Poslovni broj: Us I-1976/2026-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

R J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Hrvoju Lukavecu, odvjetniku iz Zagreba, Lanište 24, protiv tuženika Grada Zagreba, OIB: 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, zastupanog po generalnoj opunomoćenici JL, mag. iur i zaposlenici tuženika (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednika Upravnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: Su-323/2025), radi šutnje uprave, 7. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba tužitelja jer je podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.

Obrazloženje

1.U tužbi tužitelja zaprimljenoj kod Upravnog suda u Zagrebu 14. srpnja 2026. po kojoj je oformljen spis tog suda poslovni broj: Us I-4273/2026, a koji je rješenjem Ureda predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-407/2026- 10 od 17. srpnja 2026. ustupljen Upravnom sudu u Splitu pred kojim je zaveden kao spis poslovnog broja Us I-1976/2026, tužitelj u bitnom navodi kako je 8. listopada 2025. podnio Gradu Zagrebu zahtjev za neposredno davanje u najam stana na adresi [adresa], površine 32,27 m², 3. kat, stan broj 12, ID 8751, pozivom na članak 37. Odluke o najmu stanova. Predmetni zahtjev odnosio se na gradski stan, a podnesen je javnopravnom tijelu temeljem općeg akta Grada Zagreba kojim se uređuju uvjeti i način davanja gradskih stanova u najam. Tuženik o zahtjevu nije odlučio u zakonskom roku. Tek dana 23. travnja 2026. Povjerenstvo za davanje stanova u najam održalo je svoju 10. sjednicu, a 27. travnja 2026. donesen je Zaključak kojim se, između ostaloga, navodi da se zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan jer je u provedenom postupku utvrđeno da tužitelj ne koristi predmetni stan. Navedeni Zaključak ne sadrži obrazloženje u smislu Zakona o općem upravnom postupku, ne sadrži pravnu pouku, ne navodi dokaze na temelju kojih je utvrđeno da tužitelj ne koristi stan, ne navodi vrijeme u kojem je ta činjenica utvrđena, niti obrazlaže zašto bi za odlučivanje bilo relevantno činjenično stanje u travnju 2026., a ne stanje u trenutku podnošenja zahtjeva 8. listopada 2025. Dana 9. lipnja 2026. tužitelj je putem punomoćnika podnio požurnicu za donošenje konačne odluke u upravnom postupku, u kojoj je izričito istaknuo da je zakonski rok za donošenje odluke odavno istekao. Dopisom od 12. lipnja 2026. tuženik je odgovorio da se povodom zahtjeva za neposredno davanje stana u najam ne vodi upravni postupak, da Zaključak Povjerenstva nije upravni akt, da Odlukom nije propisana mogućnost prigovora te da nema osnove postupati po požurnici. Time je tuženik tužitelja doveo u pravno neodrživ položaj: s jedne strane tvrdi da je o zahtjevu odlučeno Zaključkom Povjerenstva, a s druge strane tvrdi da taj Zaključak nije upravni akt i da se ne radi o upravnom postupku. Tužba je dopuštena na temelju Zakona o upravnim sporovima, jer je predmet upravnog spora i ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke, odnosno da postupi prema propisu. Upravo iz očitovanja tuženika od 12. lipnja 2026. proizlazi da tuženik smatra kako Zaključak Povjerenstva nije upravni akt. Tuženik se stoga ne može uspješno pozivati na to da je rok za tužbu protiv upravnog akta istekao, a istodobno tvrditi da upravni akt uopće ne postoji. Tužitelj potom citira odredbe čl. 2., 40. stavka 2., 41. stavka 2., 96., 98. i 101. Zakona o općem upravnom postupku, u svezi kojih ističe kako s obzirom da je zahtjev podnesen 8. listopada 2025., rok od 60 dana istekao je najkasnije u prosincu 2025. Tuženik ni do dana podnošenja ove tužbe nije donio i dostavio zakonitu pojedinačnu odluku. Tuženik proturječno tumači vlastito postupanje. Tuženik ne može istodobno tvrditi da je zahtjev tužitelja razmotren i odbijen Zaključkom Povjerenstva, da taj Zaključak nije upravni akt, da se ne vodi upravni postupak, da nije dopušten prigovor, da nema osnove postupati po požurnici. Takvo postupanje nije spojivo s načelom zakonitosti, načelom pravne sigurnosti i pravom tužitelja na učinkovitu sudsku zaštitu. Ako tuženik smatra da zahtjev tužitelja nije upravna stvar, tada je morao o tome donijeti formalnu odluku, odnosno rješenje o odbacivanju zahtjeva, protiv kojega bi tužitelj mogao koristiti pravna sredstva. Ako tuženik smatra da se o zahtjevu može meritorno odlučiti, tada je morao donijeti pojedinačnu odluku koja sadrži obrazloženje i uputu o pravnom lijeku. Tuženik nije učinio ni jedno ni drugo. Predmetni zahtjev ne odnosi se na običan privatnopravni pregovor s vlasnikom nekretnine, nego na zahtjev za davanje u najam gradskog stana temeljem općeg akta Grada Zagreba. Grad Zagreb pri odlučivanju o takvim zahtjevima ne nastupa kao bilo koji privatni najmodavac, nego kao jedinica lokalne samouprave koja raspolaže javnim stambenim fondom prema unaprijed propisanim uvjetima i kriterijima. Tužitelj je stoga imao barem pravni interes da o njegovu zahtjevu bude donesena zakonita, obrazložena i sudski kontrolabilna pojedinačna odluka. U Zaključku Povjerenstva navodi se da se zahtjev tužitelja odbija jer je utvrđeno da tužitelj ne koristi predmetni stan. Međutim, zahtjev je podnesen još 8. listopada 2025. Tuženik nije smio višemjesečnim propuštanjem odlučivanja dovesti tužitelja u nepovoljniji položaj, a zatim kao razlog za odbijanje zahtjeva koristiti činjenično stanje koje je nastalo tek nakon proteka zakonskog roka za odlučivanje. Relevantno je bilo utvrditi je li tužitelj ispunjavao uvjete u trenutku podnošenja zahtjeva, odnosno u razumnom roku u kojem je tuženik bio dužan odlučiti o zahtjevu. Tuženik nije obrazložio zašto je odlučnim smatrao stanje u travnju 2026., a ne stanje na dan 8. listopada 2025. Čak i kad bi se Zaključak Povjerenstva promatrao samo kao interna ili pripremna odluka, iz njega proizlazi da je o zahtjevu tužitelja odlučeno bez obrazloženja, jer nisu navedene odlučne činjenice, pa ovakvo postupanje tuženika onemogućuje učinkovitu sudsku kontrolu i predstavlja povredu prava tužitelja na obrazloženu odluku. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da je tuženik nezakonito propustio u zakonom propisanom roku donijeti i dostaviti tužitelju pojedinačnu odluku o njegovom zahtjevu od 8. listopada 2025. za neposredno davanje u najam stana u [adresa], površine 32,27 m², 3. kat, stan broj 12, ID 8751, te naložiti tuženiku da u roku od 15 dana od dostave pravomoćne presude donese zakonitu, obrazloženu i dostavljivu pojedinačnu odluku o predmetnom zahtjevu tužitelja uz obrazloženje svih odlučnih činjenica, osobito činjenice je li tužitelj u vrijeme podnošenja zahtjeva koristio predmetni stan i zbog čega bi eventualno kasnije nastale okolnosti bile pravno odlučne za rješavanje zahtjeva, a pored toga predlaže i da sud naloži tuženiku da mu naknadi trošak spora. Konačno, opreza radi ističe da, ako bi sud smatrao da Zaključak Povjerenstva od 27. travnja 2026. ipak predstavlja pojedinačnu odluku, tada tužitelj predlaže da sud uzme u obzir da taj akt nije imao obilježja rješenja, nije sadržavao pravnu pouku, nije sadržavao obrazloženje, a sam tuženik je u dopisu od 12. lipnja 2026. izričito naveo da taj Zaključak nije upravni akt. Tužitelj stoga smatra da mu se ne može staviti na teret nepodnošenje tužbe protiv akta za koji sam tuženik tvrdi da nije upravni akt i protiv kojeg, prema stajalištu tuženika, nije dopušten pravni lijek.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom istaknuo kako je o predmetnom zahtjevu tužitelja odlučeno zaključkom Povjerenstva, KLASA: 370-01/26-002/259, URBROJ: 251-11-21/002-26-4, 27. travnja 2026., kojim se zahtjev PL odbija kao neosnovan, a da tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnoj pretpostavci da je nakon donošenja zaključka Povjerenstva postojala obveza Gradonačelnika da donese još jedan, poseban zaključak kojim bi se njegov zahtjev odbio, međutim u konkretnom slučaju nije postojala obveza Gradonačelnika da nakon zaključka Povjerenstva donosi novi zaključak kojim bi odbio zahtjev tužitelja, to pak stoga jer prema načinu odlučivanja o zahtjevima za neposredno davanje stanova u najam, a kako je to propisano Odlukom o najmu stanova, Gradonačelnik donosi zaključak kada se zahtjev prihvaća, dok u slučaju odbijanja zahtjeva odluku donosi Povjerenstvo za davanje stanova u najam svojim zaključkom, zbog čega se propuštanje donošenja zaključka Gradonačelnika u slučaju kada je zahtjev već odbijen zaključkom Povjerenstva ne može smatrati šutnjom uprave, jer ne postoji obveza donošenja takvog dodatnog zaključka. Stoga, kako je zahtjev tužitelja razmotren, provedeno je utvrđivanje relevantnog činjeničnog stanja, pribavljeni su potrebni podaci i dokazi te je Povjerenstvo za davanje stanova u najam donijelo zaključak kojim je zahtjev odbijen kao neosnovan da ne postoji obveza da nakon takvog zaključka Povjerenstva Gradonačelnik donosi još jedan poseban zaključak kojim bi se zahtjev ponovno odbio, pa kako se ovdje ne radi o upravnom postupku, niti je zaključak Povjerenstva upravni akt, tužitelj pogrešno smatra kako je pravna zaštita osigurana u upravnom sporu pred upravnim sudom, slijedom čega kako ne postoje zakonske pretpostavke za vođenje upravnog spora, predlaže sudu odbaciti tužbu sukladno odredbi članka 46. stavka 1. točke 7. Zakon o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24, 39/26), podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3.Sud je utvrđujući pretpostavke za vođenje spora utvrdio kako je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.

4.Naime, odredbom čl. 46. st. 1. toč. 7. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24-dalje: ZUS) propisano je da će sud rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.

Nadalje, odredbom čl. 3. st. 1. ZUS-a propisano je da predmet upravnog spora jesu: 1. ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek, 2. ocjena zakonitosti postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava kojim je povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek, 3. ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisu, 4. ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog ugovora.

Stavkom 2. da predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu (u daljnjem tekstu: opći akt). Potom, odredbom čl. 38. st. 1. ZUS-a propisano je da se spor pokreće tužbom. Stavkom 2. da se tužbom može zahtijevati: 1. poništavanje ili oglašivanje ništavom pojedinačne odluke, 2. donošenje pojedinačne odluke koja nije donesena u propisanom roku, 3. postupanje koje je tuženik sukladno propisima ili pojedinačnoj odluci obvezan izvršiti, 4. oglašivanje ništetnim upravnog ugovora ili izvršavanje obveze iz upravnog ugovora.

Stavkom 3. da u slučaju propisanom stavkom 2. točkama 1. i 2. ovoga članka, tužbom se može zahtijevati da sud odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke. Stavkom 4. da uz glavni zahtjev tužbom se može zahtijevati povrat stvari i naknada štete koju je počinio tuženik.

Stavkom 5. da se spor može pokrenuti nakon što je iscrpljena svaka druga zakonom propisana pravna zaštita.

Stavkom 6. da se spor smatra pokrenutim danom predaje tužbe sudu. Također, odredbom članka 2. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) je propisano da se upravnom stvari smatra svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnom interesu fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje.

Stavkom 2. da upravnom stvari smatra se i svaka stvar koja je zakonom određena kao upravna stvar.

5.Dakle, imajući u vidu naprijed citiranu odredbu članka 3. ZUS-a koja jasno i precizno definira što može biti predmet upravnog spora, kao i cijeneći odredbu članka 38. stavak 2. istog Zakona koja izrijekom propisuje što se tužbom može zahtijevati, nedvojbeno je da se u konkretnom slučaju ne radi o upravnoj stvari o kojoj bi se rješavalo u upravnom postupku.

6.Naime, s prethodnim u vezi za pojasniti je kako je nesporno da je tužitelj 8. listopada 2025. podnio zahtjev tuženiku za neposredno davanje u najam stana u [adresa], na adresi [adresa], površine 32,27 m², 3. kat, koji koristi bez valjane pravne osnove, pozivom na odredbu članka 39. Odluke o najmu stanova („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 32/23), kao i da je s obzirom da je u međuvremenu stupila na snagu nova Odluka o najmu stanova („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 3/25, dalje u tekstu: Odluka), predmetni zahtjev razmatran prema mjerodavnim odredbama Odluke koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, uz primjenu odgovarajućih prijelaznih odredaba.

7.Nadalje, odredbom članka 37. stavka 1. Odluke propisano je da osobama koje na dan stupanja na snagu ove Odluke koriste stan bez valjane pravne osnove i do dana stupanja na snagu ove Odluke taj stan koriste dulje od 5 godina, može se na njihov zahtjev neposredno dati stan u najam na vrijeme do 5 godina, uz plaćanje najamnine određene zaključkom iz članka 36. ove Odluke.

Odredbom članka 9. stavka 1. Odluke propisano je da gradonačelnik osniva i imenuje Povjerenstvo za davanje stanova u najam, dok je stavkom 2. propisano da Povjerenstvo ima predsjednika, zamjenika predsjednika i tri člana. Stavkom 3. istog članka navedeno je da su zadaće Povjerenstva: provođenje postupka natječaja, utvrđivanje i predlaganje liste reda prvenstva, predlaganje davanja u najam stanova na temelju liste reda prvenstva, razmatranje zahtjeva za neposredno davanje stanova u najam i predlaganje neposrednog davanja u najam stana osobama koje ispunjavaju uvjete iz ove Odluke.

8.Iz upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu proizlazi da je Povjerenstvo za davanje stanova u najam razmotrilo zahtjev tužitelja te utvrdilo sve činjenice relevantne za odlučivanje o zahtjevu (ispitano je stvarno i faktično korištenje predmetnog stana od strane podnositelja zahtjeva, odnosno koristi li ga isti stvarno i kontinuirano kao mjesto stanovanja) te s obzirom da je utvrdilo da nisu ispunjeni uvjeti za neposredno davanje predmetnog stana u najam, Povjerenstvo je donijelo Zaključak, KLASA: 370-01/26-002/259, URBROJ: 251-11-21/002-26-4 od 27. travnja 2026., kojim se zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan, o kojem je on obaviješten dopisom Gradskog ureda za upravljanje imovinom i stanovanje, koji je otpremljen 11. svibnja 2026., a kojeg je njegov opunomoćenik, odvjetnik Hrvoje Lukavec, zaprimio 19. svibnja 2026. Iz upravnog spisa potom proizlazi da je 9. lipnja 2026. Gradski ured za upravljanje imovinom i stanovanje zaprimio požurnicu tužitelja kojom poziva Gradonačelnika da donese i dostavi konačnu odluku na temelju zaključka Povjerenstva, na koju požurnicu je Gradski ured za upravljanje imovinom i stanovanje odgovorio dopisom od 12. lipnja 2026., kojim je tužitelju, između ostalog, ukazao i na činjenicu da su on i njegov brat ĐL **.**.2026. deložirani iz predmetnog gradskog stana, sukladno ovršnim propisima, te da je predmetni stan predan u posjed Gradu Zagrebu, a nakon čega je 14. srpnja 2026. tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

9.Sud nalazi potrebnim prije svega navesti kako tužitelj predmetnu tužbu radi šutnje uprave temelji na pretpostavci da je nakon donošenja zaključka Povjerenstva postojala obveza Gradonačelnika da donese još jedan, poseban zaključak kojim bi se njegov zahtjev odbio, no u tom smislu za kazati je kako imajući u vidu naprijed citiranu Odluku i uređenje rada Povjerenstva za davanje stanova u najam, kada se zahtjev prihvaća, Gradonačelnik tada donosi odgovarajući zaključak, sukladno odredbi članka 31. Odluke u kojoj se navodi da o davanju gradskog stana u najam odlučuje gradonačelnik zaključkom, dok se odredbom članka 32. stavka 1. Odluke precizira da se, na temelju zaključka gradonačelnika iz članka 31. Odluke, sklapa ugovor o najmu stana, slijedom čega i po shvaćanju ovog suda gradonačelnik se upućuje na donošenje zaključka samo kada se prihvaća zahtjev za neposredno davanje u najam stana.

10.Kod izloženog stanja stvari, tuženik u takvim postupcima nije vezan rokovima propisanima u Zakonu o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09, 110/21) budući se povodom ovih zahtjeva ne vodi upravni postupak jer Grad Zagreb ne izvršava javnu vlast nego nastupa kao vlasnik stana te se na konkretan slučaj primjenjuju odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17). Ujedno, u konkretnom slučaju ne radi se o postupanju nadležnog javnopravnog tijela Grada Zagreba iz područja upravnog prava, već se radi o propisanom obliku raspolaganja imovinom u vlasništvu Grada Zagreba odnosno vršenju vlasničkih ovlaštenja u kojem Grad Zagreb prilikom raspolaganja imovinom ne postupa kao nositelj javne vlasti koji rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima stranaka. Radi se o ugovornom odnosu (obvezno pravnom poslu) između Grada Zagreba kao najmodavca i tužitelja kao najmoprimca.

11.Stoga je nesporno pravo jedinice lokalne samouprave da propiše uvjete i mjerila za davanje u najam stanova u svojem vlasništvu pridržavajući se mjerodavnih zakonskih odredaba, s tim da po zahtjevu za neposrednu dodjelu stana u najam koji podnose osobe koje već koriste gradski stan bez valjane pravne osnove, a temeljem odredbe članka 37. Odluke koja uređuje navedeno, nije predviđeno provođenje upravnog postupka, već se radi o postupku u kojem Grad Zagreb kao vlasnik stanova u kojima su korisnici koji koriste te stanove bez valjane pravne osnove, raspolaže svojim pravom vlasništva te uslijed iznesenih razloga odluka, konkretno Zaključak Povjerenstva, nije upravni akt, s tim da predmetnom Odlukom nije propisana mogućnost podnošenja prigovora. Dakle, povodom podnesenog zahtjeva ne donosi se pojedinačna odluka koja bi predstavljala upravni akt niti se postupanje povodom zahtjeva može smatrati drugim postupanjem javnopravnog tijela iz područja upravnog prava. Ujedno, u situaciji kada se zahtjev ne prihvaća, već se odbija, sukladno Odluci, o istome odlučuje Povjerenstvo za davanje stanova u najam svojim zaključkom i u tom slučaju ne donosi se dodatni zaključak Gradonačelnika kojim bi se ponovno odlučivalo o istom zahtjevu. Slijedom navedenog, niti po shvaćanju ovog suda nije postojala obveza Gradonačelnika da nakon zaključka Povjerenstva donosi novi zaključak kojim bi odbio zahtjev tužitelja, pa se tako ne donošenja zaključka Gradonačelnika u slučaju kada je zahtjev već odbijen zaključkom Povjerenstva ne može smatrati šutnjom uprave, jer ne postoji obveza donošenja takvog dodatnog zaključka.

12.Uslijed prethodno obrazloženog, a kod stanja stvari da predmetni Zaključak KLASA: 370-01/26-002/259, URBROJ: 251-11-21/002-26-4 od 27. travnja 2026., koji je donesen i sa kojim je tužitelj upoznat prije podnošenja tužbe ne predstavlja upravni akt, to je potpuno jasno da u konkretnom slučaju nije moglo doći do šutnje uprave, što pak znači da ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora.

13.Stoga, kod prethodno izloženog stanja stvari, neprijeporno je da tuženik u konkretnoj stvari ne vodi upravni postupak, slijedom čega je pak jasno da je tužba podnesena u stvari protiv koje se ne može voditi upravni spor, to stoga što se u konkretnom slučaju niti ne donosi upravni akt koji bi predstavljao pojedinačnu odluku kojom bi javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt), niti se rješava pojedinačna upravna stvar, a ne radi se ni o postupanju javnopravnog tijela iz područja upravnog prava kojim je povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke, imajući u vidu da se nikakva odluka ne donosi u upravnom postupku primjenom Zakona o općem upravnom postupku.

14.Slijedom prethodno navedenog, budući ne postoje pretpostavke za vođenje ovog upravnog spora, sud je odbacio tužbu na temelju odredbe članka 46. stavka 1. točke 7. ZUS-a i riješio kao u izreci rješenja.

U Splitu, 7. rujna 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Hrvoje Lukavecu, odvjetniku iz Zagreba, Lanište 24, uz rješenje od 17. srpnja 2026. i naredbu od 20. srpnja 2026.,

- tuženiku Gradu Zagrebu, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1,

- u spis.