Poslovni broj: Us II-100/2026-8

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, koji zastupa opunomoćenica ĆČ, dipl. iur., protiv tuženika Povjerenika za informiranje, OIB: 68011638990, Trg žrtava fašizma 3, Zagreb, radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-008-07/25-01/1240, URBROJ: 401-01/10-26-5 od 14. travnja 2026., u predmetu prava na pristup informacijama, na sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Poništava se rješenje Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008- 07/25-01/1240, URBROJ: 401-01/10-26-5 od 14. travnja 2026. i predmet vraća na ponovni postupak u kojem će se postupiti sukladno stavovima iz obrazloženja ove presude.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-008-07/25-01/1240, URBROJ: 401-01/10- 26-5 od 14. travnja 2026. u točki 1. izreke poništeno je rješenje tužitelja KLASA: 008 - 02/25-01/43, URBROJ: 341-99-01/9-25-3 od 24. studenoga 2025. godine, u točki 2. izreke odobreno je podnositelju zahtjeva pravo na pristup Okvirnom sporazumu o bankarskim uslugama - isplata mirovinskih primanja korisnicima u inozemstvu za potrebe HZMO-a, V-9/24-OS od 28. siječnja 2025. godine, u točki 3. izreke odobreno je TČ pravo na pristup Ugovoru o bankarskim uslugama - isplata mirovinskih primanja korisnicima u inozemstvo za potrebe HZMO-a, broj: V-9/2024 od 28. siječnja 2025. godine, u točki 4. izreke naloženo je tužitelju da postupi sukladno točkama 2. i 3. izreke rješenja u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti rješenja, a u točki 5. izreke odbačen je zahtjev za pristup informacijama tražitelja od 27. listopada 2025. godine u dijelu pod točkom 3. zahtjeva.

1.1. Svojim rješenjem, KLASA: 008-02/25-01/43, URBROJ: 341-99-01/9-25-3 od 24. studenoga 2025. tužitelj je odbio zahtjev za pristup inormacijama od 27. listopada 2025., kojim je zatražena informacija: „Ugovor HZMO sa Erste & Steiermärkische Bank Rijeka o transferu mirovina iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, dio koji se odnosi na način snošenje troškova ino transfera u Bosnu i Hercegovinu“ s obrazloženjem da tražena informacija predstavlja poslovnu tajnu.

2. U tužbi kojom osporava zakonitost rješenja tuženika tužitelj navodi da je prije donošenja odluke o odbijanju zahtjeva proveden u skladu s člankom 16. ZPPI -a test razmjernosti i javnog interesa. Nakon provedbe testa razmjernosti i javnog interesa utvrđeno je da prevladava interes zaštite poslovne tajne nad javnim interesom da se omogući pristup informaciji, budući da se u Ugovoru o bankarskim uslugama - isplata mirovinskih primanja korisnicima u inozemstvo za potrebe HZMO-a, broj: V-9/2024-1 od 28. siječnja 2025. (u daljnjem tekstu: Ugovor o bankarskim uslugama) nalaze odredbe povjerljivog sadržaja o načinu razmjene podataka o korisnicima, terminskom planu kao i protokolu operativnih procesa u vezi s isplatom, da su se ugovorne strane navedenim Ugovorom obvezale da neće otkrivati neovlaštenim osobama ili bilo kojoj trećoj strani sadržaj Ugovora kao i osobne podatke o korisnicima, uz poseban naglasak na dodatnu obvezu čuvanja povjerljivosti podataka, a dostava Ugovora trećoj strani rezultirala bi kršenjem ugovorne obveze i dovela do štetnih posljedica za gospodarske interese ugovornih strana. U članku 19. stavku 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka ("Narodne novine", broj: 108/96.) propisano je da poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese. U članku 4. točki 1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. godine o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ) propisano je da osobni podaci znače sve podatke koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik”); pojedinac čiji se identitet može utvrditi je osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca, dok je u točki 12. istoga članka propisano da povreda osobnih podataka znači kršenje sigurnosti koje dovodi do slučajnog ili nezakonitog uništenja, gubitka, izmjene, neovlaštenog otkrivanja ili pristupa osobnim podacima koji su preneseni, pohranjeni ili na drugi način obrađivani. Navedene odredbe sadržane su i u članku 5. točkama 16. i 21. Pravilnika o informacijskoj sigurnosti u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, KLASA: 140- 01/21-07/1, URBROJ: 341-99-01/7-21-1 od 26. srpnja 2021. U članku 77. Statuta Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ("Narodne novine", broj: 155/25., dalje: Statut) propisano je da se tajnim podacima u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje između ostaloga smatraju podaci koji predstavljaju poslovnu i profesionalnu tajnu Zavoda, kao i podaci koji u skladu s propisima o zaštiti osobnih podataka predstavljaju osobne podatke, dok je u članku 78. Statuta propisano da se poslovnom tajnom Zavoda smatraju podaci koji su zakonom, drugim propisom ili općim aktom Zavoda utvrđeni kao poslovna tajna, planovi i mjere fizičko-tehničke zaštite objekata i imovine, mjere informacijske sigurnosti te ponude na natječaj, javno nadmetanje ili dražbu do objave rezultata natječaja, javnog nadmetanja odnosno dražbe. U članku 5. točki 18. Pravilnika o informacijskoj sigurnosti u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, KLASA: 140-01/21-07/1, URBROJ: 341-99-01/7-21-1 od 26. srpnja 2021. propisano je da su poslovna tajna, prema odredbama Statuta Zavoda, informacije koje su zakonom, drugim propisom ili općim aktom Zavoda utvrđene kao poslovna tajna, planovi i mjere fizičko-tehničke zaštite objekata i imovine te određene mjere informacijske sigurnosti, kao i informacije koje je Zavod kao poslovnu tajnu primio od drugih pravnih i fizičkih osoba ili tijela javne vlasti. U članku 15. stavku 2. ZPPI -a propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu (točka 2.) i ako je informacija zaštićena propisima kojima se uređuje područje zaštite osobnih podataka (točka 4.).Člankom 16. stavkom 1. ZPPI-a propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. tog Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa, dok je stavkom 2. istog članka propisano da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. ovog Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

