Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-703/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Tatjani Kučić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske radiotelevizije, OIB: 68419124305, Zagreb, Prisavlje 3, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika ČI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jošku Sprčiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Povrv-47/2024-11 od 29. prosinca 2025., 7. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Povrv-47/2024-11 od 29. prosinca 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 101,54 EUR (stotinu jedan euro i pedeset četiri centa) kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:
«I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi Ovrv-865/2024 UPP/OS- Ovrv-216/2024 javnog bilježnika Ivana Kristića iz Vrgorca od dana 4. lipnja 2024. godine te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku trošak ovog postupka u iznosu od 194,14 u roku od 8 dana.»
2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu tako da održi platni nalog na snazi uz naknadu troška parničnog postupka uključujući i troškove žalbe, a podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Tužitelj u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP), jer je izreka presude suprotna obrazloženju, a posebno dokazima provedenim u postupku, odnosno tvrdi da činjenična utvrđenja suda prvog stupnja ne proizlaze iz provedenih dokaza.
5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje tužitelja nisu osnovane, jer je u obrazloženju pobijane presude sud naveo jasne razloge o svim činjenicama koje je smatrao da su odlučne, a izneseni razlozi nisu suprotni provedenim dokazima, zbog čega je pobijanu presudu po žalbi tužitelja bilo moguće isp itati, pa sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tužitelj, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP- a.
6. Sud utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 84,96 eura glavnice s osnova neplaćene RTV pristojbe od srpnja 2023. do veljače 2024.
6.1. Prema utvrđenju suda tužitelj u poslovnim knjigama vodi tuženika kao obveznika plaćanja pristojbe na adresi stana u [adresa], međutim, pozivom na odredbu članka 34. stavak 1. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji („Narodne novine“ broj 137/10., 76/12., 78/16., 46/17., 73/17., 94/18., 114/22., 20/23. i 18/24.; dalje: Zakon o HRT-u), prema kojoj odredbi su vlasnici radijskih i televizijskih prijamnika na području Republike Hrvatske dužni tužitelju plaćati pristojbu, osim ako sukladno članku 36. stavak 1. istog zakona ne odjave prijamnik, sud utvrđuje da tužitelj tijekom postupka nije dokazao odlučnu činjenicu da je tuženik u utuženom razdoblju bio vlasnik ili posjednik radio-televizijskog prijamnika, odnosno uređaja koji objektivno omogućava prijam radijskog ili audio-vizualnog programa iz kojih razloga sud zaključuje da tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, pravno je shvaćanje suda prvog stupnja da se odredba članka 34. stavak 1. Zakona o HRT-u ne primjenjuje automatski na sve građane Republike Hrvatske, već je za nastanak obveze potrebno da korisnik, odnosno vlasnik prijamnika prijavi prijamnik. Sama činjenica da tužitelj u internim evidencijama vodi tuženika, po ocjeni suda, nije dostatna za utvrđenje sporne činjenice je li tuženik obveznik plaćanja RTV pristojbe. Iznoseći prednje pravno shvaćanje sud prvog stupnja poziva se i na pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-343/22 i Rev-1060/2011. Iz tih razloga sud zaključuje da tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu da je tuženik bio vlasnik ili posjednik radio-televizijskog prijamnika zbog čega je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ivana Krstića iz Vrgorca broj Ovrv-865/2024 od 4. lipnja 2024. te je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
6.2. Primjenu materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje i ovaj sud prihvaća kao pravilnu.
6.3. Tužbeni zahtjev u ovom predmetu odnosi se na potraživanje u novcu u iznosu od 84,96 eura, dakle u svoti koja ne prelazi 1.320,00 eura, pa se u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a radi o sporu male vrijednosti. Temeljem odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. istog Zakona.
