REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj: P-225/2026-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IFT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupa Odvjetničko društvo Juranović i dr. j.t.d. iz Nove Gradiške protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 koga zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, nakon glavne rasprave održane 1. rujna 2026. u nazočnosti tužiteljice IFT, punomoćnika tužiteljice Roberta Demo, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Juranović i dr. j.t.d. i zamjenika punomoćnika tuženika IF, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. i presude objavljene 8. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. stavka 6. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu br. 04/2006, kreditna partija:7103200371 sklopljenog dana 10. srpnja 2006.g. između tužiteljice IFT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i kreditora Zagrebačka Banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koja glasi:“ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“
II Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužiteljici IFT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime stjecanja bez osnove isplati iznos od 305,26 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje od 11. srpnja 2006. do 31. srpnja 2015. teku po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana od presuđenja.
III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473 da tužiteljici ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 321,03 eur sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana od dana presuđenja.
S preostalim zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.
Obrazloženje
1. Tužiteljica IFT podnijela je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove. U tužbi navodi da je temeljem Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu br.:04/2006, kreditna partija:7103200371 od 10.07.2006. između kreditora Zagrebačke banke d.d. i tužiteljice kao korisnika kredita, tužiteljici je 11.07.2006. isplaćen nenamjenski kredit u iznosu od 115.000,00 kuna. Predmetnim ugovorom tužiteljica se obvezala otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu kamatu prema redovnoj kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007.g. 2 ugovorena kao fiksna u visini od 8,90%, a od 01.01.2008.g. do konačne otplate kredita kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva te se ista obračunavala prema važećoj Odluci o kamatnim stopama kreditora. Ugovoreni rok otplate kredita je bio 7 godina. Kredit je otplaćen. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor. Ugovorom je u članku 2. stavak 6. ugovoreno:“ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ Prilikom isplate kredita 11.07.2006. tuženik je tužiteljici naplatio 2,00% od iznosa kredita, točnije iznos od 2.300,00 kuna/305,26 eur kao naknadu za obradu kredita. Odredba ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kredita je ništetna jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao pravni temelj naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (N.N. br.35/05). U ugovoru se ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 2,00% od iznosa kredita zbog čega je sporna odredba i neodređena i neodrediva te time suprotna i članku 270. ZOO. Kako se radilo o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru, odredba ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužiteljici ponudom ugovora te ona nije mogla utjecati, niti je imala bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima koje je imao tuženik te je na strani tužiteljice izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog navedena odredba je i nepoštena, a time i ništetna temeljem odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br.96/03) kao i temeljem odredbe članka 3. Direktive vijeća 93/13 od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je osporavana odredba na strani tužiteljice uzrokovala samo dodatne troškove, time je stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus među strankama, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužiteljice na njezinu primjenu što je suprotno članku 47.ZOO. Opisano postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u članku 7. ZOO. Uslijed primjene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu br.:04/2006, kreditna partija:7103200371 od 10.07.2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a kojom je ugovorena naplata naknada i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora kojom važećom odlukom je naknada za obradu kredita iznosila 2,00% od iznosa kredita, kao i činjenice da je tuženik temeljem te ugovorne odredbe tužiteljici dana 11.07.2006. naplatio iznos od 2.300,00 kuna to je evidentno da je od tužiteljice bez ikakve pravne osnove stekao naznačena novčana sredstva. S obzirom na rečeno tužiteljica predlaže sudu da provede dokazni postupak i nakon što provede sve dokaze donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 2. stavka 6. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu br.:04/2006, kreditna partija:7103200371 sklopljenog dana 10. srpnja 2006.g. između tužiteljice IFT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i kreditora Zagrebačka Banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koja glasi:“ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužiteljici IFT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime stjecanja bez osnove isplati iznos od 305,26 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje od 11.07.2006. do 31. 07. 2015. teku po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. 08. 2015. do 31.12.2022. po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana od presuđenja. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 8 dana od dana presuđenja.
