Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-487/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda, Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika LU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Dejan Uljarević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika- protutužitelja POVRATAK COMMERCE d.o.o., Velika Gorica, Mičevečka ulica 12, OIB: 94464965892, kojega zastupa punomoćnik Marko Milošević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja-protutuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-79/2023-55 od 28. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja-protutuženika LU, [adresa], kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-79/2023-55 od 28. svibnja 2026. te se kao neosnovan odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja-protutuženika LU, [adresa], kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-79/2023-55 od 28. svibnja 2026. u dijelu pod točkom III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je nezakonita i nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 13. studenoga 2023. i da radni odnos Tužitelja kod Tuženika nije prestao.

II. Nalaže se Tuženiku POVRATAK COMMERCE d.o.o., [adresa], OIB: 94464965892 da vrati Tužitelja LU, [adresa], OIB;: [osobni identifikacijski broj] na rad na poslove prodavača vina u roku od osam dana.

III. Nalaže se Tuženiku da Tužitelju nadoknadi dosuđeni parnični trošak od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na naznačeni iznos teku po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanjem za tri postotna poena."

II. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tužitelju-protutuženiku LU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tuženiku-protutužitelju POVRATAK COMMERCE d.o.o., [adresa], OIB: 94464965892 iznos od 7.820,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počevši od 29.11.2023. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju trošak ovog parničnog postupka.“

1.1. Prvostupanjskim rješenjem riješeno je:

„I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 25. veljače 2026.

II. Odbija se prijedlog za donošenje privremene mjere koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku POVRATAK COMMERCE d.o.o., [adresa], OIB: 94464965892 da Tužitelja LU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 3 dana od dana dostave ovog rješenja, privremeno do okončanja ovog spora, vrati na rad na radno mjesto prodavača vina koji posao je obavljao sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2023.

II. Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka ili do drugačije odluke suda.".

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti i protiv odluke od troškovima postupka sadržane pod točkom III. izreke prvostupanjskog rješenja žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22, 155/23., 146/25.; dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i da odbije zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da je tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) bio zaposlen kao radnik tuženika-protutužitelja (dalje: tuženik) na temelju Ugovora o radu od 1. travnja 2021., te da je tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 13. studenoga 2023. tužitelju otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a nije sporno niti da su prije podnošenja tužbe poštivani zakonski rokovi iz čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu (Nar. nov. br.: 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., dalje: ZR, točka 7. obrazloženja pobijane odluke).

5. Sporna je pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima sud temelji zaključak da je tuženik dokazao postojanje osobito teške povrede radne obveze koja opravdava donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu (čl. 116. ZR-a).

6. Ispitujući prvostupanjsku odluku ovaj je sud ocijenio da ta odluka nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u skladu s čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a ocijenjeno je i da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjeni ni druge bitne povrede parničnog postupka iz te zakonske odredbe na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. toga Zakona.

7. Suprotno navodima žalbe, sud prvoga stupnja je ocjenu dokaza proveo u skladu s čl. 8. ZPP-a te nije osnovano ni isticanje povrede iz čl. 354. st. 1. toga Zakona, a neosnovano se navodima žalbe osporava i pravilnost primjene materijalnog prava.

8. Valja stoga odgovoriti da iz pobijane odluke o otkazu, što pravilno utvrđuje i sud prvoga stupnja (točka 10. obrazloženja), a to u žalbenoj fazi nije ni osporeno, proizlazi da su kao razlozi otkaza navedeni slijedeći razlozi: teška povreda obveza iz radnog odnosa u vidu ogromnog manjka vina na skladištu koji ne odgovora računovodstvenom stanju i ispostavljenim računima, saznanje da je radnik prodavao i isporučivao vina po cijeni znatno nižoj od one utvrđene katalogom poslodavca, da je radnik davao znatan broj neopravdanih odobrenja temeljem kojih je poslodavac dužan veće iznose raznim pravnim subjektima, a da pritom isporučena vina nikada nisu vraćena na skladište poslodavca pri čemu radnik poslodavcu za sve navedeno nije dao obrazloženje.

9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u okviru tih razloga otkaza, sud je zaključio da je otkaz zakonit prvenstveno zbog jednog razloga - tužitelj je izdavao kupcima odobrenja koja nisu bila povezana s odgovarajućim prethodnim poslovnim događajem niti popraćena potrebnom dokumentacijom.

10. U vezi tog utvrđenja potrebno je, prije svega, pojasniti što znači da je tužitelj kupcima izdavao odobrenja, koja nisu bila povezana s nekim određenim poslom sklopljenim između tuženika i kupca.

10.1. Naime, odobrenja na koja se poziva odluka o otkazu i na koja sud misli su zapravo poslovne isprave/ dokumenti koje je tužitelj izdavao kupcima, odobravajući im određeno umanjenje njihove obveze, primjerice zbog povrata robe, reklamacije, naknadnog popusta ili druge poslovne okolnosti (objašnjenje vještaka u točki 16.4. obrazloženja), a za davanje takvog odobrenja bilo je potrebno da je povezano s konkretnim poslovnim odnosom iz poslovanja tuženika i kupca i isto je sve trebalo biti popraćeno ispravama (skladišna evidencija, knjigovodstvena evidencija), a što je utvrđeno da nedostaje.

11. Okolnost da radnik izdaje takva odobrenja kupcima, a da za to nema podloge u nekom pravnom odnosu, jer nema dokumentacije koja bi to potkrijepila, čime poslodavcu nije objašnjeno zašto je to tako, i po shvaćanju ovoga suda, predstavlja, već i samo po sebi, osobito tešku povredu radne obveze koja opravdava donošenje odluke o otkazu kakva je predmetna.

12. Stoga valja odgovoriti da je sud pravilno utvrdio da je tužitelj izdavao odobrenja kupcima, što među strankama nije bilo sporno, pri čemu je tužitelj tijekom postupka iznio vlastito objašnjenje razloga zbog kojih su takva odobrenja izdavana. Tužitelj je, naime, u bitnom tvrdio da se radilo o posebnom načinu poslovanja prema kojem je roba bila prodana i fakturirana jednom kupcu, iako fizički nije bila preuzeta iz skladišta, nakon čega je izdavanjem odobrenja ponovno evidentirana na skladištu i potom prodavana drugom kupcu ili pak da je roba bila prodana unaprijed, a da je stvarno nije bilo (list 9 i 11 presude iskaz tužitelja). Međutim, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj navedene tvrdnje nije potkrijepio odgovarajućim dokazima.

12.1. Naime, osim vlastitog iskaza i iznesenog objašnjenja načina poslovanja, tužitelj tijekom postupka nije dostavio, niti predložio, dokaze iz kojih bi bilo moguće utvrditi da je u svakom konkretnom slučaju izdavanju predmetnih odobrenja prethodio upravo poslovni događaj kakav je opisivao. Nije dostavio dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je određena roba, prethodno prodana i fakturirana kupcu, ostala fizički u skladištu, niti dokumentaciju iz koje bi bilo moguće utvrditi da je ista roba, nakon izdavanja odobrenja, ponovno evidentirana na skladištu i potom prodana drugom kupcu.

12.2. Jednako tako, tužitelj nije predočio dokumentaciju iz koje bi za pojedina izdana odobrenja bilo moguće utvrditi njihov neposredni razlog i povezanost s konkretnim prethodnim poslovnim događajem. Stoga je njegovo objašnjenje razloga izdavanja odobrenja ostalo na razini tvrdnje koja nije potvrđena drugim provedenim dokazima.

13. Zaključak suda dodatno potvrđuje nalaz i mišljenje sudske vještakinje, koji je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao stručan, obrazložen i objektivan. Iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da, na temelju raspoložive poslovne i knjigovodstvene dokumentacije, nije bilo moguće utvrditi vezu između pojedinih izdanih računa i predmetnih odobrenja, niti utvrditi konkretan činjenični, odnosno materijalni poslovni događaj koji bi prethodio njihovom izdavanju i predstavljao osnovu za njihovo izdavanje.

14. Pritom je važno naglasiti da prvostupanjski sud svoj zaključak nije temeljio isključivo na okolnosti da određena dokumentacija nije bila uredna ili potpuna, nego na činjenici da nakon provedenog dokaznog postupka nije bilo moguće utvrditi konkretan i provjerljiv poslovni događaj koji bi opravdavao izdavanje predmetnih odobrenja, dok tužitelj, iako je upravo on iznio određeno činjenično objašnjenje njihova izdavanja, za takvo objašnjenje nije ponudio niti jedan dokaz. Sama okolnost da je tužitelj ponudio određeno objašnjenje načina na koji je postupao ne znači da je postojanje činjenica na kojima se takvo objašnjenje temelji i dokazano.

15. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio da tužiteljevo objašnjenje razloga izdavanja odobrenja nije bilo dovoljno za otklanjanje utvrđenih nepravilnosti.

16. Valja žalitelju odgovoriti i da nisu osnovani žalbeni navodi kojima osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu, ističući da je zastupnik po zakonu tuženika tijekom trajanja radnog odnosa tolerirao njegov način rada, da mu je ostavljao širok stupanj samostalnosti u obavljanju poslova te da nije zahtijevao strogo formalizirano i dokumentirano postupanje u svim segmentima poslovanja.

17. Navedene okolnosti, čak i kada bi se prihvatile točnima u opsegu u kojem ih ističe tužitelj, nisu od utjecaja na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju dopuštenog razloga za otkaz kakav je donesen.

18. Prije svega u ovom je slučaju potrebno razlikovati toleriranje određenog načina organizacije rada i ostavljanje zaposleniku šireg stupnja samostalnosti u obavljanju povjerenih poslova od odobrenja za poduzimanje konkretnih radnji zaposlenika koje nemaju odgovarajuću, provjerljivu i dokumentiranu poslovnu osnovu. Sama činjenica da zastupnik po zakonu tuženika nije svakodnevno ili u nekim razmacima i neposredno nadzirao rad tužitelja, da nije inzistirao na prethodnom pribavljanju pisane suglasnosti za svaku poslovnu radnju ili da je određeno vrijeme tolerirao neformalniji način poslovanja, ne znači da je tužitelju time dana neograničena ovlast za samostalno poduzimanje svih radnji koje proizvode imovinske i poslovne posljedice za tuženika.

18.1. Eventualna tolerancija određenog načina rada ne može se tumačiti kao unaprijed dano odobrenje za svaku pojedinačnu radnju tužitelja, a osobito ne za one konkretne radnje za koje nije utvrđeno postojanje odgovarajuće poslovne osnove niti uredne dokumentacije koja bi omogućila provjeru razloga i okolnosti njihova poduzimanja.

19. Sud prvoga stupnja, a ni odluka o otkazu, tužitelju ne stavljaju na teret samu činjenicu da je u obavljanju svojih poslova imao visok stupanj samostalnosti, što poslovanje tuženika nije bilo u svim segmentima strogo formalizirano ili što zastupnik po zakonu tuženika nije kontinuirano i neposredno nadzirao svaki pojedini segment njegova rada, a niti se utvrđeni razlog za otkaz temelji isključivo na eventualnim propustima u organizaciji rada ili na općenitoj neurednosti poslovne dokumentacije.

19.1. Naprotiv, prvostupanjski je sud svoju odluku pravilno utemeljio na konkretnim utvrđenim okolnostima vezanim uz postupanje tužitelja, odnosno na činjenici da za pojedine poslovne radnje, izdavanje odobrenja kupcima, nije utvrđena odgovarajuća dokumentirana poslovna osnova. Upravo je takvo konkretno postupanje, navedeno i u odluci otkazu, bilo predmet ocjene u ovom postupku, a ne općeniti način na koji je rad tužitelja bio organiziran ili nadziran.

20. Širina samostalnosti u obavljanju poslova ne znači da zaposlenik nije vezan obvezom savjesnog i odgovornog postupanja, niti znači da je oslobođen obveze osigurati da radnje koje poduzima u okviru povjerenih mu poslova imaju stvarnu poslovnu osnovu i budu provedene na način koji omogućuje njihovu naknadnu provjeru.

21. Drukčije shvaćanje dovelo bi do neprihvatljivog zaključka da bi svaki propust poslodavca u organizaciji rada ili nadzoru nad zaposlenikom ujedno predstavljao prešutno odobrenje svih radnji koje zaposlenik poduzima.

22. Pri tome je potrebno primijetiti i da je upravo odnos povjerenja između stranaka u konkretnom slučaju imao osobitu važnost s obzirom na opseg poslova povjerenih tužitelju i stupanj njegove samostalnosti u radu.

22.1. Činjenica da je direktor tuženika tužitelju povjerio širok krug poslova i nije provodio neposredan i kontinuiran nadzor nad svakom njegovom radnjom prvenstveno ukazuje na postojanje odnosa povjerenja. Takvo povjerenje pretpostavlja da će zaposlenik samostalnost koja mu je povjerena koristiti savjesno, odgovorno i u granicama svojih ovlasti, tužitelj je postupao upravo suprotno. Što je zaposleniku povjeren veći stupanj samostalnosti i odgovornosti, to je veći značaj njegova postupanja za očuvanje povjerenja poslodavca u pravilnost i pouzdanost njegova rada, a tužitelj je postupao suprotno.

23. Isto tako, okolnost da zastupnik po zakonu tuženika ranije nije prigovarao određenom načinu rada tužitelja ne znači da je tuženik izgubio pravo, nakon saznanja za konkretne okolnosti i nakon njihove provjere, ocijeniti da je povjerenje u tužitelja narušeno do mjere koja onemogućuje nastavak radnog odnosa. Poslodavac, naime, nije dužan trajno tolerirati određeni način rada samo zato što na njega ranije nije reagirao, osobito kada tek naknadno sazna za okolnosti koje objektivno dovode u pitanje pravilnost pojedinih poslovnih radnji. Za ocjenu postojanja opravdanog razloga za izvanredni otkaz odlučno je jesu li, nakon saznanja za konkretne okolnosti, nastupile činjenice koje su, uz uvažavanje svih okolnosti konkretnog slučaja i interesa obiju ugovornih stranaka, dovele do opravdanog gubitka povjerenja i učinile nastavak radnog odnosa nemogućim.

24. Dalje valja odgovoriti da nisu osnovani ni žalbeni navodi tužitelja kojima ističe da izdavanjem predmetnih odobrenja tuženiku nije nastala šteta, zbog čega smatra da njegovo postupanje nije moglo predstavljati opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. Za ocjenu postojanja opravdanog razloga za izvanredni otkaz nije odlučno je li poslodavcu zbog konkretnog postupanja zaposlenika nastala neposredna i točno utvrđena materijalna šteta. Za postojanje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, odnosno druge osobito važne činjenice zbog koje nastavak radnog odnosa više nije moguć, nije nužno da se istodobno utvrdi i konkretan iznos štete nastale poslodavcu, već je dovoljno utvrđenje da je samo postupanje zaposlenika, s obzirom na narav povjerenih mu poslova i sve okolnosti konkretnog slučaja, bilo takve naravi da je opravdano dovelo do gubitka povjerenja, a to je u konkretnom slučaju dokazano.

25. Nadalje, točno je da je sud u točci 28. obrazloženja naveo i da je tužitelj počinio povredu radne obveze jer se nije pridržavao uputa poslodavca i da nije uredno vodio materijalno financijsko poslovanje. Kako odluka o otkazu nije utemeljena na tim razlozima neosnovano sud i takvo ponašanje stavlja na teret tužitelju kao dopušteni razlog otkaza. Međutim isto, s obzirom da je odluka o otkazu dopuštena već zbog razloga koji se tiče izdavanja odobrenja kupcima po tužitelja, to obrazloženje pobijane odluke u ovo dijelu nije bilo od utjecaja na zakonitost konačne odluke.

26. Valja odgovoriti žalitelju i da sud nije utvrđivao je li ogromni manjak vina dopušteni razlog za otkaz ili ne, a niti je to odlučno, s obzirom da je već prethodni razlog i postupanje tužitelja kod davanja odobrenja pravilno ocijenjen kao dopušteni razlog otkaza kakav je dan tužitelju. Stoga ovaj sud na te navode žalbe nije smatrao potrebnim očitovati se izvan navedenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a). Isto se odnosi i na činjenicu vođenja stanja na skladištu.

27. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

28. Glede odluke o troškovima postupka ovaj se sud slaže, s obzirom da se radi o zahtjevima stranaka koji su u međusobnoj vezi i proistječu iz jednog ravnopravnog odnosa, da je sud prvoga stupnja pravilno i zakonito odlučio kada je odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak, jer tužbeni zahtjevi stranaka nisu prihvaćeni.

28.1. Slijedom toga je prvostupanjsko rješenje o troškovima postupka potvrđeno na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan navedenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

29. Trošak žalbe tužitelju nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. i čl. 166. s.t 1. ZPP-a).

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević