Pristupanje sadržaju
- 1 - III Kr 123/2023-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika M. P. zbog kaznenog djela iz članka 229. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 228. stavkom 1. i člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Puli-Pola od 11. ožujka 2022. broj K-244/2021. i presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 30. ožujka 2023. broj Kž-113/2023-9, u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika M. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Puli-Pola od 11. ožujka 2022. broj K-244/2021., osuđenik M. P. je u ponovljenom postupku proglašen krivim zbog produljenog kaznenog djela protiv imovine, teške krađe iz 229. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 228. stavkom 1. i člankom 52. KZ/11. te je na temelju članka 229. stavka 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od jedne godine.
1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22.; - dalje: ZKP/08.), oštećena trgovačka društva A. d.d. i N. d.o.o. su s imovinskopravnim zahtjevima upućena na parnicu.
1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je da je osuđenik M. P. dužan nadoknaditi troškove ovog kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08. te trošak paušala u iznosu od po 2.000,00 kuna, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.
1.3. Presudom Županijskog suda u Puli-Pola od 30. ožujka 2023. broj Kž-113/2023-9, žalba osuđenika odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.
2. Osuđenik M. P. je pravovremeno po braniteljici M. B., odvjetnici iz P., podnio zahtjev „zbog bitne povrede kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08, bitne povrede kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 u obliku povrede zabrane načela da se nikome ne može ponovno suditi za djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom iz čl. 31. st. 2. Ustava Republike Hrvatske (dalje: Ustav) te povrede konfrontacijske klauzule iz čl. 6. st. 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje:Konvencija) povezane s jamstvom iz čl. 6. st. 3. toč. d Konvencije te povrede prava na obrazloženu odluku i povrede zabrane arbitrarnosti odluke donesene u drugostupanjskom postupku o njegovoj žalbi.“, s prijedlogom „da se zahtjev prihvati i ukinu presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj K-244/21 od 11. ožujka 2022.i presuda Županijskog suda u Puli -Pola broj Kž-113/2023-9 od 30. ožujka 2023. te predmet vrati na ponovno suđenje Općinskom sudu u Puli-Pola.“. Također je predloženo „da se na temelju čl. 518. st. 5. ZKP/08 odgodi izvršenje pravomoćne presude do donošenja odluke o ovom zahtjevu.“.
3. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP/08.
4. Zahtjev osuđenika M. P. nije osnovan.
5. Osuđenik u zahtjevu smatra da je prvostupanjskom i drugostupanjskom presudom povrijeđena (zabrana reformacije) in peius, odnosno da je pravomoćnom presudom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 10. ZKP/08. Ovo zbog toga što jer je osuđeniku u ranijem postupku prvostupanjskom presudom koja je ukinuta bila izrečena uvjetna osuda, dok je u ponovljenom postupku osuđen na kaznu zatvora. Pritom se ističe da je ranija presuda ukinuta prihvaćanjem njegove žalbe (te po službenoj dužnosti), da bi sada u ponovljenom postupku on bio osuđen na težu kaznenu sankciju.
5.1. Premda je doista u prethodnom postupku osuđeniku bila izrečena uvjetna osuda te je on nakon ukidanja ranije prvostupanjske presude i to prihvaćanjem žalbe osuđenika M. P., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, u ponovljenom postupku osuđen na kaznu zatvora, samim time nije došlo do povrede zabrane reformacije in peius iz članka 13. ZKP/08. Naime, tim je člankom propisano da se u povodu pravnog lijeka izjavljenog samo u korist okrivljenika presuda ne može izmijeniti na njegovu štetu. No, ovdje to nije slučaj jer je protiv ranije presude kojom je osuđeniku bila izrečena uvjetna osuda državni odvjetnik podnio žalbu upravo protiv odluke o uvjetnoj osudi, predlažući da se osuđenik osudi na kaznu zatvora predloženu u optužnici (od jedne godine i dva mjeseca). Pritom nije odlučno što je ranija presuda ukinuta prihvaćanjem upravo osuđenikove žalbe (a i po službenoj dužnosti), bitno je da se državni odvjetnik upravo u dijelu u kojem je sadašnja presuda stroža za osuđenika žalio na raniju presudu.
5.2. Promašeno se osuđenik poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. veljače 2017. broj I Kž-411/2016-11. Naime, u toj je odluci jasno navedeno da se, u situaciji kada je državni odvjetnik podnio žalbu samo zbog odluke o kazni, presuda u ponovljenom postupku do kojeg je došlo ukidanjem presude, bilo po službenoj dužnosti, bilo prihvaćanjem optuženikove žalbe (uslijed čega je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni bespredmetna), ne može izmijeniti na štetu optuženika niti u pogledu činjeničnog stanja niti u pogledu pravne kvalifikacije, što je i razumljivo jer se državni odvjetnik nije žalio iz tih žalbenih osnova. Međutim, u takvoj situaciji optuženiku može biti izrečena stroža kana jer se je, kao u konkretnoj situaciji, državni odvjetnik žalio zbog odluke o kazni.
5.3. Stoga u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 10. ZKP/08. istaknuta u zahtjevu.
6. U odnosu na povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., u zahtjevu se ističe da je prvostupanjski sud, nakon što je državni odvjetnik izmijenio činjenični opis osuđeniku na teret stavljenog kaznenog djela na način da je ispustio ovog osuđenika kao počinitelja radnji opisanih u točkama 3., 4., 6. i 7. izreke prvostupanjske presude, propustio u odnosu na te radnje donijeti odluku. Zbog toga oštećenik nije mogao donijeti odluku o tome hoće li preuzeti kazneni progon protiv osuđenika za ta djela niti osuđenik ima jamstvo zaštite načela ne bis in idem iz članka 31. stavka 2. Ustava.
6.1. Protivno ovakvim navodima u zahtjevu, pravilno je utvrđenje drugostupanjskog suda da se ovdje radi o produljenom kaznenom djelu kod kojeg se radnje za koje se smatra da npr. nisu dokazane, te radnje ispuštaju iz činjeničnog opisa djela za koje se počinitelj proglašava krivim, a u obrazloženju se navode razlozi zbog kojih su te radnje ispuštene. Donošenjem oslobađajuće ili odbijajuće presude za te ispuštene radnje, došlo bi do prekoračenja optužbe jer bi počinitelju koji je terećen zbog počinjenja jednog djela koje se sastoji od više radnji, na teret bila stavljena dva djela što je za njega teže.
6.2. U konkretnoj situaciji je državni odvjetnik na raspravi održanoj 8. ožujka 2022. precizirao činjenični opis na način kako on glasi u izreci prvostupanjske presude, odnosno ispustio je osuđenika M. P. kao supočinitelja u radnjama opisanim u točkama 3., 4., 6. i 7., ostavivši ga samo u točkama 1., 2. i 5. Stoga je prvostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 449. stavka 1. ZKP/08., donio presudu u odnosu na osuđenika upravo za one radnje koje su predmet optužbe u na raspravi izmijenjenoj optužnici, pri čemu sud nije bio niti u obvezi navoditi razloge takvog ispuštanja radnji. Svako dodavanje od strane suda i donošenje bilo kakve odluke u odnosu na te radnje značilo bi da je sud prekoračio optužbu.
6.3. Pritom je doista nejasno na koji je način u takvoj situaciji osuđeniku narušeno jamstvo zaštite načela „ne bis in idem“. Ovo tim više što je za radnje iz točaka 3., 4., 6. i 7. proglašen krivim osuđenik T. M. koji je bio terećen da je te radnje počinio zajedno s osuđenikom M. P. te je u odnosu na njega odlučeno i o postavljenim imovinskopravnim zahtjevima, dok je u preostalom dijelu upravo od tog osuđenika oduzeta imovinska korist.
7. Daljnju povredu odredaba članka 468. stavka 2. ZKP/08., osuđenik nalazi u tome da „odluka o osuđenikovoj krivnji zasnovana je na posrednim dokazima pri izvođenju kojih osuđenik nije mogao ispitati suoptuženika (jer je iskaz koji je odlučujući temelj osude dan bez njega u prethodnom postupku), a izvorno radi se o tzv. „svjedoku optužbe“.“. Međutim, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.
7.1. Ovdje treba napomenuti da su načelo kontradiktornosti i konfrontacijsko pravo osuđenika sastavni dijelovi prava na pravični postupak, prava koje je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00., -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija). Načelo jednakosti oružja, u odnosu na ispitivanje svjedoka, sadržano je u odredbi članka 6. stavka 3. točke d) Konvencije, s time da Europski sud za ljudska prava sadržaj pojma svjedok tumači prošireno, na način da se pojam svjedok odnosi na sve dokaze optužbe. Pravo okrivljenika ispitati i osporavati dokaze optužbe, neizostavan je aspekt načela kontradiktornosti i načela jednakosti oružja, a upravo su to konstitutivni elementi konvencijskog prava na pravični postupak.
7.2. S obzirom na to da konfrontacijsko pravo iz članka 6. stavka 3. točke d) Konvencije nije apsolutno, ograničenje tog prava obrane mora biti dostatno kompenzirano kako bi kazneni postupak kao cjelina bio pravičan. Opseg „čimbenika protuteže“, koji bi bili potrebni da postupak u cjelini bude pravičan, ovisi o kompenzirajućoj snazi tzv. potkrjepljujućih dokaza. Što su potkrjepljujući dokazi snažniji, to je manje vjerojatno da će nekonfrontirani dokaz biti odlučujući. Tako npr. Europski sud za ljudska prava utvrđuje da „ ... odlučujući dokaz mora biti usko shvaćen u smislu da označava dokaz takvog značenja ili važnosti koji će vjerojatno biti presudan (determinative) za ishod slučaja ... “(Predmet Al-Khawaja and Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zahtjevi br. 26766/05 i 22228/06 od 15. prosinca 2011.). I naše pozitivno kazneno postupovno pravo uređuje situaciju kada svjedok nije ispitan uz poštivanje načela kontradiktornosti. Naime, članci 234. i 235. ZKP/08. propisuju da se tada može pročitati njegov raniji iskaz ali se, u skladu s odredbom članka 411. stavka 4. ZKP/08., na takvom iskazu ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda.
