Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-6/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Ćurković, odvjetnik iz Splita, protiv tuženika Ekonomske i upravne škole Split, Vukovarska 37, OIB: 65481283003, kojega zastupa punomoćnica Ana Marija Ljubičić Kuzmanić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ljubičić-Vrdoljak & Partneri iz Splita, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-586/2025-5 od 03. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-586/2025-5 od 03. studenoga 2025. i sudi:

1. Utvrđuje se da su Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu [broj], [broj] od 25. ožujka 2022. i Odgovor na zahtjev za zaštitu prava radnika Školskog odbora tuženika [broj], [broj] od 27. travnja 2022., koje je donio tuženik, nezakoniti i nedopušteni te se nalaže tuženiku Ekonomskoj i upravnoj školi Split, Vukovarska 37, da tužiteljicu OR iz [adresa], vrati na radno mjesto na kojem je do tada radila, u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Ekonomskoj i upravnoj školi Split, Vukovarska 37, da tužiteljici OR iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.375,00 eura u roku od 15 dana.

3. Odbija se zahtjev tuženika Ekonomske i upravne škole Split, Vukovarska 37, za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 eura kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku Ekonomskoj i upravnoj školi Split, Vukovarska 37, da tužiteljici OR iz [adresa], naknadi trošak žalbe u iznosu od 240,00 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev, a koji glasi:

"I Utvrđuje se da su tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu Klasa:

112-01/22-02/0004, [broj] od 25. ožujka 2022. i Odgovor na zahtjev za zaštitu prava radnika Školskog odbora tuženika [broj], [broj] od 27. travnja 2022. nezakoniti i nedopušteni.

II Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, vratiti tužiteljicu na radno mjesto na kojem je do tada radila.

III Dužan je tuženik u roku od 8 dana naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka."

II. Nalaže se tužiteljici, u roku od 15 dana, naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.“

2. Protiv te odluke žali se tužiteljica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22, 155/23., 146/25.). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, da odbije zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka i da trošak parničnog postupka prizna tužiteljici te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Sud prvoga stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice uz obrazloženje:

- da je tuženik prije donošenja sporne odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice zatražio suglasnost Školskog odbora, sukladno čl. 114. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Nar. nov. br.: 87/08., 86/09., 92/10., 105/10., 90/11., 16/12., 94/13., 152/14., 7/17., 68/18., 98/19., 64/120. , dalje: ZOOOSŠ), koji da je tu suglasnost dao na 32. sjednici održanoj 06. studenoga 2020. (točka 13. obrazloženja),

- da je suglasnost sindikata, jer je tužiteljica u vrijeme otkaza bila sindikalna povjerenica, nadomješteno sudskom odlukom (čl. 188. st. 1. od 3. Zakona o radu, Nar. nov. br.: 93/14., 127/17., 98/19., dalje: ZR i točke 12. i 13. obrazloženja),

- da je tuženik dokazao da je upravo tužiteljica (točka 22.1. obrazloženja) bila izvor neistinitih informacija objavljenih na portalu Večernjeg lista i 24 sata, koje se navode u odluci o otkazu (sadržaj odluke o otkazu prenesen je pod točkom 14. obrazloženja) te da se radi o iznošenju neistina i iznošenju informacija bez dopuštanja tuženika, a time i o osobito teškoj povredi radne obveze,

- da je tužiteljica i prije objave spornih članaka na navedenim portalima istupala u javnosti na sličan način, bez dopuštenja škole, iako je bila svjesna da ne može davati nikakvo osobno mišljenje,

- što sve da je zasigurno stvorilo negativnu sliku o tuženiku u javnosti kao odgojno-obrazovnoj ustanovi, da se radi o animozitetu tužiteljice prema ravnateljici i njezinom načinu vođenja škole i pokušaju tužiteljice da diskreditira ravnateljicu,

- uz što da poziranje tužiteljice, kao nastavnice, s pištoljem u ruci, na slici koja je korištena u jednom od predmetnih članaka, sve i da je slika neovlašteno dobivena, ne ide u prilog školi koja treba imati sposobne, obrazovane, stručne, pedagoški osposobljene i motivirane nastavnike, čiji će rad i dijela obilježiti odrastanje djece,

- a sud sadržajno citira i odredbe čl. 6., čl. 18. i čl. 19. Etičkog kodeksa tuženika, ali ne obrazlaže vezu tih odredbi s povredom radne obveze koja se tužiteljici stavlja na teret.

5. Ispitujući pobijanu odluku ovaj je sud osnovanim ocijenio pozivanje žaliteljice na sve žalben razloge, a u vezi s tim i na povrede čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a te čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, što je bilo od utjecaja na pravilnu primjenu prava, slijedom čega je ovaj sud, jer je pobijana odluka već jednom bila ukinuta, odluku donio primjenom čl. 373.a st. 1. alineja 2. ZPP-a.

6. Sud prvoga stupnja u ponovljenom je postupku pravilno utvrdio da je odluka o otkazu donesena unutar roka iz čl. 116. st. 2. ZR-a, da je tužitelj prije donošenja pobijane odluke zatražio suglasnost sindikata za davanje otkaza, budući je tužiteljica u vrijeme donošenja predmetne odluke o otkazu bila sindikalna povjerenica, koja suglasnost je odbijena, ali je nadomještena sudskom odlukom (čl. 188. st. 3. ZR-a) i da je tužiteljica pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava te tužbu (čl. 133. st. 1. i 2. ZR-a).

7. Pravilno, međutim, žaliteljica ukazuje da nije bilo mjesta utvrđenju da je tuženik prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu pribavio suglasnost Školskog odbora, i u vezi s tim da iskaz svjedokinje CR o ovoj činjenici nije uvjerljiv jer nema uporišta u ispravama u spisu za takvo utvrđenje.

8. Odredbom sadržanom u čl. 114. st. 1. ZOOOSŠ-a propisano je da o zasnivanju i prestanku radnog odnosa odlučuje ravnatelj uz prethodnu suglasnost školskog odbora, a samostalno u slučaju kada je zbog obavljanja poslova koji ne trpe odgodu potrebno zaposliti osobu na vrijeme do 60 dana, dok je st. 2. te odredbe propisano da će se, ako se školski odbor ne očituje u roku od 10 dana od dana dostave zahtjeva za suglasnošću iz stavka 1. ovog članka, smatrati da je suglasnost dana.

8.1. Dakle, da bi odluka kakva je predmetna bila valjana tuženik mora dokazati:

- da je od školskog odbora zatražio davanje suglasnosti za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici i kako je odbor po tom pitanju odlučio ili

- da je školski odbor primio zahtjev za davanje suglasnosti na odluku o otkazu i kada, ali da se o tome nije očitovao u roku od 10 dana, u kojem se slučaju se presuimira postojanje takve suglasnosti.

9. Tijekom postupka pred sudom prvoga stupnja, ali i u zahtjevi za zaštitu prava, tužiteljica je istaknula da te suglasnosti nema (podnesak od 03. veljače 2023. i još nekoliko puta tijekom postupka).

9.1. U vezi tog prigovora sud je (točka 13. obrazloženja) naveo da je uvidom u spis poslovni broj Pr-2189/22 utvrdio da iz zapisnika s 32. sjednice Školski odbora tuženika proizlazi da je to tijelo dalo takvu suglasnost, što da je potvrdila i svjedokinja CR (točke 13. i 18. obrazloženja) te je ovaj prigovor tuženice ocijenio neosnovanim.

10. Međutim, što se pravilno navodi u žalbi, taj zapisnik sa sjednice Školskog odbora tuženika, doista nije uvezen i numeriran kao dio spisa poslovni broj Pr-2189/22, već je „ubačen“ ispred lista 32. Također, tuženik isti nije dostavio ni u ovaj parnični predmet. Slijedom toga sud temelji odluku na ispravi za koju nema dokaza da je suprotnoj strani u bilo kojem trenutku dana mogućnost raspravljanja, a na takvoj ispravi odluka se ne može temeljiti. Sud odluku smije temeljiti samo na dokazima u određenom predmetu, a na dokazima iz drugih predmeta, ako su se stranke o tome izrijekom suglasila (što u konkretnom slučaju ne proizlazi iz stanja spisa).

11. Sve i kada bi se zanemarilo navedeno u prethodnoj točki, valja uočiti da sud uopće nije cijeni sadržaj te isprave. To je za posljedicu imalo propust suda utvrditi da u dnevnom redu tog zapisnika nije navedeno da će predmet odlučivanja, između ostalog biti, suglasnost na otkazivanje ugovora o radu tužiteljici niti je o tome, čak niti pod razno, odlučeno.

11.1. Isto tako iz te isprave proizlazi da je ravnateljica zatražila suglasnost na otkaz osobi istog imena kao tužiteljica (OR), ali ne i istog prezimena (tužiteljica se preziva OR, a suglasnost je tražena za osobu prezimena O, te se i odluke u prilogu odnose na osobu tog prezimena), a u ovom postupku tuženik nije iznio ni činjenice ni dokaze iz kojih bi proizlazilo da se unatoč tome radi o tužiteljici (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a).

12. Takav zapisnik stoga nije mogao biti niti podloga za istinitost iskaza svjedokinje CR, koja je iskazala da je suglasnost Školskog odbora za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici dana jednoglasno na 32. sjednici Školskog odbora, koja je održana 06. studenoga 2020.

12.1. Sama činjenica da svjedok iskazuje da je na sjednici Školskog odbora jednoglasno glasano za određeni prijedlog ne može zamijeniti dokaz o postojanju i sadržaju suglasnosti nadležnog školskog tijela, ako je postojanje takve odluke odnosno suglasnosti zakonom propisan kao formalna pretpostavka zakonitosti otkaza.

13. Teret dokazivanja postojanja svih pretpostavki koje opravdavaju otkaz, pa tako i postojanja prethodno pribavljene suglasnosti nadležnog tijela, nalazi se na poslodavcu, a tuženik kao poslodavac nije dokazao postojanje te činjenice, a niti je tvrdio ili dokazivao da njeno postojanje treba presumirati u smislu čl. 114. st. 2. ZOOOSŠ u vezi s čl. 7. st. 1. ZPP-a pa je odluka suda već zbog ovoga nezakonita, a tužbeni zahtjev osnovan.

14. Ovaj sud ne može se složiti niti s utvrđenjem suda prvoga stupnja da je upravo tužiteljica bila neposredni izvor informacija novinarima koji su napisali predmetne članke. Prema shvaćanju ovoga suda, za razliku od suda prvoga stupnja, činjenica da je tužiteljica bila sindikalna povjerenica i da je u drugim prilikama nadležnim tijelima upućivala predstavke sličnog sadržaja i javno govorila o stanju kod tuženika, ne ukazuje izvan svake sumnje da je upravo ona bila anonimni izvor novinarima za predmetne tekstove, niti na to, suprotno utvrđenju suda prvoga stupnja upućuju iskazi saslušanih svjedoka.

15. Naime, posebnu važnost za pravilno utvrđenje ove činjenice ima okolnost što novinari, kao neposredni autori spornih članaka (NR i DR), nisu saslušani u postupku, niti je tuženik njihov saslušanje predlagao. Ako je upravo pitanje identiteta izvora jedna od ključnih i odlučnih činjenica za zakonitost otkaza, tada dokazna ocjena koja se pretežito temelji na pretpostavci da je tužiteljica kao sindikalna povjerenica nužno morala biti izvor, što ona osporava, zahtijeva postojanje uvjerljivog dokaza da je tome tako, a to je propustom da se predloži saslušanje autora članaka tuženik svakako propustio učiniti.

15.1. Pri tome se iskazi svjedoka ER, KR i CR, u ovom dijelu također ne temelje na neposrednom saznanju o tome da je upravo tužiteljica razgovarala s autorima članaka u kojima su iznesene tvrdnje koje su rezultirale njezinim otkazom. Njihovi iskazi svode se na njihovo razmišljanje o tome zašto se radi upravo o tužiteljici, a takvi iskazi, kraj nepostojanja iskaza autora, samo su indicija.

16. Nadalje, iz medijskog napisa Večernjeg lista, koji se citira o odluci o otkazu (preneseno pod točkom 22. ovog obrazloženja), proizlazi kako je osoba koja je dala izjavu zatražila anonimnost i ne spominje se da se rad o sindikalnoj povjerenici. Stoga se sadržaj navedenog članka ne može bez konkretnih i uvjerljivih dokaza pripisati upravo tužiteljici.

16.1. Također, u članku koji je objavio portal 24 sata (preneseno u točkama 23. i 23.1. ovog obrazloženja), koji se također navodi u odluci o otkazu, proizlazi pak da je istom poruku o smrti učenici dostavila neka osoba u nedjelju kasno navečer i u tom se kontekstu nigdje ne spominje tužiteljica, ni imenom i prezimenom, a ni kao sindikalna povjerenica.

16.2. Taj članak tek u završnom dijelu prenosi izjavu neke neimenovane profesorice, dok se u odnosu na sindikalnu povjerenicu ne prenosi neka određena njezina izjava, već se samo napominje da je i ona upozoravala na stanje u školi. Stoga se ni iz toga, bez drugih uvjerljivih i nepristranih dokaza (iskazi djelatnika škole su pristrani), nije moglo s apsolutnom sigurnošću zaključiti da se radi upravo o tužiteljici.

17. Treba dalje reći da sama činjenica da zaposlenik javno govori o pitanjima povezanima s poslodavcem ne znači automatski povredu radne obveze. Pravo na slobodu izražavanja ne prestaje zasnivanjem radnog odnosa, ali istodobno njegovo ostvarivanje može biti podvrgnuto određenim obvezama koje proizlaze iz prirode posla, zaštite povjerljivih podataka i legitimnog interesa poslodavca. To znači da je potrebno ocijeniti (sve i da je dokazano da se radilo o tužiteljici) je li istupima tužiteljice narušena ravnoteža između prava tužiteljice na slobodu izražavanja, osobito imajući u vidu njezinu sindikalnu funkciju i obveza koje proizlaze iz radnog odnosa, a to sud u potpunosti zanemaruje.

18. Prema shvaćanju ovoga suda, sve i da je izvan svake sumnje dokazano da je upravo tužiteljica bila ta koja je dala izjave novinarima, ako je izjave davala u svojstvu sindikalne povjerenice, a sam tuženik tvrdi da je, istima, s obzirom na sadržaj, nije povrijedila obveze iz radnog odnosa.

19. Naime, na portalu Večernjeg lista, pod naslovom „U splitskoj školi shrvani zbog preminule učenice: Upozoravali smo na ovo!“ (na izbor kojeg naslova tužiteljica svakako nije mogla utjecati) prenosi se slijedeće:

„Svi smo potreseni i u šoku. Ne bih htjela iznositi detalje o slučaju budući da je djevojka bila maloljetna i trebamo imati poštovanje prema njenoj obitelji. No, ono što mogu kazati jest to da je Ekonomsko-birotehnička škola u Splitu već neko vrijeme, nažalost, slučaj. Toj tezi ide u prilog činjenica da se još nismo oporavili od tragičnog pada učenika s trećeg kata, a zatim je tu i tučnjava maloljetnica od prije dvije godine koja je u obliku snimke obišla cijelu Hrvatsku. Ovdje se sve odluke donose stihijski i bez plana, a razlog tome je što su ključne funkcije u školi duboko politizirane i na njih su postavljene podobne osobe – izjavila je profesorica iz Ekonomsko-birotehničke škole za Večernji list zamolivši nas za anonimnost.

U razgovoru je dodala da je ona osobno ravnateljicu ER još krajem rujna upozoravala da se u školi treba uvesti mjerenje temperature učenicima i nastavu provoditi na način da rizične skupine ne prisustvuju nastavi.“

20. Na portalu 24 sata, pod naslovom „U Splitu preminula maturantica: Test na koronu bio je pozitivan, cijeli njen razred je u izolaciji“, navodi se:

„Na stanje u školi sustavno je upozoravala sindikalna povjerenica. Pisala je Stožeru i prosvjetnoj inspekciji, molila ih da joj kažu tko će biti odgovoran dođe li do smrtnog slučaja.

Prošli tjedan imali smo jedan razred dva dana u samoizolaciji prevencije radi, a Stožer kaže da za to nije znao. Tko onda o tome odlučuje? Imamo i slučaj učenice koja ide u školu iako joj je otac bio na respiratoru jer ona ne želi ostati kući. Kako je to moguće? Ako se netko od djece ili kolega (30 posto ih pripada rizičnoj skupini) smrtno razboli tko će preuzeti odgovornost? Ravnateljica, Stožer, predsjednik Vlade, tko?! - pitala je profesorica još 14. rujna, dakle prije više od mjesec dana.“

20.1. Toj izjavi prethodio je tekst slijedećeg sadržaja:

„Maturantica je u petak bila u školi, a u nedjelju umrla. Doslovce iz klupe na groblje, glasila je poruka koju smo zaprimili u nedjelju kasno navečer. Kako se kasnije ispostavilo, pošiljatelj je, nažalost, bio u pravu.

Splitski stožer objavio je kako je prema izvješću KBC-a Split u protekla 24 sata preminula ženska osoba stara 17 godina. Osoba je bila pozitivna na COVID infekciju. Još službeno nije objavljen točan uzrok smrti učenice četvrtog razreda Ekonomske i upravne škole. Profesori su je vidjeli u petak na nastavi i sve se činilo u redu. A onda se dogodilo najgore. Preminula je na intenzivnom odjelu Klinike za dječje bolesti u KBC-u Split.“

21. Iz samog sadržaja takvih izjava, prenesenih u medijima, ako ih je dala tužiteljica, proizlazi da je tužiteljica ukazivala na okolnosti koje su, prema njezinoj ocjeni, predstavljale rizik za zdravlje i sigurnost učenika i zaposlenika škole, osobito imajući u vidu tadašnju epidemiološku situaciju. Dakle, da je dokazano da je izjave dala upravo ona, djelovala je upravo u okviru svoje sindikalne funkcije, čija je temeljna svrha zaštita i promicanje prava i interesa radnika. Pri tome je osobito značajno da iz medijskih napisa proizlazi kako nije prvi put javno iznijela svoje zabrinutosti tek nakon nastupa štetnih posljedica, već je prethodno upozoravala na stanje u školi te se obraćala nadležnim tijelima, uključujući Stožer civilne zaštite i prosvjetnu inspekciju. Slijedom navedenoga, takvo postupanje ne može se promatrati kao neistiniti ili proizvoljni javni napad na poslodavca, već kao kontinuirano upozoravanje na okolnosti koje je, u okviru svoje sindikalne funkcije, sindikalna povjerenica smatrala relevantnima za zaštitu zdravlja i sigurnosti radnika i učenika.

21.1. Činjenica da je ta osoba, sve o da se radi o tužiteljici, javno postavila pitanje tko bi snosio odgovornost ukoliko bi se netko od učenika ili zaposlenika teško razbolio, odnosno preminuo, sama po sebi ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa. Riječ je o upozorenju i kritičkom propitivanju odgovornosti nadležnih osoba i tijela u okolnostima koje su izazvale ozbiljnu zabrinutost za zdravlje i sigurnost zaposlenika i učenika. Takva izjava ne predstavlja, sama po sebi, tvrdnju da je određena osoba počinila povredu radne obveze. Riječ je prije svega o upozoravanju na mogući rizik i postavljanju pitanja odgovornosti u slučaju da dođe do neželjenih posljedica.

22. Nadalje, pojedini navodi preneseni u medijima predstavljaju vrijednosne sudove i kritičke ocjene načina upravljanja školom. Izrazi poput onih da se odluke donose „stihijski i bez plana“, kao i ocjene o politiziranosti pojedinih funkcija, po svojoj naravi predstavljaju kritičke vrijednosne sudove koji se ne mogu automatski izjednačiti s iznošenjem neistinitih činjeničnih tvrdnji, osobito kada su izneseni u kontekstu rasprave o radu javne obrazovne ustanove i pitanjima od interesa za njezine zaposlenike. Sindikalno djelovanje nužno uključuje pravo sindikalnog predstavnika da ukazuje na propuste poslodavca, kritizira postupanje osoba koje upravljaju ustanovom te upozorava na okolnosti koje mogu ugroziti prava, interese, zdravlje ili sigurnost radnika. Suprotno shvaćanje, prema kojem bi svaka javno izrečena kritika poslodavca ili osoba koje njime upravljaju mogla predstavljati osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, dovelo bi do nedopuštenog ograničavanja slobode sindikalnog djelovanja.

22.1. Sama činjenica da je izjava bila kritička prema ravnateljici ili načinu upravljanja školom i da su istaknuti neki nemili događaji od ranije, što je moglo negativno utjecati na ugled škole, nije dostatna za zaključak da je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Za takvu kvalifikaciju bilo je potrebno dokazati, i to po tuženik, da je tužiteljica svjesno iznosila neistinite činjenične tvrdnje i koje, da je postupala s namjerom nanošenja štete poslodavcu ili da je njezino postupanje objektivno i u toj mjeri narušilo odnos povjerenja da nastavak radnog odnosa više nije moguć, a to iz provedenih dokaza ne proizlazi (čl. 7. st. 1. ZPP-a).

23. Ne može se ovdje zanemariti ni cjelokupan kontekst u kojem su izjave, koje su rezultirale otkazom, dane. Prema sadržaju prenesenih navoda, istima se upozoravalo na epidemiološke i sigurnosne okolnosti koje su se odnosile ne samo na učenike, nego i na zaposlenike škole, među kojima je, prema tada dostupnim informacijama, značajan broj pripadao rizičnim skupinama. Stoga je predmet istupanja bio neposredno povezan sa zaštitom interesa zaposlenika, odnosno s područjem koje se nalazi u samoj srži sindikalnog djelovanja te iznošenje takvih činjenica, osim da je tuženik dokazao (što ne proizlazi iz provedenih dokaza), ne predstavlja povedu radne obveze.

24. Slijedom navedenog je za zaključiti da sindikalna funkcija, svakako, ne daje sindikalnom povjereniku apsolutni imunitet od odgovornosti za vlastito postupanje i u tom smislu neki njegovi istupi mogu biti protumačeni kao teška povreda radne obveze. Međutim, upravo zbog posebne uloge koju sindikalni povjerenik ima u zaštiti prava i interesa radnika, a u konkretnom slučaju i djece, učenika, svaku kritiku ili javno upozoravanje koje je sindikalni povjerenik iznio u vezi s uvjetima rada, sigurnošću ili zaštitom zdravlja radnika nije dopušteno automatski kvalificirati kao povredu obveze iz radnog odnosa, a osobito ne kao osobito tešku povredu koja bi opravdavala najstrože radnopravne sankcije.

25. U vezi s tim, zbog prethodno iznesenih razloga, ovaj je sud stava da, ako se doista i radi o izjavama tužiteljice, da u tom slučaju njezino postupanje, promatrano u cjelokupnom kontekstu, predstavlja legitimno ostvarivanje njezine sindikalne funkcije i prava na upozoravanje na pitanja koja se odnose na zdravlje, sigurnost i interese radnika, odnosno dopušteno iznošenje kritičkih stavova o pitanjima od javnog i radnopravnog interesa, a ne osobito tešku povedu radne obveze i kršenje Etičkog kodeksa tuženika. Ovo osobito jer nije ni dokazivano što od iznesenog predstavlja laž ili nedopušteno istupanje u javnost.

26. Zbog toga je sud pogrešno primijenio prava kada je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan, pa je ovaj sud preinačio prvostupanjsku odluku i prihvatio tužbeni zahtjev na temelju čl. 373.a st. 1. točka 2. ZPP-a.

27. S obzirom da je tužiteljica uspjela u ovom postupku tuženik nema pravo na naknadu troškova, već tužiteljica (čl. 154. st. 1. i čl. 380. točka 3. ZPP-a) i to sukladno Tbr. 7/2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br.: 138/23., 107/25., dalje: Tarifa) u iznosu dosuđenom ovom odlukom (2X250 bodova ili ukupno 1.000,00 eura) u čemu su sadržane 4 radnje za svaki puta vođeni prvostupanjski postupak svaki za sebe te izvan tih radnji po 50 bodova (100 eura) za svaku od slijedećih radnji; ročišta održana 19. siječnja 2023., 27. veljače 2023., 26. travnja 2023., 12. srpnja 2023., 04. listopada 2023., 25. ožujka 2024. i podnesci od; 03. veljače 2023., 14. studenoga 2023. i 06. veljače 2024., što iznosi daljnjih 450,00 bodova ili ukupno 900,00 eura, čime je tužiteljici priznat trošak u iznosu od ukupno 1.900,00 eura, koji uvećano za PDV iznosi 2.375,00 eura.

28. Trošak žalbe priznat tužiteljici iznosi 100 bodova ili 200,00 eura (Tbr. 10/2. Tarife) što uvećano za PDV iznosi 240,00 eura.

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević