Posl.br. P. 527/2023
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Dubrovniku po sucu Kate Ogresta Jović u pravnoj stvari tužitelja KĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Dubravko Arapović, odvjetnik iz [adresa] , protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Josip Mađarić, odvjetnik iz Zagreba, radi Obvezno - isplata, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 02. srpnja 2026. godine, dana 8. rujna 2026.
R i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva istaknuta u podnesku od 28. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.993,25 EUR u roku od 15 dana i od prijetnjom ovrhe
II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu preko dosuđenog u točki I izreke - do zatraženog podneskom od 28. travnja 2026. kao neosnovan -dakle iznos od 12.954,96 EUR- sa zateznom kamatom koja nije obuhvaćena točkom I izreke.
III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja u iznosu od 1.284,56 EUR istaknuto prigovorom radi prebijanja
IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju materijalni trošak ovog postupka u iznosu 500 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 8. rujna 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku 15 dana.
V. U odnosu na troškove ovog postupka koji se odnose na zastupanje po punomoćnicima svaka strana snosi svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj:069-50- 3194776 koji je solemniziran pred javnom bilježnicom Lucijom Carić iz Dubrovnika dana 27.prosinca 2005.godine pod posl.br.OU1112/05-1. Predmetnim ugovorom sklopljenim između stranaka tužitelj se kao korisnik kredita obvezao tuženiku iznos kredita u visini od 216.085,00CHF vraćati kroz 360mjesečnaanuitetačiju visinu određuje tuženik planom otplate. Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF),u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Tužitelj je s tuženikom sklopio Dodatak broj konv- 01/2016.U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno niti pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dana 03.09.2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica-švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013),rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno u ovoj tužbi, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito Tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koje je isti preplatio uslijed ništetnih odredbi o promjeni valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to ukupan iznos od 12.642,01EUR (94.535,92kn) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate. Tužitelj također, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predlaže provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tužitelj u prilogu dostavlja svu daljnju dokumentaciju temeljem koje se mogu izračunati iznosi i razdoblja povećanih anuiteta u kunama te iznosi preostale glavnice na dan konačne otplate kredita. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koje je tužitelj preplatio temeljem ništetnih odredbi, a imajući uvidu učinak instituta ništetnosti sukladno čl.323.Zakona o obveznim odnosima. Također, ugovorena mjesna nadležnost iz Ugovora o kreditu je nepoštena i ništetna odredba, koja za posljedicu ima izberivu nadležnost. Banke su u svojim tipskim, standardiziranim obrascima ugovora uglavile odredbe o mjesnoj nadležnosti putem koje su u slučaju spora ugovarale mjesnu nadležnost suda koji se nalazi na području na kojem banka ima svoje sjedište, a što je nerijetko bilo van mjesta u kojem potrošač ima svoje prebivalište, te mu je time znatno otežan pristup sudu jer putovanja generiraju dodatne putne troškove za potrošača, kao i troškove izbivanja sa radnog mjesta, povrh odvjetničkih i sudskih troškova. Odredbom članka 49. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. O nepoštenosti i ništetnosti tako ugovorene mjesne nadležnosti postoji već brojna pravomoćna sudska praksa u korist potrošača.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 16.12.2005. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 069-50-3194776 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 216.085,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Stranke su dana 02.02.2016.g. sklopile DODATAK broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3194776, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja . Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. U odnosu na provedenu konverziju Člankom 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tužitelj i tuženik su dana 02.02.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV- 01/2016ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka.
3. Tuženik u podnesku od 13. travnja 2026. navodi da je vještaku dano u zadatak utvrditi:
- kolike je iznose tužitelj preplatio na ime tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, sve do konverzije
- zatezne kamate na tako preplaćene iznose,
- rekapitulirati potraživanja
- očitovati se je li konverzija sačinjena sukladno ZID ZPK/15
Vještak je matematički utvrdio da preplata zbog promjene tečaja CHF do konverzije iznosi 12.954,96 EUR, dok je tužitelj manje platio 1.284,56 EUR. Zakonske zatezne kamate na navedeni iznos izračunate do konverzije iznose 3.993,25 EUR. Prilikom konverzije utvrđen je manjak uplata. Vještak utvrđuje da je konverzija sačinjena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Tužena ne prigovara nalazu i mišljenju vještaka. Tužena ujedno specificira prigovor radi prebijanja na iznos od 1.284,56 EUR s osnova manjka utvrđenog vještačenjem, a temeljem negativne tečajne razlike.
