REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Ps-22/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari prvotužitelja Republike Hrvatske (OIB: 52634238587) i drugotužitelja DRŽAVNE NEKRETNINE d.o.o., Zagreb, Planinska ulica 1, OIB 79058504140, koje zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženice DP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sanja Tafra, odvjetnica u Zagrebu, radi iseljenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 1. srpnja 2026. u prisutnosti savjetnika u Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu i zamjenice punomoćnice tuženice, dana 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici DP, OIB: [osobni identifikacijski broj], predati tužitelju REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, u posjed, slobodnu od osoba i stvari, nekretninu: E-212, stan br. 24 na 4. katu, površine 61,34 čm [adresa], koja se nalazi u stambeno poslovnoj zgradi [adresa] u [adresa], na kč. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženici DP, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju, REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, iznos od 4.081,36 eur / 30.751,01 kn uvećan za pripadajuće kamate koje na pojedinačne iznose teku

- na iznos od 254,96 eur / 1.921,00 kn od 15.10.2018.

- na iznos od 382,64 eur / 2.883,02 kn od 15.11.2018.

- na iznos od 382,64 eur / 2.883,02 kn od 15.12.2018.

- na iznos od 382,64 eur / 2.883,02 kn od 15.01.2019.

- na iznos od 382,64 eur / 2.883,02 kn od 15.02.2019.

- na iznos od 382,64 eur / 2.883,02 kn od 15.03.2019.

- na iznos od 382,64 eur / 2.883,02 kn od 15.04.2019.

- na iznos od 382,64 eur / 2.883,02 kn od 15.05.2019.

- na iznos od 382,64 eur / 2.883,02 kn od 15.06.2019..

- na iznos od 382,64 eur / 2.883,02 kn od 15.07.2019.

- na iznos od 382,64 eur / 2.883,02 kn od 15.08.2019. do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena

III. Nalaže se tuženici DP, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti II. tužitelju, DRŽAVNE NEKRETNINE d.o.o., Zagreb, Planinska ul. 1, OIB: 79058504140, iznos od 542,88 eur / 4.090,33 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 88,32 eur / 665,45 kn od 16.02.2019.

- na iznos od 93,54 eur / 704,78 kn od 10.04.2019.

- na iznos od 71,99 eur / 542,41 kn od 04.05.2019.

- na iznos od 45,34 eur / 341,61 kn od 25.08.2019.

- na iznos od 88,09 eur / 663,71 kn od 29.01.2021.

- na iznos od 88,46 eur / 666,50 kn od 16.03.2022.

- na iznos od 67,14 eur / 505,87 kn od 29.04.2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 pos totna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, kao i da naknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 1.400,00 eur, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi da je vlasnik stana br. 24 na 4. katu, površine 61,34 čm, [adresa], koji stan se nalazi u stambeno poslovnoj zgradi [adresa] u [adresa], na kč. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], E -212, te da se prije pokretanja ovog postupka, a sukladno odredbi čl. 186.a ZPP, obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje ovog spora, jer da tuženica navedenu nekretninu neovlašteno, bez pristanka tužitelja, koristi za stanovanje kao nepošteni posjednik i da nema nikakvu drugu pravnu osnovu koja bi ju ovlastila na posjed predmetnog stana. Nadalje tužitelj navodi da je tuženica predmetnu nekretninu koristila u razdoblju od listopada 2014. do zaključno sa 31. kolovoza 2018. te je u tom razdoblju nastalo dugovanje naknade za korištenje nekretnine u iznosu od 4.081,36 eur / 30.751,01 kn koju tužitelj potražuje ovom tužbom, a da je izračunata kao razlika između zaštićene najamnine koju je tuženicaa uplaćivala u ime svog pok. očuha, GP i naknade za bespravno korištenje nekretnine u iznosu od 15,00 kn po m2 navedenog stana koji ima površinu od 61,34 m2, sukladno točci II. Odluke o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine („Narodne novine“, broj 120/00).

Tužitelj navodi da je GP, očuh tuženice kao zaštićeni najmoprimac s Gradom Zagrebom sklopio Ugovor o najmu stana temeljem odredbe članka 31. stavka 1. Zakona o najmu stanova kao raniji nositelj stanarskog prava čije obiteljsko domaćinstvo je činila ZP, majka tuženice, kao i da je zbog neispunjavanja uvjeta iz članka 38. Zakona o najmu stanova tuženica utvrđena kao bespravni korisnik predmetnog stana. Tužitelj nadalje ističe da je tuženoj radi podmirenja predmetnog dugovanja na njezin zahtjev odobrena obročna otplata dugovanja u 12 mjesečnih obroka svaki po 382,64 eur/2.883,02 kn stoga se ovom tužbom potražuju nepodmireni iznosi mjesečnih obroka, te s obzirom da tuženica koristi stan u vlasništvu tužitelja bez pravne osnove, tužitelj na temelju odredbe članka 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12; dalje u tekstu ZVDSP) zahtijeva predaju posjeda svoje nekretnine., kao i da tuženica kao nepošteni posjednik naknaditi sve koristi koje je imala od posjeda njegove nekretnine, odnosno isplatiti iznos od 4.081,36 eur/30.751,01 kn s osnove naknade za korištenje nekretnine.

