1

Poslovni broj: Kž-604/2023-9

Poslovni broj: Kž-604/2023-9

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća, te Tomislava Brđanovića i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Z., zbog kaznenog djela iz čl. 118. st. 1. u vezi čl. 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Splitu i optuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj K-81/2022-34 od 25. svibnja 2023., u javnoj sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2024., u prisutnosti zamjenice županijske državne odvjetnice u Varaždinu Biserke Šmer- Bajt, optuženika i branitelja optuženika, T. V., odvjetnika,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I/ Djelomično se prihvaća žalba optuženog D. Z., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženi D. Z. za počinjeno kazneno djelo po čl. 118. st. 1. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju čl. 56. KZ/11 optuženiku se izriče uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od 3 (tri) godine ne počini kazneno djelo.

 

II/ U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika, po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda na način da se na temelju čl. 54. KZ/11 za slučaj opoziva uvjetne osude, optuženom D. Z., u izrečenu kaznu uračunava vrijeme lišenja slobode od 19. srpnja do 21. srpnja 2021.

 

              II/ Uslijed odluke pod I/, u povodu žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri tako da ista glasi:

 

"Na temelju čl. 69. KZ/11 optuženom D. Z. izriče se sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola može trajati do isteka vremena provjeravanja, a izvršavati će se u zdravstvenoj ili drugoj specijaliziranoj ustanovi za otklanjanje ovisnosti izvan zatvorskog sustava uz nadzor nadležnog tijela za probaciju."

 

              III/ U preostalom dijelu odbijaju se žalbe optuženog D. Z. i državnog odvjetnika u cijelosti kao neosnovane i u nepreinačenom dijelu potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1.               Pobijanom presudom prvostupanjski sud proglasio je krivim optuženog D. Z. zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela, pokušajem teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. u vezi čl. 34. KZ/11. Za počinjeno kazneno djelo optuženik je osuđen na kaznu zatvora od 2 godine, a po čl. 57. KZ/11 izrečena mu je djelomična uvjetna osuda tako da se od izrečene kazne zatvora izvršava dio kazne u trajanju od 1 godine, a dio kazne od 1 godine neće se izvršiti ako okrivljenik u roku od 3 godine ne počini kazneno djelo.

 

1.1.              Na temelju čl. 69. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, najdulje 3 godine, koja će se izvršavati za vrijeme trajanja kazne zatvora u okviru zatvorskog sustava, a potom u zdravstvenoj ili drugoj specijaliziranoj ustanovi za otklanjanje ovisnosti izvan zatvorskog sustava.

 

1.2.              Na temelju čl. 58. st. 5. KZ/11 optuženik je upozoren na posljedice neopravdanog nepridržavanja sigurnosne mjere.

 

1.3.              Na temelju čl. 148. st.1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 121/11., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08-22) optuženi D. Z. dužan je platiti trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 u ukupnom iznosu 953,13 EUR (7.181,36 kn) u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

2.              Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da županijski sud preinači pobijanu presudu u odluci o kaznenoj sankciji i optuženika osudi na kaznu zatvora.

 

2.1.              Protiv presude žali se optuženi D. Z. po branitelju T. V., odvjetniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da nadležni županijski sud preinači pobijanu presudu i optuženika oslobodi od optužbe ili osudi na blažu kaznenu sankciju, odnosno podredno ukine prvostupanjsku presudu i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3.              Optuženik je odgovorio na žalbu državnog odvjetnika, dok državni odvjetnik nije odgovorio na žalbu optuženika.

 

4.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na dužno razgledanje.

 

4.1.              Optuženik je u žalbi zatražio obavijest o drugostupanjskoj sjednici pa je održana javna drugostupanjska sjednica u prisutnosti zamjenice županijske državne odvjetnice Biserke Šmer-Bajt, optuženika i njegova branitelja, T. V., odvjetnika.

 

5.              Žalba optuženika je djelomično osnovana, žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a obje su dale povod za ispitivanje pobijane presude i po službenoj dužnosti.

 

6.              Optuženik u žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, bez oznake o kojoj se bitnoj povredi radi, a prema razlozima proizlazila bi mogućnost eventualnog podvođenja žalbenih razloga pod odredbu čl. 468. st. 2. ZKP/08, no, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, žalitelj se žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji. Ovo iz razloga jer se svi žalbeni navodi svode na osporavanje ocjene vjerodostojnosti izvedenih dokaza, prvenstveno ocjene vjerodostojnosti iskaza žrtve i svjedoka T. P., u koje razloge je inkorporirana preocjena obrane optuženika i nalaza i mišljenja vještaka A.. Izlažu se načelne tvrdnje pozivom na načelne stavove izražene u odlukama Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, no centralni dio prigovora svodi se na osporavanje pravilnosti činjeničnih utvrđenja i valjanosti razloga danih u pobijanoj presudi. Ovdje se, stoga, ne radi o ostvarenju istaknute bitne povrede, već o žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu dalje u nastavku.

 

6.1.              Ispitujući pobijanu presudu u povodu podnijete žalbe optuženika, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje koje od bitnih postupovnih povreda u pobijanoj presudi na postojanje kojih pazi po službenoj dužnosti, ali da je u pobijanoj presudi nije ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika. I ovdje valja naznačiti kako žalitelj, iako podnosi žalbu i po osnovi povrede kaznenog zakona, istu dalje ne obrazlaže.

 

7.              U pogledu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj prigovara ocjeni vjerodostojnosti iskaza žrtve i svjedoka T. P. tvrdnjom da postoji razlika između njihova iskaza u pogledu sporne odlučne činjenice na koji je način prestao napad optuženika na žrtvu. Žalitelj polazi od tvrdnje da postoji razlika između iskaza žrtve kod prvog ispitivanja kod državnog odvjetnika prema njegovom iskazu na raspravi, da postoji razlika prema obrani optuženika o načinu na koji je došlo do prestanka događaja, a i da postoji razlika prema iskazu svjedoka T. P.. U taj kontekst umeće se i ocjena nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka o broju i snazi udaraca i zaključivanje žalitelja da navedeno ne potvrđuje opis stanja za koji je žrtva navela da se nalazila nakon zadobivenih udaraca. Postupajući na ovakav način žalitelj na umjetan način, bez uporišta u stvarnom sadržaju dokaza, nastoji uvjeriti ovaj sud drugog stupnja kako je jedino ispravna ocjena dokaza ona izvedena u žalbi optuženika, a da je ocjena koju daje prvostupanjski sud nedostatna i time netočna.

 

7.1.              Žalitelj izlažući preocjenu vjerodostojnosti iskaza žrtve zanemaruje integralni sadržaj tog iskaza koji čine iskaz žrtve kod državnog odvjetnika i iskaz na raspravi koji čine jednu neproturječnu cjelinu. Žrtva u prvom iskazu ne spominje u kakvom je stanju bio nakon udaraca, a o čemu iskazuje na raspravi na temelju postavljenih pitanja o tome. Tako ovaj svjedok, ničime proturječno, u svojem kasnijem iskazu govori o bolovima, utjecaju na percepciju događaja oko sebe i na taj način objašnjava da nije čuo da li je došlo do kakve interakcije između optuženika i neke druge osobe. Inače je žrtva iskazala da je optuženik nakon što ga je udarao kamenom u glavu, stajao iznad njega i govorio "ma kome ćeš ti prijetiti", pa da je nakon toga otišao sjesti na zidić na kojem je prethodno sjedio. U taj dio iskaza uklapa se u cijelosti iskaz svjedoka T. P., koji iskazuje o nailasku na napad optuženika na žrtvu, stajanje optuženika nad žrtvom s kamenom u ruci i izgovaranje "ma kome ćeš ti prijetiti", nakon čega je od optuženika zatražio predaju kamena i naložio mu da sjedne. Optuženik u svojoj obrani negira da bi svjedok T. P., inače policijski službenik, poduzimao ikakve radnje u odnosu na njega. Vještak A. citira nalaz hitnog kirurškog pregleda žrtva, da žrtva nije gubila svijest, da događaj rekonstruira u cijelosti i da se radilo o srednje jakim udarcima kamenom u glavu od kojih je žrtva zadobila višestruke ozljede, koje u zbroju predstavljaju tjelesnu ozljedu.

 

7.2.              Ovdje valja ponajprije poći od vrste kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret. Optuženika se tereti za pokušaj kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. u vezi čl. 34. KZ/11, koje djelo je počinjeno višestrukim udaranjem kamenom u glavu žrtve od čega je ovaj zadobio tjelesnu ozljedu i stajanje nad žrtvom uz obraćanje žrtvi "ma kome ćeš ti prijetiti", a u daljnjem napadu na žrtvu je optuženika spriječio policijski službenik T. P. koji je od optuženika zatražio da mu preda kamen. Ovdje je nesporno da je optuženik nekoliko puta udario kamenom u glavu, da je žrtva pala na tlo i da je optuženik stajao nad njim i obratio mu se opisanim riječima. Optuženik tvrdi da je nakon toga bacio kamen i sjeo na zidić i pričekao dolazak policije, svjedok T. P. opisuje da je postupio na opisani način, dok se žrtva ne sjeća da bi čuo kakvo obraćanje bilo koje osobe optuženiku, to povezujući sa svojim stanjem svijesti. No, ovdje je ključan prvi dio događaja u kojem je nesporno optuženik kamenom, koji se opisuje kao dosta velik i težak, udario nekoliko puta žrtvu u glavu, udarcima srednje jačine, od čega je žrtva zadobila tjelesne ozljede, kao i sadržaj obraćanja optuženika prema žrtvi, nakon što je ovaj pao na tlo. U tome prvenstveno leži kaznena odgovornost optuženika za kazneno djelo za koje je optužen, pa žalbeno umjetno stvaranje privida nedostatka u utvrđivanju i obrazlaganju činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, ne dovodi do drugačijeg zaključka o pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, prvostupanjski sud jasno povezuje ovo nesporno postupanje optuženika sa sadržajem njegove namjere govoreći kako je upotreba kamena i udaranje žrtve u glavu podobno sredstvo i podobno mjesto na tijelu žrtve za zadavanje teških tjelesnih ozljeda, što je bilo obuhvaćeno sviješću i htijenjem optuženika. Stoga je sporedno pitanje postupanja svjedoka P., no isto je, s obzirom na uvrštenje u činjenični opis, postalo odlučnom činjenicom.

 

7.3.              I ova je odlučna činjenica, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, ispravno utvrđena i obrazložena u pobijanoj presudi. Naime, ispravno prvostupanjski sud uočava poklapanje u pretežnom dijelu iskaza tog svjedoka sa iskazom žrtve, ali i obranom optuženika. Do razlike dolazi samo u pogledu tvrdnje svjedoka o njegovoj ulozi u čitavom događaju. No, kada se pogleda cjelina iskaza ovog svjedoka, kod čega nije zanemariva činjenica da se radi o policijskom službeniku koji ima određene dužnosti i izvan službe, vidljivo je da svjedok iskazuje dosljedno i neproturječno. S druge strane iskaz žrtve ne isključuje vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka, već žrtva opisujući svoje subjektivno stanje, govori kako se tog dijela događaja ne sjeća. Točnost ovog dijela iskaza žrtve nije dovedena u pitanje sadržajem medicinske dokumentacije, koja je općenitog sadržaja i ne govori o tome što je točno žrtva opisala o tijeku događaja kod medicinske intervencije. Optuženik svakako ima interesa ublažiti opis svojeg postupanja, s utjecajem, ne na kaznenu odgovornost, već eventualnu posljedicu te odgovornosti. U tom smislu je opravdano prvostupanjski sud zaključio da je iskaz svjedoka P. vjerodostojan, kao što je vjerodostojan i iskaz žrtve, dok obrana optuženika u dijelu opisa svojeg postupanja nakon napada na žrtvu, nije vjerodostojna. U tom smislu je relevantno utvrđenje da je optuženik nakon udaranja žrtve, nakon verbalnog izričaja prema njemu, stajao nad žrtvom s kamenom u ruci, što predstavlja opasnu situaciju s potencijalnim nastavkom napada, koja opasnost je otklonjena intervencijom svjedoka P.. Ovdje je relevantna i motivacija za inkriminirano ponašanje optuženika koju ovaj opisuje kao svoju reakciju na protupravno ponašanje žrtve prema njemu, odgovor na "reketarenje" koje je žrtva dulje vrijeme poduzimala prema njemu, pa i navedeno govori kako je optuženik imao motiva i za nastavkom napada na žrtvu, u čemu ga je spriječila intervencija svjedoka P.. Iz tih razloga nije osnovana žalba optuženika po osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9.              U pogledu odluke o kaznenoj sankciji, ovaj žalitelj ističe kako je prvostupanjski sud podcijenio utvrđene olakotne okolnosti, a precijenio utvrđene otegotne okolnosti. U tom pogledu je žalitelj u pravu. Naime, prvostupanjski je sud optuženiku cijenio olakotnim da je neosuđivan, da je bio smanjeno ubrojiv, da je otac jednog maloljetnog djeteta, da se supruga optuženika oporavlja od kancerogene bolesti, djelomično je priznao počinjenje kaznenog djela, ispričao se žrtvi, izrazio je žaljenje, a žrtvi je isplatio naknadu štete u iznosu 5.000,00 kn. Optuženiku prvostupanjski sud otegotnim cijeni napad na žrtvu bez povoda i razloga, pokazao je veću agresivnost, otegotnim mu cijeni i interes žrtve za njegov kazneni progon, kao i izostanak kritičnosti koju prvostupanjski sud nalazi u dijelu obrane optuženika da je zatvorska kazna prestroga i da ne zaslužuje zatvor. Prvostupanjski sud posebno naglašava svrhu kažnjavanja smatrajući kako će se izricanjem kazne zatvora i djelomičnim izvršenjem iste ostvariti svrha kažnjavanja u općem i posebnom smislu.

 

9.1.              Navedena utvrđenja i ocjena prvostupanjskog suda o otegotnim okolnostima nisu do kraja ispravni. Optuženik se može braniti kako se želi, pa u tom smislu dati i ocjenu o tome kakvu kaznu smatra primjerenom za svoje ponašanje, u čemu se ne vidi nikakav izostanak kritičnosti. Upravo suprotno djelomično priznanje, isprika žrtvi i izvan kaznenog postupka, plaćanje štete i izraženo žaljenje ukazuju na dostatan stupanj kritičnosti na strani optuženika. To što oštećenik ima interes za kazneni progon ne predstavlja nikakvu okolnost od značaja za odluku o izboru vrste i mjere kazne optuženiku, pogotovo jer je žrtva iskazala kako ne traži izricanje zatvorske kazne optuženiku. Stav oštećenika o kaznenom progonu optuženika, kod djela za koje se goni po službenoj dužnosti je irelevantan kako za kazneni progon, a tako i za odluku o izboru vrste i mjere sankcije. Stoga navedene dvije okolnosti ne predstavljaju otegotne okolnosti. Prvostupanjski sud je smetnuo s uma da se u konkretnom slučaju radilo o pokušaju kaznenog djela, za koje se može izreći blaža kazna. Na temelju navedenih okolnosti, kao i stupnja krivnje, jačine ugrožavanja zaštićenog dobra i svrhe kažnjavanja, prvostupanjski sud nije ispravno izabrao vrstu i mjeru kazne jer broj i značenje olakotnih okolnosti, uz činjenicu da je djelo ostalo u pokušaju, ukazuje na potrebu osude optuženika na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine. Ovom će se kaznom ostvariti svrha kažnjavanja.

 

9.2.              Dio pobrojenih okolnosti, uz činjenicu da je djelo ostalo u pokušaju, upućuje na potrebu izricanja uvjetne osude optuženiku jer su ispunjene pretpostavke iz čl. 56. KZ/11. Naime, optuženik je neosuđivana osoba, oženjen, otac maloljetnog djeteta, supruga boluje od teške bolesti, djelo je ostalo u pokušaju, a nakon počinjenja djela se ispričao žrtvi i isplatio mu naknadu štete u iznosu koji je odredila žrtva. Time su ispunjene sve pretpostavke iz čl. 56. st. 2. KZ/11 za izricanje uvjetne osude optuženiku, uz određivanje roka kušnje od 3 godine, koji odgovara duljini trajanja izrečene kazne i svim okolnostima kaznenog djela, kao i ličnosti optuženika.

 

10.              Državni odvjetnik žali se u odnosu na izrečenu sankciju u pobijanoj presudi suprotnom argumentacijom od optuženika i pledira za izricanje zatvorske kazne optuženiku. Ta žalba nije osnovana upravo iz razloga zbog kojih je osnovana žalba optuženika po osnovi odluke o kaznenoj sankciji.

 

11.              Prvostupanjski je sud propustio u izrečenu kaznu optuženiku uračunati vrijeme lišenja slobode od 19. do 21. srpnja 2021., u tome se ogleda povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, pa je stoga ovaj sud drugog stupnja ispravio taj propust uračunavanjem po čl. 54. KZ/11 ovog vremena u izrečenu kaznu, za slučaj opoziva uvjetne osude.

 

12.              No, uslijed prednje odluke, o preinaci pobijane presude u odluci o kaznenoj sankciji, po službenoj dužnosti izvršena je intervencija i u odluku o sigurnosnoj mjeri, čije trajanje i način izvršenja je prilagođen izrečenoj kaznenoj sankciji u ovoj presudi suda drugog stupnja. Na temelju čl. 69. KZ/11 optuženom D. Z. izrečena je stoga sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, izvršenje koje će trajati do  proteka roka provjeravanja, izvan zatvorskog sustava uz nadzor nadležnog tijela za probaciju. Navedena je odluka posljedica preinake pobijane presude u odluci o kaznenoj sankciji i izricanja uvjetne osude. U odnosu na ovu sigurnosnu mjeri i dalje je na snazi upozorenje iz pobijane presude o mogućnosti opoziva uvjetne osude ako se optuženik bez opravdanog razloga ne podvrgne izvršenju sigurnosne mjere.

 

12.              Zbog naprijed navedenog odlučeno je kao u toč. I/ i III/ izreke na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika i u povodu te žalbe, po službenoj dužnosti; odluka pod toč. II/ donijeta je u povodu obje žalbe, po službenoj dužnosti, na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08; odluka pod toč. IV/ izreke temelji se na odredbi čl. 482. ZKP/08 na temelju utvrđenja da je žalba optuženika djelomično neosnovana, a žalba državnog odvjetnika je neosnovana u cijelosti.

 

U Varaždinu 26. ožujka 2024.