rujna 1993. godine, da je elaboratom o pretvorbi, koji je sastavni
dio Odluke o pretvorbi i suglasnosti na pretvorbu, unešene u društveni kapital i
procijenjene sa područja kampa K. opisane u elaboratu pretvorbe i sa
popisom koji obuhvaća i oznake katastarskih čestica iz vremena pretvorbe. Navedenim
zahtjevom tuženik traži koncesiju na česticama koje da su u popisu čestica iz dokaza
broj 3 zahtjeva, (međutim tuženik u ovoj pravnoj stvari nije priložio taj dokaz na kojeg
se u predmetnim zahtjevima poziva). U zahtjevima se dalje navodi da tuženik smatra
da se nekretnine na kojima je upisan kao vlasnik, te nekretnine koje su iskazane u
elaboratu o pretvorbi izuzimaju iz obračuna i plaćanja koncesijske naknade, dok
nekretnine na kojima kao nositelji prava vlasništva dolaze upisani drugi subjekti da su
nekretnine koje da su vlasništvo RH i za koje da bi trebalo obračunati i plaćati
koncesijsku naknadu. U zahtjevu se izričito navodi da se tuženik ne odriče ni jednog
svojeg prava niti na bilo koji način priznaje ičiji zahtjev temeljem postupaka koji su u
tijeku između tuženika i trećih osoba. Zaključno ističe da je tuženik u periodu od
pretvorbe pa do podnošenja zahtjeva za davanje koncesije u kamp K. uložio
iznos od 62.635.509,00 kn, a u kamp P. da je uložio iznos od 14.371.171,00
kn. Zahtjeve za koncesiju potražuje na rok od 50 godina.
13.1. Iz navedenog zahtjeva za dobivanje koncesije nesporno proizlazi da je
tuženik u istome priznao da u sastavu nekretnina koje u naravi predstavljaju kamp
su i nekretnine koje su u vlasništvu trećih osoba, te da u odnosu na te nekretnine
koje su u vlasništvu trećih osoba, a i samog tuženika, ne mogu biti predmet obračuna
i plaćanja koncesijske naknade.
14. Iz dopisa Ministarstva turizma i sporta od 22. listopada 2020. godine, a
koji dopis je upućen tuženiku, utvrđeno je da je Ministarstvo turizma bio zaprimio
zahtjeve Trgovačkog društva M. za dobivanje koncesije za turističko zemljište
za kamp K. i za kamp P. da je u zahtjevu tuženika za dobivanje
koncesije u kampu P. obuhvaćena k.č. 1855/1 k.o. V., da su u zahtjevu
tuženika za dobivanje koncesije u kampu K. obuhvaćene k.č. 1899, k.č.
1900, te dio k.č. 1903 k.o. V., te da su u obračunu koncesijske naknade uključene
gore navedene katastarske čestice i da je tuženik podmirio sve račune koncesijske
naknade za kampove P. i K. Međutim, u ukupnosti svih provedenih
dokaza posebice iz izvatka iz zemljišne knjige iz kojeg je nesporno utvrđeno tko je
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
vlasnik odnosno suvlasnik na predmetnim nekretninama, a primatelj naknade na ime
koncesije nije mogao biti nevlasnik, a tužitelji kao zemljišnoknjižni vlasnici se nikada
nisu odrekli niti su dali suglasnost da za njihove suvlasničke udjele drugi ubire
naknadu, a posebno uzimajući u obzir da predmetne nekretnine, odnosno zemljište
predmetnih nekretnina i to na niti jednoj katastarskoj čestici u postupku pretvorbe
društvenog poduzeća A. pravnog prednika tuženika, nije procijenjeno u vrijednost
društvenog kapitala.
14.1. Dakle, Ministarstvo turizma i sporta odgovorilo je tuženiku, što je tuženik
tražio, međutim iz zahtjeva tuženika nije utvrđeno da bi tuženik imao pravni osnov za
dobivanje koncesije, niti je tuženik imao pravni osnov za korištenje nekretnina koje
je u zahtjevu za dobivanje koncesije za kamp P. i kamp K (dokazima broj 7 i 8), a koje dokaze nije niti priložio ovom spisu uz predmetne zahtjeve
od 28. siječnja 2011. godine, tim više jer iz dopisa koji je Ministarstvo turizma i sporta
dostavilo tuženiku 22. listopada 2020. godine (list 90 spisa) uz kojeg je priložen
geodetski elaborat tvrtke G. d.o.o. i koji je datiran 23. studenog 2012. godine
(91-93), nesporno proizlazi da je predmetni geodetski elaborat sastavljen nakon
podnošenja zahtjeva tuženika upućen nadležnom Ministarstvu, dakle da dokazi na
koje se tuženik u zahtjevu za dobivanje koncesije poziva, nisu identični dokazima koje
je dostavilo Ministarstvo turizma i sporta dopisom od 22. listopada 2020. godine, s
obzirom da su ti dokazi sačinjeni nakon vremena tj. nakon podnošenja zahtjeva
tuženika u kojem se spominju drugi dokazni prijedlozi. A i unatoč toga, predmetne
nekretnine koje se navode da su u sastavu kampa K. i kampa Pnije nikada tuženik stekao ni temeljem ugovora o kupnji nekretnina, ni temeljem sudske
nagodbe, niti po drugoj osnovi, a u popisu katastarskih čestica za koje se navodi da
su u sastavu kampa P. i K. i koje je tvrtka G. unijela u
popis i površinu kat. čestica unutar obuhvata kampa i za koje se u istom geodetskom
elaboratu navodi da ih je tuženik stekao temeljem ugovora o kupnji ili temeljem sudske
nagodbe, za predmetne katastarske čestice to nije utvrđeno.
14.2. Nadalje, iz kartice partnera M. d.d. (za koju tuženik tvrdi da je plaćao
koncesiju na turističkom zemljištu i kampovima K. i P. ne proizlazi
za koje katastarske čestice i u kojim iznosima bi se odnosila koncesija, slijedom toga
taj dokazni prijedlog tuženika ne može biti dokaz da tuženik nije dužan tužiteljima
isplatiti naknadu za korištenje njihovih predmetnih nekretnina odnosno njihovih
suvlasničkih udjela.
15. U postupku je proveden očevid lica mjesta u prisustvu vještaka mjerničke
struke radi identifikacije položaja katastarskih čestica u odnosu na službeni katastarski
plan nove izmjere za k.o. V..
Za k.č. 1855/1 u k.o. V. utvrđeno je da u naravi predstavlja dio autokampa
P. S. koji se nalazi neposredno nakon samog ulaza u ograđeni dio autokampa.
U naravi predmetna čestica predstavlja uređenu površinu na kojoj se nalaze parcele
autokampa. Sa sjeverne, istočne i južne strane k.č. 1855/1 omeđena je cestama koje
su asfaltirane i koje povezuju autokamp sa drugim katastarskim česticama. Unutar
predmetne parcele nalaze se također i prilazni putovi do pojedinih uređenih parcela.
Unutar same površine nalazi se i sanitarni čvor koji predstavlja drugu kat. česticu k.č.
1856 koja nije predmet ovog postupka.
K.č. 1899 nalazi se unutar autokampa K. u k.o. V.. U naravi predmetna čestica predstavlja teniska igrališta, uređene parcele autokampa i prilazne
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
putove do istih. Zapadno i južno i djelomično istočna granica omeđena je postojećim utabanim asfaltiranim putevima.
K.č. 1900 nalazi se na sjevernom dijelu prema k.č. 1899, te ista u naravi
predstavlja sanitarni čvor autokampa K. sa pripadajućim dvorištem.
Predmetni sanitarni čvor ima oznaku broj 8 unutar autokampa K..
K.č. 1903 se također nalazi unutar granica autokampa K.. Čestica u
naravi predstavlja šumu, travnatu površinu, uređeni dio autokampa sa parcelama
kao i pristupne puteve koji vode do uređenih parcela. Sjeveroistočna, južna i
sjeverozapadna granica u naravi predstavlja asfaltirane puteve koji vode do ostalih
parcela unutar autokampa K.. Unutar granica k.č. 1903 nalazi se sanitarni
čvor na k.č. 1902 koji nije predmet ovog predmeta.
16. Kako je već naprijed navedeno na tuženiku je bio teret dokaza da su,
predmetne nekretnine odnosno suvlasnički udjeli nekretnina na kojima dolaze upisani
tužitelji kao suvlasnici, upravo te nekretnine postale društvena sredstva poduzeća tj.
tuženika i njegovih pravnih prednika i da su ta društvena sredstva bila predmet
primjene Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.
16.1. Temeljem svih provedenih dokaza koje su predložile stranke tj. i tuženik,
tuženik nije dokazao da su suvlasnički dijelovi na spornim nekretninama bili društvena
sredstva tuženika odnosno njegovog pravnog prednika sukladno odredbama čl. 266.
do 268. Zakona o udruženom radu. Vezano za utvrđenje da li su sporne nekretnine
i obuhvaćene Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. ožujka 1999. godine
već je prethodno obrazloženo u točki 12. obrazloženja.
16.2. Tuženik nije dokazao da bi temeljem odredbe čl. 267. i čl. 268. Zakona
o udruženom radu predmetne nekrentine tj. i suvlasnički dijelovi tužitelja postale
društveno sredstvo po osnovi privremenog korištenja, ni po drugoj osnovi. Tužitelji u
ovom postupku ne traže vraćanje predmetnih nekretnina, već potražuju isplatu
korištenja predmetnih nekretnina bez pravne osnove.
16.3. Tuženik tvrdi da ima pravnu osnovu za korištenje predmetnih nekretnina,
najprije zato jer da je još 1974., 1976. od nadležnog Odsjeka za privredu, plan i
inspekcijske poslove dobio rješenje da se pravnom predniku tuženika odobrava za
rad autokampa "Portosole" u Vrsaru do 31. ožujka 1975. godine, a drugim rješenjem
da se odobrava rad autokampa do ostvarenja namjene korištenja zemljišta
predviđenim urbanističkim planom. Iz navedenih rješenja, kako ni iz izreke, tako ni iz
obrazloženja nije utvrđeno koje bi sve nekretnine predstavljale, u to vrijeme,
autokamp "Portosole" u Vrsaru, već samo da ispunjava minimum potrebnh sanitarno
tehničkih i higijenskih uvjeta, te mjera zaštite pri radu za obavljanje ugostiteljske
djelatnosti kampiranja, te da pravni prednik tuženika još nije bio donio provedbene
planove za autokampove na temelju kojih bi se izdala urbanistička suglasnost.
17. Tuženik je tijekom postupka prigovarao da tužitelja nisu vlasnici odnosno
suvlasnici predmetnih nekretnina za koje potražuje isplatu po osnovi korištenja od
strane tuženika, međutim tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi predmetne
nekretnine bile njegovo vlasništvo, niti vlasništvo treće osobe tj. Republike Hrvatske,
jer nije dokazao da su sporne nekretnine postale društvena sredstva prema Zakonu o
udruženom radu i Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća. Tuženik je tijekom
postupka predlagao i prekid ovog postupka dok se pravomoćno ne okonča upravni
postupak koji se vodi pred Ministarstvom prostornog uređenja, graditeljstva i državne
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
uprave, a na temelju čl. 17. i 20. Zakona o neprocjenjenom građevinskom zemljištu.
Naime, tuženik se u odnosu na navedeni upit odnosno prijedlog poziva na Zakon koji
je stupio na snagu 2020. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 02. veljače
2011. godine, a kojom se traži isplata za razdoblje do podnošenja tužbe. A tužitelji
nisu krivi što ovaj postupak tako dugo traje i što se zakoni mijenjaju.
18. Dakle, na tuženiku je bio teret dokaza vezano za dokazivanje vlasništva
suprotnog od onog upisanog u zemljišne knjige. Tuženik nije dokazao da bi ni on, ni
treća osoba bili suvlasnici predmetnih nekretnina u utuženom razdoblju za koje se
traži isplata, niti da su to vlasništvo stekli ex lege.
19. S druge strane tužitelji su i temeljem izvadaka iz zemljišne knjige i drugih
pravnih temelja po osnovi kojih su upisani kao suvlasnici na predmetnim nekretninama
(rješenje Odsjeka za imovinsko pravne poslove od 28. veljače 1980., zaključka od
23. veljače 1993.) dokazali da su suvlasnici na predmetnim nekretninama, a s obzirom
da je teret dokaza na tužiteljima da dokažu da su suvlasnici kao i da dokažu da tuženik
koristi njihove nekretnine bez suglasnosti tužitelja i bez pravne osnove, tužitelji su to
dokazali. A tuženik kako se opetovano ističe nije dokazao, a na njemu je teret dokaza,
da su predmetne nekretnine temeljem Zakona o udruženom radu postale društvena
sredstva tuženika odnosno njegovog pravnog prednika, jer tuženik niti jednim
materijalnim dokazom nije dokazao da bi sporne nekretnine postale društvena
sredstva. Nadalje se naglašava što je konkretno obuhvaćeno rješenjem Hrvatskog
fonda za privatizaciju od 17. ožujka 1999. godine, o tome vidjeti točku 12.
obrazloženja. I ništa izvan navedenog nije obuhvaćeno rješenjem Hrvatskog fonda
za privatizaciju od 17. ožujka 1999. godine. Dakle, u ovoj pravnoj stvari valja ukazati
da svaka od strana mora dokazati svoje tvrdnje na koje se poziva. Tužitelji su dokazali
svoje tvrdnje, a tuženik nije dokazao ono upravo na što je ukazao i Županijski sud u
svojoj ukidbenoj odluci. U ponovljenom postupku sud nije utvrdio da bi predmetne
nekretnine postale društvena sredstva pravnog prednika tuženika, sukladno Zakonu
o pretvorbi društvenih poduzeća i Zakona o udruženom radu.
20. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se pozivaju stranke, jer u
protivnom perkoračuje tužbeni zahtjev (takav stav zauzeo je i Vrhovni sud u odluci
Rev-2970/91 od 11. ožujka 1992. godine).
21. Sud u parničnom postupku odlučne činjenice utvrđuje sa stupnjem
izvjesnosti, u smislu da uvjerenje suda o njima mora biti takvo da isključuje svaku
razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost.
22. Temeljem odredbe čl. 221.a ZPP-a primjenom pravila o teretu dokazivanju
u svjetlu tog instituta sud je mišljenja da tuženica nije dokazala da su predmetne
nekretnine postale društvena sredstva temeljem Zakona o udruženom radu i Zakona
o pretvorbi društvenih poduzeća prije stupanja na snagu Zakona o pretvrobi društvenih
poduzeća tj. u ovom postupku nije dokazano da bi nekretnine bile vlasništvo Republike
Hrvatske ex lege, niti vlasništvo tuženika.
23. Između stranaka nije sporno da tuženik koristi predmetne nekretnine u
cijelosti, a da za to ne plaća najamninu tužiteljima.
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
24. Predmet ove pravne stvari je isplata naknade tužiteljima od strane
tuženika za uporabu tuđih nekretnina za razdoblje od 03. veljače 2006. godine do 02.
veljače 2011. godine tj. za razdoblje od 5 godina prije podnošenja tužbe, a koja tužba
je podnijeta 02. veljače 2011. godine.
25. Radi utvrđenja visine naknade, mjesečne najamnine za utuženo razdoblje
za predmetne nekretnine provedeno je građevinsko vještačenje po stalnom sudskom
vještaku građevinske struke. U postupku je najprije bilo određeno provođenje
građevinskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku graditeljske struke D.
S. koji je dana 16. kolovoza 2021. godine dostavio nalaz i mišljenje. Sve stranke
u postupku su se očitovale na nalaz i mišljenje tog vještaka, kao i na njegovo usmeno
očitovanje na ročištu za glavnu raspravu, te su osporili nalaz i mišljenje vještaka
D. S. (na ročištu 30. rujna 2021. godine). Tužitelji su predložili novo
građevinsko vještačenje budući da se vještak nije očitovao na navode tužitelja, unatoč
što je na to pozvan od strane suda. Rješenjem od 12. studenog 2021. godine vještak
D. S. razriješen je vještačenja u ovom predmetu, te je određeno novo
vještačenje po stalnom sudskom vještaku za područje graditeljstva i procjenu
nekretnina A. B..
25.1. Stalni sudski vještak A. B. je dao pisani nalaz i mišljenje od 16.
svibnja 2022. godine u kojem je na temelju geodetske identifikacije nekretnina, te
sve raspoložive dokumentacije obrazložio način izrade nalaza, način izrade procjene
vrijednosti nekretnine (zakupa), odabir metode, poredbenu metodu procjene, procjenu
tržišne vrijednosti zakupnine, opće vrijednosnih odnosa na tržištu u odnosu na zakup
na području Općine Vrsar i cijele Istarske županije, te ocjene kvalitativnih obilježja kao
i indeksa cijena nekretnina na dan 15. svibnja 2022. godine (prikazao je i referentne
cijene zakupa na područjima uz more na području RH, te je u tom nalazu dao
mišljenje da izračun vrijednosti zakupnine – najamnine procjenjivanih nekretnina
poredbenom metodom na temelju postignutih tržišnih cijena usporednih nekretnina
da za prvotužiteljicu za utuženo razdoblje izračun vrijednosti zakupnine iznosi
113.754,03 kn, a za drugotužitelja 226.624,64 kn.
26. Prvotno prvotužiteljica (odnosno sada prvo i drugotužitelji) je prigovorila na
nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na utvrđenu visinu naknade, smatrajući da je ista
suviše niska. Poziva se na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Poreču-Parenzo
posl.br. P-655/07 jer da je u tom postupku provedeno vještačenje te da je usvojen
tužbeni zahtjev za isplatu naknade za petogodišnje razdoblje u visini od 223.138,33
kn, a što je gotovo dvostruko više od procjene izvršene po vještaku A. B.. Zato
prvotužiteljica smatra da je vještak A. B. prilikom izrade nalaza i mišljenja
pogrešno utvrđivao vrijednost zakupnine koja bi se mogla postići za davanje u zakup
neizgrađenog, neuređenog zemljišta, a u konkretnom slučaju nesporno da se radi o
uređenom zemljištu za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja turističkog smještaja u
kampu, za što ga tuženik i koristi. Nadalje, usporedne nekretnine odnosno kampovi
na koje se vještak u nalazu poziva da su bitno manji, s bitnom manjom količinom
sadržaja i neusporedivo nižom razinom prepoznatljivosti i atraktivnosti među turistima
u odnosu na kamp tuženika.
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
27. V. R. je također prigovorio nalazu i mišljenju vještaka A.
B. od svibnja 2022. godine navodeći da je vještak nepravilno primijenio propise
i zakone prilikom izrade procjene vrijednosti predmetnih nekretnina i da je stoga
nepravilno utvrdio visinu zakupnine. Nadalje, vještak da nije uzeo u obzir okolnost
ostvarenog prihoda iznajmljivanja zemljišta u predmetnim kampovima, iako ga je sud
ovlastio da od tuženika zatraži svu potrebnu dokumentaciju temeljem koje može
izraditi dani mu zadatak. Smatra da je vještak trebao koristiti prihodovnu metodu (jedna
od metoda procjene vrijednosti nekretnina) jer da se ovdje ne radi o procjeni
vrijednosti nekretnina već određivanja prihodovne vrijednosti nekretnina, a koja je
umnožak čistog prihoda građevine (dobit) PG i multiplikatora N (multiplikator vještak
izračuna na temelju Pravilnika) odnosno primjene drugih parametara. Drugotužitelj
ističe da tuženik koristi predmetne nekretnine na način da ih iznajmljuje turistima za
postavljanje kamp prikolica ili šatora. Visinu zakupnine kako je odredio vještak smatra
prenisko određenim iz čega da proizlazi da bi zakupnina iznosila svega 123,00 kn po
danu, odnosno za 1 m2 po svega 3 lipe. Nadalje, smatra pogrešnom primjenu
poredbene metode, te da se ne može jednako vrednovati zemljište u kampovima
izvan Istre i onima u K. i P. Zbog svega predlaže da se vještak
očituje na sve primjedbe.
28. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka od 16. svibnja 2022.
godine na način da je osporio visinu utvrđenih iznosa jer da je vrednovanje odnosno
period kakvoće uzeo razdoblje od 01. svibnja 2014. do 01. travnja 2016. godine
odnosno da nije postupao sukladno odredbama čl. 4. Zakona o procjeni vrijednosti
nekretnina (NN 78/2015) i odredbama čl. 3. Pravilnika o metodama procjene vrijednosti
nekretnina (NN 105/2015). Tuženik smatra da je vještak koristio ispravnu - poredbenu
metodu procjene, ali smatra da nisu ispravno odabrane poredbene nekretnine jer da
je vještak krenuo od pogrešne pretpostavke kakvoće utuženih nekretnina kao
građevinskog zemljišta ugostiteljsko turističke namjene. Tuženik smatra da kao
poredbene nekretnine treba uzeti zemljišta koja nisu građevinska odnosno koja
nemaju ugostiteljsko turističku namjenu. Također da iz nalaza i mišljenja vještaka nije
vidljivo da li su iznosi zakupnine za poredbene nekretnine izraženi bez ili sa PDV-om.
29. Vještak A. B. se podnescima od 25. srpnja 2022., 01. kolovoza
2022., 17. listopada 2022. godine, a i usmeno na ročištu očitovao na primjedbe
stranaka, te je zaključno podneskom od 17. listopada 2022. godine, a uzevši u obzir
veličinu suvlasničkih udjela tužitelja, te procjenu vrijednosti nekretnina, te izračuna
tržne vrijednosti nekretnina, kao i zakupnine, a vodeći računa o utuženom razdoblju,
zaključno je dao mišljenje da izmakla najamnina za utuženo razdoblje od 03. veljače
2006. do 02. veljače 2011. za prvo i drugotužitelje iznosi 768.408,42 kn, a za
drugotužitelja 1.536.816,84 kn.
30. Prvotna prvotužiteljica (sada prvo i drugotužitelji) je prihvatila nalaz i
mišljenje, te procjenu vještaka od 17. listopada 2022. godine u cijelosti, te je sukladno
istome precizirala tužbeni zahtjev kako je to opisano u točki I izreke ove Presude.
31. V. R. je prihvatio nalaz i mišljenje, te procjenu vještaka od 17.
listopada 2022. godine u cijelosti, te je sukladno istome precizirao tužbeni zahtjev kako
je to opisano u točki II izreke ove Presude.
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
32. Tuženik je u cijelosti osporio nalaz i mišljenje vještaka A. B. jer da
su iznosi tržišnih cijena zakupnine u nalazu i mišljenju vještaka od 17. listopada 2022.
godine previsoko naznačeni. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva za oba
tužitelja.
33. Vještak A. B. se i usmeno očitovao na nalaz i mišljenje od 17.
listopada 2022. godine, te je odgovorio na sve upite stranaka. Vještak je iskazao da
u cijelosti ostaje pri danom nalazu i mišljenju dodajući da je Zakon o procjeni
vrijednosti nekretnina i pripadajući Pravilnik iz 2015. godine primijenio jer da je od
strane suda dobio 12. studenog 2021. godine u vrijeme važenja navedenih zakona i
pravilnika, koji jedini definiraju metode procjene kako tržišnih vrijednosti nekretnina
tako i zakupa. Vještak je dalje izjavio da je koristio jedine raspoložive podatke
primjenjive za ovaj postupak, te da je na str. 9 nalaza verificirao određenim
umanjenjima, jer je ta zemljišta procjenjivao kao zemljišta druge kategorije u odnosu
na predmetne (zato nije koristio poredbene nekretnine koje se nalaze u zoni T3.
Predmetna zemljišta je cijenio kao zemljišta prve kategorije i u funkciji kampa kao
jedinstvene cjeline kako to zakon i definira, jer Pravilnik o kategorizaciji ugostiteljskih
objekata i skupine hotela to tako definira kao cjelinu. Pri izradi nalaza i mišljenja uzeo
je u obzir kamp kao cjelinu jer su i tužitelji u zajednici kao cjelina. Uzeo je u obzir da
su tužitelji suvlasnici predmetnih nekretnina, gledajući veličinu njihovih suvlasničkih
udjela i iznos zakupnine je odredio vodeći računa o veličini suvlasničkih udjela
prvotužiteljice i drugotužitelja. Vještak je dalje iznio da zakon dopušta korištenje
podataka o kupovninama - zakupninama maksimalno starih 4 godine je od dana
vrednovanja, što je u nalazu i primijenio. A u nalazu je objasnio i na koji način je
iste cijene primijenio na promatrano razdoblje, kako se to vidi na str. 13, 15, 16 i 17
nalaza. Državni zavod za statistiku donosi razne indekse međutim za poslovne objekte
indeks promjene cijena ne donosi. Zato je primijenio jedini koeficijent koji najbliže ili
najtočnije održava tržišne uvjete određenog razdoblja. Nadalje je iskazao da je na
stranici 14. nalaza pojasnio postotak vezano za kamatne stope kod HBOR-a od 4 i
pol posto, te je naveo da HBOR rijetko kad financira ovakve projekte, te da je od
poslovnih banaka zatražio podatke o njihovim kamatnim stopama, te primijenio prosjek
kamatnih stopa komercijalnih banaka na ovaj konkretni predmet.
34. Tuženik je, i nakon pojašnjenja vještaka usmeno na ročištu, osporio nalaz
i mišljenje vještaka jer da je vještak primijenio propis koji nije bio na snazi za utuženo
razdoblje i da predmet vještačenja nije trebalo biti uređeno i izgrađeno zemljište jer
da tužitelji nisu ništa uložili u oplemenjivanju nekretnina. Tuženik smatra da je vještak
trebao vještačiti samo nužne i korisne troškove koje je tuženik imao pri uređenju toga
zemljišta. Tuženik je konačno predložio novo vještačenje po vještaku građevinske
struke koji da treba uzeti u obzir sve primjedbe tuženika.
35. Tužitelji su se protivili provođenju novog vještačenja iz razloga jer smatraju
da je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio u skladu s pravilima struke, te usmeno na
raspravi obrazložio i pojasnio.
36. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje, te procjenu vještaka od 17. listopada 2022.
godine jer je isti razumljiv, usmeno obrazložen i pojašnjen, izrađen u skladu s
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
pravilima struke i jer je, po ocjeni suda, vještak valjano primijenio Zakon i Pravilnik na
koji se u svom nalazu i mišljenju, te procjeni poziva.
37. Tuženik je isticao tijekom postupka da je u utuženom razdoblju platio dio
koncesijske naknade po tada važećem zakonu, a što da je dokazao dokumentacijom
koju je dalo Ministarstvo turizma i priloženim računima i dokazima o uplati.
38. Sud je prihvatio raspravljati o tužbenim zahtjevima koje su tužitelji precizirali
nakon provedenog vještačenja, budući da su na pripremnom ročištu predložili
provođenje građevinskog vještačenja radi procjene visine naknade za utuženo
razdoblje na predmetnim nekretninama. A kako su tužitelji tek nakon provedenog
vještačenja mogli precizirati tužbeni zahtjev, sud je prihvatio preinaku tužbenog
zahtjeva tužitelja, jer se ne radi o preinaci kako je to propisano odredbom čl. 190. i
191. ZPP-a.
39. Kako je već naprijed navedeno predmet tužbenog zahtjeva je isplata
naknade na ime korištenja predmetnih nekretnina odnosno suvlasničkih dijelova
predmetnih nekretnina koje su u suvlasništvu tužitelja za razdoblje od 5 godina tj. od
03. veljače 2006. do 02. veljače 2011. godine tj. do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj
stvari.
40. U ukupnosti svih provedenih dokaza, posebice uvida u spis posl.br. 4 P-
655/07 utvrđeno je da su tužitelji još 1998. godine pokrenuli postupak radi razvrgnuća
suvlasničke zajednice na predmetnim nekretninama, da je tuženik (pravni prednik
tuženika) tada u izvanparničnom postupku osporavao tužiteljima pravo suvlasništva,
te je postupak razvrgnuća odnosno diobe obustavljen, a tadašnja predlagateljica Lidija
Rakovac, upućena je u parnicu radi ostvarivanja prava na diobu. Pravna prednica
tužitelja je nakon toga podnijela tužbu radi utvrđenja i diobe nekretnina, te isplatu, te
je parnični postupak pravomoćno okončan Presudom posl.br. 4 P-655/07 od 26.
svibnja 2011. godine, a potvrđene Presudom Županijskog suda u Puli-Pola posl.br.
Gž-2826/11-2 od 12. prosinca 2011. godine. Naime, prvostupanjskom Presudom
posl.br. 4 P-655/07-41 od 26. svibnja 2011. godine presuđeno je da je tuženik tj.
Maistra d.d. Rovinj dužan isplatiti tužiteljici Lidiji Rakovac iznos od 297.505,00 kn sa
pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tužiteljici Janko Evelini iznos od
74.405,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te Fumici Laković
iznos od 297.505,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve uz
naknadu parničnog troška. Tuženik je podnio i reviziju protiv Presude Županijskog
suda u Puli posl.br. Gž-2826/11-2 od 12. prosinca 2011. godine. Presudom Vrhovnog
suda RH broj Rev-1125/12-2 od 29. siječnja 2014. godine revizija tuženika u dijelu
kojim je odbijenom Presudom odlučeno o zahtjevu tužiteljice L. R. i F.
L. odbijena je kao neosnovana, a Rješenjem je revizija tuženika u dijelu kojim
je pobijanom Presudom odlučeno o zahtjevu tužiteljice E. J. odbačena kao
nedopuštena.
40.1. Tuženik je podnio i ustavnu tužbu koja je Rješenjem Ustavnog suda RH
broj U-III-3826/2014 od 17. prosinca 2014. godine odbačena.
41. Tuženik u niti jednom od postupaka, a vezano za predmetne nekretnine, nije uspio dokazati da je on vlasnik nekretnina i na suvlasničkim dijelovima tužitelja, a
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
također ni da bi na suvlasničkim dijelovima tužitelja vlasnik bila R. H.,
kako je to tuženik isticao i tijekom ovog postupka, kao i u nekim drugim sudskim
postupcima. A tužitelji su i dan danas upisani zemljišnoknjižni vlasnici odnosno
suvlasnici na predmetnim nekretninama.
42. Tvrdnje tuženika da je glede predmetnih nekretnina tj. i glede suvlasničkih
dijelova tužitelja plaćao koncesiju državi, su irelevantne u ovom postupku iz razloga
jer tužitelji nisu nikada svoje suvlasničke dijelove otuđili, prodali, darovali ili na bilo koji
način se suglasili da se mogu dati u koncesiju. A tijekom postupka nije utvrđeno da je
RH ex lege vlasnik na suvlasničkim dijelovima tužitelja. Nadalje, tuženik i ako je plaćao
koncesiju kako bi to proizlazilo iz dopisa Ministarstva turizma, u odnosu na suvlasničke
dijelove tužitelja se to plaćanje ne može odnositi. Parametri naknade koncesije, na
koje se tuženik poziva, glede uredbe o načinu i uvjetima dobivanja koncesije, odnose
se isključivo na nekretnine u vlasništvu odnosno suvlasništvu Republike Hrvatske, ali
ne može se primijeniti na fizičke osobe kao što je ovdje riječ sa tužiteljima, niti se
naknada tužiteljima može isplatiti na temelju parametara koji se odnose za naknadu
koncesije.
43. Nije sporno da tuženik nije nikada dobio bilo kakvo odobrenje ili suglasnost
tužitelja da uđe u posjed predmetnih nekretnina i u odnosu na suvlasničke dijelove
tužitelja, niti je tuženik dobio suglasnost od tužitelja da može besplatno koristiti
suvlasničke dijelove tužitelja, a tuženik je oduvijek znao da suvlasničke dijelove
tužitelja nije nikad kupio, niti stekao bilo koji pravni osnov kojim bi mogao postati vlasnik
i na suvlasničkim dijelovima tužitelja. Tuženik, bez suglasnosti tužitelja kao suvlasnika
izvršava pravo vlasništva glede predmetnih nekretnina u cijelosti, a za to nije ovlašten
jer takvim izvršavanjem vrijeđa prava tužitelja kao suvlasnika (čl. 38. st. 1. Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996, 68/1998, 137/1999,
22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009,
90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje: ZV)). Tuženik izvršavanjem prava glede
predmetnih nekretnina u cijelosti i to bez suglasnosti tužitelja postupa i kao poslovođa
bez naloga (čl. 39. ZV-a). Na taj način tuženik za sebe zadržava sve postignute koristi
koje stiče korištenjem suvlasničkih dijelova tužitelja, iznajmljujući i suvlasničke dijelove
tužitelja, a vrlo dobro zna da mu ne pripadaju nikakva prava na suvlasničkim dijelovima
tužitelja.
44. Tuženik na predmetnom području obavlja djelatnost kampiranja i za tu
djelatnost mu je potrebna cjelovitost kampa, međutim to ne može raditi na štetu ostalih
suvlasnika, a za to, u utuženom razdoblju tužiteljima nije nikada isplaćena nikakva
naknada od strane tuženika, po bilo kojoj osnovi.
45. U ukupnosti svih provedenih dokaza nesporno je utvrđeno da su tužitelji
suvlasnici na predmetnim nekretninama, da predmetne nekretnine tj. i suvlasnički
dijelovi tužitelja čine sastavni dio autokampa kojim upravlja tuženik, da tuženik drži u
posjedu bez valjane pravne osnove i nekretnine koje su u suvlasništvu tužitelja i to u
obavljanju svoje turističke djelatnosti (autokamp), bez ikakve suglasnosti tužitelja, a da
je tuženik znao da nije vlasnik predmetnih nekretnina u cijelosti, slijedom čega
tužiteljima pripada pravo na isplatu naknade na ime izgubljene dobiti koje je tuženik
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
ostvario neovlaštenom upotrebom predmetnih nekretnina, ali i neosnovanim
bogaćenjem.
46. Na temelju utvrđenih činjenica sud je zaključio da tužitelji kao suvlasnici
imaju pravo tražiti isplatu naknade za korištenje predmetnih nekretnina i neosnovano
bogaćenje tuženika na štetu tužitelja. Nesporno je da tuženik koristi suvlasničke
dijelove tužitelja na predmetnim nekretninama u cijelosti, da tužitelji nemaju mogućnost
posjedovanja predmetnih nekretnina, nemaju mogućnosti koristiti svoje suvlasničke
dijelove, niti ih držati u suposjedu, a po zakonu su za to ovlašteni. Tuženik je
isključivim korištenjem predmetnih nekretnina u cijelosti stekao bez osnove onaj iznos
koji bi morao plaćati tužiteljima kao najamninu za korištenje i to za cijelo vrijeme
odnosno sukladno zahtjevu tužitelja za pet godina unatrag od dana podnošenja tužbe.
47. Naime, prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne
novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) kad dio imovine
neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove
u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu,
stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost
postignute koristi.
48. Kad se jedan suvlasnik koristi suvlasničkim dijelom drugog suvlasnika
obvezan mu je platiti naknadu po pravilima stjecanja bez osnove, bez obzira na to je li
sam korištenjem tog suvlasničkog dijela ostvario kakvu korist, a iznos koji je stekao
bez osnove predstavlja iznos najamnine koju bi morao plaćati za takve nekretnine, i to
u omjeru udjela u suvlasništvu. Prema načelu monetarnog nominalizma ta se cijena
određuje u nominalnom iznosu kako bi najamnina dospijevala kroz razdoblje korištenja
(čl. 21. ZOO).
Pri tome tuženik ima obvezu platiti za korištenje predmetnih nekretnina
najamninu u dosuđenim iznosima koji odgovaraju suvlasničkom udjelu tužitelja za
utuženo razdoblje korištenja predmetnih nekretnina.
49. Građevinskim vještačenjem utvrđen iznos najamnine, koji je i dosuđen,
po ocjeni ovog suda je osnovan jer odgovara podacima o visini najamnine za to
područje gdje se nekretnine nalaze, a prigovor tuženika da je za utuženo razdoblje
platio koncesiju nije osnovan iz razloga naprijed obrazloženog.
50. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o
parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982,
43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine
broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007,
96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP).
Tužitelji su u cijelosti uspjeli po preinačenom tužbenom zahtjevu nakon provedenog
građevinskog vještačenja, pa im je tuženik dužan naknaditi parnični trošak.
Prvo i drugotužiteljima su priznati troškovi za sastav podneska od 17. rujna
2020., 08. ožujka 2021., 08. rujna 2021., 27. lipnja 2022., 22. srpnja 2022. i 10.
ožujka 2023., za svaku radnju po 888,35 eura, zatim za zastupanje na ročištima 28.
rujna 2020., 17. studenog 2020., 30. rujna 2021., 11. studenog 2021. za svaku
radnju po 888,35 eura, te za zastupanje na ročištu 13. ožujka 2023. godine i 12.
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
veljače 2024. godine, te za sastav podneska od 02. veljače 2024. gogine za svaku
radnju po 1.530,96 eura, plus uvećanje za 10% za zastupanje dva tužitelja (1.347,63
eura) plus PDV u iznosu od 3.706,00 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 487,92
eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 221,20 eura, a što sveukupno
iznosi 19.239,13 eura. Prvo i drugotužiteljima nije priznat trošak iznas dosuđenog,
budući da mu za ranije radnje (koje su mu priznate po 888,35 eura) mu ne pripada po
radnji 1.530,96 eura kako troškovnikom potražuje, jer u vrijeme poduzimanja tih radnji
VPS nije iznosio odgovarajuće za taj iznos. Nadalje, punomoćnik prvo i drugotužitelja
je punomoćnik prethodne prvotužiteljice tek od 17. rujna 2020. godine.
Trećetužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima
28. rujna 2020., 17. studenog 2020., 30. rujna 2021., 11. studenog 2021., za sastav
podnesaka od 30. ožujka 2021., 30. lipnja 2022., 24. kolovoza 2022., 26. kolovoza
2022., za svaku radnju po 888,35 eura, zatim za sastav podneska od od 01. rujna
2020. i 10. ožujka 2021. i za ročište za objavu 20. travnja 2023., za svaku radnju
99,54 eura, zatim za sastav podneska od 13. ožujka 2023. i za zastupanje na ročištu
12. veljače 2024. za svaku radnju po 1.530,96 eura, plus PDV u iznosu od 2.591,95
eura, te trošak vještačenja u iznosu od 929,06 eura i trošak sudske pristojbe na
presudu 442,41 eur, a što sveukupno iznosi 13.402,16 eura.
Sudska pristojba na tužbu nije ni plaćena, pa ista nije ni priznata.
Visinu priznatog i obračunatog troška sud je temeljio prema označenoj vrijednosti
predmeta spora u tužbi, za sve radnje do ročišta 13. ožujka 2023. godine, dok je za
radnje nakon 13. ožujka 2023. godine visina priznatog i obračunatog troška temeljena
na tužbenom zahtjevu preciziranom nakon provedenog građevinskog vještačenja, a
koji tužbeni zahtjevi tužitelja su prihvaćeni u cijelosti, dakle sve primjenom tarifnog
broja 7., 8., 9., 40. i 46. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne
novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023),
te tarifnom broju 2. Tarife o sudskim pristojbama (NN 53/2019, 92/2021, 37/2023).
51. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.
U Poreču - Parenzo, dana 26. ožujka 2024. godine
S u t k i nj a:
mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove Presude.
Posl. br. 31 P-1100/2023-118
(ranije 31 P-504/2020)
DNA:
1. Pun. prvo i drugotužitelja,
2. Pun. trećetužitelja,
3. Pun. tuženika.