Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: P-1935/2022-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Jasni Baričević, u pravnoj stvari tužitelja ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 12. lipnja 2026., u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, te zamjenika punomoćnika tužene, dana 08. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 236-70/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen između tužitelja i tuženika, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti –vratiti tužitelju iznos od 70.523,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 291,86 EUR sa kamatom od 27.05.2006. godine

− iznos od 290,53 EUR sa kamatom od 27.06.2006. godine

− iznos od 288,27 EUR sa kamatom od 28.07.2006. godine

− iznos od 291,59 EUR sa kamatom od 31.08.2006. godine

− iznos od 291,95 EUR sa kamatom od 29.09.2006. godine

− iznos od 290,70 EUR sa kamatom od 02.11.2006. godine

− iznos od 289,81 EUR sa kamatom od 30.11.2006. godine

− iznos od 286,95 EUR sa kamatom od 29.12.2006. godine

− iznos od 284,94 EUR sa kamatom od 01.02.2007. godine

− iznos od 285,23 EUR sa kamatom od 28.02.2007. godine

− iznos od 303,14 EUR sa kamatom od 02.04.2007. godine

− iznos od 299,29 EUR sa kamatom od 28.04.2007. godine

− iznos od 304,47 EUR sa kamatom od 30.05.2007. godine

− iznos od 293,32 EUR sa kamatom od 29.06.2007. godine

− iznos od 294,98 EUR sa kamatom od 01.08.2007. godine

− iznos od 304,86 EUR sa kamatom od 03.09.2007. godine

− iznos od 302,34 EUR sa kamatom od 29.09.2007. godine

− iznos od 300,48 EUR sa kamatom od 30.10.2007. godine

− iznos od 303,40 EUR sa kamatom od 01.12.2007. godine

− iznos od 302,08 EUR sa kamatom od 27.12.2007. godine

− iznos od 310,24 EUR sa kamatom od 01.02.2008. godine

− iznos od 293,98 EUR sa kamatom od 01.03.2008. godine

− iznos od 342,56 EUR sa kamatom od 29.03.2008. godine

− iznos od 331,54 EUR sa kamatom od 28.04.2008. godine

− iznos od 330,75 EUR sa kamatom od 02.06.2008. godine

− iznos od 334,86 EUR sa kamatom od 01.07.2008. godine

− iznos od 328,65 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine

− iznos od 328,49 EUR sa kamatom od 29.08.2008. godine

− iznos od 333,67 EUR sa kamatom od 01.10.2008. godine

− iznos od 359,81 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

− iznos od 341,36 EUR sa kamatom od 01.12.2008. godine

− iznos od 371,36 EUR sa kamatom od 02.01.2009. godine

− iznos od 373,79 EUR sa kamatom od 02.02.2009. godine

− iznos od 376,93 EUR sa kamatom od 03.03.2009. godine

− iznos od 371,69 EUR sa kamatom od 01.04.2009. godine

− iznos od 370,83 EUR sa kamatom od 02.05.2009. godine

− iznos od 363,61 EUR sa kamatom od 29.05.2009. godine

− iznos od 359,94 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine

− iznos od 361,96 EUR sa kamatom od 29.07.2009. godine

− iznos od 365,25 EUR sa kamatom od 01.09.2009. godine

− iznos od 360,87 EUR sa kamatom od 09.10.2009. godine

− iznos od 362,33 EUR sa kamatom od 03.11.2009. godine

− iznos od 365,65 EUR sa kamatom od 01.12.2009. godine

− iznos od 371,36 EUR sa kamatom od 04.01.2010. godine

− iznos od 375,82 EUR sa kamatom od 01.02.2010. godine

− iznos od 374,94 EUR sa kamatom od 02.03.2010. godine

− iznos od 383,78 EUR sa kamatom od 01.04.2010. godine

− iznos od 380,14 EUR sa kamatom od 03.05.2010. godine

− iznos od 383,15 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine

− iznos od 412,77 EUR sa kamatom od 02.07.2010. godine

− iznos od 399,50 EUR sa kamatom od 03.08.2010. godine

− iznos od 423,66 EUR sa kamatom od 01.09.2010. godine

− iznos od 413,13 EUR sa kamatom od 01.10.2010. godine

− iznos od 405,47 EUR sa kamatom od 02.11.2010. godine

− iznos od 423,39 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

− iznos od 437,72 EUR sa kamatom od 03.01.2011. godine

− iznos od 425,38 EUR sa kamatom od 02.02.2011. godine

− iznos od 427,90 EUR sa kamatom od 01.03.2011. godine

− iznos od 422,42 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

− iznos od 420,45 EUR sa kamatom od 29.04.2011. godine

− iznos od 449,50 EUR sa kamatom od 01.06.2011. godine

− iznos od 446,21 EUR sa kamatom od 04.07.2011. godine

− iznos od 483,77 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine

− iznos od 469,84 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

− iznos od 455,53 EUR sa kamatom od 03.10.2011. godine

− iznos od 441,30 EUR sa kamatom od 02.11.2011. godine

− iznos od 438,65 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

− iznos od 443,29 EUR sa kamatom od 30.12.2011. godine