2. Tuženik Zagrebačka banka d.d. u odgovoru na tužbu navela je da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. stavka 6. Ugovora o kreditu broj: 04/2006 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 10. srpnja 2006. te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 305,26 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 11.07.2006. pa do isplate. Odredbom članka 2. stavak 6. ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 2.stavka 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 305,26 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 11.07.2006. pa do isplate. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. 2 Naime, sukladno odredbi članka 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom članka 4. stavak 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom članka 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu članka 55. stavak 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za obradu kredita koji je upravo ugovorio tužitelj iznosi 3% od iznosa traženog kredita. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dakle, ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika, a Odluka o Tarifi naknada iz 2006. godine propisivala je visinu te naknade u iznosu od 3 %. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (DF protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. 4 Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu članka 4. stavak 2. i članka 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz članka 4. stavak 2. i članka 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da članka 4. stavak 2. i članka 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "iskoristite još povoljnije uvjete erste kredita-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa- prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta 5 plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje EF prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.➢ Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. 6 Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 2006. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2006. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 17 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 11.07.2006.godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe članak 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje isplatu troškova koji su prethodili ovom postupku pribave isprava za stranku u iznosu od 305,26 eur tuženik ističe da isto nije bilo nužno za vođenje predmetnog postupka, te da nije riječ o radnji koja je potrebna za voženje postupka sukladno odredbama ZPP-a. Sukladno odredbi članka 152., 154. i 155. ZPP-a, svaka stranka prethodno podmiruje troškove koje je uzrokovala svojim radnjama, a koji troškovi postupka se naknađuju prema uspjehu u sporu i to samo oni troškovi za koje sud ocijeni da su bili potrebni za vođenje parnice. III/ Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. U podnesku od 19. srpnja 2024. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu tuženika te je navela da neosnovano tuženik prigovara da tužiteljica nije dokazala svoj status potrošača niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Prije svega, u članku 3. stavak 1. točka15. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/03), potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nedvojbeno je iz sadržaja ugovora o kreditu da ga je tužiteljica sklopila kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita. Tužiteljica nema niti je u vrijeme zaključenja ugovora imala status poduzetnika bilo kao osnivač trgovačkog društva, obrta, slobodnog zanimanja ili dr. već osobni prihod ostvaruje od nesamostalnog rada u radnom odnosu tako da je gotovo nemoguće da bi navedeni ugovor bio sklopljen kao nepotrošački, odnosno da tužiteljica nema status potrošača, a kreditna sredstva su korištena za osobne potrošačke svrhe tužiteljice. Pogrešan je stav tuženika da je teret dokazivanja svojstva potrošača na tužitelju i shvaćanja Županijskih sudova na koja se tuženik poziva protivna su shvaćanju Vrhovnog suda RH. Tuženik ukoliko ističe prigovor i osporava tužitelju svojstvo potrošača tada je teret dokazivanja takve činjenice na tuženiku jer je sukladno pravilima o teretu dokazivanja svaka strana dužna dokazivati osnovanost svojih prigovora. Tako i Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev 18/2018-2 od 26.05.2020. iznosi shvaćanje: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu(npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor.“ Neosnovano je tuženikovo osporavanje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu Naime, navedena odredba na gramatičkoj razini je jasna i lako uočljiva, međutim navedena odredba je narazumljiva. Navedena odredba o naknadi za obradu kredita jest nerazumljiva što je posljedica okolnosti da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a nerazumljiva je jer nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavak 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju radilo se o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru, unaprijed pripremljenom od strane tuženika te je odredba ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada kao takva proizvoljno nametnuta tužiteljici ponudom ugovora te ona nije mogla utjecati niti je imala bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Razina pregovaranja na način da su službenici banke tužiteljici samo prezentirali da postoji obveza tužiteljice, nije ona razina pregovaranja koja u smislu poštivanja načela savjesnosti i poštenja zahtijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prilikom