2.1. Tužitelj prije svega ističe da je tuženik kada je u žalbenom postupku ispitivao zakonitost pobijanog rješenja tužitelja od 24. studenoga 2025., trebao to činiti u granicama zahtjeva iz žalbe. Podnositelj zahtjeva u žalbi izričito navodi da je zahtjevom za pristup informacijama zatražio od tužitelja isključivo Ugovor o bankarskim uslugama, a da Okvirni sporazum o bankarskim uslugama - isplata mirovinskih primanja korisnicima u inozemstvo za potrebe HZMO-a, V-9/2024-OS od 28. siječnja 2025. (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum) nije predmet njegovog zahtjeva, a niti predmet njegove žalbe jer je podnositelj zahtjeva i u žalbi naveo da traži upravo onu istu informaciju koju je zatražio i zahtjevom za pristup informacijama, a to je Ugovor o bankarskim uslugama. Isto tako i sam tuženik u osporenom rješenju KLASA: UP/II - 008-07/25-01/1240, URBROJ: 401-01/10-26-5 od 14. travnja 2026. konstatira „da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 27. listopada 2025. od prvostupanjskog tijela tražio sljedeće: 2. Ugovor HZMO sa Erste & Steiermärkische Bank Rijeka o transferu mirovina iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, dio koji se odnosi na način snošenje troškova ino transfera u Bosnu i Hercegovinu“, te da je „prvostupanjsko tijelo donijelo osporeno rješenje kojim je odbijen zahtjev žalitelja pod točkom 2. zahtjeva“. Iz navedenog se može utvrditi da tužitelj nije odlučivao o zahtjevu za pristup informaciji - Okvirnom sporazumu budući da takav zahtjev nije ni bio podnesen. Stoga se ne može zaključiti iz kojeg razloga je tuženik rješenjem, KLASA: UP/II-008-07/25-01/1240, URBROJ: 401-01/10-26-5 od 14. travnja 2026. naložio tužitelju da omogući podnositelju zahtjeva pristup i Okvirnom sporazumu i Ugovoru o bankarskim uslugama.

2.2. S obzirom na navedeno, tužitelj zaključuje da je tuženik kada je ispitivao zakonitost pobijanog rješenja tužitelja od 24. studenoga 2025. prekoračio svoje ovlasti jer zakonitost pobijanog rješenja nije ispitivao u granicama zahtjeva iz žalbe. Time je tuženik nepravilno primijenio odredbu članka 115. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21.) i članka 25. stavka 7. ZPPI-a (ukoliko je utvrdio da je žalba osnovana tuženik je rješenjem mogao naložiti tužitelju da podnositelju zahtjeva omogući pristup isključivo traženoj informaciji), a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonitog i pravilnog drugostupanjskog rješenja.