Tužitelj navodi da tuženica nije plaćala niti troškove komunalnih usluga za predmetni stan, te da je stoga drugotužitelj kao upravitelj nekretnine, podmirio račune za navedene usluge, u ukupnom iznosu 542,88 eur/4.090,33 kn za razdoblje od siječnja 2019. zaključno do travnja 2022. te da društvo drugotužitelja ovom tužbom potražuje od tuženice navedeni iznos kao imovinu stečenu bez osnove, a temeljem čl. 1119. Zakona o obveznim odnosima.

Slijedom svega navedenog, temeljem čl. 165. st. 1. ZVDSP i čl. 1119. ZOO, predlaže donijeti presudu kao u izreci.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu čini nespornim da je tužitelj REPUBLIKA HRVATSKA uknjižena kao vlasnik stana br. 24. na 4. katu, površine 61,34 m2, a koji se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi [adresa], sagrađenoj na zk. čbr. [katastarska čestica], sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kod zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu i da ona trenutno živi u predmetnom stanu. Tuženica navodi da je sada pok. GP, suprug njezine majke KP, sklopio Ugovor o korištenju stana 9. travnja 1981. sa tadašnjim vlasnikom ZAGREBAČKOM PIVOVAROM, OOUR PROIZVODNJA PIVA Zagreb, a majka tužen ice da je bila u ugovoru bila navedena kao član porodičnog domaćinstva, s time da je GP Zagrebačkoj pivovari da svoj stan - garsonjeru u Aleji Pomoraca, a majka tuženice da je uzela kredit za uplatu učešća za sporni stan.

Navodi da je Odlukom Radničkog savjeta poduzeća, Zagrebačka pivovara sporni stan isključila iz vrijednosti društvenog kapitala, zbog čega je GP sa [adresa] sklopio Ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme sa zaštićenom najamninom i to 21.11.2003. i da je u tom ugovoru KP, kao član obiteljskog domaćinstva, navedena kao korisnik stana.

Tuženica navodi da se u predmetni stan doselila krajem 2013. radi brige i njege u bolesti majke i očuha, te od tada upravo tužen ica plaća i obveze za sporni stan, s time da uplate Zagrebačkom holdingu plaća na svoje ime, a da je od tužitelja sve do 2018. dobivala uplatnice na ime GP za plaćanje zaštićene najamnine te od kraja 2018. dobiva uplatnice na svoje ime s osnova korištenja stana.

Smatrajući se članom obiteljskog domaćinstva tuženica smatra i da ima pravo na otkup stana ili barem kupnju stana po regularnoj tržišnoj cijeni, za što je drugotužitelju uputila zahtjev.

Navodi da u predmetnom stanu s njom živi i njezin sin, TP, kao i da se oboje nisu mogli prijaviti na adresi stana iz razloga što od vlasnika za to nisu nikada dobili pismeni pristanak, s time da je GP svojom izjavom ovjerenom dana 12.03.2014. dao svoj pristanak da tužen ica prijavi svoje prebivalište na predmetnoj adresi, što smatra dokazom da tuženica živi već dugi niz godina u spornom stanu i da je ovaj stan jedino rješenje za život i nje i njezinog sina, te se poziva na čl. 8 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 35. Ustava RH, ističući da ima pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, kao i pravo na dom. Poziva se i na presudu Europskog suda za ljudska prava, D c/a Republika Hrvatska, zahtjev br. 28261/06 od 15. siječnja 2009.

Tuženica ističe da tužitelj želi iseliti nju i sina iz stana, a bez omogućavanja bilo kakvog zamjenskog smještaja, ponude radi otkupa stana ili davanja u najam istoga , te da to proizlazi i iz poziva na mirno rješenje ovog spora i sklapanja izvansudske nagodbe iz čijeg teksta „nagodbe“ proizlazi da je tužitelj zapravo pozvao tuženicu na priznanje tužbenog zahtjeva na iseljenje i plaćanje isključivo na način kako to sada potražuje tužbom.

