REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-281/2024-23.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Milko Križanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Križanović i partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženice GTV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sanja Dozet, odvjetnica iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 2. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženice, dana 7. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženoj BTV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti tužitelju BT, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] – [adresa], iznos od 6.636,14 EUR (slovima: šest tisuća šesto trideset šest eura i četrnaest centi) s osnova neimovinske štete sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

Nalaže se tuženoj BTV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknaditi tužitelju GT, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] – [adresa], troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.000,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženica u Hrvatskom saboru javnim izlaganjem i govorom upozoravala na korupciju te da je tom prilikom iznijela niz klevetničkih tvrdnji u odnosu na tužitelja i to: „Tako su ovih dana osnovali još jednu inačicu korumpiranih struktura, koju predvodi GT, osoba koja je sudjelovala u pljački Croatia Osiguranja i pet godina provodila korumpiranu politiku u INI, te umjesto da je procesuiran zbog dokazanog lopovluka, on se nudi kao alternativa. Dokaz da je to projekt korumpiranih struktura je opće medijsko oduševljenje s njegovim programom koji ubiti nije program već obična demagogija, a upravo takva izmišljena alternativa mediji proglase novim proizvodom kao isti slučaj zagrebačke vlasti…”. Dalje navodi da su takve neistinite činjenične tvrdnje koje je tuženica iznijela u svom govoru u Hrvatskom saboru, dana 5. prosinca 2023. objavljene na internetskom portalu www.teleskop.hr pod naslovom „ GTV: ČT sam osobno prijavila DORH-u, ali nema odgovora. A zašto? Pa G ga štiti“ a uz članak je objavljen i video snimak iz Hrvatskog sabora u kojem se vidi i čuje da tuženica iznosi gore citirane tvrdnje u odnosu na tužitelja obraćajući se saborskim zastupnicima te javnosti. Tužitelj tvrdi da su činjenične tvrdnje koje je iznijela tuženica u potpunosti neistinite i da su iznese s jedinim ciljem da naškode časti i ugledu tužitelja te da ga se društveno diskreditira kako bi se u javnosti o njemu stvorila negativna percepcija. Tužitelj navodi da u svom dosadašnjem privatnom, poslovnom i društvenom životu nije počinio nijednu kriminalnu radnju, tvrdi da u svom životu i radu drži do visokih moralnih vrijednosti poštujući propise, ističe da se protiv njega ne vodi niti jedan kazneni postupak, smatra da su citirani navodi tuženice direktan napad na njegovu čast i ugled tim više što je tuženici poznato da je tužitelj od 2016. godine bio predsjednik Uprave Croatia osiguranja, a od 2011. do 2012. član nadzornog odbora INA d.d., da je 2016. preuzeo funkciju predsjednika Nadzornog odbora INA d.d. i da je sve poslove u navedenim trgovačkim društvima obavljao stručno, savjesno i po zakonu ostvarujući svojim radom visoke poslovne rezultate bez ikakvih kriminalnih radnji. Tužitelj navodi da nije sudjelovao u pljački Croatia osiguranja niti je pet godina provodio korumpiranu politiku u INA d.d. kako to eksplicitno tvrdi tuženica sugerirajući da je tužitelj trebao biti procesuiran zbog dokazanog lopovluka. Tužitelj navodi da mu je iznošenjem ovakvih neistinitih činjeničnih tvrdnji povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo na dostojanstvo, ugled i čast što je kod njega izazvalo izuzetno jaku uznemirenost, napetost, nemir i pojačano stanje trajnog stresa te je stvorilo osjećaj nelagode, nezadovoljstva, frustracije, povrijeđenosti i ljutnje, čime je poremećen njegov duševni mir. Navodi da se zbog predmetnih izjava koje su dostupne širokom krugu ljudi mora neprestano braniti i opravdavati u krugovima kolega i poznanika što ima loš utjecaj na njegov profesionalni i privatni život, a zbog svega navedenog trpi jake i dugotrajne duševne boli. Slijedom svega iznesenog tužitelj temeljem čl. 19. i čl. 1100 ZOO traži isplatu pravične novčane naknade u iznosu od 6.636,14 EUR sa zateznim kamatama od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate i uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženica u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe. Nadalje, osporava svoju odgovornost zbog izjava navedenih u tužbi, osporava da bi klevetala tužitelja ili da bi ga uvrijedila. Smatra da tužitelj nije dokazao da je došlo do povrede njegovog dostojanstva, ugleda i časti. Navodi da je sve izjave zbog kojih je tužba podnesena dala kao saborska zastupnica na temelju dokumentiranih činjenica i u okviru obnašanja zastupničke dužnosti te da je sloboda govora i iznošenja političkog mišljenja u Hrvatskom saboru zakonom zajamčena. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da je sporna izjava prenesena na internetskom portalu Teleskop.hr te da je za njezinu objavu odgovoran glavni urednik navedenog portala, a ne ona. Slijedom svega navedenog tužiteljica predlaže da sud odbaci tužbu, odnosno da odbije tužbeni zahtjev i da tužitelju naloži da tuženici nadoknadi parnični trošak.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem stranaka i uvidom u dostavljene isprave. Budući da su sve bitne činjenice relevantne za odluku u ovome sporu utvrđene na temelju navedenih dokaza u mjeri dostatnoj za primjenu mjerodavnog materijalnog prava, a s obzirom na pravnu narav spora koji zahtijeva test razmjernosti dvaju suprotstavljenih temeljnih prava, sud je ocijenio da provođenje preostalih predloženih dokaza ne bi bilo ekonomično i svrsishodno.

4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Odredbom čl. 19. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, a pod pravima osobnosti u smislu toga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

6. Odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO propisano je da će sud, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, pri čemu će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

7. Tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete temelji na tvrdnji da je izjava koju je tuženica dala u Hrvatskom saboru, a koja je 5. prosinca 2023. u cijelosti i vjerno prenesena na internetskom portalu Teleskop.hr prouzročila povredu njegovih prava osobnosti, konkretno časti, ugleda i dostojanstva. Suprotno tome, tuženica se poziva na slobodu izražavanja saborskog zastupnika, na javni interes zaštite građana i imovine Republike Hrvatske kao motiv svojeg zastupničkog obraćanja te na dokumentiranu faktičnu osnovu iznesene kritike.

8. Vezano za pozivanje tuženice na imunitet saborskog zastupnika treba navesti da je isti zapreka kaznenom, ali ne i parničnom postupku. Naime, čl. 75. Ustava Republike Hrvatske (dalje Ustav) štiti zastupnike od kaznene odgovornosti za izraženo mišljenje u Saboru, dok je ovdje riječ o građanskoj parnici radi naknade neimovinske štete. Prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan jer je izvornu izjavu tuženica dala u Hrvatskom saboru, a ista je naknadno prenesena na internetskom portalu www.teleskop.hr. Tužitelj može tražiti naknadu neimovinske štete od tuženice kao autora sporne izjave.

9. U suštini je sporno je li u konkretnim okolnostima pravo tužitelja na zaštitu časti, ugleda i dostojanstva zajamčeno čl. 35. Ustava i čl. 19. ZOO pretežnije od prava tuženice na slobodu izražavanja zajamčenu čl. 38. Ustava, odnosno je li uopće nastupila povreda tužiteljevih prava osobnosti koja bi s obzirom na svoju težinu, trajanje i sve okolnosti slučaja opravdavala dosudu pravične novčane naknade.

10. Kako bi sud odlučio o postavljenom tužbenom zahtjevu potrebno je riješiti navedeni sukob dvaju ustavnopravno zajamčenih prava jednaka ranga, pa je stoga proveden test razmjernosti (test nužnosti) pri čemu je sud odvagnuo suprotstavljene interese prema kriterijima koji su nastali u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava i koje su prihvatili Ustavni sud Republike Hrvatske te domaći sudovi, a to su: doprinos izražavanja raspravi od javnog interesa, uloga, funkcija i status osobe na koju se izjava odnosi, priroda spornih navoda, odnosno radi li se o činjeničnim tvrdnjama ili vrijednosnim sudovima, djelomičnost ili dostatnost faktičnih temelja kritike, sadržaj, oblik i kontekst izjave te razmjernost tražene pravične novčane naknade i njezin mogući odvraćajući učinak na slobodu političkog govora.

11. Tužitelj je iskazao da ga je tuženica u više navrata neosnovano optužila za pljačku Croatia osiguranja d.d. prilikom privatizacije i za vođenje korumpirane politike u INA d.d. te da je time grubo narušena njegova reputacija privatnog poduzetnika i vlasnika više trgovačkih društava. Iskazao je da je zbog neistina koje je tuženica iznijela trpio veliku štetu na poslovnom planu i da je više ugovora zbog toga raskinuto. Tužitelj je iskazao da je u društvu Adris imao točno određene zadatke, da je vodio više društava, da je u Croatia osiguranje d.d. došao 2016. godine, da je privatizacija započeta još 2014., da je u INA d.d. bio član nadzornog odbora, da se unatoč pritiscima i problemima zalagao za interes Republike Hrvatske, da je pred saborskim odborom objasnio sve vezano za svoj rad u INA d.d. i da su sve činjenice o njegovom angažmanu javno dostupne pa stoga smatra da se ovdje radi o svjesnom nanošenju štete radi ostvarivanja osobnih političkih interesa. Tužitelj je istaknuo da je tijekom svoje dugogodišnje karijere radio ne samo u Republici Hrvatskoj, već i u inozemstvu, da je sve radio profesionalno, odgovorno i transparentno, da protiv njega nikada nije podnesena niti jedna kaznena prijava i nikada nije vođen bilo kakav kazneni postupak, a neistine koje je o njemu iznijela tuženica nanijele su mu poslovnu štetu zbog narušenog ugleda, ali i osobnu nelagodu i psihički stres, narušen je njegov obiteljski mir i morao je svojoj djeci objašnjavati da to što je tuženica rekla nije istina. Iskazao je da zbog svega od tuženice traži ispriku, da javno povuče neistinite tvrdnje koje je iznijela o njemu te da mu isplati traženu naknadu. Također, iskazao je krajem 2016. svim članovima Vlade RH i svim članovima nadzornog odbora INA d.d. podijelio prezentaciju u kojoj je ukazao na nezakonito stanje u INA d.d. i na sve štetne radnje koje su bile protivne interesima Republike Hrvatske kao dioničara, a o tome je svjedočio i pred arbitražom u Haagu i Washingtonu u postupcima koji su vođeni između Republike Hrvatske i MOL-a. Tužitelj je iskazao i to da je bio član uprave Adria Resource od 2008. u vlasništvu društva je Adris grupa, da u sklopu Adria Resource posluju Maistra i Croamaris, da Croatia osiguranje d.d. nije u portfelju spomenutog društva i on uopće nije sudjelovao u privatizaciji Croatia osiguranje d.d., da je istu provela Vlada Republike Hrvatske, da je Adris grupa bila jedan od zainteresiranih kupaca, da je prodaja dogovorena u travnju 2014. i da on nije imao nikakvu ulogu u tom postupku niti je dobivao bilo kakve informacije o privatizaciji Croatia osiguranje d.d. Tužitelj je iskazao da je bio član Nadzornog odbora INA d.d. od 2016. do 2021., da je sisačka rafinerija i prije njegovog dolaska u INA d.d. bila obustavila rad koji je kasnije ponovno pokrenut, da se on osobno protivio zatvaranju sisačke rafinerije, da je ukazivao na to da je između Vlade RH i MOL-a ugovoreno da će sisačka rafinerija nastaviti s radom, da se zalagao za zadržavanje rafinerijske proizvodnje u Republici Hrvatskoj jer se radi o strateškom objektu te da ga je iznenadila pisana uputa ministra gospodarstva B koji je kao predstavnik vlade dao uputu da se zatvori sisačka rafinerija.

12. Spornu izjavu tuženica je izrekla u Hrvatskom saboru, u okviru zastupničke rasprave posvećene problematici korupcije u upravljanju strateškim državnim tvrtkama. Privatizacija Croatia osiguranja d.d. i zatvaranje sisačke rafinerije u sklopu INA d.d. godinama su bile i još uvijek su tema, često i vrlo oštrih, parlamentarnih, političkih, medijskih i stručnih rasprava u kojima se propituje upravljanje nacionalnom imovinom i zaštita interesa Republika Hrvatske kao dioničara. Tuženica je kao saborska zastupnica imala pravo upozoravati na eventualne nepravilnosti u raspolaganju državnom imovinom i o tome informirati javnost. Stoga je sud ocijenio da je i predmetna izjava pridonijela legitimnoj raspravi od javnog interesa te je time zadovoljen prvi i najvažniji kriterij u korist zaštite slobode govora.

13. U vrijeme kada je sporna izjava dana tužitelj je imao status javne osobe, dakle, on nije bio isključivo privatni poduzetnik, već i osnivač i vodeća ličnost novog političkog projekta (Stranka Republika) te se u brojnim medijskim nastupima spominjao kao kandidat za vodeće i najodgovornije državne dužnosti, odnosno i sam se biračima predstavljao kao kandidat za predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Sporna izjava je dana upravo u tom kontekstu (tuženica u izjavi navodi da se „on se nudi kao alternativa"). Dakle, tužitelj je u trenutku davanja izjave nesumnjivo imao status javne osobe u političkome smislu, odnosno osobe koja svjesno i aktivno stupa u političku arenu tražeći demokratski mandat od birača za obnašanje najviše izvršne vlasti u državi.

14. Granice prihvatljive kritike mnogo su šire u odnosu na javne i političke osobe nego u odnosu na privatne osobe, pogotovo u odnosu na osobe koje same traže glas birača i nude se za čelne državne funkcije, jer takve osobe svjesno ulaze političko nadmetanje i time moraju iskazivati veći stupanj tolerancije te prihvatiti veću izloženost pomnom propitivanju njihovog djelovanja, kako od strane političkih oponenata, tako i od javnosti u cjelini.

15. Tužiteljev status nije bio politički samo u smislu osnivanja stranke koja sudjeluje na parlamentarnim izborima, već je on nesporno u prethodnom razdoblju obnašao vodeće upravljačke dužnosti u trgovačkim društvima koja su nekoć bila u većinskom, odnosno potpunom vlasništvu Republike Hrvatske, dok danas država u njima ima manjinske udjele. Tužitelj je i prije političkog angažmana sudjelovao u upravljanju strateškim nacionalnim tvrtkama kao predsjednik Nadzornog odbora INA d.d. i predsjednik Uprave Croatia osiguranja d.d., obnašao je funkciju privremenog ravnatelja Fonda za obnovu Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske i Zagrebačke županije itd.

16. Dijelovi spornog izlaganja koje tužitelj posebno ističe kao neistinite i uvredljive (korumpirane strukture, pljačka Croatia osiguranja, korumpirana politika u INI, dokazani lopovluk…), kada se promatraju izdvojeni iz konteksta, naizgled imaju obilježja činjeničnih tvrdnji, međutim, imajući u vidu cjelovitu izjavu tuženice i okolnosti u kojima je ista dana, uzimajući u obzir njezin kontekst i opći ton, ove izjave treba razumjeti kao vrijednosnu ocjenu tužiteljeva upravljačkog angažmana u strateškim državnim tvrtkama, iznesenu u okviru oštrih parlamentarnih rasprava, a ne kao puku činjeničnu tvrdnju o utvrđenoj kazneno-pravnoj odgovornosti.

17. Ovdje valja ukazati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-627/2023-4 u kojoj je iznesen stav da je prilikom ocjenjivanja radi li se o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" (general tone) izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (ovdje VSRH upućuje na presudu Europskog suda za ljudska prava od 23. travnja 2015. u predmetu Morice protiv Francuske broj 29369/10, § 126.). Također, izraženo je shvaćanje da su, kada je sporna izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva. Stoga su granice prihvatljive kritike šire u slučaju političara nego kod privatnih osoba. Za razliku od ovih posljednjih, političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove ili njezine riječi i djela i u skladu s tim mora iskazivati veći stupanj tolerancije (ovdje VSRH upućuje na presude u predmetima Sürek protiv Turske (br. 1) [Vv], br. 26682/95, § 61., presuda od 8. srpnja 1999.; Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije, br. 20981/10, § 40., presuda od 17. travnja 2014.; Lingens protiv Austrije, br. 9815/82, § 42., presuda od 8. srpnja 1986.; i Lopes Gomes da Silva protiv Portugala, br. 37698/97, § 30., presuda od 28. rujna 2000.).

18. U kontekstu parlamentarne rasprave o korupciji, o poslovanju i privatizaciji trgovačkih društava u kojima država ima vlasničke udjele i sl., termini poput „pljačke" i „korumpirane politike" uobičajeni su te su takvi pojmovi i u praksi Europskog suda za ljudska prava prepoznati kao politička retorika i vrijednosni sudovi, a ne dokazive činjenične tvrdnje. Čak i kada bi se fraza o „dokazanom lopovluku" ocjenjivala kao izjava koja u sebi sadržava jači činjenični element, valja istaknuti da je ista izrečena u kontekstu ocjene o pravnim i etičkim standardima postupka privatizacije, a ne kao činjenična tvrdnja o pravomoćnoj osuđivanosti ili vođenju konkretnog kaznenog postupka. Uz to, tuženica je prilikom saslušanja na raspravi istaknula da istinitost sporne ocjene temelji na javno dostupnom životopisu tužitelja i na revizijskom izvješću predanom Saboru.

19. Sud je ocijenio da tuženica za sporne ocjene posjeduje određenu, premda ne iscrpnu i u tom smislu dostatnu, faktičnu podlogu. Sam tužitelj je potvrdio da je bio član uprave u jednom od društava u vlasništvu Adris grupe, iako nije imao nikakvu ulogu u postupku privatizacije Croatia osiguranje d.d. Isto tako, nesporno je da je tužitelj bio član Nadzornog odbora INA d.d. od 2016. do 2021. u kojem periodu je Rafinerija nafte Sisak prestala s radom. S obzirom na navedeno, premda kritike koje je iznijela tuženica nisu potkrijepljene konkretnim tužiteljevim odlukama, postupcima ili propustima, propitivanje njegove upravljačke odgovornosti nije u potpunosti lišeno činjeničnog supstrata. Iako su tvrdnje koje je tuženica iznijela na račun tužitelja možebitno pretjerane, preuveličane i suviše oštre, za takav način izražavanja u javnoj raspravi od javnog interesa ipak se ne može reći da mu je jedina svrha bila vrijeđanje, što je ključan kriterij za prekoračenje granice zaštićene slobode govora.

20. Konačno, sud je vodio računa i o tome da dosuda pravične novčane naknade zbog izjava zastupnika u Hrvatskom saboru prilikom rasprave o temama od javnog interesa, ne smije imati odvraćajući učinak u odnosu na slobodan demokratski govor. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-5129/2019 utvrdio je načelno stajalište prema kojemu ograničenja slobode izražavanja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena.

21. Imajući u vidu sve ranije istaknute okolnosti, sud je zaključio da u konkretnom slučaju potreba za ograničenjem slobode izražavanja kroz institut naknade neimovinske štete nije utvrđena u dostatnoj mjeri pa je stoga uzevši u obzir sve elemente testa razmjernosti, utvrđeno da u konkretnom slučaju pravo tuženice na slobodu izražavanja, zajamčeno čl. 38. Ustava RH i čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, preteže nad pravom tužitelja na zaštitu časti, ugleda i dostojanstva zajamčeno čl. 35. Ustava RH i čl. 19. ZOO, odnosno da neimovinska šteta koja je tužitelju nesumnjivo mogla nastati zbog izjava tuženice ne opravdava dosudu pravične novčane naknade u smislu čl. 1100. st. 1. ZOO. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

22. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tuženice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tuženici je priznat trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1), te trošak zastupanja na ročištima 13. ožujka 2025, 02. srpnja 2025. i 09. srpnja 2026. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 1.000,00 EUR.

U Zagrebu 7. rujna 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženici po punomoćnici