− iznos od 451,34 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine

− iznos od 452,32 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

− iznos od 447,28 EUR sa kamatom od 30.03.2012. godine

− iznos od 449,27 EUR sa kamatom od 02.05.2012. godine

− iznos od 452,98 EUR sa kamatom od 04.06.2012. godine

− iznos od 449,80 EUR sa kamatom od 03.07.2012. godine

− iznos od 449,40 EUR sa kamatom od 02.08.2012. godine

− iznos od 447,01 EUR sa kamatom od 03.09.2012. godine

− iznos od 443,07 EUR sa kamatom od 01.10.2012. godine

− iznos od 448,60 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine

− iznos od 441,57 EUR sa kamatom od 03.12.2012. godine

− iznos od 448,58 EUR sa kamatom od 03.01.2013. godine

− iznos od 447,28 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine

− iznos od 444,74 EUR sa kamatom od 04.03.2013. godine

− iznos od 446,88 EUR sa kamatom od 29.03.2013. godine

− iznos od 445,42 EUR sa kamatom od 02.05.2013. godine

− iznos od 434,47 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine

− iznos od 434,00 EUR sa kamatom od 02.07.2013. godine

− iznos od 437,06 EUR sa kamatom od 30.07.2013. godine

− iznos od 441,30 EUR sa kamatom od 29.08.2013. godine

− iznos od 444,49 EUR sa kamatom od 26.09.2013. godine

− iznos od 443,77 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine

− iznos od 445,95 EUR sa kamatom od 02.12.2013. godine

− iznos od 446,48 EUR sa kamatom od 02.01.2014. godine

− iznos od 396,58 EUR sa kamatom od 04.02.2014. godine

− iznos od 399,63 EUR sa kamatom od 28.02.2014. godine

− iznos od 398,70 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine

− iznos od 396,23 EUR sa kamatom od 01.10.2014. godine

− iznos od 394,58 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine

− iznos od 395,12 EUR sa kamatom od 01.12.2014. godine

− iznos od 398,44 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine

− iznos od 400,16 EUR sa kamatom od 02.02.2015. godine

− iznos od 400,82 EUR sa kamatom od 28.02.2015. godine

− iznos od 403,48 EUR sa kamatom od 31.03.2017. godine

− iznos od 404,96 EUR sa kamatom od 29.04.2017. godine

− iznos od 404,14 EUR sa kamatom od 29.05.2017. godine

− iznos od 404,42 EUR sa kamatom od 03.07.2017. godine

− iznos od 404,80 EUR sa kamatom od 02.08.2017. godine

− iznos od 404,42 EUR sa kamatom od 31.08.2017. godine

− iznos od 404,02 EUR sa kamatom od 02.10.2017. godine

− iznos od 404,42 EUR sa kamatom od 31.10.2017. godine

− iznos od 404,80 EUR sa kamatom od 30.03.2015. godine

− iznos od 409,70 EUR sa kamatom od 04.05.2015. godine

− iznos od 404,80 EUR sa kamatom od 01.06.2015. godine

− iznos od 404,14 EUR sa kamatom od 30.06.2015. godine

− iznos od 404,80 EUR sa kamatom od 31.07.2015. godine

− iznos od 404,42 EUR sa kamatom od 01.09.2015. godine

− iznos od 404,54 EUR sa kamatom od 02.10.2015. godine

− iznos od 404,54 EUR sa kamatom od 29.10.2015. godine

− iznos od 175,86 EUR sa kamatom od 28.11.2015. godine

− iznos od 173,73 EUR sa kamatom od 31.12.2015. godine

− iznos od 172,54 EUR sa kamatom od 29.01.2016. godine

− iznos od 172,81 EUR sa kamatom od 02.03.2016. godine

− iznos od 173,47 EUR sa kamatom od 31.03.2016. godine

− iznos od 171,74 EUR sa kamatom od 02.05.2016. godine

− iznos od 171,48 EUR sa kamatom od 01.06.2016. godine

− iznos od 172,27 EUR sa kamatom od 30.06.2016. godine

− iznos od 173,34 EUR sa kamatom od 03.08.2016. godine

− iznos od 172,54 EUR sa kamatom od 02.09.2016. godine

− iznos od 173,6 EUR sa kamatom od 06.10.2016. godine

− iznos od 170,95 EUR sa kamatom od 28.10.2016. godine

− iznos od 170,15 EUR sa kamatom od 01.12.2016. godine

− iznos od 224,3 EUR sa kamatom od 02.01.2017. godine

− iznos od 342,16 EUR sa kamatom od 02.02.2017. godine

− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 01.03.2017. godine

− iznos od 339,37 EUR sa kamatom od 29.04.2014. godine

− iznos od 338,97 EUR sa kamatom od 31.05.2014. godine

− iznos od 339,01 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine

− iznos od 342,82 EUR sa kamatom od 31.07.2014. godine

− iznos od 343,49 EUR sa kamatom od 02.09.2014. godine

− iznos od 345,08 EUR sa kamatom od 02.01.2018. godine

− iznos od 343,75 EUR sa kamatom od 03.02.2018. godine

− iznos od 299,95 EUR sa kamatom od 05.02.2018. godine

− iznos od 39,82 EUR sa kamatom od 01.03.2018. godine

− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.04.2018. godine

− iznos od 340,17 EUR sa kamatom od 03.05.2018. godine

− iznos od 345,08 EUR sa kamatom od 30.05.2018. godine