S obzirom da je majka tuženice stan koristila kao član obiteljskog domaćinstva, tuženica smatra da bi i ona trebala biti zaštićena, jer da je i ona bila član obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca za vrijeme života svoje majke.

Tuženica osporava navode tužitelja da je ona nepošteni posjednik u smislu odredbe članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te smatra da ima pravo na posjed stana zbog ranije opisanih razloga, kao i činjenice da tužitelj nije ponudio dokaze na okolnost obaranja zakonske presumpcije poštenog posjeda. Navodi da iz Izjave tuženice od 31. srpnja 2018., proizlazi da je tuženica obavijestila tužitelje o smrti zaštićenog najmoprimca u skladu sa odredbom članka VII. Ugovora o najmu stana na neodređeno vrijeme sa zaštićenom najamninom. U odnosu na novčana potraživanja ističe prigovor zastare, te osporava osnovanost potraživanja naknade, budući da smatra da je ona pošteni posjednik spornog stana, jer da u sporni stan nije ušla na silu ili protupravno, već da je došla radi brige o vlastitoj obitelji koji su u tom trenutku već bili iznimno visoke životne dobi i gotovo nepokretni. Navodi da je podmirivala i troškove i ulaganja u sporni stan dugi niz godina, te smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u zemljišnoknjižni izvadak broj ZK uloška [broj ZK uloška] (list 5 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora (list 6-7 spisa), nacrt tužbe s dostavnicama (list 8-17 spisa), dopis Grada Zagreba od 24. rujna 2014. (list 19 spisa), Ugovor o korištenju stana od 09. travnja 1981. (list 20-22 spisa), Ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme sa zaštićenom najamninom ovjeren kod javnog bilježnika Stjepana Šaškor (list 23-26 spisa), Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji (list 27-31 spisa), izjava tuženice od 31. srpnja 2018. (list 32-33 spisa), potvrda o plaćanju računa od strane društva II. tužitelja (list 34-61 spisa), uplatnice o plaćanju Zagrebačkom holdingu (list 79-80 spisa), uplatnicu o plaćanju najamnine za kolovoz 2018. (list 81 spisa), Izjavu tuženice ovjerenu kod javnog bilježnika od 12.03.2014. (list 82-83 spisa), uvid u Izvod iz Matice rođenih za DP (list 84-85 spisa), zahtjev za otkup stana s povratnicom (list 86-88 spisa), e-mail korespondencija između tuženice i DRŽAVNIH NEKRENTINA (list 90 spisa), e-mail korespondencija između tuženice i DRŽAVNIH NEKRENTINA (list 98-99 spisa), presuda Europskog suda za ljudska prava broj 64855/11 od 12.07.2018. (list 103-113 spisa), presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 913/2015-2 od (Iist 114-117 spisa), presuda Europskog suda za ljudska prava broj 48833/07 od 21.06.2011. (list 118-130 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tuženice DP (list 133-134 spisa) te svjedoka NP (list 134-135 spisa) i svjedoka JP (list 135 spisa).

4.Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev za iseljenje iz stana u vlasništvu tužitelja Republike Hrvatske, koji stan se nalazi na IV. katu zgrade u [adresa], površine 61,34 m2 i tuženica isti koristi bez valjane pravne osnove. Predmet spora je i tužbeni zahtjev za plaćanje naknade za bespravno korištenje stana u razdoblju od listopada 2018. do kolovoza 2019., te regresni zahtjev drugotužitelja za plaćene troškove komunalnih usluga za predmetni stan nastalih tuženičnim korištenjem stanom.

6. Nije sporno da je tužitelj REPUBLIKA HRVATSKA vlasnik stana br. 24. na 4. katu, površine 61,34 m2, a koji se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi [adresa], sagrađenoj na zk. čbr. [katastarska čestica], sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zemljišnoknjižni odjel Općinskog građanskog suda u Zagrebu, da se tužitelj obratio tuženici u mirnom postupku prije pokretanja ovog spora s predmetnim zahtjevima za iseljenje i isplatu. Nije sporno da se tuženica uselila u predmetni stan po dopuštenju svog očuha i zaštićenog najmoprimca u tom stanu, GP, da je majka tuženice u stanu imala status člana obiteljskog domaćinstva, te da je nakon njihove smrti tuženica nastavila živjeti u predmetnom stanu i isti odbija predati u posjed tužitelju. Nije sporno da pok. GP nije tražio otkup predmetnog stana.

7. Sporno je koristi li tuženica predmetnu nekretninu bez pravne osnove i je li u obvezi tužitelju predati posjed nekretnine, kao i je li tuženica dužna platiti tužitelju naknadu koristi za upotrebu nekretnine u visini tržišne najamnine kao nepošteni posjednik, te platiti komunalne troškove za predmetni stan koje je podmirio drugotužitelj. Sporno je i je li nastupila zastara za utuženu novčanu tražbinu, te pravo tuženice na poštivanje doma u predmetnom stanu.

8. Prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 81/15- dalje: ZVDSP) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

9. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZVDSP posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

9.1. Prema odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

10 U smislu odredbe čl. 18. st. 3. ZVDSP posjednik se može smatrati poštenim najkasnije dok mu nije uručena vlasnička tužba, a ako je pošteni posjednik tužen vlasničkom tužbom, kao u konkretnom slučaju, smatra se nepoštenim posjednikom od trenutka dostave tužbe, pod pretpostavkom da je parnica nastavljena i da je pravomoćno okončana u korist vlasnika stvari koja je predmet spora.

11. Na okolnost posjedovanja predmetnog stana, odnosno na okolnost da je tuženica od 2014. uselila u predmetni stan radi brige o bolesnoj majci i očuhu koji je imao status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu, te prava na dom tuženice, saslušani su tuženica te svjedoci NP i RP.

12. Iz iskaza tuženice DP proizlazi da u predmetnom stanu stanuje od 2014. po dopuštenju svog očuha GP, koji je u posjed predmetnog stana stupio nakon što je kao zaposlenik Zagrebačke pivovare istoj prepustio manji stan u svom vlasništvu, a u zamjenu je dobio ovaj stan u kojem je stekao status zaštićenog najmoprimca. Njezina majka umrla je možda mjesec dana nakon što se tuženica doselila u predmetni stan, a iste godine umro je i očuh. Znala je da stan nije njegovo vlasništvo te isto tako da on nije tražio otkup predmetnog stana. Znao je reći da on ne želi po drugi put kupovati stan budući da je vlasništvo svog stana, misli da se radilo o garsonijeri, dao tadašnjem poslodavcu Zagrebačkoj pivovari. U stanu živi sa svojim sinom koji ima 37 godina, zaposlen je kao kontrolor kvalitete voća i povrća u Konzumu. Njegova plaća nije fiksna već ovisi o količini posla i duljini radnog vremena tako da mjesečno zaradi između 800,00 do 1.200,00 eura s time da je u stalnom radnom odnosu, dok njezina mirovina iznosi 550,00 eura mjesečno te nema drugih prihoda , u vlasništvu nema nekretnine niti vrijednije pokretnine. Obraćala se Gradu Zagrebu s obzirom na dokumentaciju o stanu s kojom je raspolagala ali se ispostavilo da je vlasnik stana tužitelj, odnosno DRŽAVNE NEKRETNINE d.o.o. i netko je iz DRŽAVNIH NEKRETNINA došao u stan radi pregleda stana i sastavljanja zapisnika. U stanu je bio i njezin sin koji s njom živi u ovom stanu negdje od početka 2015. Njezin sin nema nikakvu imovinu a pod tim misli da ništa nije stjecao kupnjom niti nasljedstvom. Željela je otkupiti predmetni stan te je smatrala da bi mogla otkupiti taj stan pod povoljnijim uvjetima odnosno pod uvjetima koje bi imao njen očuh GP kao najmoprimac u tom stanu. U ugovoru koji je sklopio GP njena majka je bila navedena kao član obiteljskog domaćinstva.

Tuženica ima i kćer koja živi u [adresa], udata je i majka je troje djece te živi u kući koja je u vlasništvu njezinog svekra i svekrve. Sin tuženice završio je samo osnovnu školu tako da nije u mogućnosti raditi bolje poslove. Tuženica ima problema sa zdravljem odnosno više bolesti i to štitnjače koju je zbog toga dijelom operirala, ima dijabetes, visoki tlak te je imala i ozbiljne ginekološke probleme zbog kojih joj je izvršena operacija.

Režijski troškovi za stan dolaze na njezino ime te ih ona podmiruje. Trošak pričuve ne podmiruje niti dolazi na njezino ime. Troškovi režija počeli su dolaziti na njezino ime iako ona nikad nije tražila tu promjenu nakon očuhove smrti. Tuženica je iskazala da u slučaju da se mora iseliti iz ovoga stana, svoje stambeno pitanje ne može riješiti na drugi način kao i da od useljenja u stan 2014. u istom neprekidno živi.

13. Iz iskaza svjedokinje NP proizlazi da unatrag 24 godine živi u istoj zgradi u kojoj živi tuženica, u stanu pored njezinog. Poznato joj je da se tuženica doselila negdje 2013. ili 2014., te da je u stanu prije doseljenja tuženice živio njezin očuh GP i njezina majka KP koja se teško razboljela pa se zato tuženica i doselila da bi se o njoj mogla brinuti, a poslije i o očuhu. Oni su ubrzo nakon toga umrli i to najprije majka pa zatim i očuh. Prema kazivanju majke tuženice znala je da tuženica živi negdje u [adresa] te koliko joj je poznato ona nema u vlasništvu nekretnine , a niti njezin sin. Što se tiče njihovog načina života, tuženice i njezinog sina misli da nemaju velika primanja i da im nije lako živjeti, posebno što tuženica živi od svoje mirovine. Tuženica cijelo vrijeme živi u predmetnom stanu od kad se doselila a kad se doselio njezin sin to ne može točno reći. Poznato joj je da je tuženica pokušala otkupiti predmetni stan od DRŽAVNIH NEKRETNINA ali misli da to nije uspjela , odnosno da je mogla stan otkupiti po tržišnoj cijeni, a ne po povoljnijim uvjetima.

14. Svjedokinja JP iskazala je da na adresi [adresa] živi od 1983., te misli da je majku tuženice KP upoznala negdje 1985., a da je nakon toga upoznala i tuženicu jer je tuženica dolazila majci u posjete. Koliko je njoj poznato tuženica se u predmetni stan doselila 2014. i to nakon smrti njezine majke jer se brinula o očuhu koji je bio teško bolestan. Prije toga tuženica je živjela negdje u [adresa] i to kao podstanar. Može reći da je sigurna da tuženica nema u vlasništvu druge nekretnine niti vrjednije pokretnine kao niti njezin sin. Nema saznanja o tome da bi tuženica pokušala otkupiti ovaj stan. Zna da tuženica nema nikakvo rješenje za stanovanje u tom stanu , ali ju isto tako čudi da režijski troškovi za taj stan dolaze na njezino ime. Prema njezinom mišljenju odnosno prema onom što zna o tuženici za slučaj da se tuženica mora iseliti iz ovog stana misli da ona nema gdje drugdje živjeti. Što se tiče uvjeta života tuženice i njezinog sina mislim da oni od primanja koja imaju teško žive.

15. Sud je prihvatio iskaze tuženice i svjedokinja kao uvjerljive, životne i u bitnom međusobno podudarne, posebno u dijelu da je tuženica u predmetni stan uselila 2014., po dopuštenju očuha GP, radi brige i skrbi o njemu i o svojoj majci jer su bili bolesni, a nakon useljenja tuženice u stan ubrzo su i umrli, da je tuženica nastavila do danas koristiti predmetni stan za stanovanje sa svojim sinom koji je sad u dobi od 37 godina, te da je tuženica znala da stan nije vlasništvo njezinog pok. očuha GP jer on nije tražio otkup predmetnog stana, a nakon očuhove smrti 2014. tuženica se 2018. godine prvi put obratila Državnim nekretninama d.o.o. kao upravitelju nekretnina u vlasništvu tužitelja, Republike Hrvatske.

16. Slijedom izloženog valja zaključiti da tuženica, iako je u posjed predmetnog stana stupila po dopuštenju zaštićenog najmoprimca, pok. GP, da je nakon njegove smrti nastavila živjeti u predmetnom stanu znajući da stan nije njegovo vlasništvo i da njoj ne pripada pravo na posjedovanje predmetnog stana, odnosno da je u posjedu stana bez valjane pravne osnove.

17. Na tvrdnju tuženice da je njezina majka bila član obiteljskog domaćinstva te da taj status ima i sama tuženica, da tuženica ima provo stan otkupiti od vlasnika po povoljnijim uvjetima koje bi imao i pok. GP, valja navesti sljedeće:

18. Prema odredbi čl. 24. st. 2. Zakona o najmu stanova (»Narodne novine«, br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18. i 105/20- dalje: ZNS) u slučaju smrti najmoprimca ili kada najmoprimac napusti stan, prava i dužnosti najmoprimca iz ugovora o najmu stana prelaze na njegova bračnog druga. Ako bračnog druga nema, prava i obveze iz ugovora o najmu prelaze na dijete, pastorka ili najmoprimčeva usvojenika koji je naveden u ugovoru o najmu, ovisno o njihovu sporazumu.

19. Odredbom čl. 38. st. 1. ZNS, propisano je da u slučaju smrti zaštićenog najmoprimca ili kada on prestane koristiti stan, prava i dužnosti zaštićenog najmoprimca iz tog ugovora prelaze na osobu navedenu u ugovoru o najmu stana.

20. Iz sadržaja ugovora o najmu (list 23 – 26 spisa) prema kojem je najmodavac predmetnog stana bio Grad Zagreb, a GP zaštićeni najmoprimac, proizlazi da je jedini član obiteljskog domaćinstva bila njegova supruga, KP, majka tuženice.

20.1. S obzirom da iz iskaza tuženice i svjedokinja proizlazi da je majka tuženice umrla prije očuha tuženice, a da tuženica nije bila navedena u Ugovoru o najmu stana od 21.11.2003., to u smislu odredbe čl. 24. st. 2. i čl. 38. st. 1 ZNS nakon smrti GP njegova prava zaštićenog najmoprimca u predmetnom stanu nisu mogla prijeći na tuženicu..

21. Stoga tuženica neosnovano smatra da ima status člana obiteljskog domaćinstva u predmetnom stanu i da bi nakon smrti očuha i majke na tuženicu prešla bilo kakva prava za posjedovanje, odnosno otkup predmetnog stana, jer za to nije ispunjena osnovna pretpostavka – da je tuženica bila navedena u ugovoru o najmu stana od 21.11.2003.

22. Slijedom izloženog valja zaključiti da je nakon smrti očuha GP tuženica nastavila posjedovati predmetni stan znajući da GP stan nije otkupio i da nije vlasnik stana, odnosno da je tuženica nakon smrti GP nastavila bespravno posjedovati predmetni stan koristeći stan za stanovanje sa svojim sinom, bez dopuštenja vlasnika. To što je tuženica plaćala zaštićenu najamninu u očuhovo ime nakon njegove smrti i na svoje ime dobivala račune za predmetni stan od Državnih nekretnina d.o.o., osim pričuve, te račune Zagrebačkog holdinga za režijske troškove, tuženici ne daje nikakva prava na posjed stana, jer bespravno stanovanje nije i besplatno.

22.1. Slijedom toga tužitelji osnovano zahtijevaju i plaćanje dospjele a nepodmirene naknade koristi od tuženice kao bespravne korisnice za upotrebu predmetnog stana površine 61,34 m2 i to u visini razlike između plaćene zaštićene i tržišne najamnine za predmetni stan po cijeni od 15,00 kn /m2 (61,34m2 x 15=920,10 kn /122,12 eur, prema točki II. Odluke o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine („Narodne novine“ broj 120/00), a drugotužitelj Državne nekretnine d.o.o. Osim toga tuženica niti ne osporava da je od tužitelja dobivala uplatnice na ime GP za plaćanje zaštićene najamnine, a da od kraja 2018. dobiva uplatnice na svoje ime s osnove korištenja stana, jer upravo iz priloženog dopisa tuženice (list 32 spisa) proizlazi da je 31. srpnja 2018. tuženica obavijestila drugotužitelja kao upravitelja stana u vlasništvu prvotužitelja, da je nakon smrti očuha 22. ožujka 2014. tuženica nastavila koristiti predmetni stan. Valja istaknuti i da tuženica ne osporava da joj je tužitelj odobrio podmirenje dospjelog dugovanja naknade za korištenje predmetne nekretnine u razlici plaćene zaštićene najamnine i korištenja stana za stanovanje bez pravne osnove obročnom otplatom u 12 rata po 382,64 eur (4.591,68 eur) koje je tuženica samo djelomično podmirila pa preostali dug tuženice po toj osnovi iznosi 4.081,36 eur. Prema priloženim računima za potrošnju plina u predmetnom stanu koje je umjesto tuženice podmirio drugotužitelj, tuženica drugotužitelju duguje iznos od 542,88 eur za razdoblje dospijeća 16. veljače 2019. do 29. travnja 2022. prema računima HEP Toplinarstvo za to razdoblje (računi na listu 34-67 spisa).

23. U odnosu na tvrdnju tuženice da se obratila drugotužitelju za otkup predmetnog stana, tužitelji tu činjenicu ne osporavaju navodeći da je zahtjev za otkup kao korisnica predmetnog stana tuženica podnijela 6. prosinca 2024., nakon što je za to 30. prosinca 2023. protekao rok propisan čl. 25. st. 1, alineja 4 i čl. 59. Zakona o upravljanu nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske.