U ovom postupku tužitelj polazi od stavova i zahtjeva za izračun različitim od onih naloženih ZID ZPK kao propisom prisilne prirode upravo u odnosu na tuženika, dok je isti bio dispozitivne prirode u odnosu na tužitelja. Stoga tuženik ustraje pri osporavanju osnova tužitelja u ovom postupku. Tuženik je proveo konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15 (NN 102/15) koji je za cilj imao otkloniti nepoštene poslovne prakse vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR, odnosno cilj ZID ZPK/15 bio je korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR. Sukladno odredbama ZIDZPK/15 tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR. Ugovorne strane su Dodatkom broj Konv-01/2016 suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodatka tužitelj je priznao dug, dakle tužitelj neosnovano potražuje razliku obzirom da se ranije potpisom Dodatka usuglasio i sa iznosom duga i sa konverzijom. Dodatak je sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji je izričito i detaljno propisivao način konverzije i koji u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Dodatak sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca. Presuda i rješenje VSRH, Rev 9/2025-2 od 15. srpnja 2025. tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 LGU, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi članka 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz članka 19.c stavka 1. točka 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva u točki I. svog zahtjeva unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi članka 19.c u vezi s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.“
4. Tužitelj u podnesku od 28. travnja 2026., navodi da nema primjedbi na zaprimljeni nalaz i mišljenje, obzirom da je izrađen u cijelosti u skladu s pravilima struke i spisu priležećoj dokumentaciji. Slijedom svega, razvidno je da je financijskim vještačenjem utvrđen iznos preplate u visini od 16.948,21 EUR te tužitelj ovim putem preinačuje tužbeni zahtjev nakon provedbe financijskog vještačenja na što je izričito ovlašten zaključkom usvojenim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu dana 26. studenog 2021. godine, posl.br.Su IV-162/2021.
5. Tuženik u podnesku od 4. svibnja 2026., navodi da Tužitelj u tužbi traži isplatu iznosa od 12.642,01 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose od dana plaćanja do isplate.
Nadalje, kako tužitelj podneskom od 28.04.2026. potražuje iznos od 16.948,21 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja također teče na svaki pojedinačno naveden iznos pa do isplate. Povećanje visine tužena smatra nedopuštenim nakon zaključenja prethodnog postupka te se istome protivi. Tužena za povišeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja. Prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), određeno je da se zastara prekida (i) podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom p rotiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom (i) radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 214. ZOO-a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Prema ustaljenoj i čvrstoj praksi revizijskog suda o zastari u slučaju preinake tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva, u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP -a, pri ocjeni prigovora zastare, treba imati u vidu da prekid zastarijevanja za preinačeni dio zahtjeva nastupa tek podnošenjem preinačenog zahtjeva, a ne podnošenjem tužbe. (Takvo je pravno shvaćanje izraženo u brojnim odlukama ovog suda, primjerice broj Rev -x 249/2009 od 16. svibnja 2012., broj Rev 21/2010 od 17. siječnja 2012., broj Rev -r 1454/2010 od 8. prosinca 2010., broj Revr 1797/2010-2 od 19. ožujka 2013., broj Rev- r 1460/2013-2 od 24. siječnja 2017., broj Rev-x 848/2014 od 24. veljače 2015., broj Rev-x 985/2017-2 od 5. ožujka 2019. i dr.) Nadalje, osim što tužitelj povisuje svoj tužbeni zahtjev on ujedno i potražuje dvostruku zakonsku kamata unatoč zabrani anatocizma. Naime, iznos koji podneskom od 28.04.2026. potražuje odgovara zbroju iznosa od 12.954,96 EUR + 3.993,25 EUR = 16.948,21 EUR. Iznos od 12.954,96 EUR je preplata zbog promjene tečaja CHF do konverzije. Iznos od 3.993,25 EUR su zakonske zatezne kamate na gore navedeni iznos obračunate od pojedinačne uplate do konverzije! Dakle, daljnje zakonske zatezne kamate na preplatu zbog promjene tečaja CHF mogu teći tek od dana izvršenja konverzije, a dok na već prethodno obračunate zakonske zatezne kamate (iznos od 3.993,25 EUR) uopće više ne mogu teći! Tuženik se protivi i takvom povišenju tužbenog zahtjeva, odnosno preinaci. Tuženik i dalje ostaje kod prigovora radi prebijanja u iznosu od 1.284,56 EUR s osnova negativne tečajne razlike.
6. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja, pregledao pravno-relevantne isprave priložene u spisu, te proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakin ji ĆĐ saslušao vještakinju, djelatnicu banke ŽĐ.
7 Tužitelj KĐ na saslušanju od 22. svibnja 2024. izjavljuje da je odabrao banku tuženika jer kada je Vulix gradio stanove upravo je isti bio vezan za banku tuženika. Vulix mu je garantirao hipoteku. Kredit je digao u svrhu kupnje stana i za tu svrhu ga i iskoristio i nikakvu drugu. To je stan u kojem živi. Taj stan ni je nikad iznajmljivao. Oženjen je i ima dvoje djece koji su u doba podizanja kredita bili maloljetni. Najmanja rata je bila oko 4.000,00 - 4.500,00 kuna, a nakon toga se rata udvostručila. Bilo im je teško jer je on jedini bio zaposlen u obitelji, supruga nije radila, a kao što je rekao djeca su tada bila maloljetna. Na pitanje je li pročitao ugovor o kreditu navodi da mu je u ono doba bilo bitno dobiti kredit da može kupiti stan. Tražio je kredit u kunama, međutim upravo su mu referenti ponudili kredit u valuti CHF rekavši da je to najbolja kamatna stopa. Nije bio u mogućnosti ništa ispregovarati, kredit je bio "uzmi ili ostavi". Nitko na banci mu nije rekao da bi valuta CHF mogla drastično porasti. Kući je dobivao obavijesti, vidio je da rata raste ali nije ništa išao pitati u banku ali je slušao na tv-u što se događa sa kreditima u CHF. Javni bilježnik mu nije ništa rastumačio. Na pitanje zna li što je valutna klauzula odgovara da je kuhar. Kada je bila konverzija njega su zvali i z banke ponudili su mu konverziju u eurima, ugovor je također bio spreman. Mislio je da će mu nakon konverzije biti lakše, na konverziju je gledao kao na slamčicu spasa, međutim, čak je i jedno vrijeme bilo lakše, ali mora reći da se konverzijom ne smatra obeštećen, smatra da mu je banka dužna zato i jest na sudu. Na upit punomoćnika tužitelja je li još uvijek vraća kredit odgovara "da, do 2030. godine". Da li smatra da je pretplatio taj kredit odgovara "smatra". Na upit punomoćnika tuženika da li je pročitao dodatak o konverziji u ugovoru o kreditu i je li znao što dodatkom ugovara odgovara "nije".
8. Svjedokinja ŽĐ na saslušanju 22. svibnja 2024. iskazuje da je zaposlena u banci tuženika od 2001. godine. Poznaje tužitelja. Nije referent za kredite niti je ikada bila. Gledala je dokumentaciju tužitelja, kredit je odobren u Zagrebu, zato što je bilo projektno financiranje, pa je odobrila centrala u Zagrebu, tada su bili podružnica a sada su poslovnica. Nisu imali ništa s tim kreditom. Samo je klijent kod njih predavao papire za kredit. Kreditni referent uvijek obrađuje kredit i nitko drugi. U vrijeme kada je tužitelj digao kredit nije se moglo predvidjeti što će se dogoditi sa valutom CHF. U vrijeme kada je tužitelj podizao kredit krediti su se nudili i u drug im kreditima ne samo u CHF.