6.4. Tužitelj u bitnome osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja u primjeni odredbe članka 34. stavak 1. Zakona o HRT-u tvrdeći da kao javna ustanova vodi evidenciju obveznika plaćanja RTV pristojbe te da je kao tužitelj dokazao pismenom dokumentacijom da je tuženik obveznik plaćanja RTV pristojbe.
6.5. Žalbene tvrdnje tužitelja nisu osnovane, jer iz podataka u spisu i to, zapisnika za pokretanje prekršajnog postupka protiv obveznika broj 4985662, kojeg sud nije analizirao, pa to čini ovaj sud na temelju odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP - a, proizlazi da su u stanu u vlasništvu tuženika, koja činjenica tijekom postupka nije bila sporna, prilikom dolaska kontrolora bili podstanari. Naime, kontrolor KI u zapisniku je utvrdio da obveznik plaćanja ne želi prijaviti prijamnike koje posjeduje i ne plaća mjesečnu pristojbu, što je utvrdio 11. prosinca 2020. osobnim zapažanjem, te s napomenom da je čuo TV program, a da su mlađi muškarac i djevojka izjavili da su podstanari te da ne mogu ništa prijaviti bez vlasnika, time da nisu negirali posjedovanje prijamnika. U zapisniku je također navedeno pod rubrikom „pobliža oznaka“ za podstanare Č.
6.6. Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio je podnošenje revizije u predmetu Revd- 4584/2024, između istih stranaka, zbog slijedećeg pravnog pitanja: "Je li na najmodavcu stana teret dokaza da nije vlasnik ili posjednik TV prijemnika koji se nalazi u stanu u njegovom vlasništvu, ali se nalazi u neposrednom posjedu najmoprimca stana, a radi utvrđenja tko je obveznik plaćanja mjesečne pristojbe Hrvatskoj radioteleviziji na temelju odredbe čl. 34. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji („Narodne novine“ broj 137/10., 76/12., 78/16., 46/17. i 94/18.)?" te je u rješenju broj Rev- 273/2025 na postavljeno pitanje odgovorio na slijedeći način: „Obzirom da je obveznik plaćanja RTV pristojbe osoba koja ima u vlasništvu ili posjedu, između ostalog, TV prijamnik (čl. 34. st. 1. ZHRTV), obzirom da ne postoji predmnijeva da bi vlasnik stana u kojem se nalazi TV prijamnik, a koji stan je iznajmljen najmoprimcu (koji je neposredan posjednik stana) bio, vlasnik ili posjednik (posredni posjednik) tog TV prijamnika, te s obzirom da postoji predmnijeva da je najmoprimac stana samostalni posjednik tog TV prijamnika (čl. 11. st. 2. ZVDSP) (što predmnijeva da vlasnik stana nije niti posredni posjednik TV prijamnika) i što ukazuje da je najmoprimac stana vlasnik tog TV prijamnika (čl. 116. st. 1. ZVDSP), onda je za zaključiti da je na tužitelju (Hrvatskoj radioteleviziji) teret dokaza na okolnost da je TV prijamnik koji se nalazi u iznajmljenom stanu u vlasništvu ili posjedu (posrednom) vlasnika stana. Time je dakle i odgovoreno na predmetno pravno pitanje.“.
6.7. Citirano pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, pa kako je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj tijekom postupka nije dokazao odlučnu činjenicu da je u spornom razdoblju tuženik bio vlasnik ili posjednik radio-televizijskog prijamnika, odnosno uređaja koji objektivno omogućava prijam radijskog ili audio-vizualnog programa, pravilno je primijenio materijalno pravo iz članka 34. stavak 1. Zakona o HRT-u kada je ukinut u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika, a tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, jer nije dokazao da bi tuženik bio obveznik plaćanja RTV pristojbe.
7. Iz obrazloženih razloga žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP -a.
8. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena u cijelosti neosnovan je njegov zahtjev da mu tuženik plati troškove žalbenog postupka iz kojih razloga je zahtjev odbijen.
Koprivnica, 7. rujna 2026.
Sutkinja
Tatjana Kučić
