- 1 -              Rev 119/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 119/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. T. iz O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. L., odvjetnik iz Odvjetničkog društva L.&p. iz Z., protiv tuženika T. M. G. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica V. A., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-184/22-2 od 7. veljače 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1971/19-36 od 30. rujna 2021. u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2024.

 

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              Odbija se revizija (prijedlog za dopuštenje revizije) tuženika kao neosnovana.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom prvostupanjskog suda je suđeno:

              „I Nalaže se tuženiku, T. M. G. d.o.o., Z., OIB: ..., isplatiti tužitelju A. T., iz O., OIB: ... na ime naknade štete iznos od 35.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 11. srpnja 2017.g. do isplate, u roku od 15 dana.

              II Nalaže se tuženiku na njegov trošak objaviti javnu ispriku tužitelju A. T. u dnevnom listu J. l. kao i na portalima T.hr i N.hr za štetu prouzročenu objavom netočnih i nepotpunih informacija u članku objavljenom 01. lipnja 2017.g. na portalu T.hr i N.hr autora D. H. pod naslovom „U j. od n. n. p., H. piše o šefu porezne koji je inspektore nagrađivao fiktivnim dnevnicama“, te mu se nalaže brisati sadržaj predmetnog teksta kao i teksta koji je povezan s predmetnom objavom te komentara koji su povezani s predmetnom objavom koja je predmet tužbe, a koji se nalazi na web stranicama portala T.hr i N.hr.

              III Odbijaju se dijelovi tužbenog zahtjeva do iznosa od 70.500,00 kuna - za iznos od 35.500,00 kuna, sa sporednim potraživanjem kamata na taj iznos, kao neosnovani.

              IV Svaka parnična strana snosi svoje ovog troškove postupka.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

              „I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1971/19-36 od 30. rujna 2021., u t. I i II izreke te u t. IV izreke u dijelu u kojem je odlučeno da tuženik snosi sam svoje troškove parničnog postupka.

              II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1971/19-36 od 30. rujna 2021., u t. III izreke te u t. IV izreke u dijelu u kojem je odlučeno da tužitelj snosi sam svoje troškove parničnog postupka.

              III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.“.

 

3. Protiv dijela presude suda drugog stupnja kojim je njegova žalba odbijena tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19).

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode tuženika.

 

5. Revizija (prijedlog za dopuštenje revizije) tuženika nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 382.a. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u sporu u povodu tužbi radi objave ispravka informacije. Obzirom da je predmet ovog spora i ispravak informacije to je sukladno odredbi čl. 382.a. st. 1. ZPP dopuštena izravna revizija.

 

7. Prema odredbi čl. 391.st. 2. ZPP-a, u povodu revizije iz st. 382.a ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka revizijski sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

8.1. Pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u pobijanoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ukazuje tuženik.

 

9. Nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud trebao provesti dokaz saslušanjem svjedoka- glavne urednice.

 

9.1. Okolnost da tuženiku nije prihvatljiva odluka i obrazloženje drugostupanjskog suda presudu ne čini nerazumljivom, kao što i tuženikova interpretacija provedenih dokaza drugačija od one kako su ju utvrdili sudovi ne znači da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili da ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.

 

9.2. Potrebno je, također, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP-a) kao i na ocjenu dokaza (u pravilu) pridržano za prvostupanjski sud koji prema svojem uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Obje nižestupanjske odluke sadrže dostatne razloge zbog čega su pojedini dokazni prijedlozi stranaka prihvaćeni, a pojedini odbijeni.

 

10. Premda tuženik revizijom (prijedlogom za dopuštenje revizije) pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja. Iz tih navoda slijedi da tuženik pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 386. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

 

11. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koju je pretrpio uslijed objave članka s neistinitim sadržajem na Internet portalu T.hr 1. lipnja 2017., zahtjev za objavu javne isprike te brisanje sadržaja objavljenog teksta s komentarima, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

 

13. Tijekom prvostupanjskog postupka su utvrđene sljedeće odlučne činjenice:

- da je tuženik na Internet portalu T.hr objavio 1. lipnja 2017. članak autora D. H. pod naslovom „U j. od n. n. p., H. piše o šefu porezne koji je inspektore nagrađivao fiktivnim dnevnicama“, uz podnaslov „Gospodin A. T. izvlačio novac da bi nagrađivao svoje ljude, što su više i brže utjerivali, isplaćivan im je veći iznos na osnovu lažnih dnevnica.“,

- da je članak bio dostupan i nalazio se na internetskom portalu T.hr u vrijeme podnošenja tužbe,

- da sporni članak sadrži čitav niz netočnih, nepotpunih i neprovjerenih informacija da je tužitelj „osmislio“ „formulu kako nagraditi porezne inspektore“ prema kojoj porezni inspektori nisu obavljali svoj posao poreznog nadzora već su „utjerivali dugove“ i ovisno o iznosu „utjeranog duga“ i vremenu koje im je za to bilo potrebno, „pripadala bi im nagrada“ koja se isplaćivala i prikazivala kao ostvarene dnevnice i varirala je od jedne do čak osam dnevnica, pa da je na opisani način u razdoblju od prije dvanaest pa sve do prije pet godina inspektorima isplaćeno „na desetine tisuća kuna,“ da je tužitelj s mjesta pročelnika „otišao za mandata S. L., ali se na to mjesto ponovno vratio prošle godine, nakon promjene vlasti“,

- da je tužitelj u skladu s odredbom čl. 40. Zakona o medijima („Narodne novine“ br. 59/04, 84/11, 81/13 - dalje: ZM) zatražio od glavnog urednika objavu ispravka informacija kojima su povrijeđena tužiteljeva prava,

- da je tužitelj nakon objave spornog članka primao pozive prijatelja, poznanika i bivših studenata i kolega, budući da je tužitelj kao porezni stručnjak više godina predavao i na Poreznom studiju u Z. pri Pravnom fakultetu u Z., kojima je objašnjavao da se protiv njega ne vodi nikakav kazneni postupak i da nije počinio nikakvo kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti ili prijevare isplatom fiktivnih dnevnica,

- da je tužitelja predmetni članak iznimno uznemirio te je pretrpio strah od gubitka povjerenja suradnika i podređenih u kvalitetu njegova dosadašnjeg i budućeg rada, kao i strah od gubitka autoriteta i profesionalne reputacije pred suradnicima i poreznim obveznicima koje je ustrajnim zalaganjem i kvalitetnim radom niz godina izgrađivao.

 

14. Pravilno sudovi nižeg stupnja zaključuju da je iznesena informacija neistinita jer je iznesena javnosti bez provjere te je upravo tom i takvom informacijom tužitelju nastala neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti i to povreda časti, ugleda i dostojanstva.

 

15. Sudovi su utvrdili da članak na kojem tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev nije utemeljen na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, pa su uvažavajući cjelokupni sadržaj članka, sudovi pravilno zaključili da su informacije koje nisu utemeljene na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, podobne za nanošenje štete, a da je tužitelj trpio štetu.

 

16. Odredbom iz članka 21. st. 1. i 2. Zakona o medijima (NN br. 59/04, 84/11, 81/13) propisano je da nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim Zakonom dok je šteta umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

 

16.1. Nadalje odredbom čl. 21. st. 4. t. 3. Zakona o medijima propisano je da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena:

– utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri.

 

16.2. Odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08) propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

17. U postupku je utvrđeno da informacije iznesene u spornom članku nisu utemeljene na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne. Iznesene su informacije izazvale negativan stav o tužitelju te utjecale na položaj tužitelja i njegove obitelji, posebice iz razloga jer je tužitelj kao porezni stručnjak više godina predavao na Poreznom studiju pri Pravnom fakultetu u Z. te ima veliki krug poznanika, prijatelja, suradnika, bivših studenata kojima je bio primoran objašnjavati da objavljeni tekst nije istinit.

 

18. Pravilno nižestupanjski sudovi navode da ovakvo postupanje tuženika predstavlja vrijeđanje časti i ugleda tužitelja zbog kojih je nedvojbeno imao poteškoća u životu i radu, zbog kojih mu je bio poremećen duševni mir i pravo na miran život (obiteljski i profesionalni).

 

19. Ovdje također valja tuženiku odgovoriti da test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (E. h. d.o.o. protiv H., br. 25333/06, § 54.).

 

19.1. Priroda i ozbiljnost nametnute sankcije također su čimbenici koje treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti/nužnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (N. l. d.d. protiv Hrvatske, gore citirano, §70.; Kwiecień protiv Poljske, br. 51744/99, § 56., presuda od 9. siječnja 2007.; Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 18139/91, § 49., presuda od 13. srpnja 1995.; i E. h. d.o.o., gore citirano, § 54.).

 

19.2. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv] (br. 39954/08, presuda od 7. veljače 2012.), naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; i f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect).

 

20. Ustavni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka prihvatio takvo pravno

shvaćanje i ta načela koja je u osnovi definirao Europski sud za ljudska prava i dodatno je kroz sudsku praksu razradio mehanizam ocjene – test nužnosti (tako, npr., recentnija – U-III-2944/2018 od 26. lipnja 2019. § 21.-26.).

 

21. Imajući u vidu sve navedno kao i navode tuženika u njegovoj reviziji, a posebno uzimajući u obzir utvrđene činjenice po nižestupanjskim sudovima i to da informacije iznesene u spornom članku nisu utemeljene na točnim činjenicama odnosno na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, kada je utvrđeno da tuženik ni na koji način nije provjerio istinitost dobivenih informacija, a nesporno je pritom utvrđeno da su iznesene informacije izazvale negativan stav o tužitelju te utjecale na položaj tužitelja i njegove obitelji, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da se tuženik u ovom slučaju ne može osnovano pozivati na povredu prava na slobodu izražavanja.

 

22. Pravilno nižestupanjski sudovi navode da ovakvo postupanje tuženika predstavlja vrijeđanje časti i ugleda tužitelja zbog kojih je nedvojbeno imao poteškoća u životu i radu, zbog kojih mu je bio poremećen duševni mir i pravo na miran život (obiteljski i profesionalni).

 

23. Radi svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 26. ožujka 2024.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              dr.sc. Jadranko Jug, v.r.