Poslovnica su od 2019. godine.
9. U rješenju o vještačenju od 2. srpnja 2025., zadatak vještaku je bio:
1.Izraditi izračun preplaćenog tečaja u svakom pojedinom anuitetu na način da se u svakom naplaćenom anuitetu izračuna razlika cijelog anuiteta koji je naplaćen i anuiteta kakav je trebao biti naplaćen po tečaju realizacije kredita, iskazati pozitivne i negativne razlike.
2. Izraditi izračun ukupnih zakonskih zateznih kamata koje su tekle na iznose pod točkama 1. i 2 sve do dana provedene konverzije.
3. Izraditi izračun razlike koja se dobije tako da se od ukupnih zateznih kamata navedenih pod točkom 4. odbije eventualna pretplata priznata u konverziji, u skladu s člankom 172. Zakona o obveznim odnosima, a ukoliko ukupno utvrđeni iznos zakonskih zateznih kamata nije dovoljan da bi se izvršio prijeboj eventualno utvrđene pretplate iz konverzije, preostali iznos je potrebno kompenzirati s glavnicom preplaćenih iznosa na preostali iznos glavnice nakon odbitka pretplate utvrđene konverzijom, teku zakonske zatezne kamate, počev od dana sklapanja konverzije pa sve do isplate.
5. Izjasniti se je li konverzija provedena u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju.
10. U nalazu i mišljenju vještakinje od 9. travnja 2026., razvodno je da preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 97.609,30 HRK, odnosno 12.954,96 EUR (tab. 3). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznosi 9.678,31 HRK, odnosno 1.284,56 EUR (tab. 3). Zatezna kamata na preplatu tečaja do konverzije 30.09.2015. iznosi 3.993,25 EUR (tab. 4). Razlika između preplate tečaja i zatezne kamate na pretplate tečaja do 30.09.2015. i
preplate u konverziji (manjak u konverziji, u ovom slučaju) iznosi 16.948,21 EUR (tab. 5). Na temelju dokumentacije iz spisa može se tvrditi da je konverzija provedena u skladu sa čl. 19. c. st.1 ZIDZPK/15.
10.1. Kako nitko od stranaka nije prigovarao nalazu i mišljenju to nije bilo potrebno saslušavati vještakinju.
11. Iz ugovora o kreditu između kreditora Raiffeisenbank Austria d.d. i korisnika kredita KĐ, sudužnik LĐ i založnog dužnika VULIX d.o.o. Iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 216.085,00 (dvjestošesnaesttisućaosamdesetpet švicarskih franaka) po srednjem tečaju na dan korištenja. Kamatna stopa, redovna kamata 4,95% godišnja, promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora.
11.1. Iz samog aneksa, ovim Dodatkom, temeljem odredaba čl. 19.a do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ugovorne strane izričito konstatiraju da konverzija kredita temeljem ovog Dodatka ne predstavlja obnovu iz članka 145. do 149. Zakona o obveznim odnosima, niti nagodbu iz članka 150. do 159. Zakona o obveznim odnosima, kao ni bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF, osim za dio obveze koji je ovim Dodatkom izričito ugovoren, te da sukladno tome postojeća obveza iz ugovora o kreditu konverzijom ne prestaje i ne zamjenjuje se novom obvezom.