7.3. Razmatrajući stanje spisa predmeta te pobijanu pravomoćnu presudu, jasno proizlazi da na iskazu suosuđenika T. M. koji je samo u prethodnom postupku teretio osuđenika P., a tada je bio ispitan bez nazočnosti stranaka, nije niti isključivo, a niti u odlučujućoj mjeri, temeljena osuđujuća presuda. Taj iskaz potvrđuju prije svega osuđenikovi otisci prstiju pronađeni na sva tri mjesta događaja, pri čemu je osuđenik na jednom od tih mjesta i zatečen po djelatnicima policije. Pritom su u pravomoćnoj presudi u odnosu na osuđenikovu obranu o nastanku tih otisaka i njegovom zaticanju na mjestu počinjenja djela dani sasvim jasni i za ovaj sud prihvatljivi argumenti. Osuđenikovo neslaganje s tim argumentima odnosi se na neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pravomoćnoj presudi. No, iz te se osnove ovaj izvanredni pravni lijek, u skladu s odredbama članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP/08., ne može podnositi.
7.4. Prema tome, i ovi su osuđenikovi navodi u zahtjevu neosnovani jer su u potpunosti poštivana načela pravičnog postupka.
8. Osuđenik u svojem zahtjevu smatra i da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, odnosno da je došlo do „povrede zabrane arbitrarnosti odluke donesene u drugostupanjskom postupku o njegovoj žalbi.“. Međutim, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.
8.1. Prije svega treba navesti da je kod ocjene povrede prava na pravično suđenje, sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava, a koje je pravo sadržano i u članku 6. stavcima 1. i 3. Konvencije, ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).
8.2. Nadalje, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba, dakle, biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, u konkretnoj situaciji to nije ostvareno.
8.3. Naime, drugostupanjski sud je dao razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz njihove analize proizlazi da nisu proizvoljni. Stoga su prigovori u zahtjevu osuđenika o povredi prava na pravično suđenje zbog arbitrarne odnosno neobrazložene drugostupanjske presude u cijelosti neosnovani. Naime, drugostupanjski sud je u obrazloženju presude opširnim i vrlo iscrpnim argumentima najprije otklonio u žalbama istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točaka 7., 10. i 11. te stavka 2. ZKP/08., (odlomci 7.-12. na stranicama 3.-8. drugostupanjske presude), osvrnuo se na prigovore u odnosu na činjenična utvrđenja (odlomci 13.-13.15. na stranicama 8.-10. drugostupanjske presude) te je u povodu podnesenih žalbi, ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti (odlomak 16.), pri čemu nisu nađene niti bitne postupovne povrede ni povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika. Pritom je odgovorio na žalbene navode obrane za ovaj sud prihvatljivim, jasnim i iscrpnim razlozima, dajući razloge zbog čega nije prihvaćena obrana T. M. dana na raspravi. Također je detaljno raščlanio utvrđeno činjenično stanje, temeljeći ga na svakom pojedinačno izvedenom dokazu te dovodeći ih međusobno u vezu. Prihvaćanje od strane drugostupanjskog suda argumentacije izložene u prvostupanjskoj presudi, nije rezultiralo proizvoljnom odlukom drugostupanjskog suda, posebno ne u mjeri koja bi dovela u pitanje pravičnost postupka gledano u cjelini. Prihvaćanje sveobuhvatnih zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači automatski da drugostupanjski sud ignorira navode žalbe, nego pokazuje da se žalbom, u stvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drukčija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a o tome ovdje nije riječ.
8.4. Dakle, pravomoćna presuda se ne temelji samo na obrani T. M. iz prethodnog postupka, nego i na materijalnim dokazima čija je vjerodostojnost pravilno cijenjena i koji su dovedeni u međusobnu vezu te u vezu s navedenom obranom. Slijedom toga, i zaključci o dokazanosti navoda optužbe pravilno su izvedeni i valjano obrazloženi. Stoga nije u pravu osuđenik kada u svom zahtjevu tvrdi da je drugostupanjski sud povrijedio i njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku, jer je drugostupanjski sud dao jasne razloge za svoju odluke i detaljne odgovore na bitne žalbene prigovore, u potpunosti zadovoljivši kriterije nužne za valjano obrazloženu odluku. Slijedom toga, u drugostupanjskoj presudi nije ostvarena povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., kao niti povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP/08., koju osuđenik u svom zahtjevu ne označava na opisani način, ali iz sadržaja zahtjeva proizlazi da se radi o upravo spomenutoj povredi.
8.5. Osuđenikovo neslaganje s argumentima i zaključcima drugostupanjskog suda, u stvari se odnosi na njegovo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pobijanoj pravomoćnoj presudi, a iz tih se razloga, kao što je to već navedeno u ovoj odluci, ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi.
9. Slijedom svega navedenog, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističe u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne, zbog čega je trebalo osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP/08., odlučiti kao u izreci. Uslijed takve odluke, nije bilo mjesta za primjenu članka 518. stavka 5. ZKP/08., kako je to predloženo u zahtjevu.
Damir Kos, v.r.