2.3. Opreza radi tužitelj napominje da su sastavni dio Okvirnog sporazum i kontakt podaci i dr. osobni podaci radnika Erste & Steiermärkische Bank d.d. (imena i prezimena, adresa elektroničke pošte, telefonski broj, pozicija, OIB, JMBG, adresa) koji predstavljaju skup osobnih podataka koje je tužitelj dužan štititi u skladu sa zahtjevima propisa iz područja zaštite osobnih podataka, a u odnosu na te podatke ne prevladava javni interes za omogućavanjem pristupa istima, već prevladava potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. ZPPI-a, s obzirom da bi omogućavanje pristupa navedenim podacima predstavljalo nepotrebno zadiranje u privatni život fizičkih osoba na koje se podaci odnose.

2.4. U članku 4. stavku 4. i članku 9. stavku 1. Ugovora o bankarskim uslugama propisano je da je sastavni dio Ugovora o bankarskim uslugama Prilog 1. - Terminski plan. Terminskim planom su utvrđena vremena razmjene podataka između tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d., radnje u vezi s preračunom i vremena izvršenja platnih transakcija u ugovorenim rokovima. U članku 9. stavku 3. Ugovora o bankarskim uslugama propisano je da je sastavni dio tog Ugovora i Prilog 2. - Protokol, kojem je cilj operativno definiranje postupka u vezi bankarske usluge – isplata primanja iz mirovinskog osiguranja korisnicima u inozemstvo i ovrha iz mirovinskih primanja koja se isplaćuju korisnicima u inozemstvo, a što uključuje i povrat i reklamacije u vezi predmetnih isplata. Sastavni dio Priloga 2. Ugovora o bankarskim uslugama su i nazivi datoteka u elektroničkoj razmjeni za mirovinska primanja između tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d. od kojih neke datoteke sadrže osobne podatke korisnika mirovinskih primanja koji su potrebni za isplatu mirovinskih primanja - ime, prezime, adresa, broj računa, visina mirovine i dr., kontakt lista s imenima i prezimenima, pozicijama, adresama elektroničke pošte i telefonskim brojevima radnika tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d., kao i popisi slogova za slanje datoteka s podacima o imenu polja, tipu, duljini, opisu i vrijednosti (prilozi A, B, C i D).

2.5. VIII. Ugovor o bankarskim uslugama sa svojim Terminskim planom i Protokolom koji se primjenjuju kod tužitelja i u Erste & Steiermärkische Bank d.d. sadrži tehničko tehnološku osnovicu za elektroničku razmjenu datoteka i tehničke podatke kojima je operativno definiran postupak između tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d. u vezi s isplatom primanja iz mirovinskog osiguranja korisnicima u inozemstvo.

2.6. Budući da se iz tih podataka Ugovora o bankarskim uslugama vide način i uvjeti pod kojima se tehnički, operativno izvršava isplata primanja iz mirovinskog osiguranja korisnicima u inozemstvo, a što uključuje i povrat i reklamacije u vezi predmetnih isplata, te imajući u vidu da neke datoteke, koje tužitelj i Erste & Steiermärkische Bank d.d elektroničkim putem u skladu s navedenim tehničkim podacima razmjenjuju radi isplate primanja iz mirovinskog osiguranja korisnicima u inozemstvo, sadrže osobne podatke korisnika - ime, prezime, adresa, broj računa, visina mirovine i dr., omogućavanje neovlaštenoj osobi (javnosti) da pristupi Ugovoru o bankarskim uslugama predstavljalo bi ugrozu i rizičan scenarij s aspekta informacijske i kibernetičke sigurnosti koji bi mogao imati štetne posljedice za poslovanje tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d., te dovesti i do kompromitacije osobnih podataka korisnika koja može rezultirati krađom identiteta, financijskim prijevarama i sl. Sustav upravljanja informacijskom sigurnošću koji je kod tužitelja usklađen sa zahtjevima norme ISO/IEC 27001:2022, što pokazuje da tužitelj s iznimnom odgovornošću i u skladu s najvišim standardima kibernetičke sigurnosti pristupa zaštiti informacijskog sustava i osobnih podataka korisnika mirovina, temelji se na procesu upravljanja rizicima kojem je osnovni cilj osigurati sustavno i pravovremeno prepoznavanje ugroza i rizičnih scenarija, a što navedena situacija svakako predstavlja, te poduzeti mjere kojima bi se ugroza otklonila, što u ovoj situaciji znači zaštititi Ugovor o bankarskim uslugama od pristupa neovlaštenih osoba (javnosti).

2.7. Otkrivanje sadržaja Ugovora o bankarskim uslugama neovlaštenoj osobi (javnosti), moglo bi kompromitirati informacijski sustav tužitelja u kojem tužitelj obrađuje tajne podatke korisnika mirovinskih primanja i učiniti ga pri isplati primanja iz mirovinskog osiguranja korisnicima u inozemstvo ranjivim na kibernetičke napade, a takvi sigurnosni odnosno kibernetički incidenti mogli bi ugroziti suradnju tužitelja s poslovnim partnerima koji bi zbog straha od novih incidenata i „curenja“ podataka mogli odustati od poslovne suradnje s tužiteljem ili bi u budućnosti izbjegavali suradnju s tužiteljem što bi predstavljalo problem u budućim postupcima javnih nabava usluge isplate mirovinskim primanja korisnicima u inozemstvo jer bi moglo doći do smanjenja broja ponuditelja, do nemogućnosti tužitelja da na tržištu dobije najbolje ponude i poslovne partnere ili bi ponuditelji suradnju s tužiteljem percipirali kao visokorizičnu te bi u svoje cijene uračunavali premiju za rizik od objave tajnih podataka čime bi poskupila usluga koja bi se nabavljala u budućim postupcima javne nabave a to bi nanijelo štetu državnom proračunu iz kojega se tužitelj financira.

2.8. Otkrivanje sadržaja Ugovora o bankarskim uslugama neovlaštenoj osobi (javnosti) koji je prema članku 14. stavku 1. tog Ugovora zaštićen kao povjerljiv i za koji sadržaj druga ugovorna strana ima opravdano očekivanje da će s obzirom na njegovu prirodu ostati zaštićen, dovelo bi do povrede načela pacta sunt servanda prema kojem su se ugovorne strane dužne pridržavati obveza preuzetih ugovorom i odgovaraju za njihovo ispunjenje, a kršenje tih odredbi nanijelo bi štetu poslovnom ugledu tužitelja kao i financijsku štetu zbog mogućih tužbi (članak 11. stavak 3. i članak 14. stavak 1. Ugovora o bankarskim uslugama), te bi poslalo i negativnu poruku cijelom tržištu bankarskih usluga zbog čega bi poslovni subjekti suradnju s tužiteljem mogli percipirati kao rizičnu.

2.9. Sastavni dio Ugovora o bankarskim uslugama je i Kontakt lista s podacima radnika tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d. koja predstavlja skup osobnih podataka koje je tužitelj dužan štititi u skladu sa zahtjevima propisa iz područja zaštite osobnih podataka, a u odnosu na te podatke ne prevladava javni interes za omogućavanjem pristupa istima, već prevladava potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. ZPPI-a, s obzirom na to da bi omogućavanje pristupa navedenim podacima predstavljalo nepotrebno zadiranje u privatni život fizičkih osoba na koje se podaci odnose.

3. Budući da Ugovor o bankarskim uslugama, u skladu sa svime do sada navedenim, sadrži informacije koje predstavljaju poslovnu tajnu, odnosno podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za gospodarske interese tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d., kao i informacije koje su zaštićene propisima kojima se uređuje područje zaštite osobnih podataka, u odnosu na te informacije ne prevladava javni interes za omogućavanjem pristupa istima, već prevladava potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točaka 2. i 4. ZPPI-a, s obzirom da bi omogućavanje pristupa navedenim podacima predstavljalo nepotrebno zadiranje u privatni život fizičkih osoba na koje se osobni podaci odnose, odnosno predstavljalo bi visok rizik od kompromitiranja informacijskog sustava tužitelja i tajnih podataka koje tužitelj obrađuje u informacijskom sustavu, izvjestan gubitak povjerenja u poslovnoj suradnji tužitelja i poslovnih partnera, povredu načela pacta sunt servanda, rizik od povećanja cijene usluge isplate mirovinskim primanja korisnicima u inozemstvo koja bi se nabavljala u budućim postupcima javne nabave, a u konačnici može rezultirati imovinskom štetom za tužitelja kao i povredom njegovog poslovnog ugleda i dobrog glasa (neimovinskom štetom).

