REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-32/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog RH zbog kaznenog djela iz članka 291. stavaka 1. i 2. Kaznenoga zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018. i 126/2019.; dalje: KZ/11.) , odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu broj K-us-8/2017. od 30. travnja 2021. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us-66/2021-10 od 14. listopada 2025., u sjednici Vijeća održanoj 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog RH za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu broj K-us- 8/2017. od 30. travnja 2021. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us-66/2021-10 od 14. listopada 2025. proglašen je krivim osuđeni RH za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 191. stavaka 1. i 2. KZ/11. te je na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora jedna godina.

2. Osuđeni RH je po branitelju, odvjetniku Tomislavu Grahovcu, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje „temeljem odredbe članka 517. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku … odnosno [zbog] povrede prava na pravično suđenje, te povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi koje je povreda utjecala na presudu“. Također smatra da je „osuđen u postupku koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda“. Predložio je ukinuti pravomoćnu presudu „te predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu“.

3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (dalje: DORH) koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojemu je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i branitelju (poleđina lista 4852. spisa).

4. Osuđenik smatra da je „povrijeđeno načelo jednakosti oružja, kao i pravo na učinkovitu obranu [jer] sud nije omogućio osuđeniku da ispitivanjem predloženih svjedoka iznese i dokaže činjenice koje idu u njegovu korist“. Navodi da je u postupku „ispitano dvadeset i osam svjedoka, od čega je sedam svjedoka ispitano po prijedlogu obrane“. Smatra da je „odbijanjem … dokaznih prijedloga osuđenik … onemogućen smanjiti visinu imovinskopravne koristi. Osim toga, navodi kako bi svjedoci, čije je ispitivanje odbijeno kao nevažno i kao odugovlačeće, bilo utvrđeno da je „obrana osuđenika bila u potpunosti vjerodostojna. Odbijanje ispitivanja svjedoka osuđenik smatra da je „paušalno i strogo formalističko“.

4.1. Nadalje, osuđenik smatra se „povreda prava očituje kroz kršenje pravila o dokazivanju koja … dovode do kršenja načele o jednakosti pravnih oružja“. Naime, smatra da „postojanje obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti … nije moguće utvrditi isključivo uvidom u sporne račune [jer] ne sadrže dovoljno podataka o poslovnom događaju“ pa zato „poanta izvođenja personalnih dokaza jest upravo kako bi se riješili nedostatci i nadopunili materijalni dokazi“. Odbijanjem ispitivanja svjedoka koji su zato bili predloženi dovelo je do „povrede prava na pravično suđenje uvidu kršenja načela jednakosti oružja“. Potom osuđenik detaljno navodi na koje su okolnosti trebali biti ispitani pojedini svjedoci te zaključuje da iz toga „jasno proizlazi da dokazni prijedlog … nije nevažan, a ni odugovlačeći“.

4.2. Povredu temeljnih prava osuđenika „zajamčena člankom 29. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljni sloboda, odnosno prava na pravično suđenje“ osuđenik nalazi u tome da „sud nije omogućio osuđeniku da ispitivanjem predloženih svjedoka iznese i dokaže činjenice koje idu u njegovu korist, kao ni one koje pokrepljuju navode njegove obrane, čime je povrijeđeno načelo jednakosti oružja i pravo na učinkovitu obranu“.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Za pravilno i potpuno razmatranje pravne situacije u ovom predmetu potrebna je raščlamba prava na pozivanje svjedoka obrane kao sastavnice prava na pravično suđenje iz članka 6. stavka 1. u vezi sa stavkom 3. d) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017.; dalje: Konvencija) i članka 29. stavka 2. podstavka 6. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. - pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. - pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. - pročišćeni tekst, 55/2001. - ispravak, 76/2010., 85/2010. - pročišćeni tekst i 5/2014.; dalje: Ustav). Naime, Konvencija propisuje pravo osobe optužene za kazneno djelo da se „osigura prisustvo ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe“. Odredba Ustava gotovo je istovjetna.

7. Europski sud za ljudska prava razvio je trodijelni test za ocjenu je li poštivano pravo pozivanja svjedoka obrane (Murtazaliyeva protiv Rusije od 18. prosinca 2018., Veliko vijeće, zahtjev broj 36658/05.). Taj test primjenjuje Ustavni sud Republike Hrvatske, a i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši sud u Republici Hrvatskoj. Navedena ocjena uključuje:

1. je li zahtjev za ispitivanje svjedoka bio dostatno obrazložen i relevantan za predmet optužbe

2. jesu li domaći sudovi razmotrili važnost tog svjedočenja i naveli dostatno obrazloženje za svoju odluku da ne ispitaju svjedoka na suđenju i

3. je li odluka domaćih sudova da ne ispitaju svjedoka narušila ukupnu poštenost postupka.

8. Za ocjenu „dostatnosti“ važne su odredbe ZKP-a, u kojem je stadiju predložen dokaz, kakav je tijek postupka, koja je argumentacija dokaznog prijedloga, a razmatra se i taktika koje su primijenile stranke u postupku.

8.1. U kaznenom postupku stranke imaju pravo predlagati svjedoke, vještake i druge dokaze (članak 419. stavak 1. ZKP-a). Prema članku 421. stavku 1. ZKP-a sud mora odbiti izvođenje dokaza u četiri situacije i to ako je dokazni prijedlog nedopušten ili nevažan ili neprikladan ili odugovlačeći. Odluka o odbijanju mora biti obrazložena (421. stavak 2. ZKP-a). U obrazloženju presude sud mora navesti „…zbog kojih razloga nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka…“ (članak 459. stavak 5. ZKP-a). Iz tih odredbi slijedi da sud nije dužan prihvatiti dokazne prijedloge ako smatra da postoji neki od zakonski razloga za njihovo odbijanje, a ako ih odbije, onda mora dati razloge za njihovo odbijanje.

8.1.1. Također treba naglasiti da u kaznenom postupku obrana ima pravo odabrati taktiku za koju misli da joj najviše odgovara sve dok je takva taktika u skladu sa zakonom. Drugim riječima, obrana dokazne prijedloge može staviti kada smatra da to odgovara njenim probicima i ostvarenju strateškog cilja koji također treba biti u granicama zakona. S tim u vezi, u ZKP-u ne postoji odredba koja bi određivala u kojem stadiju prije ili za vrijeme rasprave obrana mora stavljati dokazne prijedloga. Stoga stavljanje dokaznih prijedloga u sredini ili na kraju rasprave nije suprotno zakonu. Korištenjem zakonskih mogućnosti obrana može težiti odugovlačenju postupka, no na sudu je da, također korištenjem zakonskih ovlaštenja, spriječi odugovlačenje postupka. Jedno takvo ovlaštenje je i odbijanje dokaznih prijedloga kao odugovlačećih, pri čemu, kako je navedeno, svaka odluka suda o odbijanju dokazni prijedloga mora biti pravno utemeljena i razumno i obrazložena.

8.2. Razmatrajući stadij u kojem je obrana predložila ispitivanje 64 svjedoka, iz stanja spisa proizlazi sljedeće. U postupku je održano pripremno ročište 26. travnja 2017. (list 4227. spisa) na kojem obrana nije predložila ispitivanje svjedoka. Rasprava je počela 13. svibnja 2019. i trajala je do 28. travnja 2021. U tom su razdoblju bila 24 raspravna dana. Dokazni prijedlog za ispitivanje 64 svjedoka obrana je prvi puta iznijela 12-og dana rasprave, 9. ožujka 2020. (list 4579. spisa), i to bez obrazloženja kojega svjedoka bi trebalo ispitati na koju okolnost. Sud je tada naložio obrani „precizirati dokazni prijedlog … da se točno i precizno navede … koje svjedoke predlaže ispitati vezano uz koje događaje“. Devet dana potom (18. ožujka 2020.) na sud je primljen podnesak (listovi 4583. - 4585. spisa) u kojem je obrana navela imena i prezimena svjedoka bez navođenja na koju bi okolnost pojedini svjedok trebao biti ispitan jer se „optuženi RH

… ne smatra krivim … te će obranu iznijeti na kraju dokaznog postupka [pa] obrana smatra kako svako daljnje preciziranje dokaznih prijedloga predstavlja iznošenje obrane [a to bi] višestruko povrijedilo optuženikovo pravo na obranu“.

8.2.1. U nastavku rasprave 25. svibnja 2020. sud je prihvatio ispitati troje svjedoka obrane te je riješio da će o ostalim dokaznim prijedlozima odlučiti naknadno (list 4589. spisa). Obrana je u nastavku rasprave 30. rujna 2020. (list 4606. spisa) predložila ispitivanje 20 svjedoka koji su bili na popisu od 64 svjedoka „na okolnost poslovne suradnje s [osuđenikom] … i eventualno postojećih troškova ugošćavanja navedenih osoba“. Taj je dokazni prijedlog sud odbio „jer ne postoji povezanost između činjenica koje stranka želi utvrditi i odlučnih činjenica“ (nevažan dokaz; članak 421. stavak 1. točka 2. ZKP-a). U nastavku rasprave 10. studenoga 2020. (list 4610. spisa) ispitan je osuđenik, a potom je branitelj ponovio dokazni prijedlog iz podneska koji je na sud zaprimljen 18. ožujka 2020. smatrajući da svjedoke treba ispitati jer su „vezani u predmet inkriminacije“ te „postoji poveznica između određenih osoba i inkriminiranih računa“. Sud je naveo da će odluku o dokaznom prijedlogu donijeti naknadno.

8.2.2. O tim je dokaznim prijedlozima sud odlučio u nastavku rasprave 1. prosinca 2020. (list 4655. spisa) te je odlučio ispitati šestero svjedoka, dok je odbio ispitivanje 17 svjedoka kao nevažnih, a ispitivanje preostalih svjedoka odbio je kao odugovlačeće. U nastavku rasprave 10. veljače 2021. obrana je usmeno i prilažući pisano obrazloženje na četiri stranice (listovi 4670. - 4673.) ponovila dokazne prijedloge za ispitivanje svjedoka. Nakon očitovanje zastupnice optužbe, sud je u nastavku rasprave 14. travnja 2021. (list 4689.) ponovio odluku kojom je dio predloženih svjedoka odbio kao nevažne, a dio kao odugovlačeće te je u nastavku rasprave 28. travnja 2021. (list 4690. spisa) donio presudu.

8.2.3. Iz navedenoga slijedi da je obrana prvi puta predložila ispitivanje 64 svjedoka gotovo tri godine od održavanja pripremnog ročišta te 12-og dana rasprave, odnosno gotovo deset mjeseci nakon početka rasprave. Taj prijedlog uopće nije bio obrazložen pa je sud naložio obrani da precizira koje svjedoke treba ispitati na koje okolnosti. Obrana je potom dostavila podnesak u kojem je ponovila imena svjedoka čije ispitivanje predlaže, ali je odbila dati detaljnije objašnjenje razloga za njihovo ispitivanje navodeći da bi to „povrijedilo optuženikovo pravo na obranu“ jer se on izjasnio da se ne smatra krivim. Prvo obrazloženje dokaznog prijedloga obrana je dala 17 -og dana rasprave, a to je obrazloženje kratko i uopćeno. Nakon ispitivanja optuženika, obrana je ponovila dokazni prijedlog na idućem danu održavanja rasprave, ali opet s uopćenim i kratkim obrazloženjem (v. odlomak 8.2.1.). Prvo detaljnije obrazloženje dokaznog prijedloga za ispitivanje veliko broja svjedoka obrana je dala 10. veljače 2021., na 18 - om danu rasprave, a to je gotovo 21 mjesec od početka rasprave.

8.2.4. Iz navedenog slijedi da je obrana izabrala taktiku da dokazne prijedlog koje prvi puta predlaže na sredini rasprave neće obrazložiti, čak niti nakon traženja suda. Umjesto preciziranja dokaznih prijedloga, obrana to nije učinila opravdavajući to time da se osuđenik izjasnio da nije kriv pa bi preciziranje dokaznih prijedloga „višestruko povrijedilo optuženikovo pravo na obranu“. Iz stanja spisa, a niti iz zahtjeva nije jasno kako bi to preciziranje dokaznih prijedloga prije ispitivanja osuđenika na raspravi u ovom postupku povrijedilo njegovo pravo na obranu. Naime, prema stanju spisa, od samog je početka (podnošenja optužnice) jasna inkriminacija te da su precizirani datumi koji su osuđeniku stavljeni na teret da je službenu kreditnu karticu koristio u privatne svrhe. Osuđenik u obrani tvrdi suprotno i sasvim je jasno da je obrana mogla raspolagati podacima kojima bi precizirala razloge ispitivanja svjedoka u odnosu na pojedine inkriminacije i mnogo prije vremena nego onoga u kojem se odlučila predlož iti njihovo ispitivanje i to prvi puta 12-og dana raspravljanja bez ikakvog obrazloženja. Prvo i jedino detaljnije obrazloženje za ispitivanje svjedoka obrana je dala na 18 -om danu rasprave, gotovo 21 mjesec nakon početka rasprave. Iz navedene raščlambe slijedi da ne postoji niti jedan zakonski ili stvarni razlog zbog kojega bi i kako bi to bi mnogo ranije iznošenje i preciziranje dokaznog ispitivanja mnogobrojnih svjedoka „povrijedilo optuženikovo pravo na obranu“.

9. Razmatrajući drugi dio trodijelnog testa koji se odnosi na to jesu li sudovi razmotrili važnost dokaznog prijedloga i dali dostatno obrazloženje za odbijanje ispitivanja svjedoka, treba navesti sljedeće.

9.1. Najprije treba navesti da prvostupanjski sud nije odbio ispitivanje svih svjedoka koje je predložila obrana. Prema stanju spisa, prvostupanjski je sud ispitao 9 -oro svjedoka koja je predložila obrana. Stoga se ne može zaključiti da sud nije dao mogućnost obrani osporiti navode optužbe izvođenjem dokaza koje je predložila obrana.

9.2. Veći dio svjedoka koje je obrana predložila prvostupanjski je sud odbio i tijekom rasprave dao kratke razloge za takvu odluku pozivajući se na odredbe ZKP -a koje propisuju razloge odbijanja dokazni prijedloga. Detaljnije razloge odbijanja dokaznih prijedloga prvostupanjski je sud dao u obrazloženju presude. Razloge odbijanja povezao je s ocjenom vjerodostojnosti obrane optuženika i za to dao logične i razumne razloga (odlomci 50. i 51. prvostupanjske presude.). Te je razloge potrebno dovesti u vezu i s opširnim obrazloženjem prvostupanjskog suda o utvrđenju onih okolnosti koje su mu stavljene na teret (odlomci 52.1 - 53.). Bit toga obrazloženja je da dokazni prijedlozi nisu sadržavali jasnu vezu između okolnosti koje su osuđeniku stavljene na teret i okolnosti na koju su svjedoci predloženi, osobito imajući na umu obrazloženje utvrđenja okolnosti zbog kojih je osuđenik proglašen krivim.

9.3. Drugostupanjski je sud u povodu žalbe osuđenika ocjenjivao pravilnost odluke prvostupanjskog suda o odbijanju ispitivanja svjedoka i to razmatrajući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka (odlomak 8. drugostupanjske odluke) i žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjenično stanja zaključujući ocjenu u odlomku 22. drugostupanjske odluke.

9.4. Odgovori nižestupanjskih sudova u odnosu na odbijanje dokaznih prijedloga sadržajno su razložni, logično prihvatljivi i zdravorazumski. Prema tomu, nižestupanjski sudovi su razmotrili važnost dokaznih prijedloga te su ih doveli u vezu s ostalim dokazima i utvrđenjima. Stoga je obrazloženje nižestupanjskih sudova o razlozima odbijanja ispitivanja svjedoka dostatno, a ne kako to osuđenik tvrdi „paušalno i strogo formalističko“. Okolnost što se osuđenik s tim razlozima ne slaže, nije osnova za uspješno pobijanje pravomoćne presude. Treba dodati da osuđenik u zahtjevu navodi okolnosti zbog kojih smatra da je njegov iskaz vjerodostojan i da ga je trebalo prihvatiti. No, to su prigovori činjenične naravi, a takvi prigovori nisu zakonska osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

10. Treća sastavnica trodijelnog testa odnosi se na to je li odluka o odbijanju ispitivanja narušila ukupnu poštenost postupka. Najprije treba navesti da obrana nije bila ograničena u stavljanju dokaznih prijedloga sadržajno ni vremenski. Obrana je dokazne prijedlog stavljala više puta, djelomično koristeći taktiku za koju je smatrala da im koristi za ostvarenje probitaka obrane, a djelomično zato što su dokazni prijedlozi bili potpuno ili djelomično neobrazloženi. Dokazne prijedloge je sud razmotrio te dao razloge zbog kojih je dio odbio. Treba ponoviti da je dio dokaznih prijedloga prvostupanjski sud prihvatio. Također treba uočiti da je obrani omogućeno davanja primjedbi na dokazne prijedloge ovlaštenog tužitelja jednako kao što je i tužitelju omogućeno stavljanje primjedbi na dokazne prijedloge obrane. Obje stranke imale su mogućnost stavljanja primjedbi na izvedene dokaze. Iz obrazloženja nižestupanjskih sudova vidljivo je da su ocjeni važnosti dokaznih prijedloga, a i ocjeni pravilnosti činjeničnih i pravnih utvrđenja pristupili savjesno dajući razloge koje prolaze test razumnosti i dostatnosti. Zbog toga odluka nižestupanjskih sudova da ne ispitaju dio predloženih svjedoka obrane nije narušila ukupnu poštenost postupka.

11. S obzirom na sve navedeno, nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja koje je sastavnica prava na pravično suđenje, a niti je došlo do povrede prava na pravično suđenje. Treba dodati da je sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. Konvencije ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome koje dokaze sud mora izvesti ili kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.). S obzirom na to, a i s obzirom na odredbe ZKP-a koje određuju osnove za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, zadaća Suda nije ocjenjivati je li činjenično stanje (ne)pravilno ili (ne)potpuno utvrđeno te jesu li izvedeni dokazi vjerodostojni li nisu. Zadaća Suda je ovdje ocijeniti jesu li razlozi obrazloženja odbijanja izvođenja dokaza razumni ili su pak proizvoljni. Potonja situacija bi postojala ako razloga uopće nema ili su ti razlozi očito nerazumni. Međutim, o tome ovdje nije riječ jer su razlozi pravomoćne presude o odbijanju izvođenja pojedinih dokaza detaljni i razumni. Okolnost što ih osuđenik ne prihvaća predstavlja njegovo nezadovoljstvo osudom, ali ne znači da je cijeli postupak proveden uz kršenje temeljnih ljudskih prava.

12. Slijedom svega navedenoga, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je osuđenikov zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 8. rujna 2026.

Predsjednik Vijeća:

Damir Kos