Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
47000 Karlovac
Poslovni broj: P-350/2026-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, u pravnoj stvari tužitelja UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 7. rujna 2026., u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice ŠU, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Davora Bartolca iz Karlovca, u zamjeni za odvjetnicu Irenu Blauhorn te punomoćnika tužene MU, odvjetničkog vježbenika kod Anamarije Udiljak, odvjetnice u Zagrebu, 8. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 12.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu, broj 9013585667, od dana 12. svibnja 2008., solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca dana 12. svibnja 2008., posl. broj: OV-7416/2008, sklopljenog između tužitelja UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu koji glasi: „korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% (slovima: jedan cijelih dvadesetpet posto) od iznosa kredita.“
II. Tužena PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, dužna je tužitelju UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 281,25 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 13. svibnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , u roku od 15 dana.
III. Tužena PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, dužna je tužitelju UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 326,25 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 8. rujna 2026. do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je 12. svibnja 2008. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu, broj 9013585667, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa], pod brojem OV-7416/2008 dana 12. svibnja 2008. kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 22.500,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Odredbom članka 12.3. predmetnog Ugovora o nenamjenskom kreditu određeno je da se „korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini 1,25% (slovima: jedan cijelih dvadesetpet posto) od iznosa kredita“. Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja dana 13. svibnja 2008., naplatila iznos od 2.040,47 HRK na ime troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a što je vidljivo iz dopisa tužene od dana 22. svibnja 2026 . Tužena je predmetnu odredbu članka 12.3. predmetnog ugovora o kreditu unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 96/2003., 46/2007., 79/2007. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegova izvršavanja, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 81. stavku 1. ZZP- a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno članku 81. stavku 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 12.3. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da se „korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini 1,25% (slovima: jedan cijelih dvadesetpet posto) od iznosa kredita“, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, iz potvrde tužene od 22. svibnja 2026. vidljivo je da je tužena dana 13. svibnja 2008. naplatila iznos od 2.040,47 kn, na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužitelj stoga smatra kako navedena odredba čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatnom predmetnog iznosa od tužitelja prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača. Iz svega navedenog, tužitelj smatra da proizlazi kako je odredba čl. 12.3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna. Stoga, tužitelj traži da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženika obveže na isplatu iznosa od 281,25 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, kao i da tuženik naknadi parnični trošak tužitelju.
2. U odgovoru na tužbu tužena osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U bitnome tužena ističe prigovor zastare kondemnatornog zahtjeva te ukazuje da posljedično ne postoji niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti. Nadalje, tužena prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Ističe kako je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9013585667 bilo izrijekom dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama. Zakon o zaštiti potrošača (nadalje u tekstu: „ZZP“) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je pretpostavke valjanosti ugovora o potrošačkom zajmu, pa je tako odredbama članaka 56., 59. i 61. ZZP-a izrijekom propisano da se ugovorom o potrošačkom zajmu zajmodavac obvezuje potrošaču staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Navodi i kako Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (nadalje u tekstu: „Pravilnik“) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. Tužena u odgovoru na tužbu navodi kako je službenik tuženika koji je ugovarao predmetni kredit tužitelju jasno iskomunicirao predmetnu odredbu o naknadi i to tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu, a isto mu je pojašnjeno i prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje, prema mišljenju tužene, jednostavnim čitanjem predmetne ugovorne odredbe može se shvatiti koje protučinidbe se plaćaju (jasno iz samog naziva) te koji je njihov ekonomski doseg (svaki prosječan potrošač sposoban je izračunati postotak od ukupnog iznosa kredita). Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i činjenicu da su zaposlenici tuženika tužitelju tijekom pregovora , ali i naknadno, pojasnili na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, iako je isto razvidno već i iz samog naziva naknade, nejasno je kako je tužitelju i dalje navodno nepoznato koji troškovi se plaćanjem ulazne naknade podmiruju. Iz svega navedenog proizlazi da je predmetna odredba jasna, uočljiva i razumljiva i da je omogućavala tužitelju da precizno odredi njezine ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da je odredba transparentna pa nije dopušteno ocjenjivati je li takva odredba poštena. Tužena navodi i kako nisu ispunjenje sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 12.3 predmetnog Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom. Naime, nejasno je u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetna odredba bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja te predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te da naloži tužitelju da mu naknadi troškove ovog postupka.
3. U dokaznom postupku, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 89-90 spisa).
3.1. Na ročištu održanom 24. srpnja 2026. tuženik je učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva navodeći kako je tužena od tužitelja naplatila iznos od 2.040,47 kn dana 13. svibnja 2008., a kako to proizlazi iz potvrde koju je izdala banka. U potvrdi banke navedeno je kako iznos od 2.040,47 HRK predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 281,25 EUR.
4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.
5. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili nenamjenski ugovor o kreditu, broj ugovora 9013585667, solemnizirano kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa], pod brojem OV-7416/2008 dana 12. svibnja 2008. kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 22.500,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 120 mjeseci, te početnu kamatu po kamatnoj stopi od 9,58% godišnje. Nadalje, nije sporno niti da je u članku 4.1. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima.
6. Nije sporno niti da su stranke u članku 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorile jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 0,50% od iznosa kredita.
7. Uvidom u potvrdu banke (list 15 spisa), sud je utvrdio da je predmetnu naknadu za obradu kredita tužena naplatila od tužitelja 13. svibnja 2008. u iznosu od 2.040,47 HRK, što je kunska protuvrijednost iznosa od 281,25 EUR.
8. U svom iskazu (list 89-90 spisa) tužitelj je naveo kako je on kod tužene podignuo kredit radi renovacije stana u kojem je živio i živi zajedno sa svojom suprugom i dvoje djece. Navodi da ga je u banci dočekao unaprijed pripremljeni ugovor te da on nije sa djelatnicima banke pregovarao o nikakvim odredbama ugovora. Navodi kako mu nisu bile pojašnjavane same odredbe ugovora o kreditu pa tako niti odredba o naknadi za obradu kredita. Nadalje navodi i kako mu nije bilo rečeno što plaćanjem te naknade on ustvari podmiruje. Tužitelj navodi kako njemu nije bilo rečeno od strane djelatnika banke da on mora platiti naknadu za obradu kredita, kao niti neke druge troškove. Tužitelj je u svom iskazu naveo kako je on predmetni ugovor letimično pročitao, ali da je zapravo najviše pažnje usmjerio na osobne podatke, visinu iznosa kredita i iznos rate te da iskreno nije pitao djelatnika banke da mu objasni spornu odredbu obzirom smatra kako je on samo takav ugovor o kreditu mogao potpisati.
8.1. Cijeneći iskaz tužitelja sud je isti prihvatio u cijelosti. Iz njegova iskaza proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije moglo pregovarati, a nije se moglo pregovarati niti o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
9. Tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 79/2007. – dalje: ZZP/07) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja , već je isti sklopljen radi renovacije stambenog prostora za život tužitelja i njegove obitelji.
10. Prema odredbi članka 74. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.
11. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 96. stavka 2. ZZP/07 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 102. stavka 1. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Odredbom članka 96. stavkom 4. ZZP/07 propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
12. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, a iz same potvrde banke (list 15 spisa), utvrđeno je da je tužena od tužitelja naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva broj 9013585667 u iznosu od 2.040,47 HRK dana 13. svibnja 2008., što je kunska protuvrijednost iznosa od 281,25 EUR. Iz iskaza tužitelja također proizlazi da se nije pregovaralo o uvjetima kredita.
13. Dakle, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbom članka 12.3. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.
14. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade, kao niti na što se točno odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. i dr. – dalje: ZOO).
15. Naime, odredbom članka 4. ZOO-a propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
16. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane .
17. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo, već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.
18. Sukladno odredbi članka 295. ZOO-a sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora, odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.
19. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP/07 obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 96. stavka 4. ZZP/07, kao i da je ta odredba iako jasna i uočljiva bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade). (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.)
20. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima .
21. Slijedom navedenog, ovaj sud je ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.
22. Obzirom je nesporno utvrđeno da je predmetnu naknadu za obradu kredita tuženik naplatio od tužitelja 13. svibnja 2008. u iznosu od 281,25 EUR to je tužitelju dosuđen zatraženi iznos od 281,25 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja iznosa, odnosno od 13. svibnja 2008. pa do isplate.
23. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
24. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
25. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još niti počela teći.
25.1. Ističe se i kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. (ZOO/05) čl. 104. st. 1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
26. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.
27. Trošak tužitelja sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 50,00 EUR, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. – dalje: Tarife/23), za sastav podneska od 14. srpnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištima od 24. srpnja 2026. i 7. rujna 2026. u iznosu od 50,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23 te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, a koji trošak valja uvećati za PDV po stopi od 25% u iznosu od 56,25 EUR. Tužitelju je nadalje priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 15,00 EUR (potvrda o uplati – list 16-17/18-19 spisa), a ne u traženom iznosu od 30,00 EUR te pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 EUR, pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 326,25 EUR, a na koji trošak je tužitelju dosuđena pripadajuća zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude i to od 8. rujna 2026. pa do isplate, slijedom čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019, 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. – u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u točki III. izreke presude.
28. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Karlovcu 8. rujna 2026.
Sudac: Zrinka Ban
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se putem ovog suda podnosi županijskom sudu, pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.
Dostavljeno:
1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu
2. Anamarija Udiljak, odvjetnica iz Zagreba