Ugovorne strane utvrđuju kao nesporno:
- da su sklopile Osnovni ugovor, na iznos od 216,085,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća, s redovnom kamatom koja je promjenjiva, sukladno odredbama Osnovnog ugovora. Kamate stope redovne kamate i razdoblja primjene utvrđeni su u CHF otplatnim planom kredita, koji je sastavni dio prihvaćenog izračuna konverzije iz članka 19. e Zakona i nalazi se u Prilogu 1 ovog Dodatka, s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je promjenjiva u skladu s propisima, s rokom otplate 360 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća i ostalim uvjetima iz Osnovnog ugovora
- da je stanje preostalog neotplaćenog dugovanja Korisnika kredita temeljem Osnovnog ugovora, na dan 30. rujna 2015. sljedeće:
- dospjelo dugovanje: 0 0HRK, od toga glavnica 0 HRK redovna kamata 0 HRK, zatezna kamata 0 HRK, troškovi i naknade 0 HRK, pretplata 0 HRK
- preostala neotplaćena glavnica 175,921,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća
- broj preostalih anuiteta/obroka prema otplatnom planu: 244
- da tekuće referentno razdoblje prema Osnovnom ugovoru ističe dana 31. siječnja 2016.
Ugovorne strane su suglasne da temeljem izračuna konverzije kojeg je kreditor sačinio sukladno odredbama čl. 19.c. Zakona, a Korisnik kredita prihvatio:
- Početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju promjenjivom na dan isplate kredita iznosi 140.023,98 , a preostala neotplaćena glavnica kredita na primjenjivom na dan 30. rujna 2015. prije provedbe konverzije iznosi 160.908,49 EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća
- Ukupno utvrđen iznos anuiteta/obroka prema EUR otplatnom planu do 30. rujna 2015. iznosi 99.208,99 EUR. U EUR otplatnom planu koji je sastavni dio prihvaćenog izračuna konverzije i nalazi se u prilogu 2 ovog Dodatka, primijenjene su kamatne stope promjenjive redovne kamate jednake kamatnim stopama(po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koje je Kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja, u kunama s valutnom klauzulom u EUR, koje kamatne stope, promjenjive kamate korisnik Kredita prihvatom izračuna konverzije i potpisom ovog Dodatka izričito prihvaća
- Ukupni uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u EUR sukladno čl. 19. c. st. 1. točka 4. Zakona do 30. rujna 2015. iznosi 97.208,17 EUR
- Tražbina kreditora temeljem konverzije iznosi 2.000,82 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na kreditora na dan 30. rujna 2015. iznosi 15.270,40 HRK
- Preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR, nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosila bi 118.672,75 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.
12. Iz spisa je jasno razvidno da je tužitelj kao korisnik kredita, da je sklopio ugovor o kreditu te da je uplaćivao rate kredita dakle neupitan je status potrošača .
Tužitelji je potrošač koji je sklopio kredit za svoju nekretninu , u kojeg je kredit uložio dakle fizička osoba – izvan svoje trgovačke djelatnosti, obrtničke djelatnosti profesionalne djelatnosti. Dakle tužitelj podiže kredit radi stambenog pitanja u osobne svrhe. Tužitelji je dokazao status potrošača. sukladno čl 3 Zakona o zaštiti potrošača 13 Da to nije tako ne bi niti tužena pozvala tužitelja na sklapanje ugovora o konverziji Naime, bio bi nonsens kada bi tuženik osporavao svojstvo potrošača kada mu je upravo u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ponudio sklapanje ugovora o konverziji,. Dakle položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača svrha izjednačiti s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti eur. U odnosu na prednje rečeno postavlja se pitanje da li bi tuženik tužitelja ukoliko ga nije smatrao potrošačem, pozvao odnosno stavio ponudu za sklapanje Dodatka ugovora o konverziji, a odgovor se slijedom životne logike nameće sam po sebi.
14. Za istaknuti je da tužitelj uređuje tužbeni zahtjev u skladu s vještvom . Nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio ovaj sud, detaljno i precizno, isti je u cijelosti prihvaćen.
15. Ovaj sud je rješenjem u izreci dopustio predmetnu preinaku u podnesku 28 travnja 2026 a za istaknuti je da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama sukladno čl.190. st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine"
53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/1,89/14, 70/19 dalje :ZPP),ali ponovno sud navodi da se radi o usklađivanju tužbenog zahtjeva s vještvom. (tako i Vrhovni sud RH u zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenoga 2021. "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe i nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
16. Već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužiteljica, sukladno čl. 502 c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku.
U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka istog u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužiteljice da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužiteljica tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule otplaćivala anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužiteljicu kao potrošača dovela u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužiteljica kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženicu kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bila potpuno nesvjesna rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovala, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina
Da se o konkretnim odredbama ugovora o kreditu nije individualno pregovarale te da tužitelji nije bila informiran o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja te činjenice da se radi o tipskom ugovoru koji je banka unaprijed u cijelosti formulirala, a koji je prethodno tužiteljici od strane djelatnice banke predočen kao najpovoljniji u smislu manjeg iznosa mjesečnog anuiteta koji je tužiteljica dužna plaćati, što je tužiteljici kao potrošaču životno bilo odlučno, dok je banka kao stručna financijska ustanova, istoj predočila kredit kao najjeftiniji, uz mogućnost promjena zbog kamate i tečaja, no pri tome ne navodeći o čemu točno ta promjena ovisi, a još važnije u kojem rasponu bi se ista kretala, bilo u rasponu iznosa anuiteta ili postotku promjene anuiteta. Tužitelju nije predočena niti jedna informacija temeljem koje bi ista mogla znati, pa time i pristati, da se anuitet znatno mijenja tijekom otplate, pa i više od 50 %, dapače istom je kredit predočen kao najpovoljniji, vezan za valutu koja nije u primijeni u RH niti s kojom tužitelji posluje, a pogotovo ne valuti stvarnih plaćanja obveza po kreditu, pa kada se tvrdnja banka o najpovoljnijem anuitetu i najpovoljnijoj kamatnoj stopi dovedu u vezu s činjenicom da je upravo manji anuitet i manja kamatna stopa temeljni motiv sklapanja ugovora o kreditu vezanom za navedenu valutu, a da banka pri tome nije upozorila tužiteljicu da tako ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa koju banka može mijenjati temeljem vlastitih budućih, a nepoznatih odluka, temeljem kriterija koji nisu poznati tužiteljici, znači da ne postoji granica rasta anuiteta, time niti cijene kredita, jasno je da tužiteljica nije bio valjano informirana o bitnih parametrima otplate kredita.
Naime, a kako proizlazi iz odredbi ugovora o kreditu, u vezi se evidencijom otplate kredita i iskazom tužiteljice, tuženica je ovim ugovorom za uvjet odobravanja ¨najpovoljnijeg kredita¨ nametnula tužitelju odredbe ugovora o kreditu kojim buduće obveze tužitelja ovise o nepoznatom i neodređenom rasponu tečaja valute koja nije jednaka valuti isplate i otplate kredita, uz cijenu kredita koju tuženica po vlastitoj procjeni, bez mogućnosti utjecaja potrošača, može mijenjati tijekom otplate, opet u nepoznatom i neodređenom rasponu odnosno postotku.
17. Da bi ugovor predstavljao pravu volju stranaka te temelj prava i obveza stranaka ugovora isti mora biti izraz prave volje stranaka, temeljna prava i obveze stranaka po istom moraju biti jasne, a pogotovo mora biti jasna visina tražbine i način promjene iste, što u konkretnom slučaju nije. Naime, ono o čemu je tužitelj kao potrošač od tuženice kao profesionalne financijske institucije jasno obaviještena i na što je jasno pristao je iznos kredita koji joj je isplaćen, visina kamate kao cijene danog kredita, visine njene mjesečne obveze po otplatnom planu i rok obveze vraćanja danog kredita, sve uz logično znanje o mogućnosti određenih promjena zbog promjene tečaja i činjenice da je kamatna stopa određena kao promjenjiva.
Po logici stvari, sukladno načelima obveznog prava o ravnomjernosti činidbi te obvezi postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača kao slabije ugovorne strane da promjene u pravima i obveza tijekom izvršavanja ugovora neće biti značajne u smislu znatne promjene položaja potrošača te takve da dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza prema redovitom tijeku stvari.
Pri tome, tuženici je bilo ili moralo biti poznato da preuzimanje takvih obveza podrazumijeva i prethodno preispitivanje financijskih mogućnosti otplate, da je navedeni kredit potrošaču predočen kao najpovoljniji i da je realno navedeno isključivi razlog zašto je potrošač prihvatio takvu ponudu tuženice, pa je suprotno načelu savjesnosti i poštenja postupanje tuženice kojim tužitelja kao nestručnu osobu nije jasno obavijestila da ovakve odredbe ugovora za nju stvaraju sadržajno neodređenu obvezu jer ne postoji granica promjene njenih obveza po kreditu, a niti tužitelj ima mogućnost utjecaja na takve promjene. Dapače, tužitelj ničim nije osiguran od znatnog umanjenja svoje imovine zbog spornih odredbi o cijeni kredita, za razliku od tuženice koja je svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini, uz mogućnost da jednostranom odlukom, po jednostranoj procjeni i potrebi, poveća svoju cijenu, time i obvezu tužiteljicu.
18. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana za valutu CHF i kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu nepoštene u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03).
Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužiteljica bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imala pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja i kamatne stope.
No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.
Navedenim dodatkom ugovora je određena buduća otplata anuiteta na način da se mjesečni anuitet obračunava po srednjem tečaju HNB za valutu euro koji vrijedi na dan redovnog dospijeća anuiteta.
19. Iz sadržaja cjelokupnog teksta Dodatka jasno je da isti mijena dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu (u Dodatku naziva ¨Osnovni ugovor¨) na način da je potrošaču jasno predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu Sve ostale odredbe ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita), izuzev promjene broja Osnovnog ugovora o kreditu.
Iz sadržaja tekst prethodno navedenog Dodatka razvidno je da su istim nesporne uplate po kreditu uračunate u novi izračun preostale glavnice i otplatu iste vezano za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, no isto je razvidno da se niti jednom odredbom Dodatka ili pak izjavom stranaka ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužitelja tijekom otplate kredita do sklapanja Dodatka. Dapače, iz sadržaja Dodatka i poziva banke za izračun konverzije proizlazi da se istim uređuje buduća otplata već ugovorenog i isplaćenog kredita, a da se iznosi uplata po kreditu uračunavaju u novi obračun glavnice kredita i buduću otplatu iste glavnice.
20. U odnosu na značenje i učinke ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vezi s Dodatkom istog ugovora (tzv. konverzijom), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨
21. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.
22. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopila Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužiteljica pristao tzv. konverzijom.
23. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u ko jem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
24. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.
Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužiteljica zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 26. rujna 2005. sklopila ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.
Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužiteljica nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu dovedena u položaj osobe koja je prije pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristala da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekla potraživanja po ovoj osnovi.
25. Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano te sukladno zakonskim odredbama ugovorila sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no ista nije, niti je objektivno mogla, pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imala prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača.
Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.
Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.
26. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD -a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.
27. Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.
28. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C118/17 BĐ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužiteljica konverzijom pristala da tuženica zadrži taj dio njene imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.)
29. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće: (1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćan ju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. (2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti
Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano: (1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. (2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano: (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala; dok je čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
23. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još prije sklapanja Dodatka Ugovora proučiti njegove odredbe.
23.1. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.
24. Nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnosti zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužiteljice pred zakonom i sudovima jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.
25. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14, na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to: 1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača 2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu 3. pravo na pravnu zaštitu potrošača 4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača 5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa 6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.
25.1. Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.
25.2. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je tužiteljica kao potrošač izabrao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je tužiteljica kao potrošač ostvarila zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga.
25.3. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl.49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.
26. S obzirom na navedeno valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane tužiteljice kao potrošača budući da je tužiteljice kao potrošač i kao slabija ugovorna strana objektivno bila u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom je potrebno naglasiti da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.
26.1. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i 11 Poslovni broj P-1091/2025-38 pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona).
27. Prema tome, a kakav pravni stav je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., neosnovano tužiteljica potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF na temelju jednostrane odluke tuženice.
28. Međutim, drukčije je sa dijelom zahtjeva za isplatom zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim su stranke izvršile konverziju. Prema shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužiteljice na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.
29. Tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužiteljica plaćala više od početnog tečaja. Tužiteljici pripadaju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15 (točka 25. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.).
30. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužiteljici, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.
31 S obzirom da na zadatak suda kojeg je zadao vještakinji imajući na umu jasne parametre za ono što je sud smatrao da predstavlja stjecanje bez osnove po utvrđenju ništetnim odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, između ostalog dao i zadatak da izračuna zatezne kamate na pretplatu tečaja od dana plaćanja do dana provedene konverzije. Vještakinja je , jasno i pregledno, utemeljeno na podacima o stvarnim uplatama dala izračun navedenih zateznih kamata, a stranke nisu prigovorile pravilnosti obračuna, pa je isti u cijelosti prihvaćen.
32. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje utvrđeno je da je zatezna kamata na pretplatu tečaja do konverzije 3.993,25 EUR (pravno miljenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.).
33. U skladu sa čl. 31. st. 2. ZOO na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Kako u ovom postupku takav zahtjev nije podnesen do zaključena glavne rasprave, to tužiteljici na dosuđeni iznos kamata u apsolutnom iznosu ne pripada pravo na zatezne kamate.
34. Slijedom svega navedenog valjalo je tužiteljici priznati iznos u izreci točka I dok je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u preostalom dijelu , sa zateznim kamatama koje nisu dosuđene točkom I. (točka II. izreke). Kako je tužiteljica podneskom tražila iznos od ukupno zbrojeni 16.948,21 sa kamatom , a kada se od navedenog iznosa oduzme 3.993,25 EUR upravo se dobije iznos od 12.954,96 EUR koji je i odbijen u točki II sa kamatom preko dosuđene u točki I
35. U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 2 lipnja 2023 .) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su -IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.
36.Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe u odnosu na valutnu klauzulu, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) pa zastarni rok počinje teći od pravomoćnost u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 27. svibnja 2020., zastarni rok nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.
37.. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja (koji se odnosi na negativne tečajne razlike ističe se da ovaj zahtjev nije osnovan iz razloga zbog kojih nije osnovan ni zahtjev tužiteljice za isplatu razlike po osnovi promjene tečaja, . obrazloženja, pa ga je valjalo odbiti kao neosnovanog (točka III. izreke). Pretplata utvrđena konverzijom predstavlja posljedicu obračuna koji je već proveden, pa tuženik ne može istu ekonomsku posljedicu ponovno koristiti kao osnovu za umanjenje tužitel jeve tražbine jer bi njezino ponovno uračunavanje značilo dvostruko uračunavanje istog iznosa.
38 Odluka o troškovima temelji se na čl 154 st 4 Zakona o parničnom postupku Tužitelj je uspio s osnovom 100 posto, a s visinom 23 posto, kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelja bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelji zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći iznosa koji mu je dosuđen zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđeni iznos kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske,, J protiv Hrvatske koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetima u kojima je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su konvertirani u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjen juju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postojala je neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.), a koja je u konačnici razjašnjena nakon zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu. U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je tužba u konkretnom slučaju bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku. Slijedom navedenoga, sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju odstupanje od strogo matematičkog obračuna uspjeha u postupku. Zbog navedenog u odnosu na odluku o troškovima postupka koji se sastoje u zastupanju po punomoćniku odvjetniku sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove, dok je u odnosu na materijalni trošak koji se sastoji od troška vještačenja u ukupnom iznosu 500,00 EUR valjalo je priznati tužitelju u cijelosti jer je isti trošak bio neophodan radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, a imajući na umu da je osnovana osnova u cijelosti. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi članka 151. st.3. ZPP-a pa je odlučeno kao u točki IV. izreke.
U Dubrovniku, 8. rujna 2026
S u t k i nj a
Kate Ogresta Jović
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismenom u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
DN-a:
- punomoćnik tužitelja
- punomoćnik tuženika
