Poslovni broj: P-2229/2026-6

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužiteljice CD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Anić i Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. srpnja 2026., u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu određenom radi objave presude, 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 3. Ugovora o kreditu broj 060413333000 NE od 11.4.2006. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu 3.3. u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se vrši se izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici, u roku 15 dana, iznos od 467,62 Eura, sve s pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to kako slijedi:

na iznos od:

7,81 EUR 20.07.07.

7,74 EUR 20.08.07.

7,66 EUR 20.09.07.

7,58 EUR 20.10.07.

7,49 EUR 20.11.07.

7,41 EUR 20.12.07.

7,33 EUR 20.01.08.

7,25 EUR 20.02.08.

10,15 EUR 20.03.08.

10,62 EUR 20.04.08.

10,50 EUR 20.05.08.

10,37 EUR 20.06.08.

10,25 EUR 20.07.08.

10,12 EUR 20.08.08.

9,99 EUR 20.09.08.

9,86 EUR 20.10.08.

9,73 EUR 20.11.08.

9,59 EUR 20.12.08.

9,46 EUR 20.01.09.

9,32 EUR 20.02.09.

9,18 EUR 20.03.09.

3,56 EUR 20.04.09.

5,48 EUR 14.05.09.

8,90 EUR 16.06.09.

9,44 EUR 16.07.09.

10,06 EUR 14.08.09.

9,89 EUR 15.09.09.

9,72 EUR 12.10.09.

9,55 EUR 20.10.09.

9,38 EUR 20.11.09.

9,20 EUR 20.12.09.

9,03 EUR 20.01.10.

8,85 EUR 20.02.10.

8,67 EUR 20.03.10.

8,49 EUR 20.04.10.

8,31 EUR 20.05.10.

8,12 EUR 20.06.10.

7,93 EUR 20.07.10.

7,75 EUR 20.08.10.

7,55 EUR 20.09.10.

7,36 EUR 20.10.10.

7,17 EUR 20.11.10.

6,97 EUR 20.12.10.

6,77 EUR 20.01.11.

6,57 EUR 20.02.11.

6,37 EUR 20.03.11.

6,16 EUR 20.04.11.

5,95 EUR 20.05.11.

5,74 EUR 20.06.11.

5,03 EUR 20.07.11.

4,56 EUR 20.08.11.

4,37 EUR 20.09.11.

4,18 EUR 20.10.11.

3,99 EUR 20.11.11.

3,80 EUR 20.12.11.

3,61 EUR 20.01.12.

3,41 EUR 20.02.12.

3,21 EUR 20.03.12.

3,01 EUR 20.04.12.

2,81 EUR 20.05.12.

2,61 EUR 20.06.12.

2,40 EUR 20.07.12.

2,20 EUR 20.08.12.

1,99 EUR 20.09.12.

1,77 EUR 20.10.12.

1,56 EUR 20.11.12.

1,34 EUR 20.12.12.

1,13 EUR 20.01.13.

0,91 EUR 20.02.13.

0,68 EUR 20.03.13.

0,46 EUR 20.04.13.

0,23 EUR 20.05.13.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 625,00 eura, sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška u dijelu preko određenog iznosa od 625,00 eura, a do zatraženog iznosa.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako su stranke 11.4.2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 060413333000 NE, temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iskazan kao 40.000,00 kn. Tuženik je u tom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 3. naveo visinu kamatne stope u iznosu 8,99% godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („sukladno odluci banke“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamata mijenjati. Postupajući na takav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena odredba o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik OTP banka d.d. (kao šestotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1.9.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnovu i visinu, ističe prigovor zastare, ističe da tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između ugovornih stranaka prestao ispunjenjem budući je kredit otplaćen 22.05.2013. Sporne ugovorne odredbe za koje tužitelj tvrdi da bi bile ništetne, pravno su valjane ugovorne odredbe, kako u skladu s općim pravilima ZOO-a o nevaljanosti pravnih poslova, a iste nisu u suprotnosti niti s odredbama ZZP-a. Ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, pa je sporna ugovorna odredba izraz autonomije volje ugovornih stranaka, a sve promjene kamatnih stopa kretale su se unutar zakonom dopuštenih granica. Glede visine kamatne stope mjerodavna je odredba čl. 26. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Za sve vrijeme trajanja ovog obveznopravnog odnosa stopa ugovornih kamata nikada nije bila viša od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata. U odnosu na pitanje da li je ugovorna odredba kojom su stranke ugovorile da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke, ništetna ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 272. u svezi s odredbom čl. 270. ZOO- a, budući je odredbom čl. 272. st. 1. ZOO-a propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su stranke ostavile trećoj osobi da ju odredi, tuženik navodi da je odredba čl. 272. st. 1. ZOO-a dispozitivne prirode pa su stoga ugovorne stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, u ovom slučaju tuženik, i to svojim odlukama o kamatama. presuda Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014. nije ustanovila nikakvo subjektivno pravo za tužitelja koje bi mu dalo osnovu za podizanje ove tužbe, jer se ugovorni odnos između stranaka u ovom postupku temelji na ugovoru o kreditu u HRK, a ne ugovoru o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu CHF. Donošenjem te presude da nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnove tako i visine tužbenog zahtjeva i to u skladu s pravilima o teretu dokaza. Ističe da utvrđenja iz postupka koji je vođen pred TS Zagreb pod posl. brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS RH donio pravomoćnu presudu, posl. broj: Pž-7129/13, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP. Kada je riječ o presudi VTS RH, posl. broj: Pž-7129/13, tuženik ističe da tom odlukom uopće nije dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva, a niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima. Dosljedno naprijed navedenom shvaćanju da je ugovaranje promjenjive kamatne stope valjano i zakonom dopušteno, rješenjem VTS RH ukinuta je I.st. presuda u dijelu kojim je tuženim bankama naloženo da se ugovori o kreditu izmjene na način da se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zamijeni ugovornom odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi koja je vrijedila u trenutku korištenja-plasiranja kredita, a tužitelj smatra da se visina tužbenog zahtjeva treba izračunati i utvrditi za cijelo vrijeme vraćanja kredita na podlozi početne kamatne stope. To bi značilo da se radi o Ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što predmetni kredit nije i nikakvom pravnom akrobacijom to ne može postati, jer je prava volja ugovornih stranaka bila sklopiti ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s odredbama ZZP-a, ista je bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, tužiteljica je bila informirana o posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasila, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, a s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika te da je o svim izmjenama tuženik pravodobno obavijestio tužitelja, ispunjen je uvjet pojedinačnog pregovaranja i glede odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Sukladno odredbama ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a sporna ugovorna odredba za koju tužiteljica tvrdi da je ništetna, je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik je naknadno odustao od osporavanja visine tužbenog zahtjeva.

3. U postupku je sud izvršio uvid u plan otplate kredita ( l.s. 7 i 8), ugovor o kreditu od 11. travnja 2006. ( l.s. 9-12), otplatni plan i promet po računu ( l.s. 13-27), saslušao tužiteljicu. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga i na ročištu od 18. veljače 2025. i 16. srpnja 2026. su predložile zaključiti glavnu raspravu. Tužiteljica je odustala od prijedloga za financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Ovaj sud je presudu donio 24. ožujka 2025., a istu je županijski sud ukinuo i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

6. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

7. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu ( tužiteljica kao korisnik, a tuženik kao kreditor), dok je sporno je li ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna. Dalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz ugovora o kreditu sklopljenog 11. travnja 2006. proizlazi da su stranke ugovorile da je redovna kamata promjenjiva, a na dan zaključenja ugovora da iznosi 8,99 % godišnje te da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

9. U odnosu na prigovor zastare ističe se kako se prema čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba ( članak 327. st. 1. ZOO). Isto tako, čl. 214. st. 1-3. ZOO, propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavkom 3. istoga članka propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući navedene odredbe u vidu sud je mišljenja da zastara nije nastupila jer se sukladno čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-749/06 od 10. listopada 2006. i Rev-x-405/12 od 08. siječnja 2013.). Inače, ništetnost ugovora nastaje od trenutka njegovog sklapanja ( ex tunc) te takav ugovor ne proizvodi nikakve učinke, tj. smatra se nepostojećim.

10. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna.

11. Naime, Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo i da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda. Budući da je ta presuda donesena u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, ista temeljem članka 138.a ZZP/07 i odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23,146/25, u daljnjem tekstu: ZPP) veže sud za utvrđenja iz navedenih odluka u postupcima radi isplate.

12. Člancima 323. i 324. ZOO-a propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti tužiteljici razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužiteljici nametnuo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Do istog zaključka se dolazi uzimajući u obzir i zaključke Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013- 4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Prema presudi i rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.

14. Nije sporno da stranke o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, nisu pojedinačno pregovarale, niti tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdi da je korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, tuženik se poziva na vlastitu Odluku o kamatama Banke koja je sadržana u samom ugovoru i po prirodi stvari o uvjetima iz te odluke se i ne može pojedinačno pregovarati. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.

15. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost ( a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovori su sastavljeni od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Sud dolazi do zaključka da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno u čl. 3.3. Ugovora: „Promjena kamatnih stopa se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje". Ovakva odredba predstavlja previše uopćenu definiciju bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti pa se ni po takvim definicijama ne može ( u vrijeme potpisivanja Ugovora o kreditu) znati uslijed čega dolazi do promjene kamatne stope, kolika će ta promjena biti, koliko će trajati, kada će uslijediti nova promjena, koliko će tih „novih“ promjena biti, itd.

16. Stranke nisu kao dokaz priložile bilo koju obavijest kojom je tuženik obavještavao tužiteljicu o promjeni kamatne stope i eventualno razlozima zbog kojih se takva promjena događa, a u tom smislu je iskazivala i tužiteljica. Tuženik je u ugovoru koristio odredbu kojom je na općenit i normativan način promjenu kamatne stope vezao isključivo za svoju vlastitu odluku, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljici je trebalo ponuditi- objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane ( tužiteljice) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena ( kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrana određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent ( tužiteljica) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužiteljica nije mogla utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano ( kako je ranije obrazloženo), što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a isti stav izražen je i u presudi i rješenju Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1215/17, od 26. lipnja 2019. Aktivna legitimacija tužiteljice proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužiteljica potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07. Pravni interes tužitelja postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO-a. S obzirom na utvrđenja odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetnim, iznos koji je sukladno tim ( ništetnim) odredbama naplaćen od tužiteljice, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci. Visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna pa je ista prihvaćena onako kako je i postavljena u tužbi.

17. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. ZPP-a i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo- 429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020.– „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati

– članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).

18. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.

19. Tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a.

20. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužiteljici, s obzirom da je uspjela s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 50 bodova ( Tarifni broj. 7.), sastav podneska od 11. studenog 2024. vrijednost od 50 bodova ( Tbr. 8.3.) te za zastupanje na ročištu od 21. studenog 2024., 18. veljače 2025. i 16. srpnja 2026. vrijednost od po 50 bodova ( Tbr. 9.1.), što uz PDV od 25% ukupno iznosi 625,00 eura. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za pristup ročištu za objavu presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Odbijen je zahtjev za naknadom troškova sudskih pristojbi jer taj trošak za tužiteljicu nije nastao, imajući u vidu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj 118/2018, 51/2023).

21. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 8. rujna 2026.

S u d a c

Tomislav Bago

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Tužiteljici po punomoćniku.

2. Tuženiku po punomoćnicima.