sklapanja ugovora tužena banka nije prezentirala tužiteljici o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te okolnost da se radi o tipskom ugovoru kao i okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavak 1. i članka 87. stavak 1. ZZP. Zahtjev transparentnosti odnosno test poštenosti ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora samo načelno informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora o kreditu imala 4 informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla je izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Tuženik sada u svom odgovoru na tužbu paušalno pokušava obrazložiti koji su se sve troškovi i usluge pokrivali predmetnom naknadom, međutim i dalje ostaje nejasan i nedokazan odnos između pojedinih troškova (operativnih, materijalnih, regulatornih) i visine sporne naknade odnosno načina njezinog određivanja. Naime, visina naknade za obradu kredita određena je u postotku od iznosa odobrenog kredita što znači da što je veći odobreni iznos kredita to je veća i naknada za obradu, a pri tome svi materijalni troškovi koji se pokrivaju takvom naknadom ne variraju niti zavise od iznosa odobrenog kredita. Primjerice, trošak rada djelatnika banke uključujući i trošak zaposlenika na održavanju IT sustava,, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak razmjene podataka s trećim stranama, trošak poštarine, trošak savjetovanja klijenata, trošak izrade ponude za kredit, trošak unosa podataka iz zahtjeva za kredit, trošak obrade zahtjeva i odobravanja kredita, trošak isplate kredita, trošak izrade ugovora i trošak odlaganja i arhiviranja spisa bi kao materijalni trošak trebali uvijek biti isti bez obzira na iznos odobrenog kredita (pojednostavljeno rečeno bez obzira što piše u tekstu ugovora), a s druge strane naknada varira u zavisnosti od iznosa odobrenog kredita. Dakle, ne samo da ugovorna odredba o spornoj naknadi nije transparentno ugovorena već takva naknada stvarno niti ne predstavlja naknadu troškova i usluga jer bi u protivnom bila fiksna bez obzira na visinu odobrenog kredita, pa je i nadalje nejasan odnos između naknade i pružene usluge. Valja ukazati i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen u 2006.g. to primjenjujući domaće materijalno pravo u duhu prava Europske unije proizlazi da je ugovorna odredba kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nepoštena ugovorna odredba. Kako se u konkretnom slučaju radilo se o tipskom ugovoru te se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da tužena banka nije vodila računa o zakonitim interesima tužiteljice kao druge ugovorne strane. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Uvažavajući okolnost da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade),posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi bez jasno definiranih parametara promjenjivosti), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), navedena ugovorna odredba je nepoštena i ništetna( o tome tako i VSRH u odlukama br. Rev 673/2023-2, Rev 715/24 i Rev 1051/2023). Uzgredno se ukazuje i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 25. siječnja 2008., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je pravilan zaključak suda da je čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nepoštena ugovorna odredba. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice s obzirom na činjenicu da je naknada naplaćena 2006.g. Naime, uzimajući u obzir i pravno shvaćanje VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost pojedinih odredaba to zastara počinje teći tek od pravomoćnosti presude koja će biti donijeta u ovom postupku u kojem se tužbenim zahtjevom traži i utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita pa iz tog razloga zastara nije niti mogla nastupiti. Neosnovano je i osporavanje prava tužiteljice na zakonsku zateznu kamatu od dana tuženikovog stjecanja s obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice - potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, te rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za 6 ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega, sukladno odredbi članka 1115. ZOO/05, tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. S obzirom na rečeno, tužiteljica u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti te kod svih dokaznih prijedloga iz tužbe.
4. U podnesku od 4. lipnja 2025. tuženik je naveo da tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik opetovano ističe kako je bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost odnosno ništetnost predmetne ugovorne odredbe iz razloga što odredba o naknadi za obradu kredita propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita, a koji je određen u postotku u odnosu na iznos danog kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) kako je to navedeno u odgovoru na tužbu, jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Također, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Dakle, zakonodavac niti je ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita, niti je to omogućavao pod određenim uvjetima niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti. Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u članak 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog 2 zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) S obzirom na navedeno, očito je kako se utvrđenja Suda EU u navedenim predmetima ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak već bi jedino ispravno bilo primijeniti odluku Suda EU u predmetu C-621/17 koja činjenicama postupka i primjenjivom zakonodavstvu odgovara ovome pojedinačnom postupku. Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Tuženik ustraje u prigovoru zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 2006. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana plaćanje, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Predmetna pravna shvaćanja VSRH u pogledu tijeka zastare moraju imati i utjecaja na druge pravne institute. Očito je da pravna shvaćanja Građanskog odjela VSRH odstupaju od općeg pravila obveznog prava, a to je da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti, što je i bila dosadašnja praksa VSRH, jer dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara je izravno povezana s dospijećem obveze. Ovo osobito iz razloga što uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali pa kako nije niti nastao ugovorni odnos, pa je stoga ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti). Obzirom da, kao što je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano je ispitati ovaj stav VSRH i s aspekta tih drugih instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora. Budući da je VSRH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, isto vrijedi i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti. Naime, promjena jednog režima (početak tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze. Sukladno općim pravilima zatezne kamate se duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što bi prema ranijem stavu VSRH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog. S druge strane, uzimajući u obzir novi stav VSRH, za zaključiti je da se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka ima konstitutivni karakter), a što dalje znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Svako drugo ili drugačije tumačenje od prethodno navedenog ne bi imalo smisla, jer bi otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava vjerovnika, koji bi po vlastitom izboru, iako znaju za eventualnu ništetnost, mogli duže čekati da podnesu tužbe na utvrđenje ništetnosti, jer na taj način uopće ne riskiraju nastupanje zastare, s jedne strane, a imali bi pravo zahtijevati isplatu zatezne kamate od trenutka kada je došlo do plaćanja, odnosno od dana podnošenja zahtjeva s druge strane. Iz ranije citiranog rada dr. sc. HF dipl.iur razvidno je da i ovo stajalište tuženika korespondira sa mišljenjima pravne teorije kada se navodi: „Pravno stajalište VSRH- a, nadalje, otvara pitanje početka tijeka zateznih kamata na ono što je dano temeljem ništetnog pravnog posla. Temeljem članka 29. stavak 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Jasno je, stoga, da i ZOO veže početak tijeka zateznih kamata uz dospjelost tražbine. No, u pogledu zateznih kamata na ono što je stečeno bez osnove ZOO predviđa posebno pravilo, pa je tako u članak 115. ZOO-a propisano da zatezne kamate teku od stjecanja ako je stjecatelj bio nepošten odnosno od podnošenja zahtjeva ako je stjecatelj bio pošten.“ „Doduše potrebno je naglasiti da odredba članka 1115. ZOO-a počiva na premisi da tražbina povrata onoga što je dano bez osnove dospijeva trenutkom stjecanja, odnosno davanja. U tom smislu, ako je pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a iz siječnja 2020. godine ujedno implicirano da tražbina povrata onoga što je dano temeljem ništetnog ugovora dospijeva tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnost, tada bi, temeljem članka 29. stavak 1. ZOO-a trebalo zaključiti da i zatezne kamate na tu tražbinu započinju teći od trenutka pravomoćnosti te odluke. Naime, zatezne kamate ne mogu započeti teći prije negoli je tražbina dospjela.“ Stoga, ako sudska praksa, pa tako i VSRH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada je logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze. Podredno, ukoliko sud prethodno izneseni stav tuženika ne bi uzeo u obzir, tuženik ističe da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. 5 Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. Tužitelj navodi kako se na ovaj pojedinačni postupak trebaju primijeniti zaključci Suda EU u predmetima C- 224/19 i C-259/19 s obzirom da je riječ o činjenično identičnim slučajevima kao i u ovome pojedinačnom postupku. Međutim, tuženik ističe kako se predmetne odluke uopće ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak te da su tumačenja tužitelja u cijelosti samoinicijativna i neosnovana i to iz sljedećih razloga. Naime, odluke Suda EU imaju se tumačiti i primjenjivati na pojedinačne postupke koji se vode pred nacionalnim sudovima ne samo ovisno o činjenicama predmeta koji je povod za donošenje odluke Suda EU već ovisno i o nacionalnim propisima u odnosu na koje se zahtijeva tumačenje prava Europske unije. Tužitelj tako neosnovano ističe da se navedene odluke trebaju primijeniti u ovome pojedinačnom postupku obzirom da u potpunosti zanemaruje odredbe nacionalnih zakonodavstava koji su bili primjenjivi u tim predmetima i u odnosu na koje odredbe je Sud EU-a tumačio odredbe europskog zakonodavstva. Naime, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači odredbe Direktive 93/13 u odnosu na španjolsko nacionalno zakonodavstvo i to Zakon 2/2009 o sklapanju potrošačkih ugovora o zajmu od 31. ožujka 2009. koji u članku 5. stavku 1., naslovljenom „Obveze transparentnosti cijena”, između ostalog, propisuje: 6 „Poduzeća slobodno utvrđuju svoje provizije, uvjete i troškove koji se mogu prebaciti na potrošače, bez drugih ograničenja osim onih vezanih uz nepoštene odredbe u ovom zakonu […] kao i u [Kraljevskom zakonodavnom dekretu 1/2007]. „Provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška.” Tako Sud EU, uzimajući u obzir odredbe španjolskog Zakona 2/2009, tumači članak 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (v. para. 23, 72 i 78.). Nadalje, u predmetu C-84/19 Sud EU raspravljao je zahtjeve koji su bili upućeni u okviru triju sporova (C-252/19, C-84/19 i 222/19) između triju kreditnih institucija i to o naplati iznosa koji te kreditne institucije zahtijevaju od potrošača na temelju ugovora o potrošačkim kreditima i to sukladno odredbama poljskog nacionalnog zakonodavstva. Predmet raspravljanja svih triju predmeta je tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkim kreditima u odnosu na poljski Zakon o potrošačkom kreditiranju kojim je bio propisan maksimalan iznos nekamatnih troškova kredita koji se određivao prema točno određenoj matematičkoj formuli. (v. para 22.). Tako su pitanja nacionalnog suda u svim trima predmetima bila usmjerena na tumačenje Direktive 93/13 i Direktive 2008/48 s obzirom na propisani maksimalni iznos nekamatnih troškova kredita. Tako, primjerice, svojim pitanjem u predmetu C252/19 nacionalni sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 3. točku (g) i članak 22. Direktive 2008/48 tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo u pogledu potrošačkog kredita kojim se utvrđuje način izračuna maksimalnog iznosa nekamatnih troškova kredita koji se mogu nametnuti potrošaču, dok pitanjem u predmetu C84/19, sud pita treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da se njime iz njezina područja primjene isključuje ugovorna odredba kojom se utvrđuju nekamatni troškovi kredita prema gornjoj granici utvrđenoj nacionalnim zakonodavstvom koje se odnosi na potrošački kredit ako se tim propisom predviđa da se nekamatni troškovi kredita ne duguju za iznos koji premašuje tu gornju granicu ili ukupan iznos kredita. Dakle, predmet razmatranja u postupku C-224/19 je tumačenje Direktive 93/13 u odnosu na španjolsko nacionalno zakonodavstvo koje je davalo mogućnost naplate naknade za otvaranje (ulazne naknade) pod uvjetom da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima pa Sud EU govori o postojanju 7 eventualne neravnoteže u pravima i obvezama među strankama ukoliko naknada za otvaranje ne odgovara tim stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima; Predmet razmatranja u postupku C-84/19 je tumačenje Direktive 93/13 i Direktive 2008/48 u odnosu na poljsko nacionalno zakonodavstvo koje je propisivalo maksimalan iznos nekamatnih troškova (kao što je ulazna naknada) koje banka može naplatiti. S obzirom na navedeno, primjena navedenih odluka u ovome pojedinačnom postupku bila bi jedino moguća u slučaju primjene hrvatskog nacionalnog zakonodavstva koje bi svojim sadržajem odgovaralo gore navedenom zakonodavstvu. Međutim, s obzirom na zakonodavstvo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kredita i naplate naknade za obradu kredita, zaključci Suda EU u navedenim predmetima nisu primjenjiva u ovome slučaju. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Dakle, zakonodavac niti je ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita, niti je to omogućavao pod određenim uvjetima niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti. Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u članku 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3.1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) S obzirom na navedeno, očito je kako se utvrđenja Suda EU u navedenim predmetima ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak već bi jedino ispravno bilo primijeniti odluku Suda EU u predmetu C-621/17 koja činjenicama postupka i primjenjivom zakonodavstvu odgovara ovome pojedinačnom postupku. Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu od 10. srpnja 2006., dopis tuženika od 21. svibnja 2024., informacije o prometu Zagrebačke banke d.d. od 11. srpnja 2006., izvršen je uvid u izvadak iz uputa, a u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica IFT.
6. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom Zagrebačka banka d.d. kao kreditorom sklopila ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu dana 10. srpnja 2006.
6.1. Člankom 1. predmetnog ugovora o kreditu tuženik je odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 115.000,00 kn, a ugovorena je redovna kamatna stopa kao fiksna te rok otplate od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u iznosu od 1.824,46 kn.
6.2. Člankom 2. stavak 5. istog ugovora tužiteljica se kao korisnica kredita obvezala platiti tuženiku sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora.
7. Između stranaka nije sporno da je tužiteljici danom odobrenja kredita sukladno članku 2. stavak 5. predmetnog ugovora o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od kunske protuvrijednosti iznosa od 305,26 eur.
8. Sud nalazi da je predmetna ugovorna odredba o naknadi sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora tuženika sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljen od strane kreditora pa sud nalazi da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne ugovorne strane, ovdje tužitelja u odnosu na drugu ugovornu stranu ovdje tuženika, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i sud nalazi da je ništetna jer je suprotna prisilnim propisima.
9. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji odredbom članka 81. stavak 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štete potrošača. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati. Odredbom članka 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbe o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. stavak 1. istog zakona propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.
10. Prema odredbi članka 295. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO-a) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
11. Temeljem izvedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba sadržana u članku 2. stavak 5. predmetnog ugovora o kreditu kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu ništetna sukladno odredbi članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/06) jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavak 1. istog zakona. Naime, navedeni ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi pa je na taj način tužiteljice kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, banku, kreditora. Tužiteljica je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti joj na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način tužiteljici kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu ugovornu odredbu. Takva ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima.
12. Tuženik nije dokazao niti osporio navode tužiteljica da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je osporio da se radilo o tipskom ugovoru pa je nedvojbeno utvrđeno da se radi o u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla ni na koji način utjecati na sadržaj odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za bankarske usluge.
13. Tuženik nije dokazao opravdanost naknade za obradu kredita pa proizlazi zaključak da o predmetnoj naknadi tužiteljica nema nikakvih saznanja o tome da su plaćanjem iste pokriveni stvarni troškovi koje tuženik ima za obradu svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.
14. Budući da je sud utvrdio da je ništetna odredba članka 2. stavak 5. ugovora o namjenskom kreditu koji je sklopljena između parničnih stranaka 10. srpnja 2006. to je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja radi utvrđenja ništetnosti te odredbe prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.
15. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
15.1. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
16. Tužiteljica je tužbom i tužbenim zahtjevom uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu zatražila i isplatu iznosa od 305,26 eur što čini naknadu kredita koja je od tužiteljice naplaćena iz iznosa odobrenog kredita.
17. Budući da je sud utvrdio da je odredba članka 2. stavak 5. ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu kojeg je tužiteljica sklopila s tuženikom 10. srpnja 2006. ništetne to sud nalazi da je tuženik iznos od 305,26 eur koji je tužiteljica platila tuženiku na ime naknade stekao bez osnove to je tuženik taj iznos dužan vratiti tužiteljici
18. Prema odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunio protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
19. Sukladno odredbi članka 323. stavak 2. istog zakona ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnosti nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
20. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za bankarsku uslugu odnosno obradu kredita te je u obvezi isplatiti tužiteljici iznose naknade koju je naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu.
21. Sud je tužiteljici i dosudio iznos od 305,26 eur što čini protuvrijednost plaćenog iznosa na ime naknada za obradu kredita u kunskoj protuvrijednosti naplaćenog iznosa.
21.1. Sud je prihvatio i zahtjev tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate koja na dosuđeni iznos naknade za obradu kredita od 305,26 eur teče od 11. srpnja 2006. kada je tužiteljici kredit odobren iz kojeg iznosa je ta naknada naplaćena jer sud nalazi da je tuženik nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja sukladno članku 115. Zakona o obveznim odnosima.
22. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke.
23. Tuženik je osporio tužiteljici status potrošača, a sud taj prigovor tuženika nije prihvatio budući da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je tužiteljica koristila novac dobiven kreditom za uređenje stambenog objekta pa se radi o potrošačkom kreditu 24. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja tužiteljice.
25. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.
26. Odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom temeljem ništetne ugovorne odredbe, sud nalazi da se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je slučaj i u ovom postupku donošenjem ove odluke.
27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25). Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 19. srpnja 2004. u iznosu od 50,00 eura, za pristup na pripremno ročište odnosno ročište glavne rasprave održane 1. rujna 2026. u iznosu od 50,00 eur, za pristup na ročište radi objave presude u iznosu od 25,00 eur te za pribavu isprave (potvrde o uplati naknade) iznos od 50,00 eur. Dakle sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 225,00 eur i PDV na taj iznos od 56,25 eur pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 281,25 eur. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužiteljice koji se odnosi na trošak putovanja na relaciji Nova Gradiška - Požega i natrag budući je tužiteljica podnijela tužbu sudu mjesta prebivališta ali je spis delegiran ovome sudu te je opravdan putni trošak tužiteljice u traženom iznosu od 39,78 eur. Stoga je sud kao osnovan priznao ukupan trošak tužiteljice u iznosu od 321,03 eur, a tužiteljicu je s preostalim zahtjevom za naknadu parničnih troškova sud kao s neosnovanim odbio.
28. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Požegi 8. rujna 2026.
S u d a c:
Ilka Leko
Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.
DNA:
1. Odvjetničko društvo Juranović i dr. j.t.d., Nova Gradiška, Slavonskih Graničara 8/I
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6