− iznos od 338,44 EUR sa kamatom od 3.7.2018. godine

− iznos od 338,44 EUR sa kamatom od 31.07.2018. godine

− iznos od 329,82 EUR sa kamatom od 03.09.2018. godine

− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 01.10.2018. godine

− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 02.11.2018. godine

− iznos od 339,11 EUR sa kamatom od 03.12.2018. godine

− iznos od 338,84 EUR sa kamatom od 03.01.2019. godine

− iznos od 339,11 EUR sa kamatom od 01.02.2019. godine

− iznos od 339,24 EUR sa kamatom od 01.03.2019. godine

− iznos od 339,5 EUR sa kamatom od 01.04.2019. godine

− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.05.2019. godine

− iznos od 338,71 EUR sa kamatom od 31.05.2019. godine

− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 02.07.2019. godine

− iznos od 337,78 EUR sa kamatom od 31.07.2019. godine

− iznos od 337,15 EUR sa kamatom od 31.08.2019. godine

− iznos od 338,44 EUR sa kamatom od 01.10.2019. godine

− iznos od 338,58 EUR sa kamatom od 29.10.2019. godine

− iznos od 340,57 EUR sa kamatom od 02.12.2019. godine

− iznos od 340,43 EUR sa kamatom od 31.12.2019. godine

− iznos od 340,43 EUR sa kamatom od 31.01.2020. godine

− iznos od 339,11 EUR sa kamatom od 29.02.2020. godine

− iznos od 340,43 EUR sa kamatom od 31.03.2020. godine

− iznos od 346,8 EUR sa kamatom od 04.05.2020. godine

− iznos od 344,74 EUR sa kamatom od 03.06.2020. godine

− iznos od 345,88 EUR sa kamatom od 30.06.2020. godine

− iznos od 345,08 EUR sa kamatom od 03.08.2020. godine

− iznos od 343,15 EUR sa kamatom od 01.09.2020. godine

− iznos od 345,08 EUR sa kamatom od 30.09.2020. godine

− iznos od 345,88 EUR sa kamatom od 30.10.2020. godine

− iznos od 347,34 EUR sa kamatom od 30.11.2020. godine

− iznos od 345,61 EUR sa kamatom od 30.12.2020. godine

− iznos od 345,74 EUR sa kamatom od 01.02.2021. godine

− iznos od 344,15 EUR sa kamatom od 02.03.2021. godine

− iznos od 343,22 EUR sa kamatom od 03.04.2021. godine

− iznos od 343,74 EUR sa kamatom od 03.04.2021. godine

− iznos od 342,6 EUR sa kamatom od 04.05.2021. godine

− iznos od 341,38 EUR sa kamatom od 31.05.2021. godine

− iznos od 340,08 EUR sa kamatom od 02.07.2021. godine

− iznos od 340,81 EUR sa kamatom od 01.08.2021. godine

− iznos od 340,14 EUR sa kamatom od 01.09.2021. godine

− iznos od 340,32 EUR sa kamatom od 01.10.2021. godine

− iznos od 341,13 EUR sa kamatom od 31.10.2021. godine

− iznos od 341,74 EUR sa kamatom od 01.12.2021. godine

− iznos od 341,74 EUR sa kamatom od 03.01.2022. godine

− iznos od 340,13 EUR sa kamatom od 01.02.2022. godine

− iznos od 340,78 EUR sa kamatom od 01.03.2022. godine

− iznos od 342,42 EUR sa kamatom od 01.04.2022. godine

− iznos od 341,53 EUR sa kamatom od 30.04.2022. godine

− iznos od 340,34 EUR sa kamatom od 31.05.2022. godine

− iznos od 340,06 EUR sa kamatom od 30.06.2022. godine

− iznos od 338,27 EUR sa kamatom od 01.08.2022. godine

− iznos od 338,44 EUR sa kamatom od 01.09.2022. godine

− iznos od 345,97 EUR sa kamatom od 02.10.2022. godine

− iznos od 338,97 EUR sa kamatom od 31.10.2022. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 27. svibnja 2005. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016.godine, po stopi od 7,68% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine pa do 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine pa do 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine pa do 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine pa do 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% polugodišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine pa do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine pa do 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine pa do 31. prosinca 2020.godine, po stopi od 5,75% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine pa do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine pa do 31. prosinca 2021. godine, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine pa do 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,49% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Prihvaća se eventualni kumulativni tužbeni zahtjev tuženika koji glasi:

1.Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 236-70/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane koji su stranke zaključile dana 31. ožujka 2006., slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 31. ožujka 2006. pa nadalje.

2. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 3.502,55EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 99.46 EUR sa kamatom od 02.08.2012. godine

− iznos od 98,76 EUR sa kamatom od 03.09.2012. godine

− iznos od 95,41 EUR sa kamatom od 01.10.2012. godine

− iznos od 100,15 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine

− iznos od 101,34 EUR sa kamatom od 03.12.2012. godine

− iznos od 100,17 EUR sa kamatom od 03.01.2013. godine

− iznos od 91,82 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine

− iznos od 96,83 EUR sa kamatom od 04.03.2013. godine

− iznos od 98,64 EUR sa kamatom od 29.03.2013. godine

− iznos od 97,47 EUR sa kamatom od 02.05.2013. godine

− iznos od 79,22 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine

− iznos od 78,84 EUR sa kamatom od 02.07.2013. godine

− iznos od 81,38 EUR sa kamatom od 30.07.2013. godine

− iznos od 85,14 EUR sa kamatom od 29.08.2013. godine

− iznos od 87,88 EUR sa kamatom od 26.09.2013. godine

− iznos od 87,36 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine

− iznos od 89,20 EUR sa kamatom od 02.12.2013. godine

− iznos od 89,98 EUR sa kamatom od 02.01.2014. godine

− iznos od 92,30 EUR sa kamatom od 04.02.2014. godine

− iznos od 95,35 EUR sa kamatom od 28.02.2014. godine

− iznos od 94,45 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine

− iznos od 92,02 EUR sa kamatom od 29.04.2014. godine

− iznos od 90,43 EUR sa kamatom od 31.05.2014. godine

− iznos od 90,87 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine

− iznos od 94,32 EUR sa kamatom od 31.07.2014. godine

− iznos od 95,86 EUR sa kamatom od 02.09.2014. godine

− iznos od 96,48 EUR sa kamatom od 01.10.2014. godine

− iznos od 99,14 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine

− iznos od 100,85 EUR sa kamatom od 01.12.2014. godine

− iznos od 99,85 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine

− iznos od 100,13 EUR sa kamatom od 02.02.2015. godine

− iznos od 100,13 EUR sa kamatom od 28.02.2015. godine

− iznos od 100,13 EUR sa kamatom od 30.03.2015. godine

− iznos od 100,13 EUR sa kamatom od 04.05.2015. godine

− iznos od 100,13 EUR sa kamatom od 01.06.2015. godine

− iznos od 100,13 EUR sa kamatom od 30.06.2015. godine

− iznos od 100,13 EUR sa kamatom od 31.07.2015. godine

− iznos od 100,13 EUR sa kamatom od 01.09.2015. godine

po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 31. listopada 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, za iznos od 2.463.93 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, eventualni kumulativni tužbeni zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan.

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 31. ožujka 2006. zaključio Ugovor o kreditu, broj: 236 70/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim mu je tuženik odobrio kreditni iznos od 78.800,00 CHF. Spomenutim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,20 % (čl. 3. i čl. 6. ugovora). Tuženik da ga je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora, jednom obavijestio o promjeni kamatne stope, na što da je on usmeno prigovorio, dok je kasnije promijene vršio bez da ga o tomu obavijesti, kao ugovornu stranku, na bilo koji način, tako da on nije ni imao mogućnosti za prigovor. Kroz mjesečne rate da je osjetio da je došlo do promjene, tako da mu je od početno ugovorene rate, ista znatno porasla, međutim, kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji njegovi prigovori da su ostali bez ikakvog rezultata. Sa niti jednom promjenom da se nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite, što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta, tim više, što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika, tuženik kamatnu stopu da nije promijenio na niže, odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu da ne ide tuženiku u prilog, budući da su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009., Libor da neprestano pada, tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu, tuženik da mu je trebao spustiti kamatu. Sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome, da nisu zakoniti ni iz razloga što je ugovor sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja da nije mogao pregovarati. Nju da je, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope da unosi neravnotežu u pravima i obvezama na njegovu štetu kao potrošača, pa da spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba da ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga, ona da ga stavlja u neravnopravan položaj. Prilikom zaključenja ugovora da mu nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka, on kao potrošač, da nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku, kao jačoj ekonomskoj strani, da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl. 97. st.1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, da su prema čl. 102. toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na njegovu štetu, iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist njega (tužitelja). Kako to tuženik nije činio, to je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82. st. 1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača, koji da je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl. 110. st. 1. i 2. alineja 8. te čl. 111. st.1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. U svakom slučaju, da je nepoštena praksa prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promijeni kamatne stope, što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi, to je, također, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Sve ovo, ponavlja se, utvrđeno je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P- 1401/12. Takvo postupanje tužene strane, dakle, ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ, naročito odredbi čl. 3. st. 1. i čl. 5. citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan, što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava, u odluci donesenoj u predmetu C-118/17, C-260/18, u identičnoj pravnoj stvari. Tuženik da mu nije dostavljao cjelokupnu dokumentaciju, pa ne raspolaže sa potpunom dokumentacijom vezanom za cit. Ugovor o kreditu. Stoga, predlaže Naslovnom sudu, da sukladno odredbi čl. 186. b Zakona o parničnom postupku donese rješenje kojim nalaže tuženiku da u roku od 15 dana dostavi svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu broj: 236-70/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključen između stranaka, posebno oplatne planove, odluke-obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužitelja, a potom da sud donese Presudu u ovoj pravnoj stvari.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 236-70/2006 (dalje: ugovor o kreditu) dana 31. ožujka 2006. Međutim, tužitelj da je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks). Tuženik da je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog Aneksa, sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, da ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj da nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Nadalje u odgovoru na tužbu, da razlaže pravnu argumentaciju vezano za istaknute pravne stavove.

2.1.U odnosu na ništetnost ugovora o kreditu da istiće da tužitelj pogrešno drži da je ugovor o kreditu ništetan, pri čemu da uopće ne obrazlaže razloge za ništetnost čitavog ugovora. Naime, Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO) da razlikuje ništetnost pravnog posla od ništetnosti pojedinih odredbi. Člankom 324. ZOO-a da je propisano da ništetnosti pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora, ako bi ugovor mogao opstati i bez te, ništetne odredbe. Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, dalje ZPK) kao lex specialis za uređenje odnosa vjerovnika i potrošača pri sklapanju potrošačkih ugovora o kreditu da nije bio u primjeni 2005. godine kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu. Međutim, predmetni zakon ni danas ne navodi definiciju ugovora o kreditu, odnosno njegove bitne sastojke. S druge strane, člankom 1021. ZOO-a da je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz ove citirane odredbe da je vidljivo koji su bitni sastojci ugovora o kreditu, odnosno koje sve elemente neki pravni posao mora sadržavati da bi bilo riječi o ugovoru o kreditu. Nadalje, da bi neki sastojak ugovora bio bitan, sudska praksa da je zauzela stav da su bitni sastojci ugovora oni dijelovi ugovora koji ga čine određenim pravnim poslom, i bez kojih on ne bi mogao postojati. Oni mogu biti određeni propisom, po prirodi pravnog posla ili voljom stranaka. Dakle, mogućnost opstojnosti ugovora osnovni je kriterij kod određivanja bitnih sastojaka ugovora. Već na prvi pogled da je razvidno da definicija ugovora o kreditu iz čl. 1021. ZOO-a ne sadrži valutnu klauzulu kao bitan sastojak ugovora o kreditu. Dakle, ista nije propisana zakonom kao bitan element, niti su stranke ugovorom utvrdile istu kao bitnim elementom ugovora o kreditu.

2.2.Kada je riječ o kamati kao sastojku ugovora o kreditu, tuženik da ističe da ZOO kod ugovora o kreditu navodi obvezu korisnika kredita banci plaćati ugovorene kamate, međutim da je jako bitno razlikovati ugovorenu kamatu odnosno visinu kamatne stopu iz čl. 3. ugovora o kreditu od njezine naknadne promjenjivosti odnosno povećanja i sniženja iste koje je ugovoreno, u pravilu i najčešće, odredbama članka 6. ugovora o kreditu. Imajući naprijed navedeno da je da je pogrešan stav tužitelja da bi zbog ništetnosti naknadnih, jednostranih povećanja kamatne stope bio ništetan cijeli ugovor o kreditu, a to iz razloga što ugovor da može, u skladu odredbom čl. 324. ZOO- a opstati i bez toga dijela promjenjivosti koji je utvrđen ništetnim.

Stav o isključivo djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu da je potvrđen i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, konkretno u presudi Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. gdje sud ističe primjenu čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 105. st. 1. i čl. 1163. ZOO-a i to kako slijedi: „U ovom slučaju potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi… …ovaj sud je protumačio i primijenio (navedene odredbe ZZP-a i ZOO-a, op. a) na način da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“ 2.3. U odnosu na valutnu klauzulu, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. da je zauzeo stav da se u istovrsnim predmetima ne može zauzeti stav o ništetnosti ugovora o kreditu u cijelosti, uz obrazloženje, kada je riječ o valutnoj klauzuli, kako slijedi: „Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor, nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak.“ Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da predmetni ugovori o kreditu nisu ništetni u cijelosti.

2.4.U odnosu na presudu Suda Europske unije C-118/17, ŽP protiv ERSTE Bank Hungary Zrt (ECLI:EU:C:2019:207) tuženik da ističe kako ova presuda nije primjenjiva u ovom konkretnom predmetu. Pravno tumačenje Direktive 93/13/EEZ izraženo u predmetnoj presudi da obvezuje države članice samo u onim predmetima koji imaju istovrsnu činjeničnu i pravnu osnovu. To u ovom konkretnom predmetu da nije slučaj. Naime, činjenice predmetnog slučaja ukazuju na okolnost da je u mađarskom pravu zakonodavnim inicijativama (Zakon DH1, DH2, DH3 i Zakon Hpt) intervenirano u ugovorne odredbe ugovora o kreditu te je s budućim učinkom konvertiran iznos zajma, koji je preostao, u zajam u nacionalnoj valuti (točka 36). Tako novi način ugovaranja spornih odredbi, ugovora o kreditu, da nije ovisio o volji ugovornih strana već su iste izmijenjene silom zakona.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br.102/15) da je nametnuo obvezu izmjene ugovornih odredbi isključivo tuženiku dok je tužitelj imao mogućnost samostalno procijeniti uspostavlja li predmetni Aneks ponovno pravnu i činjeničnu situaciju kao da eventualno nepoštenih odredbi nije niti bilo te je li predviđenom preplatom u cijelosti obeštećen. Stoga je razvidno da se u hrvatskom pravu ne radi o istovrsnoj činjeničnoj situaciji kao u predmetu C-118/17 te predmetno tumačenje nije obvezujuće za ovaj sud. Tuženik da upućuje i na najnoviju praksu Županijskog suda u Zagrebu gdje je zauzet stav da ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači sa sobom i ništetnost cijelog ugovora. Slijedom navedenoga, da je potpuno pogrešan stav tužitelja da je cijeli ugovor o kreditu ništetan.

2.5.Člankom 19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) da naloženo tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je tužitelju sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što DA proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga je nesporno da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to člankom 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba članka 3. usklađena je sa čl. 11.a ZPK, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR (Euro Interbank Offered Rate) je obrazložen. Isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaja tuženik. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno da je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno. Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Iz navedenog je razvidno da su potpuno neosnovani paušalni navodi tužitelja da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Aneksa bila ništetna. Tuženik da ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda se u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor (Dr. Đ, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 468). Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi (Dr. Đ, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 467). Iz tog razloga su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanima. Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: „Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna.“ Člankom 19.e. ZPK 102/15 naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga, tužitelj potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika.

2.6.Također, tuženik i tužitelj da su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, Aneksom, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Stoga, tužitelj ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima pa se u tu svrhu da predlaže saslušati svjedoke, a radi ekonomičnosti postupka da prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. ĐPM koji je ista ovjerila kod javnog bilježnika, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Podredno da prelaže saslušanje iste. . Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 20 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina. Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu zamijenjena aneksom, tuženik da predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i valuta obveze.

2.7. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks (Sporazum) o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Dodatno, da ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja).“ Logičnim tumačenjem da nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja. Sudski vještak, Ručević vještačenja d.o.o. potvrdio je ispravnost načina izračuna konverzije od strane tuženika, a izračun je izvršen na temelju ZIDZPK. Isto DA se prilaže kao dokaz da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK. U prilog navedenom, dostavljaju se presude Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-624/2018 od 24. studenoga 2020., Županijskog suda u Puli posl. br. 9/2019 od 16. ožujka 2020., Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3944/2017 od 22. rujna 2020. i Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 2427/2018 od 10. lipnja 2020., kojima su odbijeni tužbeni zahtjev upravo zbog činjenice da je sklopljen aneks ugovora o kreditu, a uz primjenu pravnog stajališta zauzetog u oglednom postupku. Također, navedeni stav je zauzet i u odluci Županijskog suda u Varaždinu, stalna služba Koprivnica, posl. br. Gž-1172/18 od 30. lipnja 2020. „Konačno, aneks o konverziji sklopljen je upravo sa svrhom da se otklone nezakonite posljedice temeljnog ugovora o kreditu te da je upravo odredbom ZPK definiran pravni odnos banke i korisnika kredita nakon provedene konverzije. Budući da je banka postupila upravo u skladu s odredbama ZPK, nema obvezu na vraćanje stečenog bez osnove. U protivnom bi sklapanje aneksa izgubilo smisao. Sklapanjem aneksa tužitelj je izgubio pravni interes za vođenje parnice i pravnu osnovu za zahtijevanje isplate s osnove razlike između početno ugovorene kamatne stope i promijenjene kamatne stope.“ Tuženik ističe kako nije smisao zaštite potrošača oduzeti im pravo na samostalno procjenjivanje koje opcije predstavljaju najbolju restituciju i zaštitu njihovih prava. Također, nije pravno opravdano omogućiti tužitelju da se ne pridržava osnovnog načela obveznih odnosa, dužnosti ispunjenja obveze ugovora, u ovom slučaju Aneksa, koji su sklopili (pacta sunt servanda). Tuženik napominje da je tužitelj samostalno i dobrovoljno odlučio sklopiti Aneks iz kojeg razloga ne može sada osnovano tvrditi da se Aneks na njega ne primjenjuje. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Tako sud ističe: „Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri (stranica 16 presude).“ U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kada se predmetne odredbe ne bi mogle valjano izmijeniti, kako bi zakonodavac mogao naložiti tuženiku takvu obvezu? Odredbe o valuti obveze izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu.

2.8.U pogledu kondemnatornog zahtjeva tužitelja, tuženik ističe kako nije jasno koji iznos tužitelj potražuje te što bi u konačnici bio zadatak vještaka financijske struke, a čije vještačenje tužitelj u tužbi predlaže. Glede zahtjeva za isplatu po osnovi promjene tečaja u odnosu na početni, tužitelj očito zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valute obveze nije niti bilo. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Tako tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje kunski kredit, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio takve kredite. Tuženik ističe kako je sklapanjem Aneksa tužitelju priznata preplata u iznosu od 17.790,38 kn, a kojim je isti u cijelosti obeštećen. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik smatra da je ovdje riječ o identičnoj pravnoj situaciji te da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudi posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020.

Tuženik, opreza radi ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Također, u slučaju potrošača koji su izmijenili valutu obveze u EUR, ističe se i pravno mišljenje prof. dr.sc. ZP i doc. dr.sc. SP iz stručnog članka „Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u CHF (slučaj "franak")“ gdje se navodi: „Ostvarenje povrata svih ili dijela učinjenih plaćanja s naslova ugovora u CHF-u obuhvaćenih konverzijom (dakle ne i povratom pretplate koja se sukladno pravilima o konverziji mora vratiti korisniku kreditu) dovelo bi korisnike kredita u CHF-u u položaj koji više ne bi bio izjednačen s položajem korisnika kredita u eurima jer bi takvi korisnici zadržali ugovore o kreditu u eurima, a pritom ostvarili i povrat učinjenih plaćanja s naslova ranijeg ugovora o kreditu u CHF-u. Drugim riječima, takvo stajalište dovelo bi do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi korisnika kredita (potrošača) na štetu banke.“ Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom i čitanjem isprava i dokumentacije koja prilaže spisu i to: Ugovor o kreditu broj: 236-70/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. ožujka 2006. (l.s.7-15), zemljišnoknjižni izvadak za stan u prizemlju zgrade sagrađen na čest. 5007/ k. o. [katastarska općina] 13.2.2006. (l.s.16-18), obavijest o provedenoj konverziji od 6.2.2016. (l.s.33-34), otplatni plan (l.s.35-37), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 5.11.2015. (l.s. 38-40), simulirani otplatni plan u EUR (l.s. 41-45), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.9.2015. (l.s. 46-48), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 236-70/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5.11.2005. (l.s. 49-52), izjava o prihvaćanju izračuna konverzije (l.s. 53-55), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 236-70/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 3.2.2016. (l.s. 56- 59), potvrda javne isprave od 5.2.2016. ovjerena kod Javnog bilježnika Suzane Hrabra iz [adresa], pod brojem OV-839/16 (l.s. 60-61), Izjava od 5.2.2016. (l.s.62), mišljenje vještaka Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja od 13.11.2015. (l.s.69), Izjavu svjedokinje ĐPM (l.s. 70-74), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovong suda Republike Hrvatske (1/04) održane 05. ožujka 2004 (l.s.118) obavijest o promjeni kamatne stope po kreditu od 22.11.2022. (l.s.132, 136), otplatni plan (l.s. 133-135, 137-139, 140-143), specifikaciju uplata (l.s. 144-146, 178-180), pregled prometa za klijenta (l.s. 147-170), otplatni plan od 28.4.2006. (l.s.171-177), Tablica kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (l.s.181-189), proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji MP dipl. oec. te pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 21. siječnja 2025. (l.s.198-216), i očitovanje od 17.3.2026. (l.s.400-408), te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (l.s.391).

4.Glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, dok je eventualni tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništenosti Ugovor o kreditu broj: 236-70/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojeg su stranke sk lopile 31. lipnja 2006. sa zahtjevom za isplatom iznosa od 70.523,60 EUR sa zakonskom zateznom koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos do islate, te eventualni kumulativni zahjtev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli sa zahtjevom za isplatom preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja u CHF u iznos od 5.966,48 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

5.1. Ovdje je za ukazati da je tužitelj nakon provedenog finacijskog vještačenja, podneskom od 10. veljače 2025. precizirao tužbene zahtjeve (l.s.221-230). Tuženik je naveo da se protivi preinaci tužbe, pa je ovaj sud na ročištu održanom dana 11. prosinca 2025. dopustio preinaku sukladno podnesku tužitelja od 10. veljače 2025. Međutim, zapravo se radi o uređenju tužbe kada se ima u vidu da tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom nije potraživao nešto drugo od onoga što je potraživao u podnesenoj tužbi, te da je tužitelj tek po provedenom sudskom vještačenju mogao znati konačno visinu svojeg potraživanja, u skladu s kojim je i uredio tužbeni zahtjev.

6. Tijekom provedenog postupka, a na osnovu provedenih dokaza, nespornim se utvrđuje:

- da je tužitelj s prednikom tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. dana 31. ožuka 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 236-70/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim Ugovorom je prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 78.800,00 CHF obračunat prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren s rokom otplate 20. godina 240 jednaka mjesečna anuitetima u iznosu od 472, 54 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke važećemza CHF na dan plaćanja,

- da je u čl.3. Ugovora ugovorena kamatna stopa koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 3,88%, s tim da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci banke (čl.6. Ugovora),

- da je kredit podignut u svrhu adaptacije kuće i refinanciranje kredita

- da prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke MP dipl. oec. tuženik tužitelju na temelju predmetnog ugovora o kreditu do 31. listopada 2022. uplatio iznos od 70.523,60 EUR, dok iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovi razlike prelpaćenih anuiteta usljed promjene tečaja za CHF iznosi ukupno 5.966, 48 EUR.

7.Tužitelj DP tijekom stranačkog saslušanja (l.s.391) Tužitelj IP u svom stranačkom iskazu (l.s. 391), navodi da je predmetni kredit podigao za rješavanje stambenog pitanja, odnosno za sređivanje kuće u [adresa] u kojoj da su stanovali oni kao djeca, te njegovi roditelji do svoje smrti. Nakon smrti roditelja, sada da on stanuje tamo. Za konkretnu banku da se odlučio jer je tamo primao sredstva. Oni su nudili kredit u švicarcima i u eurima. Kada ih je pitao što mu je bolje, djelatnik banke je odgovorio da je švicarac povoljniji, ali da on sam odluči koju će opciju uzeti. Djelatnici banke da mu nisu sugerirali jednu od ponuđene dvije valute. Nisu mu pojasnili ugovor, znao je da je švicarac povoljniji. Ne sjeća se ni da mu je javni bilježnik pojašnjavao odredbe ugovora o kreditu. Na upit da li je mogao utjecati na odredbe ugovora i tko je pripremio ugovor, navodi da je Ugovor pripremila banka, shvatio je da je ugovor pripremljen i da je to uzmi ili ostavi. Banka da ga nije upozoravala na posljedice sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, jer da je, zasigurno ne bi išao u to. Pročitao je ugovor prije nego ga je potpisao, ali da je laik za te stvari, te da mu je to sve izgledalo dobro. Na upit da li je pitao djelatnika banke može li promijeniti neku odredbu ugovora prema svojim željama, iskazao je da misli da nije. Davno je to bilo, ali koliko se sjeća, pitao je koja opcija mu je povoljnija. Zna da mu je rečeno da je švicarac malo povoljniji, ne može sada reći da mu je djelatnik banke sugerirao baš švicarac, davno je to bilo. Predmetnu nekretninu da nikada nije iznajmljivao, ili koristio u neku drugu svrhu osim stanovanja. Nije prigovarao izračunu prilikom konverzije kredita, banka da mu je ponudila izračun i morao je prihvatiti.

8.Tijekom postupka među strankama nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., potvrđena presudaTrgovačkog suda u Zagrebu posl. br. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive, jasne, niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

9.Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10.Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Isto tako Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

Naprijed citirane presude donesene su na temelju odredbe čl.131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), dok temeljem odredbe čl.138.a.ovog istog zakona, odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, i unatoč tome da su poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Isto tako iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da potrošači na temelju dostupnih informacija nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, i informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

13.Ovaj sud smatra da su u konkretnom slučaju odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranojj odluci banke te odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima, a to stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako je i ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, što je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a kako to slijedi iz iskaza tužitelja koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio cijeneći ga istinitim, životnim uvjerljivim. Kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to suprotno načelu savjesnosti i pooštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

14 .U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju, kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu, nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. Iako tijekom postupka tuženik tvrdi da je tužitelju dao takve obavijesti, ovaj sud smatra da tuženik tijekom postupka to nije dokazao jer upravo iz samog iskaza tužitelja proizlazi suprotno, a koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio prihvatio kao vjerodostajan i istinit.

15 . Stoga analizom prijepornog ugovora, ova sud smatra da je isti unaprijed sačinjene od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što isti ni ne osporava, pa iako povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope, ovakva ugovorena odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je kao takva nepoštena. Isto tako sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR, te i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

16.Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st.1. ZOO, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st.1. Direktive 93/13/EEZ., a ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st.1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st.1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, a u svezi čega se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

16.1.Ovdje je za ukazati da u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku, je bit da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to i ovdje slučaj, te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

17.U konkretnom slučaju nesporno je da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

Međutim, ništavost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njihovog izuzimanja u primjeni s obzirom na to da Ugovor sadrži sve bitne elemente potrebne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost.Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora na temelju zakona, te protošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bio nepoštene odredbe jer je cilj uspostaviti pravičnu pravnotežu između prava i obveza strana i održati ugovor na sanzi. Potrišaču nadalje pripada pravo i na nakandu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

18. Nadalje, Što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, 102/15, dalje u tekstu: ZIDZOPK), valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c toč. 6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog dodatka između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se ni odredbama ZIDZOPK, a niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da ja banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama, tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje pretplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredi s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos pretplate na dan 6. veljače 2016. sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta na temelju ništetne ugovorne odredbe zbog promjene u tečaju CHF i tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu važeći na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 18. Slijedom naprijed svega navedenog valjalo je odbiti kao neosnovan glavni tužbeni zahjtev tužitelja, kako je to i nazančeno u toč. I. izreke ove presude.

19. Nadalje, s druge strane, tijekom provedenog postupka tužitelj je dokazao deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje (djelomične ) ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, obzirom na to da odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača su bez utjecaja 20 . Stoga je valjalo djelomično prihvatiti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, pri čemu je visina tražbine utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka MP, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

21. Ovdje je navesti da tužitelj nije imao prigovora ni primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s istim uredio tužbu i precizirao tužbeni zahtjev, dok tuženica nije imala prigovora na sam izračun, ali je osporila metodologiju izračuna jer da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Nadalje, ukoliko je ništetna odredba kojom je ugovoreno da su određeni parametri promjenjivi (u ovom slučaju tečaj), a čemu se tuženi izričito protivi, onda je ništetna promjena tih parametara i kad se isti smanjuju u odnosu na početno ugovorene, jer i smanjenje predstavlja promjenu.

22. U odnosu na iznesene prigovore ističe se da je vještak primijenio obračun sukladno zadatku suda, da utvrdi razliku između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužiteljici isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja, te je vještak takav izračun i napravio. Također ističe se da je upravo sukladno ranije iznesenom obrazloženju tuženik pretplatu stekao temeljem nepoštene i ništetna odredbe o valutnoj klauzuli, čijom primjenom je mjesečni iznos tužiteljičine obveze samovoljno mijenjan od strane tuženice, pa je stoga iznos koji je tužitelj bio dužan platiti trebalo promatrati u kontekstu činjenice da je predmetna mjesečna obveza vraćena odnosno fiksirana za tečaj na dan isplete kredita, jer je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena nepoštenom u kontekstu prethodno donesene odluke u kolektivnom sporu.

23.Isto tako tuženica tijekom postupka nije stavila prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev, pa da bi vještak trebao uračunati i tzv. negativnu razliku, (iznos kada je tečaj CHF bio niži od početnog čime je tužiteljica plaćala manji anuitet od početnog ). Sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, stoga je i naloženo vještačenjem utvrditi "preplaćene iznose".

24. Na dosuđeni iznos od 3.502,55EUR tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos počev od dospijeća tj. od plaćanja pa do isplate, a koja kamata mu pripada u skladu sa odredbom čl. 1115. st. 1. ZOO, a to znači da je tuženica kao nepošteni stjecatelj dužan zakonsku zateznu kamatu platiti od dana stjecanja.

Prema shvaćanju Vrhovnog sud republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., stoji kako su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, a na to ih nisu upozorile, odnosno banka je bila nepoštena kod ugovaranja odredbi ugovora kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak.

24 Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

24.1. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

25. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

26. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da iznos potraživanja tužitelja prema tuženici na osnovi pozitivne razlike anuiteta jest 5.966,48 EUR i to razlika preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF koji se odnosi samo na pozitivne razlike kako je određeno rješenjem suda.

Ovdje je istaći da je sud uzeo u obzir samo pozitivnu razliku prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao, tim više što tuženica u tom pravcu nije istaknula prigovor prijeboja niti je postavila protutužbeni zahtjev.

Valja naglasiti da prigovor radi prebijanja u postupovnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nedvojben način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, a tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene strane nije na određen način istaknut procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalno pravni prigovor prijeboj (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a što je upravo ovdje slučaj.

27. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27.1.Kako je u konkretnom slučaju do tuženičkog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to tuženica ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, 28. Na kraju tuženica je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja istakla i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi neosnovanim.

28.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tražbinu tužitelja zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 12. listopada 2020., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP po kojoj sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka a to stoga što je tuženik u konkretnom slučaju osporavao kako osnovu tako i visinu postavljenih tužbenih zahtjeva u cijelosti, a tužitelj je u konačnici djelomično uspio u sporu. Prilikom odlučivanja sud je imao na umu i to da su obje stranke bile zastupane po punomoćniku, i na taj način podjednako aktivno sudjelovale u parnici, kako pristupom na ročišta tako i sastavljanjem približno jednakog broja podnesaka, što je sve u konačnici rezultiralo podjednakim uspjehom stranaka u parnici, slijedom čega je sud odlučio o trošku stranaka, kako je naznačeno u točki IV. Izreke ove presude

Zadar, 08. rujna 2026.

S u t k i nj a

Jasna Baričević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po pun.,

2. Tuženoj po pun.