3.1. Tuženik u osporenom rješenju KLASA: UP/II-008-07/25-01/1240, URBROJ: 401-01/10-26-5 od 14. travnja 2026. navodi da je „nesporno da zatražene informacije ne predstavljaju proizvodnu tajnu i rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada pa je u nastavku potrebno razmotriti može li se raditi o podacima zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice na gospodarske interese“ tužitelja, no o istome se u osporenom rješenju nije očitovao, odnosno nije naveo u čemu bi se sastojao gospodarski interes za koji bi mogle nastupiti štetne posljedice i koje bi to štetne posljedice bile, a niti je argumentirao zašto omogućavanjem pristupa podnositelju zahtjeva (javnosti) Ugovoru o bankarskim uslugama te štetne posljedice ne bi nastupile za gospodarske interese tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d. kao druge ugovorne strane. Isto tako, osporeno rješenje tuženika ne sadrži individualiziranu analizu sadržaja tražene dokumentacije, niti jasno obrazloženje u čemu se sastoji prevladavajući javni interes koji bi opravdao potpuno otkrivanje sadržaja zatražene dokumentacije. S obzirom na navedeno tužitelj smatra da tuženik u drugostupanjskom postupku nije utvrdio sve odlučne činjenice, odnosno da nije na ispravan način proveo test razmjernosti i javnog interesa, a što je isto tako bilo od utjecaja na donošenje zakonitog i pravilnog drugostupanjskog rješenja. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da ovaj Sud u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26., dalje: ZUS) poništi rješenje tuženika.

4. U odgovoru na tužbu tuženika ostaje kod obrazloženja svojeg rješenja i svojim rješenjem korisniku omogućio pristup Ugovoru o pružanju bankarskih ugovora i Okvirnom sporazumu, jer su upravo navedeni ugovori dostavljeni Povjereniku za informiranje za potrebe žalbenog postupka kao informacije koje su predmet postupka u smislu članka 25. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama. Suprotno stavu tužitelja, tuženik nije prekoračio zahtjev žalitelja, jer Ugovor o pružanju bankovnih usluga se u svom sadržaju poziva upravo na Okvirni sporazum pa je navedeno razlog zbog čega je korisniku omogućen pristup navedenim dokumentima. Osim toga, sukladno članku 3. stavku 16. Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine“, broj: 120/16, 114/22 i 48/26) propisano je da je okvirni sporazum sporazum sklopljen između jednog ili više naručitelja i jednog ili više gospodarskih subjekata čija je svrha utvrđivanje uvjeta pod kojima se dodjeljuju ugovori tijekom određenog razdoblja, posebno u pogledu cijene i, prema potrebi, predviđenih količina. Slijedom navedenog, očito je da Okvirni sporazum i Ugovor o pružanju bankarskih usluga predstavljaju logičnu cjelinu. pri čemu je tuženik vodio računa o načelu potpunosti i točnosti informacije iz članka 7. Zakona o pravu na pristup informacijama, polazeći upravo od činjenice da je pojedinačni ugovori moraju biti u skladu s okvirnim sporazumom.Također se ističe da se razmatranjem žalbe žalitelja ne može zaključiti da žalitelj samo osporava dostupnost Ugovora o pružanju bankarskih usluga, s obzirom na navode žalbe da se u EOJN objavljuju samo podaci propisani člankom 68. Zakona o javnoj nabavi, čime žalitelj direktno osporava sadržaj i Okvirnog sporazuma, posebno imajući na umu činjenicu da tužitelj u prvostupanjskom rješenju spominje navedeni Okvirni sporazum upravo u kontekstu objave u EOJN. Osim toga, iz spisa tužitelja razvidno je da tužitelj u odgovorima koje je upućivao žalitelju (npr. dopis od 14. siječnja 2026. godine koji prileži prvostupanjskom spisu) u vezi njegovih upita uvijek spominje i okvirni sporazum i ugovor o pružanju bankarskih usluga. Sam tužitelj je u svom rješenju upućivao žalitelja da je Okvirni sporazum javno objavljen, a što sadržajno predstavlja rješavanje i tog dijela zahtjeva pa se ne može prihvatiti formalističko stajalište tužitelja o povredi odredbe članka 115. Zakona o općem upravnom postupku.

4.1. U odnosu na pozivanje tužitelja na zaštitu osobnih podataka kao zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. ZPPI-a ističe se da se tužitelj pozivao isključivo na poslovnu tajnu, a da, sukladno ustaljenoj praksi naslovnog suda u tužbi nije moguće iznositi nove činjenice pa se opširni razlozi tužbe koji se odnose na pitanje osobnih podataka ne mogu uzeti u obzir. Naime, kad se razmotri sadržaj prvostupanjskog rješenja, vidljivo je da test razmjernosti i javnog interesa uopće ne spominje konkretne osobne podatke, niti daje razloge za i protiv omogućavanja prava na pristup traženim informacijama, pa navodi tužbe ne mogu nadomjestiti razloge prvostupanjskog rješenja, koje ne spominje nikakav konkretni osobni podatak.

4.2. Tuženik svojim rješenjem nije omogućio pristup prilozima ugovorima, što je jasno iz izreke i obrazloženja osporenog rješenja, a što dodatno upućuje na činjenicu da jeneosnovano pozivanje tužitelja na odredbu članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama. Naime, tuženiku za potrebe žalbenog postupka nisu niti dostavljeni navedeni prilozi ugovora, pa o istima nije niti mogao odlučivati, a što je jasno vidljivo iz obrazloženja rješenja u kojem je izložen samo sadržaj ugovora (bez priloga).

4.3. U odnosu na pozivanje tužitelja na poslovnu tajnu, te na rizičan scenarij s aspekta informacijske i kibernetičke sigurnosti, tuženik ostaje u cijelosti kod navoda. sa stranice 4. osporenog rješenja, gdje je izložena praksa naslovnog suda o dostupnosti informacija iz postupaka javne nabave.

4.4. Posebno se napominje da su prijedlog okvirnog sporazuma i prijedlog ugovora o bankarskim uslugama javno dostupni u EOJN, kao i podatak o odabranom ponuditelju, pa je očito da se da su prigovori tužitelja o kibernetičkoj sigurnosti očito neosnovan.

4.5. U odnosu na prigovore tužitelja o tome da je ugovorom određena obveza čuvanja poslovne tajne, tuženik ponavlja da ugovorna klauzula povjerljivosti nema značaj poslovne tajne, jer se ista određuje zakonom ili općim aktom donesenim na temelju zakona.

4.6. U osporenom rješenju tuženika analizirane su ugovorne odredbe te je zaključeno da je riječ o standardnim ugovornim klauzulama koje ne predstavljaju poslovnu tajnu.

4.7. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

5. U očitovanju na odgovor tuženika tužitelj dodatno iznosiU pogledu navoda tuženika da je iz izreke drugostupanjskog rješenja jasno vidljivo da tuženik tim rješenjem nije omogućio korisniku pristup prilozima ugovora, tužitelj ističe da navedeno nije vidljivo iz izreke drugostupanjskog rješenja jer su Terminski plan i Protokol prilozi Ugovora o bankarskim uslugama i sastavni dio tog Ugovora, na isti način kao što je obrazac ponudbenog lista Erste & Steiermärkische Bank d.d. prilog Okvirnog sporazuma i sastavni dio tog Sporazuma, pa iz izreke drugostupanjskog rješenja proizlazi da je TČ upravo odobreno pravo na pristup prilozima Okvirnog sporazuma i Ugovora o bankarskim uslugama jer je odobreno pravo na pristup čitavom Okvirnom sporazumu i Ugovoru o bankarskim uslugama sa svim njihovim sastavnim dijelovima, a time i informacijama koje predstavljaju poslovnu tajnu kao i informacijama koje su zaštićene propisima kojima se uređuje područje zaštite osobnih podataka.

6. Protivno navodima tuženika, tužitelj je u testu razmjernosti i javnog interesa suprotstavio javni interes da se omogući pristup informaciji i interes zaštite poslovne tajne i osobnih podataka, te je kao razloge zbog kojih je ograničio pristup traženoj informaciji naveo zaštitu poslovne tajne odnosno podataka zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za gospodarske interese ugovornih strana (tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d.) kao i zaštitu osobnih podataka, a isto je iznio i u obrazloženju prvostupanjskog rješenja.

