REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Slavonskom Brodu
Trg pobjede 15
35000 Slavonski Brod
Poslovni broj: P-528/2026-5
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Mirandi Gavrić Jularić u pravnoj stvari tužitelja JF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku odvjetnici Ana-Mariji Bogović, protiv tuženika GRAD SLAVONSKI BROD, OIB 58007872049, VUKOVARSKA ULICA 1, 35000 Slavonski Brod zastupanog po punomoćniku odvjetniku Marku Bujiću , radi uznemiravanja i povrede prava vlasništva, 8. rujna 2026.
r i j e š i o j e
I. Tužba se odbacuje.
II. Nalaže se tužitelju JF da tuženiku Gradu Slavonskom Brodu naknadi troškove postupka u iznosu od 625,00 EUR, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi zaštite prava vlasništva, navodeći da ga tuženik bespravno uznemirava u izvršavanju i ostvarivanju vlasničkih prava i ovlasti glede kolnog pristupa njegovoj nekretnini označenoj kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tužitelj tvrdi da je tuženik, Grad Slavonski Brod, na dijelu nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja u naravi predstavlja ulicu, postavio tri betonske žardinjere, metalnu klupu i dva metalna stupića, čime mu je onemogućio kolni pristup njegovoj nekretnini. Tužbenim zahtjevom tužitelj, među ostalim, traži utvrđenje da ga tuženik bespravno uznemirava u izvršavanju vlasničkih prava, uklanjanje navedenih prepreka, uspostavu prijašnjeg stanja te zabranu svakog daljnjeg ili sličnog uznemiravanja.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu primarno ističe prigovor apsolutne nenadležnosti suda, navodeći da tužitelj traži odluku koja spada u područje upravnog postupka pred nadležnim gradskim uredom, a ne u nadležnost parničnog suda. Tuženik se pritom poziva na sudsku praksu prema kojoj sud nije nadležan odlučivati o regulaciji prometa i zabrani parkiranja na javnom dobru, čak i kada to vlasniku onemogućuje ulaz u prostor. Nadalje, tuženik navodi da je Ulica Petra Preradovića dio pješačke zone sukladno Urbanističkom planu uređenja iz 2011. godine, te da je tuženik donio posebnu „Uputu o načinu izdavanja odobrenja za prometovanje pješačkom zonom“. Temeljem te Upute, tužitelj ima mogućnost podnijeti zahtjev za izdavanje odobrenja za pristup svojoj nekretnini, što tuženik smatra ispravnim pravnim putem umjesto podnošenja tužbe. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da se sud oglasi nenadležnim i odbaci tužbu, podredno da odbije tužbeni zahtjev.
3. Prigovor je osnovan.
4. Prema članku 1. Zakona o parničnom postupku, sud u parničnom postupku raspravlja i odlučuje u sporovima o građanskopravnim odnosima, ako zakonom nije određeno da o pojedinom pitanju odlučuje drugi sud ili tijelo po pravilima drugog postupka. Člankom 16. stavkom 1. ZPP-a propisano je da sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost, dok je člankom 282. stavkom 1. ZPP-a propisano da sud nakon prethodnog ispitivanja tužbe donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost.
5. Iako je tužbeni zahtjev formalno postavljen kao zahtjev za zaštitu od uznemiravanja vlasništva (čl. 167. ZV), pravna priroda spora određuje se prema stvarnoj naravi zatražene zaštite, a ne prema nazivu tužbe. U ovom slučaju, tužitelj ne traži uklanjanje prepreka sa svoje nekretnine, niti tvrdi da je tuženik zaposjeo njegovu česticu 4115/2. Sve radnje koje tužitelj smatra uznemiravanjem odnose se na nekretninu k. č. [katastarska čestica], koja je u naravi ulica i predstavlja javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Grada. Naime, tužitelj ne zahtijeva zaštitu prava vlasništva niti tvrdi da je tuženik fizički zahvatio u njegovu nekretninu k. č. [katastarska čestica], već zahtijeva uklanjanje prepreka postavljenih na k. č. [katastarska čestica], koja nije u njegovom vlasništvu, kako bi mu se omogućilo korištenje te javne prometne površine motornim vozilom. Stoga je za ocjenu osnovanosti takvog zahtjeva odlučno postoji li na strani tužitelja pravno priznato pravo na takvo korištenje javne prometne površine te može li se ono ostvarivati protivno javnopravno utvrđenom prometnom režimu.
6. Srž spora je, dakle, u tome ima li tužitelj pravo prometovati motornim vozilom preko javne površine na kojoj je uspostavljen režim pješačke zone. Ako tužitelj smatra da je Grad nezakonito odredio pješačku zonu ili mu neopravdano uskratio odobrenje za prometovanje, on tu zaštitu mora ostvarivati u upravnom postupku ili pred upravnim sudovima.
7. 7. Parnični sud ne može svojom odlukom nalagati uklanjanje opreme s javne površine koja na neki način regulira tj. ograničava prometovanje pojedinom ulicom, jer bi to značilo izravno miješanje u javne ovlasti jedinice lokalne samouprave u uređenju prometa. Takva odluka faktično bi uspostavila prometni režim suprotan općem aktu Grada, što parnični sud nije ovlašten činiti. 8
8. Pri tome sud ne odlučuje o osnovanosti tvrdnje tužitelja da postoji ili ne postoji njegovo pravo kolnog pristupa, niti prejudicira postojanje eventualnog stvarnog prava služnosti ili drugog prava, već samo utvrđuje da se zaštita koju tužitelj ovako postavljenim tužbenim zahtjevom traži ne može ostvarivati u ovom parničnom postupku na način kojim bi se zaobišao zakonom propisani javnopravni režim uređenja prometa.
9. Dakle, u konkretnom slučaju predmetna k. č. [katastarska čestica] predstavlja javnu prometnu površinu na kojoj je uspostavljen poseban prometni režim pješačke zone. Prema članku 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, uz zakonom propisane uvjete, uređuju promet na svom području, među ostalim određujući pješačke zone, kao i uvjete prometovanja vozila u pješačkim zonama. Zakon pješačku zonu definira kao uređenu prometnu površinu prvenstveno namijenjenu kretanju pješaka u kojoj nije dopušteno kretanje motornih vozila, osim vozila s posebnom dozvolom.
10. Iz navedene zakonske regulacije proizlazi da odluka kojom se određuje pješačka zona nije odluka koju Grad donosi kao privatni vlasnik nekretnine, već kao jedinica lokalne samouprave u izvršavanju zakonom povjerene javne ovlasti uređenja prometa. Upravo zbog toga pitanje može li se određenom vozilu dopustiti prometovanje takvom površinom, pod kojim uvjetima i je li pojedinom korisniku zakonito uskraćeno ili omogućeno takvo odobrenje, predstavlja pitanje koje se rješava u okviru javnopravno propisanog upravnog postupka.
11. Nadalje, prema članku 3. Zakona o upravnim sporovima predmet upravnog spora jest, među ostalim, ocjena zakonitosti postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava kojim je povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke, kao i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Javnopravnim tijelom smatra se i tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Stoga, ako tužitelj smatra da je Grad nezakonito odredio ili primijenio prometni režim pješačke zone, odnosno da mu je nezakonito uskraćena mogućnost prometovanja vozilom kroz pješačku zonu, takvu zakonitost ne može ostvarivati zaobilazno putem parnične tužbe radi zaštite vlasništva.
12. Tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju upravo bi doveo do takvog učinka jer se njegovim prihvaćanjem Gradu nalaže uklanjanje fizičkih zapreka postavljenih na javnoj prometnoj površini i zabranjuje mu svako buduće ili slično postupanje, čime bi se parničnom odlukom faktično uspostavilo pravo tužitelja na prometovanje motornim vozilom preko predmetne površine mimo javnopravno propisanog režima. Takva odluka ne bi predstavljala samo zaštitu postojećeg stvarnog prava tužitelja, nego bi nužno zadirala u izvršavanje zakonom povjerene javne ovlasti Grada u području uređenja prometa.
13. Sud posebno ističe da eventualna ocjena zakonitosti odluke kojom je uspostavljena pješačka zona ne može biti zaobiđena tako da se ista pravna pitanja riješe u ovom parničnom postupku kao prethodno pitanje. Prema članku 12. ZPP-a parnični sud može sam riješiti prethodno pitanje postojanja prava ili pravnog odnosa, osim ako posebnim propisima nije drugačije određeno, pri čemu takva odluka ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je pitanje riješeno. Međutim, navedena odredba ne može biti osnova za to da parnični sud preuzme nadležnost Visokog upravnog suda za ocjenu zakonitosti općeg akta. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-942/2022-2 i Rev 323/2023-2 zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem je ocjena zakonitosti općeg akta, kada je zakonom stavljena u nadležnost Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, izvan nadležnosti parničnog suda te se takva ocjena ne može zaobići primjenom instituta prethodnog pitanja. U odluci Rev -942/2022-2 Vrhovni sud posebno je naglasio da postupak ocjene zakonitosti općeg akta nije moguće izjednačiti s postupkom u kojem pojedinac traži konkretnu građanskopravnu zaštitu te da je parnični sud ovlašten zbog nedostatka nadležnosti odbaciti tužbu kada bi odlučivanje zahtijevalo ocjenu zakonitosti općeg akta koji je u nadležnosti Visokog upravnog suda. Prema tome, parnični sud ne može u ovom postupku kao prethodno pitanje ocjenjivati zakonitost općeg akta Grada kojim je određen prometni režim pješačke zone, niti može svojom odlukom uspostaviti prometni režim suprotan takvom aktu.
14. Imajući u vidu sadržaj tužbenog zahtjeva, sud zaključuje da se njegova osnovanost ne može ocijeniti bez prethodnog rješavanja pitanja koja pripadaju području javnopravnog uređenja prometa, odnosno bez ocjene zakonitosti i pravnih učinaka prometnog režima koji je uspostavljen na predmetnoj javnoj prometnoj površini.
15. Slijedom navedenog, budući da rješavanje ovako postavljenog tužbenog zahtjeva ne pripada u nadležnost parničnog suda, nego se zaštita u dijelu koji se odnosi na zakonitost postupanja i akata javnopravnog tijela ostvaruje u odgovarajućem upravnom postupku odnosno upravnom sporu, valjalo je na temelju članka 16. u vezi s člankom 282. ZPP-a tužbu odbaciti.
16. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavku 1. Zakona o parničnom postupku (ZPP), koji propisuje da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu mora protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Budući da je sud odbacio tužbu, tužitelj je u cijelosti izgubio spor te je dužan tuženiku naknaditi nastale troškove. Tuženik je u odgovoru na tužbu pravodobno zatražio naknadu troška prema priloženom troškovniku. Sud je tuženiku priznao trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR, uvećan za pripadajući PDV od 25% u iznosu od 125,00 EUR, što ukupno iznosi 625,00 EUR. Visina troškova odmjerena je sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.
17. Na temelju svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Slavonskom Brodu, 8. rujna 2026.
Sudac
Miranda Gavrić Jularić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa rješenja, putem ovog suda na Županijski sud .
DNA:
1. Punomoćnici tužitelja: ANA-MARIA BOGOVIĆ, odvjetnica u Slavonskom Brodu, I. Mažuranića 8
2. Punomoćniku tuženika: MARKO BUJIĆ, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Crvenog križa 23
