REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1834/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja PEKARNE SUNCE d.o.o., Rakitje, Rakitska cesta 98, OIB:69168889034, kojeg zastupa punomoćnik Mato Stjepanović, odvjetnik u Zagrebu, Pavla Hatza 23, protiv tuženika UNIQA osiguranje d.d., Zagreb, Planinska 13 A, OIB: 75665455333, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Šarac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu ETEROVIĆ, ŠARAC i TOPIĆ j.t.d. u Zagrebu, Trnjanska cesta 69, radi isplate iznosa od 3.242,80 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 3. rujna 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.242,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 11. prosinca 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos iz točke I. izreke ove presude preko dosuđene kamatne stope.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se kao nedopušten od strane tuženika istaknuti prigovor radi prijeboja.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.072,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 8. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troška ovog parničnog postupka u iznosu od 664,44 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je odlukom od 12. ožujka 2014. tuženiku pripojeno društvo BASLER OSIGURANJE ZAGREB d.d. koje je društvo bilo je pravni prednik tuženika u predmetu poslovni broj P-5513/2005 sada P-12670/2019. Nadalje, pravni prednik tuženika Basler osiguranje d.d. je temeljem pravomoćne i ovršne presude zbog izostanka poslovni broj P-5513/2005 (sada se vodi pod poslovnim brojem P-12670/2019) Općinskog građanskog suda u Zagrebu protiv tužitelja pokrenuo ovršni postupak kod Općinskog suda u Virovitici u predmetu Ovr-1541/12 te ishodio rješenje o ovrsi te temeljem istog s računa tužitelja dana 27. travnja 2015. naplatio iznos od 3.242,80 EUR/24.432,93 kn. Tužitelj nadalje ističe da mu presuda zbog izostanka P-5513/2005 od 14. listopada 2008 Općinskog građanskog suda u Zagrebu nikada nije bila uručena pa nije ni mogla steći svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti, slijedom čega je tužitelj zatražio od Općinskog građanskog suda ukidanje pravomoćnosti i ovršnosti, a što je sud prihvatio. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2037/2017 od 11. prosinca 2018. potvrđeno je rješenje kojim se ukida klauzula pravomoćnosti i ovršnosti navedene presude te je nakon tog rješenja prvostupanjski sud dostavio tužitelju presudu zbog izostanka P-5513/2005 od 14. listopada 2008. Protiv iste tuženik je 29. svibnja 2019. izjavio žalbu povodom koje je Županijski sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj Gž-2800/2019 od 1. listopada 2019. ukinuo presudu zbog izostanka P-5513/2005 u odnosu na tužitelja i predmet vratio na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj P-12670/19 Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 31. ožujka 2022. tuženik je pravomoćno odbijen s tužbenim zahtjevom te je u svakom slučaju otpala pravna osnova za naplaćeni iznos. Tužitelj ističe da se podneskom od 10. srpnja 2019. obratio tuženiku sa zahtjevom za povrat uplaćenih sredstava u iznosu od 24.432,93 kn jer je otpala pravna osnova za naplatu odnosno ukinuta je klauzula pravomoćnosti i ovršnosti presude koja je bila osnova za naplatu. Tužitelj je uz navedeni podnesak dostavio i izvod iz banke broj 116, iz kojeg je na stranici 3. razvidno da je tuženiku odnosno njegovom pravnom predniku uplaćen iznos od 24.423,93 kn temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Ovr-1541/2012. Na poziv tužitelja da vrati uplaćeni iznos jer je otpala pravna osnova za naplatu tuženik se oglušio pa stoga tužitelj u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima potražuje od tuženika povrat iznosa uplaćenog temeljem osnove koja je kasnije otpala pri čemu potražuje i zakonske zatezne kamate od dana kada je tuženik postao nesavjestan, a to je dan donošenja rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2037/2017 od 11. prosinca 2018. kojim je otpala pravna osnova za naplatu isplaćenih sredstava te je od tog dana tuženik postao nesavjestan stjecatelj.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti usprotivio osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva. Navodi u bitnome kako je netočna tvrdnja da bi tuženik bez pravne osnove naplatio spornu tražbinu te da je netočan tužiteljev stav da bi osnova za naplatu spornog iznosa bila presuda P-5513/2005 Općinskog građanskog suda u Zagrebu kao i da bi otpala osnova za naplatu. Naime, u konkretnom slučaju ovdje tuženik odnosno njegov prednik (Osiguranje Zagreb d.d., a nakon toga Basler osiguranje Zagreb d.d.) je imao potraživanje s osnove regresa radi iznosa odštete isplaćenog po Ugovoru o osiguranju potraživanja iz odobrenih potrošačkih kredita (Ugovor br. 98 5113) po polici osiguranja društvu INTELEKTA d.o.o., a radi naknade štete protiv ovdje tužitelja (PEKARNE SUNCE d.o.o.), a budući tužitelj nije postupao po postojećem ugovoru o kreditu i jamstvu i od plaće svog tadašnjeg zaposlenika TM, ugovorene mjesečne iznose ustezao od plaće i isplaćivao na račun kreditora INTELEKTA d.o.o. Navedeni parnični postupak radi naplate tog regresnog potraživanja, koji se vodio pod brojem P-12670/2019 (ranije P-5513/2005) pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, vodio se upravo radi naplate tog iznosa štete kojeg je tuženik pretrpio uslijed propusta tužitelja. Budući da je tijekom trajanja tog postupka naplaćena ta sporna tražbina, a ovdje tuženik tamo nije povukao tužbu, Općinski građanski sud je donio presudu pod brojem P-12670/2019 kojom se odbija tužbeni zahtjev. Međutim, razlog za odbijanje tužbe nije bio da je tražbina UNIQA OSIGURANJA d.d. neosnovana, nego je razlog bio da je ta tražbina naplaćena, a što je razvidno iz obrazloženja navedene presude pa stoga nije otpala osnova za naplatu tražbine kako to tvrdi tužitelj. Dakle, tuženik ukazuje da je sud u tom postupku jasno utvrdio da je UNIQA OSIGURANJE d.d. osnovano potraživala isplatu predmetnog iznosa, ali da ga je naplatila i da je time ta tražbina prestala uslijed ispunjenja pa stoga ističe da je tužiteljevo obrazloženje iz o tužbe odnosno kako je donošenjem te presude otpala osnova za naplatu, potpuno pogrešno, površno i paušalno te je tužitelj takvim površnim obrazloženjem pokušao sakriti stvarne činjenice i razloge za donošenje spomenute presude. Znači, tuženik je osnovano naplatio svoju regresnu tražbinu od tužitelja, uslijed čega tužitelj nema osnove za potraživanjem utuženog iznosa od ovdje tuženika. Tuženik također ističe kako je u postupku P-12670/2019 sud utvrdio činjenicu da je tuženik osnovano potraživao taj sporni iznos, a s obzirom da se radilo o sporu između istih stranaka, u pogledu tog utvrđenja nastupio je intervencijski učinak te presude pa se stoga u ovom postupku više ne može ponovno utvrđivati ta činjenica već se ima smatrati utvrđenom. Ako je nesporno utvrđeno da je ta tražbina bila osnovana, a da je kasnije i naplaćena od ovdje tužitelja, onda tuženik sada ne može tvrditi da je ta tražbina naplaćena bez osnove ili da je osnova otpala. Opreza radi, ukoliko bi sud smatrao da postoji bilo kakvo pravo tužitelja na povrat naplaćenih sredstava, tuženik ističe prigovor radi prijeboja međusobnih tražbina. Naime, nesporno je utvrđeno kako je tuženik naplatio svoje regresno potraživanje od tužitel ja (OGS ZG je u predmetu P-12670/2019 utvrdio da je to potraživanje osnovano). Ako bi sada tužitelj uspio sa svojim zahtjevom za povrat naplaćenog iznosa, ostala bi neplaćena osnovna tražbina UNIQA OSIGURANJA prema tužitelju (a koja je bila predmet parnice P-12670/2019), a sud je donio odbijajuću presudu samo iz razloga što je tamo utvrđeno da je ta tražbina već naplaćena tijekom tog postupka. Dakle, u tom slučaju bi ponovno bila otvorena tražbina UNIQA OSIGURANJA d.d. prema tužitelju u istom iznosu koji tužitelj potražuje u ovom spisu (jer se u biti radi o istoj tražbini). Stoga se predlaže da se u takvom slučaju izvrši prijeboj tih međusobnih tražbina s datumom kada su se te tražbine međusobno srele.

3. Podneskom od 31. listopada 2023. (list 64. – 66. spisa) tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu istaknuvši u bitnome da je netočno da bi tuženik bez pravne osnove naplatio spornu tražbinu. Iako iz dostavljene dokumentacije nedvojbeno proizlazi da je tuženik temeljem pravne osnove koja je kasnije otpala to jest presuda P-5513/2005 je ukinuta povodom žalbe tuženika u tom postupku te je predmet vraćen na ponovni postupak, u ponovljenom postupku P-12670/2019 (ranije P-5513/2005) tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom uz obvezu da naknadi parnični trošak tuženiku. Dakle, ne postoji pravna osnova temeljem koje je tuženik naplatio svoju tražbinu. Tuženik je u ovršnom postupku poslovni broj Ovr-1541/2012 kod Općinskog suda u Virovitici prisilnom putem naplatio od tužitelja iznos od 3.242,80 EUR/24.432,93 kn, a što je razvidno iz dostavljenih izvoda iz banke čiju vjerodostojnost tuženik ne osporava, već osporava visinu tužbenog zahtjeva to stoga tužitelj a opreza radi predlaže provođenje financijskog knjigovodstvenog vještačenja na visinu naplaćenog iznosa. Tužitelj ukazuje i kako su potpuno irelevantni tuženikovi navodi zašto je Općinski građanski sud u predmetu P-12670/2019 (ranije P-5513/2005) odbio tužbeni zahtjev tužitelja u tom postupku, već je relevantno to da li je pravna osnova temeljem koje je tuženik naplatio od tužitelja iznos od 3.242,80 EUR/24.432,93 kn kasnije otpala kao u konkretnom slučaju. Suprotno navodima tuženika, tužitelj ističe da obrazloženje presude P-12670/2019 (ranije P-5513/2005) ne obvezuje parnične stranke, a niti je sud u obrazloženje naveo zašto smatra da je utvrđeno da je tužitelj osnovano potraživao od drugotuženika iznos od 3.998,45 kn. Naime, iz dostavljene dokumentacije koja prileži tom spisu razvidno je da drugotuženik nije niti mogao postupiti po suglasnosti o zapljeni tj. ustezati plaće prvotuženiku jer prvotuženik više nije niti bio njegov zaposlenik. Prvotuženik je bio zaposlen kod drugotuženika u razdoblju od 10. rujna 1997. do 31. srpnja 1999., a prva obveza da drugotuženik postupi po suglasnosti o zapljeni plaće je bila 11. kolovoza 1999. Dakle, drugotuženik nije mogao ustezati plaće prvotuženiku kada više nije bio njegov zaposlenik. Iz presude P-12670/2019 (ranije P-5513/2005) je razvidno da je ista u odnosu na prvo tuženika postala pravomoćna i ovršna te je tuženik svoja potraživanja mogao naplatiti od prvotuženika. Stoga tužitelj ističe da je neosnovan tuženikov navod da je tražbina bila osnovana i da je naplaćena temeljem suglasnosti o zapljeni plaće prvotuženika te je osnova za naplatu potraživanja koje tužitelj traži od tuženika presuda P -5513/2005 koja je ukinuta kako je naprijed obrazloženo. Tužitelj smatra da se tuženik ne može pozivati na obrazloženje presude koje prema mišljenju tuženika ima intervencijski učinak između parničnih stranaka. Ako je sud smatrao da je tužbeni zahtjev osnovan trebao je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, a ne odbiti. Odbijanjem tužbenog zahtjeva ne postoji niti tražbina tužitelja prema tuženiku, a protiv te odluke tuženik nije uložio žalbu već je presuda P-12670/2019 (ranije P-5513/2005) postala pravomoćna, što znači da je otpala pravna osnova kojim je tuženik naplatio tražbinu od tužitelja. Naime, da bi presuda imala intervencijski učinak prema trećoj osobi u parnici protiv te treće osobe, moraju biti kumulativno ispunjene pretpostavke: da stranka podneskom preko parničnog suda obavijesti treću osobu o parnici uz navođenje razloga obavijesti i u kakvu se stanju nalazi parnica, da je trećoj osobi kao umješaču (ako stupi u parnicu) omogućeno da u parnici poduzima sve radnje pogodne za uspjeh stranke kojoj se pridružio i da je stranka lojalno vodila parnicu. Tek ako je treća osoba valjano obaviještena i pozvana na sudjelovanje u parnici, u novoj parnici protiv te treće osobe nema mjesta otvaranju ponovnog meritornog raspravljanja i eventualnog drugačije odluke o stvarnoj i pravnoj osnovi o biti spora. Dakle, u konkretnom slučaju se ne može primijeniti intervencijski učinak kako to smatra tuženik jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke kako je to naprijed navedeno. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja međusobnih potraživanja, tužitelj smatra da je tražbina tuženika prema tužitelju sporna jer je tuženik pravomoćno odbijen s tužbenim zahtjevom za koji traži prijeboj potraživanja. U konkretnom slučaju radi se o pravomoćno presuđenoj stvari bez obzira na obrazloženje presude te se po mišljenju tužitelja ne može raditi o tome da bi ponovno bila otvorena tražbina UNIQA osiguranje d.d. prema tužitelju, a ako to navodi tuženik.

4. Podneskom od 10. studenog 2023. (list 67. – 68. spisa) tuženik u cijelosti osporava tužiteljeve tvrdnje da bi tuženik neosnovano naplatio svoju tražbinu, kao i u pogledu intervencijskog učinka. Naime, smatra promašenim tužiteljev stav da razlog donošenja neke presude nije relevantan za ovaj spor. U ovom slučaju je u presudi jasno navedeno da je razlog za odbijanje tužbe bio da je tražbina UNIQA osiguranja d.d. u međuvremenu naplaćena pa je tako Općinski građanski sud u Zagrebu, u obrazloženju presude P-12670/2019 pod točkom 11. i 12. utvrdio da je UNIQA osiguranje d.d. osnovano potraživalo isplatu predmetnog iznosa, ali da ga je naplatilo i time je ta tražbina prestala uslijed ispunjenja.

5. Na ročištu održanom 10. travnja 2024. tuženik je specificirao istaknuti prigovor radi prijeboja međusobnih tražbina ukoliko bi sud utvrdio da postoji pravo tužitelja na povrat naplaćenih sredstava, i to u iznosu od 3.242,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 11. prosinca 2018. budući da bi se u tom trenutku srele međusobne tražbine stranaka.

6. Presudom ovog suda poslovni broj P-2739/2023 od 19. ožujka 2025. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv navedene presude, rješenjem poslovni broj Pž-1758/2025 od 26. lipnja 2025. ukinuo je istu u točkama I. i II. izreke i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje (t. I. izreke) te je odlučeno da će o troškovima postupka u povodu žalbe odlučiti sud u konačnoj odluci (t. II. izreke).

7. U ponovljenom postupku stranke su ostale kod ranije iznesenih navoda, pri čemu je tužitelj podneskom od 23. rujna 2025. dostavio nepravomoćnu presudu Općinskog građanskog suda iz Zagreba poslovni broj P-7001/2024 od 15. rujna 2025 kojom je ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Ovr- 1541/12 od 5. veljače 2013. proglašena kao nedopuštena. Tužitelj ističe kako iz navedene presude proizlazi da je sud utvrdio da je ovrha poslovni broj Ovr-1541/12 od 5. veljače 2013. kojom je tuženik naplatio tražbinu od tužitelja nedopuštena, odnosno da je otpala pravna osnova za naplatu iste kada je Županijski sud u Zagrebu svojom odlukom poslovni broj Gž-2800/19 od 1. listopada 2019. ukinuo odluku poslovni broj P-5513/05 od 14. listopada 2008. na temelju koje je u ovršnom postupku, ovdje tuženik prisilno naplatio tražbinu što nadalje upućuje da je otpala i pravna osnova za naplatu potraživanja.

8. Podneskom od 7. studenog 2025. tuženik se očitovao na gore iznesene navode tužitelja istaknuvši u bitnome kako je pogrešan tužiteljev stav da je samim donošenjem nepravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7001/2024, osnovana i predmetna tužba. Smatra da takva odluka, sve i da je pravomoćna, ne bi uvjetovala donošenje presude kojom bi se usvojio tužbeni zahtjev u ovom predmetu. Naime, u svim dosadašnjim postupcima je utvrđeno da je UNIQA osiguranje d.d. od PEKARNI SUNCE d.o.o. naplatilo svoju valjanu tražbinu te se dakle, nije radilo o stečenom bez osnove. Postupci su u konačnici prekinuti jer UNIQA više nije imala svoju tražbinu i to zato jer je istu naplatila. Tuženik ponovno ukazuje i na točke 11. i 12. obrazloženja presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12670/2019 te ističe da je sud u tom postupku jasno utvrdio da je UNIQA OSIGURANJE d.d. osnovano potraživalo isplatu predmetnog iznosa, ali da ga je naplatilo i time je ta tražbina prestala uslijed ispunjenja pa da stoga tuženik navedeno potraživanje nije stekao bez osnove. Tuženik također posebno upire na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj Pž- 1758/2025 gdje je kao razlog ukidanje prve donesene presude naznačeno da se prvostupanjske presuda ukida iz razloga što prvostupanjski sud nije jasno i detaljno naveo predmet spora u odlukama na koje se sud pozivao, zbog čega razlozi obrazloženja nisu dostatni. Dakle, Visoki trgovački suda Republike Hrvatske nije sporio valjanost same odluke i pravne osnove, nego je smatrao da donesenu presudu treba samo dodatno obrazložiti u pogledu presude na čija utvrđenja se sud pozvao. Da je taj sud smatrao kako treba donijeti drugačiju odluku, sud bi presudu preinačio i usvojio tužbeni zahtjev jer je za to imao sve parametre, ali to nije učinio.

9. Tužitelj se podneskom od 21. studenog 2025. očitovao na tuženikove navode sadržane u podnesku od 7. studenog 2025. istaknuvši u bitnome kako je tuženikov stav da dostavljena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7001/2024 „ne može uvjetovati“ odluku u ovom postupku, kao i tvrdnja da je UNIQA osiguranje d.d. od tužitelja naplatila „svoju valjanu tražbinu“, pa da se ne radi o stjecanju bez osnove, pogrešan i pravno neodrživ, i to iz više razloga. Naime, pravna osnova stjecanja iznosa od 3.242,80 EUR od tužitelja bila je isključivo pravomoćna i ovršna presuda zbog izostanka Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5513/05. Na temelju te presude doneseno je rješenje o ovrsi Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Ovr-1541/12 i izvršena je prisilna naplata s računa tužitelja. Navedena presuda P-5513/05 je kasnije prvo ostala bez klauzule pravomoćnosti i ovršnosti, zatim je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu ukinuta u odnosu na tužitelja i predmet je vraćen na ponovni postupak, a u ponovljenom postupku Općinski građanski sud u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-12670/19, odbio je tužbeni zahtjev osiguratelja. Drugim riječima, pravni temelj na kojem je tuženik prisilno naplatio sredstva od tužitelja više ne postoji. U odnosu na tuženikovo pozivanje na obrazloženje presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12670/2019, tužitelj naglašava kako je obvezujući dio presude izreka, a ne obrazloženje, a izrekom navedene presude tuženik (tadašnji tužitelj) je odbijen s tužbenim zahtjevom. Ako bi se prihvatio tuženikov stav došlo bi do apsurda, odnosno njegov je tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen, ali bi unatoč tome zadržao korist koju je ranije prisilno naplatio na temelju odluke koja je ukinuta. Nadalje, u odnosu na činjenice oko radnog odnosa, tužitelj ukazuje kako tražbina uopće nije mogla nastati na teret tužitelja pri čemu ponavlja kako se suglasnost o zapljeni plaće odnosila na prvotuženika TM i obvezivala je tužitelja samo dok je navedena osoba bila zaposlenik tužitelja. Iz prijava i odjava na mirovinsko i zdravstveno osiguranje jasno proizlazi da je TM bio zaposlen kod PEKARNI SUNCE d.o.o. od 10. rujna 1997. do 31. srpnja 1999. Prva obveza ustezanja po suglasnosti o zapljeni plaće dospijevala je 11. kolovoza 1999., dakle nakon prestanka radnog odnosa. Tužitelj nije mogao ustezati plaću radniku koji kod njega više nije bio zaposlen, pa stoga nije mogao povrijediti nikakvu ugovornu obvezu prema Intelektu d.o.o. te nije mogao prouzročiti štetu osiguratelju, a „regresna tražbina“ tuženika prema tužitelju nije mogla uopće nastati. Toga je morao biti svjestan i sud u predmetu poslovni broj P-12670/19, no u toj presudi ti odlučni dokumenti (prijave/odjave) nisu uopće ozbiljno pravno vrednovani, nego se paušalno zaključuje da je tražbina „osnovano potraživana“ samo zato što je postojala suglasnost o zapljeni plaće i zato što je naplaćena bez uvažavanja činjenice da je suglasnost dostavljena tužitelju tek nakon prestanka zaposlenja. Zato je pogrešno da tuženik danas izvodi zaključak kao da postoji nekakva trajna, pravomoćno utvrđena „valjana regresna tražbina“ jer takve izreke ni u jednoj presudi nema. Nadalje, o nedopuštenosti same ovrhe poslovni broj Ovr-1541/12 (presuda poslovni broj P-7001/2024), tužitelj ističe kako je u međuvremenu u parnici pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-7001/2024 donesena presuda kojom je utvrđeno da je ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Ovr-1541/12 od 5. veljače 2013. nedopuštena. Dakle, sud je izričito utvrdio da je baš ona ovrha kojom je tuženik naplatio tražbinu u ovom predmetu nedopuštena. To znači da je tuženik naplatio iznos od 3.242,80 EUR putem ovrhe koja je kasnije proglašena nedopuštenom, i to na temelju presude (poslovni broj P-5513/05) koja je u odnosu na tužitelja ukinuta, a u ponovljenom postupku je odbijen tužbeni zahtjev. Čak i ako se presuda poslovni broj P-7001/2024 još nalazi u žalbenom postupku, ona predstavlja dodatnu, snažnu potvrdu da tuženik nije imao valjanu osnovu za ovrhu nad tužiteljem. Time se dodatno pojačava zaključak da je riječ o stjecanju bez osnove.

10. Tijekom postupka sud je izvršio uvid te pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 6. – 14. spisa), uvid u podatke predmeta P-5513/2005 (list 15. – 17. spisa), uvid u podatke predmeta P-12670/2019 (list 18. – 19. spisa), prijedlog za ovrhu u spisu poslovni broj Ovrvpl-12780/11 (list 20. spisa), rješenje o ovrsi (list 21. spisa), presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12670/2019 od 31. ožujka 2022. s klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti (list 23. – 30. spisa), izvod iz Zagrebačke banke broj 116 od 27. travnja 2015. (list 31. – 34. spisa), zahtjev za povrat neosnovano naplaćenih novčanih sredstava od 10. srpnja 2019 (list 35. spisa), presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12670/2019 od 31. ožujka 2022. (list 45. – 50. spisa), podaci o dužniku i jamcima (list 51. spisa), nalozi za doznake (list 52. – 57. spisa), dopis Osiguranja Zagreb od 2. kolovoza 1999. (list 58. spisa), dopis Osiguranja Zagreb od 1. rujna 1999. (list 59. spisa), dopis Osiguranja Zagreb od 1. listopada 1999. (list 60. spisa), dopis Osiguranja Zagreb od 3. studenog 1999. (list 61. spisa), dopis Osiguranja Zagreb od 3. prosinca 1999. (list 62. spisa), dopis Osiguranja Zagreb od 4. siječnja 2000. (list 63. spisa) , sudsku praksu (list 110.-112. spisa) i presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7001/2024-36 (list 127.-131. spisa). Sud je izvršio uvid u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12670/2019.

11. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje u tekstu: ZPP) te je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

12. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za povratom utuženog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem pravne osnove koja je u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) kasnije otpala.

13. Između stranaka nije sporno da je pravni prednik tuženika, društvo Basler osiguranje d.d., temeljem pravomoćne i ovršne presude zbog izostanka Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5513/2005 protiv ovdje tužitelja pokrenuo ovršni postupak kod Općinskog suda u Virovitici u predmetu poslovni broj Ovr-1541/12 te ishodio rješenje o ovrsi te temeljem istog s računa tužitelja 27. travnja 2015. naplatio iznos od 3.242,80 EUR.

14. Nesporno je i da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 11. prosinca 2018. poslovni broj Gž-2037/2017 potvrđeno rješenje kojim je ukinuta klauzula pravomoćnosti i ovršnosti gore navedene presude zbog izostanka, da je nakon toga protiv navedene presude tuženik izjavio žalbu povodom koje je Županijski sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj Gž-2800/2019 od 1. listopada 2019. ukinuo presudu zbog izostanka P-5513/2005 u odnosu na tužitelja i predmet vratio na ponovno suđenje te da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12670/19 od 31. ožujka 2022. tuženik pravomoćno odbijen s tužbenim zahtjevom.

15. Zaključno, između stranaka nije sporna visina postavljenog tužbenog zahtjeva odnosno činjenica da je temeljem rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-1541/12 ukupno naplaćeni iznos glavnice, zateznih kamata i dosuđenih troškova iznosio ukupno 3.242,81 EUR (tada 24.432,93 kn).

16. Sporno je da li je utuženo potraživanje u zastari te osnova tužbenog zahtjeva odnosno ima li tužitelj pravo na povrat stečenog bez osnove imajući u vidu tuženikove tvrdnje kako je navedena tražbina osnovano naplaćena temeljem regresnog potraživanja koje je tuženik imao prema tužitelju.

17. Prvotno valja naglasiti, a u odnosu na istaknuti prigovor zastare, da se u konkretnom predmetu radi se o stjecanju bez osnove slijedom čega takvo potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku iz odredbe čl. 225. ZOO-a prema kojem tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

18. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 214. st. 2. ZOO-a). Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO-a).

19. Prema ocjeni ovog suda, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj zaprimio rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2037/17 od 11. prosinca 2018. Iako u spisu ne postoji podatak o datumu zaprimanja predmetne odluke od strane ovdje tužitelja, imajući u vidu da je predmetna odluka donesena 11. prosinca 2018. te ju je posljedično tužitelj mogao zaprimiti nakon tog datuma, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 15. rujna 2023., razvidno je da nije prošao zastarni rok od pet godina slijedom čega je tuženikov prigovor zastare ocijenjen neosnovanim.

20. Nadalje, odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

21. Slijedom navedenog, za nastanak izvanugovornog obveznopravnog odnosa stjecanja bez pravne osnove moraju se ostvariti sljedeće pretpostavke: povećanje imovine (obogaćenje na jednoj strani), koje se može sastojati u povećanju imovine, ali i u smanjenju gubitaka, u uštedi troškova koje je umjesto obogaćenog učinio osiromašeni itd., smanjenje imovine (osiromašenje) na drugoj strani, postojanje uzročne veze između povećanja odnosno umanjenja imovine, stjecanje bez osnove te činidba zbog koje se dogodila promjena u imovini koja ne smije biti štetna radnja u smislu građanskog delikta, odnosno povrede ugovornog odnosa jer bi tada nastala obveza odgovornosti za štetu. Kada se sve gore navedene pretpostavke ostvare, stjecatelj (obogaćeni) je dužan vratiti na taj način stečenu imovinu.

22. Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

23. Imajući u vidu između stranaka nesporne činjenice obrazložene u točkama 12., 13. i 14. ove presude, tuženik je naplativši iznos od 3.242,80 EUR stekao korist na temelju pravne osnove koja je naknadno otpala, odnosno presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5513/05 pa stoga pravni temelj na kojem je tuženik prisilno naplatio sredstva od tužitelja više ne postoji, čime su ispunjene pretpostavke propisane gore citiranom odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a, odnosno u takvoj situaciji nastupa obveza povrata prema pravilima o stjecanju bez osnove.

24. Imajući u vidu da između stranaka nije sporna visina utuženog potraživanja, u odnosu na zatraženu zakonsku zateznu kamatu, valja naglasiti da tužitelj ima pravo na istu od dana donošenja rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 2037/2017, odnosno od 11. prosinca 2018. imajući u vidu da je tim rješenjem otpala pravna osnova za naplatu isplaćenih sredstava te je od tog dana tuženik postao nesavjestan stjecatelj.

25. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni suda u ovom su sporu ostvarene sve pretpostavke propisane odredbom čl. 1111. ZOO-a pa je stoga tužbeni zahtjev valjalo usvojiti (t. I. izreke presude).

26. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji na odredbi čl. 29. st . 1. ZOO-a, prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO -a, za ostale odnose, a slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen preko dosuđene kamatne stope (t. II. izreke).

27. Nadalje, od 30. prosinca 2023. na snazi je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23; dalje: ZID ZOO) kojim je u čl. 1. izmijenjen dotadašnji čl. 29. st. 2. na način da isti određuje da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Sukladno čl. 1. st. 4. ZID ZOO-a, referentna stopa iz st. 2. tog članka je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banka. Budući da sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, valjalo je pravilnom primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a odlučiti kao u t. I. izreke.

28. U odnosu na od strane tuženika istaknuti prigovor radi prebijanja (compensatio per judicem), valja naglasiti da je tuženikova tražbina za koju traži da sud izvrši prijeboj s tužiteljevom tražbinom iz ovog postupka, pravomoćno odbijena odnosno ovdje tuženikov tužbeni zahtjev (za koji traži prijeboj potraživanja u ovom postupku) je pravomoćno odbijen presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12670/19 od 31. ožujka 2022. Dakle, radi se o pravomoćno presuđenoj stvari (res iudicata), odnosno o toj istoj tražbini je već ranije pravomoćno odlučeno slijedom čega je prigovor valjalo odbaciti kao nedopušten (t. I. izreke rješenja).

29. Odluka o troškovima postupka iz t. II., III. i IV. izreke rješenja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa). Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno Tarifi, i to za: sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 31. listopada 2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT- a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav žalbe od 1. travnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 10. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 312,50 EUR, za sastav podneska od 24. rujna 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. OT-a) uvećano za 25 % PDV- a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 62,50 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 10. travnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) sveukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 4. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) sveukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 6. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) sveukupno iznosi 250,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 3. rujna 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) sveukupno iznosi 250,00 EUR.

30. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,44 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj 37/23) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama -Narodne novine, br. 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) te trošak sudske pristojbe za žalbu protiv presude u iznosu od 78,88 EUR (čl. 1. i 2. ZSP-a i Tar. br. 3. t. 1. u svezi s Tar. br. 1. t. 1. Tarife sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/23). Tužitelju je u granicama postavljenog zahtjeva priznat i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 78,88 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj 50/26), u svezi s odredbom čl. 1. st. 2. ZSP-a.

31. Dakle, tužitelju je priznat zatraženi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.072,20 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. II. izreke rješenja.

32. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

33. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 1. veljače 2024. jer isti prema ocjeni ovog suda nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a s obzirom da tužitelj u navedenom podnesku nije iznio nove navode, niti činjenice pa je stoga te navode mogao istaknuti i na ročištu održanom 10. travnja 2024., a za zastupanje na kojem mu je u cijelosti priznat zatraženi trošak. Nadalje, nije mu priznat trošak za sastav podneska od 24. rujna 2025. u zatraženom iznosu postavljenom prema Tbr. 8. OT-a, već mu je isti priznat u iznosu prema Tbr. 8.4. OT-a jer se radi o podnesku kojim se dostavlja presuda, dok se u preostalom dijelu ponavljaju ranije u tijeku postupka izneseni navodi. Tužitelju nije priznat niti zatraženi trošak za sastav podneska od 21. srpnja 2026. jer se istim tužitelj dodatno očituje na podnesak tuženika te prema ocjeni ovog suda nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a s obzirom da tužitelj u navedenom podnesku nije iznio nove navode, niti činjenice pa je stoga te navode mogao istaknuti i na ročištu održanom 3. rujna 2026., a za zastupanje na kojem mu je u cijelosti priznat zatraženi trošak. Zaključno, tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 78,88 EUR jer je tužitelj tu pristojbu platio prilikom podnošenja tužbe u iznosu od u iznosu od 39,44 EUR (50%). Slijedom navedenog tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška ovog parničnog postupka u iznosu od 664,44 EUR pa je odlučeno kao u t. III. izreke rješenja.

34. Odluku o parničnom trošku iz t. IV. izreke rješenja sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 8. rujna 2026.

SUDAC :

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.