7. Protivno tvrdnji tuženika da u tužbi nije moguće iznositi nove činjenice, tužitelj ističe da jeupravo člankom 51. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24, 39/26; u daljnjem tekstu: ZUS) za tužitelja propisana obveza da u tužbi iznese sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predloži dokaze potrebne za njihovo utvrđivanje. Isto tako, sudu je u skladu s člankom 49. ZUS-a dana široka ovlast da slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pritom uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio. U skladu s osnovnim pravilom da sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, dakle sud ima pravo, pa i obvezu, utvrđivati činjenice po službenoj dužnosti, tužitelj naglašava da sud nije vezan utvrđenim činjeničnim stanjem u prethodno provedenom upravnom postupku već je isto ovlašten ponovno utvrditi ili nadopuniti temeljem vlastite procjene i dostupnosti svakog dokaznog sredstva. Ocjena utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom postupku, ali i mogućnost njegova nadopunjavanja i ponovnog utvrđivanja, nužna je za potpunu kontrolu zakonitosti drugostupanjske odluke. Također, u skladu s člankom 49. stavkom 4. ZUS-a tužitelj ima pravo predlagati koje činjenice treba utvrditi, a ima se pravo i izjasniti o navodima tuženika te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora na što je ukazao i sud kada je tužitelju u skladu s člankom 6. stavkom 1. ZUS-a dostavio tuženikov odgovor na tužbu.

8. S obzirom na to da činjenično stanje u drugostupanjskom postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno, da je na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenih činjenica tuženik izveo nepravilan zaključak, da postoje proturječja o pravno relevantnim činjenicama, te kako tužitelj osporava činjenično utvrđenje, tužitelj smatra da sud ne bi trebao prihvatiti činjenično stanje utvrđeno u drugostupanjskom postupku već da bi u skladu sa svojim širokim zakonskim ovlastima trebao isto preispitati te ponovno utvrditi ili nadopuniti.

9. Suprotno stavu tuženika, tužitelj u tužbi ne iznosi nove činjenice, nego samo preciznije pojašnjava razloge zbog kojih je ograničio pristup podacima koji predstavljaju informacije zaštićene propisima kojima se uređuje područje zaštite osobnih podataka i to osobnih podataka čiju je zaštitu u testu razmjernosti i javnog interesa suprotstavio javnom interesu da se omogući pristup informaciji. Kada bi navedeno i predstavljalo iznošenje činjenica koje nisu bile dio činjeničnog supstrata upravnog postupka, u skladu sa svime navedenim u točki V. ovog podneska, sud bi u skladu sa svojim ovlastima, radi potpune kontrole zakonitosti drugostupanjske odluke, te činjenice mogao uzeti u obzir odnosno utvrditi ih.

10. Na navod tuženika da su prijedlog Okvirnog sporazuma i prijedlog Ugovora o bankarskim uslugama javno dostupni u EOJN-u te da su stoga prigovori tužitelja o kibernetičkoj sigurnosti očito neosnovani, tužitelj ističe da su prije pokretanja otvorenog postupka javne nabave bankarskih usluga, u okviru prethodnog savjetovanja prema članku 198. Zakona o javnoj nabavi ("Narodne novine", broj: 120/16. i 114/22.) u EOJN objavljeni samo Nacrti prijedloga Okvirnog sporazuma i Ugovora o bankarskim uslugama, dakle dokumenti koji nisu konačne verzije Okvirnog sporazuma i Ugovora o bankarskim uslugama pa njihova objava za tužitelja nije niti predstavljala ugrozu s aspekta informacijske i kibernetičke sigurnosti. Tek nakon provedenog otvorenog postupka javne nabave bankarskih usluga tužitelj i Erste & Steiermärkische Bank d.d. sklopili su Okvirni sporazum i Ugovora o bankarskim uslugama koji sadrže informacije koje su poslovna tajna i informacije zaštićene propisima kojima se uređuje područje zaštite osobnih podataka (dakle radi se o dokumentima koji po svome sadržaju nisu istovjetni dokumentima koji su objavljeni u okviru prethodnog savjetovanja).

11. Upravo zbog toga što Ugovor o bankarskim uslugama sadrži vremena razmjene podataka između tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d., radnje u vezi s preračunom i vremena izvršenja platnih transakcija u ugovorenim rokovima, nazive datoteka u elektroničkoj razmjeni za mirovinska primanja između tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d. od kojih neke datoteke sadrže osobne podatke korisnika mirovinskih primanja koji su potrebni za isplatu mirovinskih primanja - ime, prezime, adresa, broj računa, visina mirovine i dr., podatke iz kojih se vide način i uvjeti pod kojima se tehnički, operativno izvršava isplata primanja iz mirovinskog osiguranja korisnicima u inozemstvo, a što uključuje i povrat i reklamacije u vezi predmetnih isplata, tužitelj je u skladu s člankom 15. stavkom 2. točkom 2. ZPPI-a u postupku rješavanja o pravu na pristup informacijama ograničio pristup Ugovoru o bankarskim uslugama, jer bi omogućavanje pristupa neovlaštenim osobama (javnosti) tome Ugovoru predstavljalo, kako je to tužitelj već pojasnio u tužbi, ugrozu s aspekta informacijske i kibernetičke sigurnosti koja bi mogla imati štetne posljedice za poslovanje tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d.

12. Navedeni podaci kao i podaci zaštićeni propisima kojima se uređuje područje zaštite osobnih podataka ne predstavljaju informacije od javnog značaja i u konkretnom slučaju omogućavanje pristupa traženoj informaciji ne bi doprinijelo javnom interesu u smislu ostvarivanja temeljnih vrijednosti društvenog poretka, a za tužitelja bi u svakom slučaju predstavljalo nepotrebno zadiranje u privatni život fizičkih osoba na koje se osobni podaci odnose i dovelo do štetnih posljedica za gospodarske interese tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d. kako je to tužitelj već detaljno pojasnio u tužbi.

13. Tužitelj u tužbi, protivno tvrdnjama tuženika, jasno navodi razloge zbog kojih bi davanje informacije koja sadrži poslovnu tajnu i osobne podatke dovelo do štetnih posljedica za gospodarske interese tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d. odnosno za njihovu poziciju na tržištu, konkretno navodi koje su to štetne posljedice koje bi mogle nastupiti za gospodarske interese tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d. ukoliko bi neovlaštenoj osobi bila priopćena takva informacija, te argumentirano ukazuje na vjerojatnost ozbiljne povrede zaštićenih interesa.

14. Tužbeni zahtjev je osnovan.

15. Iz podataka spisa proizlazi da je tuženik svojom odlukom naložio davanje tražitelju (korisniku) informacije koja nije tražena. Sud nalazi da je promašena i pravno neutemeljena tvrdnja tuženika da navođenje Okvirnog sporazuma u uvodnim odredbama Ugovora „sadržajno predstavlja rješavanje“ dijela zahtjeva. Okvirni sporazum se u dokumentaciji spominje isključivo kao zakonom propisana pravna osnova i kronološki uvod za sklapanje pojedinačnog Ugovora o bankarskim uslugama, sukladno obvezama iz otvorenog postupka javne nabave.

16. Sama činjenica da se jedan dokument spominje u drugome, ili da su njegovi podaci evidentirani u EOJN-u, ne čini ga automatski predmetom tekućeg postupka pristupa informacijama, niti daje pravo tuženiku da samoinicijativno proširuje zahtjev stranke. Tuženik gubi iz vida osnovno procesno načelo da je postupak strogo određen zahtjevom stranke. U konkretnom slučaju, tražitelj je kako u samom zahtjevu, tako i u svojoj žalbi, naveo da je predmet njegova interesa Ugovor o bankarskim uslugama te da Okvirni sporazum niti potražuje niti je isti predmet žalbe. Nalažući davanje informacije koja uopće nije zatražena, tuženik je prekoračio zahtjev stranke (odlučio ultra petitum) i pogrešno utvrdio činjenično stanje.

17. Nadalje, Sud nalazi da je tuženik bio je dužan samostalno provesti test razmjernosti i javnog interesa, a ujedno je bio dužan po službenoj dužnosti paziti na zaštitu osobnih podataka, ako takvih ima ili su moguće dostupni kibernetičkim pretraživanjem, jednako kao i na moguću ugrozu informacijske i kibernetičke sigurnosti koja može paralizirati isplatu mirovina građanima u inozemstvu i uzrokovati curenje zaštićenih osobnih podataka. Naime, Ugovor o bankarskim uslugama sadrži podatke o informatičkim protokolima i nazivima datoteka. Nasuprot ovakvom sadržaju ugovora financijski podaci o predmetnoj nabavi već su javno dostupni u EOJN-u pa, po ocjeni Suda, treba pravilno odvagnuti interes kibernetičke sigurnosti i zaštite građana prije odluke o udovoljenju konkretnom zahtjevu tražitelja. Tuženik, naime, ne može automatizmom naložiti uvid u Ugovor samo zato što smatra da prvostupanjski argumenti nisu dovoljno detaljni ili opravdani. Stoga će tuženik u ponovnom postupku sam odvagnuti javni interes naspram štete za kibernetičku sigurnost , eventualne osobne podatke i poslovnu tajnu.

18. Zbog svega navedenog valjalo je temeljem članka 117. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović