REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dr.Ante Starčevića 23.
Poslovni broj: P-876/2022
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Jadranki Klečak , u pravnoj stvari tužitelja IC, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Rozič, odvjetnik u Dubrovniku,a on po I, P i partneri d.o.o. protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Vedran Anić, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 08.srpnja 2026., dana 08. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev kojim se nalaže se Tuženiku: OTP Banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da Tužitelju: PC, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 20.511,77€ (154.545,93 kune), sukladno toč.2,3 i 4 tužbe, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose počev od 15.09. 2006. godine do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), sve u roku od 15 dana.
II. Prihvaća se eventualno kumulirani zahtjev tužitelja 1.u dijelu u kojem se nalaže Tuženiku OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da Tužitelju PC, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.991,36 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12.06.2019. do isplate.
III. Odbija se u preostalom dijelu eventualno kumuliranog zahtjev tužitelja 1 za iznos od 9.940,74€, kao neosnovan.
IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja istaknuto prigovorom radi prebijanja u iznosu od 30.216,46 kn.
V.Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.789,78 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos počev od dana 08.rujna 2026 g pa do isplate.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi predanoj na sud 12.lipnja 2019.g. navodi da je sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu koja sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke što da je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga da je valutna klauzula ništetna. Nadalje u tužbi navodi da kamata nije određena ni odrediva i da je tuženik teretio tužitelja po stopi višoj od one na koju je imao pravo i time sebi stekao korist bez osnove. Predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja,djelomično uređen podneskom 15.siječnja 2026.g.(list spisa 284-294). Naime tužitelj u tužbi ističe zahtjeve kako slijedi:
"I. Nalaže se Tuženiku: OTP banka d.d.da Tužitelju: PC, isplati iznos od 154.545,93 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose od 15.09.2006 do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se Tuženiku da Tužitelju naknadi trošak postupka s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), sve u roku od 15 dana.
EVENTUALNO KUMULIRANI ZAHTJEV 1
Ukoliko sud ne bi usvojio tužbeni zahtjev naveden pod I. gore utemeljen na navodima iz toč. 2., 3. i 4. ove tužbe, predlaže se da sud usvoji eventualno kumulirani tužbeni zahtjev utemeljen na navodima iz toč. 2., 5. i 4. ove tužbe, kako slijedi:
I. Nalaže se Tuženiku: OTP banka d.d da Tužitelju: PC, isplati iznos od 108.262,48 kn kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose počevši od 15.rujna 2006. godine do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), sve u roku od 15 dana.
EVENTUALNO KUMULIRANI ZAHTJEV 2
Ukoliko sud ne bi usvojio tužbeni zahtjev naveden pod I. gore utemeljen na navodima iz toč. 2., 3. i 4. ove tužbe, niti prethodno istaknuti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, predlaže se da sud usvoji sljedeći eventualno kumulirani tužbeni zahtjev utemeljen na navodima iz toč. 3. i 4. ove tužbe, kako slijedi:
I. Nalaže se Tuženiku: OTP banka d.d da Tužitelju: PC isplati iznos od 128.978,53 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose od 15. siječnja 2008. godine do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), sve u roku od 15 dana.
EVENTUALNO KUMULIRANI ZAHTJEV 3
Ukoliko sud ne bi usvojio tužbeni zahtjev naveden pod I. gore utemeljen na navodima iz toč. 2., 3. i 4. ove tužbe, niti ijedan od prethodno istaknutih eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva, predlaže se da sud usvoji sljedeći eventualno kumulirani tužben i zahtjev utemeljen na navodima iz toč. 5 i 4. ove tužbe, kako slijedi:
I. Nalaže se Tuženiku: OTP banka d.d da Tužitelju: PC isplati iznos od 61.529,38 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose od 15.siječnja 2008. godine do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), sve u roku od 15 dana.
EVENTUALNO KUMULIRANI ZAHTJEV 4
Ukoliko sud ne bi usvojio tužbeni zahtjev naveden pod I. gore utemeljen na navodima iz toč. 2., 3. i 4. ove tužbe, niti ijedan od prethodno istaknutih eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva smatrajući da se iznos koji Tužitelj potražuje po ovoj Tužbi ima umanjiti za iznos koji je Tužitelj eventualno stekao od Tuženika sukladno dodatku Ugovoru koje su isti sklopili temeljem odredba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15), predlaže se da sud svoji sljedeći eventualno kumulirani zahtjev kako slijedi:
I. Nalaže se Tuženiku: OTP banka d.d da Tužitelju: PC isplati iznos, nadnevak dospijeća istih tužitelj će odrediti nakon što se provede prdloženo vještaćenje zahedno sa pripadajućim zakonskim zeteznim kamatama , sve u roku od 15 dana."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu predanom na sud 01.08.2019 g. ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, nadalje ističe da je tužba nerazumljiva i stoga nepodesna za daljnje raspravljanje, u svakom slučaju protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan te naknadno podnekom ističe i prigovor radi prebijanja u iznosu od 30.216,46 kn s osnove pretplate u konverziji. Što se tiče merituma, tužbeni zahtjev u cijelosti je neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i načinu promjene kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući i prešućujući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu“ (potcrtao tuženik) denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR svaženjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primjenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu broj 060705488409 (list spisa 14-19), Dodatak Ugovoru o kreditu (list spisa 39-41), Potvrdu o oznosu pretplate po konvertiranom kreditu (list spisa 42-), amortizacijski plan (list spisa 67-90), Obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (list spisa 91-94), promet po računu (95-97), otplatni plan (list 143-154), pregled uplata (155-164), promet po računu (list 165-170), saslušao tužitelja (list spisa 208-209), proveo financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Stefani Gardašanić, izvršio uvid i pročitao nalaz i mišljenje vještaka i usmeno saslušao vještakinju (list 220-250, 300).
4. U odnosu na prigovor nerazumljive tužbe ističe se da tužba tužitelja sukladno čl. 186 i čl.109.ZPP-a sadrži sve što je potrebno da bi spo istoj moglo postupati odnosno sadrži odeđen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev te dokaze kojima se utvrđuju te činjenice kao i druge podatke propisane čl.106.ZPP-a.
5. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane tuženika nije osnovan. Prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 05. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema prednjoj odredbi, opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:
-ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo
-mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i
-mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
Direktiva EU nema pravnu snagu Uredbe koja je za obvezujući zakonodavni akt, već utvrđuje cilj koje države članice moraju ostvariti. RH je kao država članica EU navedenu Direktivu implementirala u svoje zakonodavstvo, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15; dalje: ZZP).
Člankom 49. spomenutog Zakona, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Odredbom čl. 50 istog Zakona navedene su taksativno ugovorene odredbe, koje se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP-a mogu smatrati nepoštenima, dok je odredbom čl. 55. propisano da bi pravna posljedica nepoštene odredbe potrošačkog ugovora bila njena ništetnost.
Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08). Konačno, Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje ZPK) u članku 19.l je propisana nadležnost suda te je predviđeno (stavkom 1) da u sporovima ko ji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.Stavak 4. propisuje da se od odredbi stavaka 1 članka može se odstupiti samo sporazumom:1. koji je sklopljen nakon nastanka spora, 2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. ovoga članka ili 3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države. Imajući u vidu sve naprijed izneseno, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika predstavlja situaciju iz toč. 19. čl. 50. ZZP-a, pa budući da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u čl. 51. ZZP-a takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Ovo stoga što je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača -tužitelja, tužitelju je otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Nadalje, riječ je o tipskom, adhezijskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, te je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama, s obzirom na činjenicu da je ugovorna pozicija tuženika znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja. Što se posljednjeg kriterija cit. Direktive tiče, sud je uzeo u obzir položaj tužitelja kao potrošača, činjenicu da je što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti riječ o osobi koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Sud je posebno imao u vidu činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici pravnog prednika tuženika u Dubrovniku, da je tužitelj osoba sa prebivalištem na području [adresa], te bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju. Naime, iako je u konkretnom slučaju pravni odnos između stranaka nastao 2005. godine odnosno prije 1. srpnja 2013. kada je Republika Hrvatska ušla u Europsku uniju te se ne bi neposredno primjenjivalo pravo Europske unije postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njezine pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je bio u primjeni od 2005. godine (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.).Dakle, po ocjeni ovog suda trebalo je primijeniti navedenu Direktivu budući da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12.) sadrži odredbe koje su u skladu sa navedenim aktom te se navedena Direktiva ima primijeniti kao nacionalni propis.Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu naprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Prema odredbi čl. 6. Direktive države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.). U skladu s gornjim odredbama Direktive i prema odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje ZZP) koji je b io na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unapr ijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. U pogledu činjenice da odredba čl. 19.l st. 1. ZPK nije bila propisana u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu valja reći je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP. S obzirom na to da ova odredba uređuje nadležnost sudova, njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kad je nastao ugovor u vezi s kojim nastane spor, već o tome kad je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj pos tupak je pokrenut 12. lipnja 2019., dakle nakon stupanja na snagu navedene odredbe koja je stupila na snagu 30. rujna 2015.Slijedom naprijed izloženog sud nalazi da je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda neosnovan.
6. Iz ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika proizlazi da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u protuvrijednosti 125.360,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita, a kredit se odobrava za kupovinu i adaptaciju stana. Odredbom članka 3. tog ugovora je ugovoreno da se obračunavaju kamate od 4,89 % mjesečno, te da je kamatna stopa promjenjiva.Promjena se vrši izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.
7. U postupku je saslušan tužitelj koji je iskazao da je kredit podigao za obnovu obiteljske kuće 2006. godine.Po preporuci otišao je u OTP Banku, tamo su ponudili ugovor o kreditu u švicarskim francima kao najpovoljniju opciju te ga obavijestili što sve od dokumentacije trebam dostaviti. Pripremili su ugovor kojeg je pročitao međutim onako kako su mu ponudili tako je i prihvatio. Znao je da uzima kredit s promjenjivom kamatnom stopom međutim nije bilo posebnog obrazloženja vezano za parametre od kojih bi zavisila promjena te kamatne stope niti su mi spominjali utjecaj valutne klauzule na sam iznos rate kredita. U to doba bio je zaposlen kao poštar u pošti Doli. Plaća mu je iznosila oko 5.200,00 kuna. Početna rata kredita je bila oko 3.200,00 kuna da bi do konca iduće godine došla i do 5.800,00 kuna. Banka je pismeno slala obavijesti da je kamatna stopa porasla odnosno da je došlo do promjene, bez posebnih obrazloženja čemu je tome tako. Kada se počelo govoriti o konverziji o tome je bio informiran putem medija te je iz banke dobio preporuku da sklopi takav dodatak ugovoru s tim da opet nije imao potpunu i pravu informaciju već isključivo ono što je mogao saznati iz medija. Banka je po svojoj proceduri napravila dodatak ugovoru koji su potpisali. Da nje sklopio taj sporazum ne bi mogao samostalno vraćati kredit, bio bi prinuđen posuđivati novce. Kredit još uvijek otplaćuje a kredit ističe 2031. godine. Kod javnog bilježnika je bila solemnizacija ugovora o kreditu, nije nitko ništa objašnjavao. U vrijeme dizanja kredita nisam imao nikakvih dodatnih primanja primjerice iz turizma. Imali smo krave pa je žena prodavala sir. U vrijem kada sam dizao kredit kamatna stopa je bila nešto niža od 5 posto a što se meni činilo primjerenim za naše prilike a inače nisam često dizao kredite pa nemam spoznaje vezano za kamatne stope. Vjerojatno sam od banke dobio ponudu za konverziju koju i shvatio sam da se valutna klauzula mijenjanja iz CHF u EUR ali mi nije bilo sasvim jasno što ću i koliko s time dobiti. Ne sjećam se koliko je bila priznata pretplata prema ugovoru o konverziji. Mislim da su za taj iznos koji je bio preplaćen bile umanjen rate kredita.
8. U ovoj pravnoj stvari provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji Stefani Garadšanić koja u svom nalazu i mišljenju navodi da bi tužena s osnove više plačene kamate stekla 7.065,82€, s osnove pretplate tečaja 10.866,28€ , da ukupna pretplata kamate i tečaja iznosi 17.932,10€,a zatezna kamata na pretplatu kamate i tečaja od dana plačanja do dana provedene konverzije iznosi 7.991,36€ .
9. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.
10. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
11. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
12. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača,7 Poslovni broj: 90 P-2826/2019 a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
14. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru nalazeći njegov iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim.
15. Kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.
16. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je tužitelju dao takve obavijesti, takvu tvrdnju ovaj sud nalazi neosnovanom, budući da suprotno proizlazi iz iskaza samog tužitelja, kome je sud, kako je to već navedeno, u cijelosti poklonio vjeru.
17. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
18. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl.22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.
19. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.
20. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku
– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.
21. Međutim, ništavost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platiotrgovcu na temelju nepoštene odredbe.
22. Tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je njezin prednik s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
23.Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 20.siječnja 2016. proveli postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.
24. Čitanjem Aneks uz ugovoru o kreditu utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice i kamate na dan dospijeća, te je utvrđeno da preostala glavnica na dan 15.siječnja 2016., denomirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR iznosi 63.427,20 EUR. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Iz Dodatka je razvidno da su prijašnje uplate po kreditu uračunate u novi izračun glavnice, ali se niti jednom odredbom ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužitelja tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.
25. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, u daljnjem tekstu ZID ZPK/15), ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
26.U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne, stope, sve temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Aneks ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.
27.Valja naglasiti da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR.
28.U odnosu na praksu Suda EU u određenim predmetima, valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.
29.Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Dodatka Ugovora proučiti njegove odredbe.
29.1. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.
29.2. Nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnosti zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke.Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.
30. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu sa odredbama ZID ZPK/15, a čiji ugovori o kreditu su sadržavali ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća posl. br. Rev-457/2025 od 27.05.2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljenog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji“.
31. Prema tome, s obzirom na konverziju koja je provedena po odredbama ZID ZPK/15, tužiteljica uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu. ima pravo samo na zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koje zatezne kamate su tekle od dana preplate svakog pojedinog anuiteta pa do izvršene konverzijom kredita.
32. Nisu osnovani tuženikovi navodi o tome da je tužiteljev restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) za restitucijski zahtjev potrošača u pogledu ništetne jednostrano promjenjive kamatne stope računa od 13.06.2014., dok se u pogledu ništetne valutne računa od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost tih ugovornih odredbi u odnosu na tuženika. Budući da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 12.06.2019., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.
33.Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužitelj do dana konverzije preplatio zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj sopi i valutnoj klauzuli provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Stefani Gardašanić iz Mačus d.o.o. Vještakinja je sačinila pisani nalaz od 18.12.2025. (str.220-278 spisa) koji je jasan, obrazložen i neproturječan te je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost. Stranke su imale primjedbe na nalaz vještaka odnosno tužitelj na zadatak suda postavljen vještakinji, a tuženik na metodološki pristp pri izradi nalaza.
33.1. Što se tiče primjedbi tužitelja valja naglasiiti da prema čl.259. ZPP -a, sud rukovodi vještaćenjem što znači da određuje zadatak vještaku, pa okolnost što tužitelj smatra da bi zadatak trebao biti drugačije određen ne utječe na pravilnost izračuna vještačenje.
33.2. Vještakinja je usmeno saslušana na ročištu 8.srpnja 2026.g. te u odnosu na primjedbe tuženika u cijelosti ostala kao kod pisano izrađenog nalaza i mišljenja te u cijelosti otklonila prigovore tuženika na način izračuna, dok tuženik nije pristupio ročištu na koje je bio uredno pozvan.
34. U navedenom nalazu vještakinja je izračunala da zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe u CHF, i to od dana svakog pojedinačnog plaćanja pa do provedene konverzije, iznose ukupno 7.991,36 EUR.
35.Slijedom navedenoga – polazeći od pravnog shvaćanja proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026. – sud utvrđuje da tužitelj uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu, nakon izvršene konverzije, ima pravo na isplatu daljnjeg iznosa od 7.991,36 EUR, što predstavlja zatezne kamate na stvarnu preplatu izražene u apsolutnom iznosu, koje su obračunate od svake pojedinačne preplate pa do provedene konverzije..
36. U skladu sa čl. 31. st. 2. ZOO na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužba u ovom predmetu je podnesena 12.06.2019., pa stoga tužitelj na navedeni obračunati iznos zatezne kamate od 7.991,36 EUR, ima pravo na daljnju procesnu kamatu od 12.06.2019.
37.Slijedom svega navedenoga sud utvrđuje da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu 7.991,36 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12.06.2019. do isplate pa ga je u tom dijelu valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.
37.1. Time tužitelju nije dosuđeno nešto drugo niti više od onoga što je u ovom predmetu utužio eventualno kumuliranim zahtjevom broj 1. (prema podnesku od 15.01.2026) Naime tužitelj u ovoj parnici kao potrošač zahtijeva punu (maksimalnu) novčanu restituciju zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama na onaj novčani iznos koji mu pripada po osnovi restitucije. Stoga kada je ovaj sud tužbeni zahtjev utvrdio osnovanim za iznos od 7.991,36 EUR sa zateznim kamatama od 12.06.2019., time je po službenoj dužnosti primjenjivao materijalno pravo u okviru činjeničnih navoda tužitelja i unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva.
38. S druge strane, imajući u vidu pravno shvaćanje proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026., tužbeni zahtjev u pogledu restitucije zbog ništetnosti valutne klauzule nije osnovan u preostalom dijelu eventualno kumuliranog kondemnatorni zahtjev 1 (razlika do tzv. pune restitucije), pa ga je u tom dijelu valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom III. izreke.
39.Tužitelj je podneskom s obzirom na nalaz i mišljenje sudske vještakinje uredio dio zahtjeva: I. kumulirani tužbeni zahtjev tako sud naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 17.932,10 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako je to navedeno u podnesku, prema zakonskoj stopi, te III. kumulirani tužbeni zahtjev tako zahtjeva da su naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 7.065,82 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečine iznose navedene u podnesku prema zakonskoj kamatnoj stopi.
40.Tužitelj glavnim kondemnatornih zahtjevom potražuje od tuženika povrat više stečenog uz pripadajuće zatezne kamate po osnovi terećenja tužitelja pozivom na valutnu klauzulu u CHF i stopu kamate višu od stope kamate propisane člankom 26. st.3. ZOO-a. Dakle, ovim zahtjevom tužitelj potražuje razliku u kamatnoj stopi koju je tuženik naplaćivao od one na koju bi imala pravo u slučaju kada kamatna stopa nije određena pa se po zakonu treba primijeniti kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata. Dok prvim kumuliranim zahtjevom potražuje u ovom postupku vještačenjem utvrđenu razliku koja je obračunata na osnovu kamatne stope koja je ugovorena, i to 4,89% odnosno nakon 1.1. 2014. 3,23%.
40.1.Sud smatra da u konkretnom slučaju, a što je već ranije obrazloženo, tužitelju jedino ono što je bilo određeno i poznato to je kamatna stopa koja je ugovorena (4,89%) i početni tečaj te je ista bila jasna i u navedenom dijelu odredba ugovor o kreditu nije ništetna pa se kao dovoljno jasan parametar ima primijeniti na pravni odnos među strankama, uz primjenu zakonske kamate od 3,23% koja je bila određena u odnosu na potrošače u svezi stambenih kredita, nakon 1. siječnja 2014. Dakle, prema stavu ovog suda ne radi se o dijelu koji je utvrđen ništetnim pa da kamatna stopa ne bi bila neodređena, a u kojem slučaju bi došlo tek do primjene odredbe članka 26. st.3. ZOO-a. Prema tome, sud smatra tužiteljev zahtjev za dopunom vještačenja u smislu izračuna navedenih parametara suvišnim pa ga nije odlučio provesti, a ovakav glavni kondemnatorni zahtjev tužiteljice je valjalo odbiti kao neosnovan. Iz istih razloga sud je odlučio ne provesti dopunu kako je to predložio tuženik izračunom na način da se primjeni kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora.
40.2. Stoga je valjalo prihvatiti kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja kako je odlučeno u toč. II. Izreke presude pri čemu je visina tražbine utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Stefani Gardašanić, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije odnosno odbiti u preostalom dijelu eventualno kumuliranog zahtjeva 1 (uređen podneskom od 15.01.2026) i presuditi kao u toč. III izreke.
41. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.Odlučujući o tuženikovom prigovoru radi prebijanja koji tuženik sud je utvrdio da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužiteljiu po osnovi dvostruke plateži u iznosu od 30.216,46 kn, poradi čega je u izreci ove presude, ovo sukladno čl. 338. st. 3. ZPP sud i utvrdio da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju.Naime, nedvojbeno je da tuženik priznao i isplatio tužitelju s osnova konverzije odnosno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju navedeni iznos pa time tužitelj nije ništa neosnovano primio budući je tužitelj isplatu po ugovoru o kreditu vršio kao ispunjenje svoje ugovorne obveze na vraćanje anuiteta kredita prema odredbi koja je utvrđena kao nepoštena i time ništetna dok je tuženik isti Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu trgovca, a ne potrošača. Prilikom izrade nalaza i mišljenja stalna sudska vještakinja Stefani Garadšanić je iznos priznat u konverziji oduzela od ukupnog iznosa pretplate tečaja i zateznih kamata na pretplatu tečaja te taj iznos nije dva puta priznat tužitelju odnosno nema govora o dvostrukoj plateži tuženika prema tužitelju.. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u toč. IV izreke.
41.Kvalitativno i kvantitativno tužitelj je u sporu uspio sa 69,48% (100% pravna osnova, 38,96% visina), a tuženik sa 30,52%. S obzirom na takav djelomičan uspjeh u sporu, doslovnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP tužitelj ne bi bila dužna tuženiku naknaditi nikakve troškove postupka, već bi tuženik bio dužan njemu naknaditi troškove postupka, ali u značajno sniženom postotku i to samo 69,48% njegovih troškova postupka.
42.Nije sporno da pravilo iz čl. 154. st. 2. ZPP ima legitiman cilj, koji se sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Međutim, valja imati na umu da se u ovoj parnici radilo o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnih ugovornih odredbi koje je tuženik kao trgovac nametnuo tužiteljici kao potrošaču. Sudska praska o tom pitanju (s obzirom na provedenu konverziju) je dugi niz godina bila izrazito neujednačena, a čak je i Vrhovni sud RH donosio različite odluke, sve dok odlukom proširenog vijeća VSRH Rev - 457/2025 od 27.05.2026. nije usklađena sudska praksa o tom pitanju (do čega je došlo tek nakon provedenih svih dokaza u ovoj parnici). Stoga puni restitucijski zahtjev tužitelja nije bio očito neosnovan niti lišen ikakvog smisla, iako mu je u konačnici dosuđen samo djelomično.
42.1.U takvim okolnostima konkretnog slučaja, prema stavu ovog suda tuženiku kao trgovcu se ne može priznati nikakvo pravo na razmjerno sniženje troškova postupka koje je dužan naknaditi tužitelju kao potrošaču, već tužitelj ima pravo da mu tuženik naknadi pune troškove postupka, i to prema onoj vrijednosti predmeta spora sa kojom je uspio u parnici. Drugačije tumačenje bi za posljedicu imalo odvraćanje potrošača od traženja sudske zaštite prema trgovcima, što bi bilo protivno pravilima javnog poretka kojima se osigurava visoki stupanj zaštite potrošača. Osim toga, na taj način bi trgovac
– makar posredno – u konačnici ostvario djelomičnu korist od toga što je potrošaču nametao ništetne ugovorne odredbe (kroz to što bi mu se umanjivala obveza naknade troška postupka), što je bez daljnjeg neprihvatljivo i protivno sustavu zaštite potrošača jer trgovac nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ne smije imati, naime jedino na taj način se trgovca odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi potrošačima za ubuduće.
42.2.Stoga je tuženik tužitelju dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti, i to prema vrijednosti predmeta spora 7.991,36 EUR sa kojim je uspio u parnici. Tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za:
-sastav tužbe – 250,00 EUR (Tbr. 7/1);
-sastav podnesaka od 27.09.2019., 26.11.2019., 30.06.2020, 15.01.2026 – po 250,00
EUR (Tbr. 8/1) i 06.07.2026.-125,00Eur (Tbr.8/3)
-zastupanje na ročištima od 15.09.2020, 21.03.2023, 08.07.2026, – po 250,00 EUR (Tbr. 9/1);
-predujam financijskog vještačenja – 400,00 EUR;
-plaćena pristojba na tužbu – 264,78 Eur
što ukupno iznosi 2.789,78 EUR (sa uračunatim PDV-om). Stoga je odlučeno kao pod točkom V. izreke.
U Dubrovniku, 08. rujna 2026.
Sutkinja
Jadranka Klečak
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a rok počinje teči od primitka pisanog otpravka iste.O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1.pun tužitelja
2. pun. tuženika