23.1. Sukladno odredbi čl. 25. st. 1. alineja 4 Zakona o upravljanu nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 155/23), predmetnom nekretninom se moglo raspolagati neposrednom pogodbom po utvrđenoj tržišnoj vrijednosti nekretnine ako je, između ostalog takav zahtjev podnesen prije 30. prosinca 2023. kada je ovaj Zakon stupio na snagu. Iako tužitelji navode da se tuženica drugotužitelju sa zahtjevom za otkup stana obratila 6. prosinca 2024., iz priložene preslike potvrde o primitku (list 86 spisa) proizlazi da se tuženica obratila drugotužitelju sa zahtjevom 3. prosinca 2024., što je također nakon proteka roka iz čl. 25. st. 1. alineja 4 navedenog Zakona i samo jedna od pretpostavki iz čl. 25. st. 1. alineja 4 Zakona, za pravo na otkup stana, koji je tuženica nedvojbeno propustila podnijeti u zakonom propisanom roku, već je isti podnijela tek nakon što je ovaj postupak protiv nje pokrenut tužbom od 2. veljače 2024.

24.. Tuženice se poziva i na pravo poštivanja njezinog doma u predmetnoj nekretnini u vlasništvu tužitelja na adresi [adresa].

25. Prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u većem broju odluka (primjerice broj U-III5917/2013 od 23. svibnja 2014.), te podudarnom pravnom shvaćanju u presudama Europskog suda za ljudska prava (G protiv Republike Hrvatske, broj 48833/07 od **.**.2011., Z protiv Republike Hrvatske, broj 42150/09 od **.**.2012., K protiv Republike Hrvatske, broj 3572/06 od 22. listopada 2009.) "dom" je autonomni pojam i ocjena o tome predstavlja li određeni prostor dom zaštićen čl. 8. st. 1. Konvencije ovisi o činjeničnim okolnostima, posebice o postojanju dovoljnih i trajnih veza s tim prostorom, te zaštita prava na dom ne ovisi o zakonitosti posjeda na temelju domaćeg prava, jer se svakoj osobi ako tijekom postupka istakne prigovor miješanja u njezino pravo na poštivanje doma mjerom prisilnog iseljenja, mora omogućiti ocjena razmjernosti i razumnosti takve mjere (Rev 712/17-2 od 17. prosinca 2017.) kao i pravnim shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava zauzetim u odluci Galović protiv Hrvatske.

26 U konkretnom slučaju postoje suprotstavljeni interesa tijela javne vlasti kao vlasnika nekretnine i prava na dom tuženice.

27. Odredba članka 161. ZVDSP daje vlasniku pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Nasuprot tome, odredba članka 8. Konvencije propisuje da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa javne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

28. Republika Hrvatska ratificirala je Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 7. studenoga 1997. i ona je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, po pravnoj snazi iznad hrvatskih zakona.

29. Pravo na dom u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz članka 34. stavak 1. u svezi članka 35. i članka 16. stavak 2. Ustava RH prema kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči poštovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

30. Iznimke od zabrane miješanja propisane su u članku 8. stavak 2. Konvencije, a može li neka o propisanih iznimki opravdati miješanje prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnost konkretnog slučaja.

31. Iz izloženih činjeničnih utvrđenja proizlazi zaključak da tuženica predmetni stan drži u posjedu bez pravne osnove, da je u predmetni stan uselila 2014. po dopuštenju zaštićenog najmoprimca, svog očuha GP, da do se o njemu kao i o svojoj majci mogla brinuti, te da je u stanu nastavila živjeti sa svojim sinom, koji je zaposlen, isključivo zbog njihove loše financijske situacije jer su prije useljenja u stan bili podstanari, kao i da je vlasnika, odnosno upravitelja stanom u vlasnikovo ime, obavijestila o smrti najmoprimca u srpnju 2018., nakon što je najmoprimac umro u ožujku 2014., za koje vrijeme je za stan plaćala zaštićenu najamninu koja je dolazila na ime pok. zaštićenog najmoprimca. Iz tužbenih novčanih zahtjeva oba tužitelja, koji tuženica ne osporava, proizlazi i da tuženica za predmetni stan nije podmirivala najamninu veću od zaštićene na koju ona nije imala pravo već njezin očuh, da nije redovito podmirivala ni režijske troškove, sve to znajući da za stanovanje nema odobrenje niti suglasnost vlasnika stana, te je nakon primitka ove tužbe a po proteku zakonskog roka, podnijela tužitelju zahtjev za otkup stana, očekujući da isti može otkupiti po povoljnijim uvjetima kao GP, iako zna da na nju nisu prešla nikakva prava koja je on imao u predmetnom stanu. Osim toga, stanovanje tuženice u predmetnom stanu 10 godina prije podnošenja ove tužbe je isključivo iz razloga loše financijske situacije tuženice kao i njezinog punoljetnog i zaposlenog sina, što sve prema ocjeni ovog suda ne predstavlja dovoljne i trajne veze s predmetnim stanom da bi isti bio njezin dom zaštićen čl. 8. st. 1. Konvencije, pa se tuženica neosnovano poziva i na zaštitu prava na poštivanje njezinog doma u predmetnom stanu.

32. Sve kada bi se i prihvatila tvrdnja da predmetni stan predstavlja dom tuženice, u ocjeni prava na miješanje tužitelja kojim se pravo na dom tuženici oduzima, valja ocijeniti opravdanost miješanja u pravo tuženice na dom, te pritom utvrditi je li miješan je utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te je li nužno u demokratskom društvu pri čemu bi negativan odgovor na jedno od navedenih eliminacijskih pitanja bio dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz članka 8 . Konvencije.

33. S obzirom na istaknuti prigovor prava na dom, koji tuženica ničim drugim ne dokazuje osim što tvrdi da u predmetnom stanu od 2014. kada se doselila radi brige o majci i očuhu koji su ubrzo preminuli, ovaj sud je odvagnuo interes tuženice kojoj prijeti gubitak doma nasuprot cilju tužitelja koji želi postići mjerom iseljenja.

34. Stavljajući u odnos ta dva pojedinačna prava, ovaj sud je odvagnuo interes tuženice utvrdivši da joj predmetna nekretnina ne predstavlja dom, nasuprot cilju tužitelja koji želi postići mjerom iseljenja, te je ovaj sud ocijenio da u konkretnom slučaju ostvarivanje prava tužitelja Republike Hrvatske kao vlasnika predmetne nekretnine treba ocijeniti isključivo primjenom odredbe čl. 161. ZVDSP.

35. Ocjenu o tome da pravo tužitelja kao vlasnika preteže ovaj sud temelji na utvrđenju da tuženica nema pravnu osnovu za korištenje predmetne nekretnine, da nekretninu koristi bez plaćanja naknade vlasniku stana za korištenje, ne podmiruje redovito režijske troškove za stan, kao da je životno i logično da je upoznata s činjenicom da je tužitelj vlasnik stana najkasnije 2018. te posebno da je kao korisnica predmetnog stana propustila zatražiti otkup istog u za to zakonom propisanom roku. Uzeto je u obzir i da je tuženica majka dvoje odrasle djece koji su dužni brinuti se njoj ako ona to zbog zdravstvenih razloga pa i svoje dobi, te imovinskog stanja, nije u mogućnosti.

36. Pritom valja istaknuti i da je svrha reivindikacijskog zahtjeva isključenje drugih osoba od nedopuštenog (bespravnog i samovlasnog) posjedovanja vlasnikove stvari, te vraćanje posjeda vlasniku koji mu pripada s obzirom na njegovo pravo vlasništva.

37. Na temelju ocjene ovog suda da ne postoje pretpostavke za trajnu povezanost tuženice s predmetnim stanom, to od njezinog iseljenja nema blaže mjere za postizanje legitimnog cilja pri čemu je sud vodio računa da je u interesu pravne sigurnosti, javnog reda i mira da tužitelj dođe u posjed nekretnine koju tuženik drži u posjedu bez valjane pravne osnove, te je zaključio da u slučaju suprotstavljanja ova dva prava, i to prava vlasništva s jedne strane i prava na dom koji s druge strane ističe tuženica, u konkretnom slučaju svakako prednost ima pravo vlasništva tužitelja.

38. Na temelju odredbe čl. 163.st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP u vezi čl. 219. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje ZPP), ocijenjen osnovanim zahtjev tužitelja za iseljenje tuženice i predaju u posjed tužitelju predmetne nekretnine, slobodne od osoba i stvari.

39. Zahtjev tužitelja za zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose temelji se na odredbi čl. 183. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) prema kojoj dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, a to je u ovom slučaju 15. u mjesecu za tekući mjesec nepodmirene obveze naknade za korištenje nekretnine (toč. II. izreke), te dospijeća pojedinih računa HEP Toplinarstva toč. III. Izreke) prema priloženim računima na listu 34-67 spisa.

40. Odluka o stopi zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. ZOO.

41. Troškovi zastupanja tužitelja po ovlaštenom punomoćniku – državnom odvjetniku priznati su za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora Tbr. 28 -100 bodova, za sastav tužbe prema Tbr 7/1 – 100 bodova, sastav podneska 17. listopada 2025. i 26. lipnja 2026. prema Tbr 8/1 – 100 bodova za svaki, za pristup na tri ročišta 14. svibnja 2025., 4. ožujka 2026. i 1. srpnja 2026. prema Tbr 9/1 – 100 bodova za svako, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 1.400,00 eur.

U Zagrebu, 8. rujna 2026.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. tužitelju po OGDO

2. tuženicu po punomoćniku