Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1380/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Tatjani Kučić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Deslav Tadić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate , odlučujući o žalbama tužiteljice i tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-93/2025-22 od 12. rujna 2025., 7. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, dok se žalba tužiteljice uvažava, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-93/2025-22 od 12. rujna 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke presude u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužiteljici plati iznos od 1.248,87 EUR (tisuću dvjesto četrdeset i osam eura i osamdeset sedam centi), kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.240,60 EUR (tisuću dvjesto četrdeset eura i šezdeset centi) sve sa zakonskom zateznom kamatom od 12. rujna 2025. do isplate,

- preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke presude koji se odnosi na naknadu parničnog troška tako da se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice da joj tuženica plati troškove postupka u iznosu od 250,00 EUR (dvjesto pedeset eura) zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u točki II. izreke presude tako da se nalaže tuženici da tužiteljici plati zatezne kamate na iznos od 634,02 EUR (šesto trideset četiri eura i dva centa) od 11. kolovoza 2020. do 11. rujna 2025., a na iznos od 614,85 EUR (šesto četrnaest eura i osamdeset pet centi) od 11. rujna 2020. do 11. rujna 2025., isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici da tužitelju plati trošak žalbenog postupka u iznosu od 287,46 EUR (dvjesto osamdeset sedam eura i četrdeset šest centi) u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice da joj tužiteljica naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 250,00 EUR (dvjesto pedeset eura) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 isplatiti tužiteljici BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.248,87 €, kao i nadoknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu 1.490,60 €, sve sa zateznom kamatom tekućom od 12. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos 634,02 € od 11. kolovoza 2020. do 11. rujna 2025. te na iznos 614,85 € za razdoblje od 11. rujna 2020. do 11. rujna 2025.»

2. Protiv točke II. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da sud drugog stupnja preinači presudu u pobijanom dijelu, te da obveže tuženicu na plaćanje troškova žalbenog postupka.

3. Protiv dosuđujućeg dijela presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP), te predlaže da sud drugog stupnja preinači presudu u pobijanom dijelu tako da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu parničnog troška tuženiku, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužiteljice osnovana je, a žalba tuženice djelomično je osnovana.

6. Tužiteljica u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u točki 10.2. obrazloženja, jer nije naveo na temelju kojeg propisa je donio odluku o pravu na zatezne kamate, dakle ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

6.1. Ispitujući presudu u dijelu koji žalbom pobija tužiteljica utvrđeno je da žalbene tvrdnje nisu osnovane iz razloga što je sud prvog stupnja u točki 10.2. obrazloženja naveo jasne razloge o tome od kada tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate, na dosuđene iznose glavnice temeljem odredbe članka 29. ZOO-a, tako da je u tom dijelu presudu bilo moguće ispitati, zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju sadržajno u žalbi ukazuje tužiteljica.

6.2. Tuženica u žalbi tvrdi da je u dijelu presude koji pobija žalbom sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a tvrdeći da su razlozi o odlučnim činjenicama protivni sadržaju isprava priloženih u spisu, time da ne navodi o kojim ispravama se radi, iz kojeg razloga ovaj sud nije ispitivao te žalbene tvrdnje, jer prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Tužbeni zahtjev u ovom predmetu odnosi se na potraživanje u novcu u iznosu od 1.248,87 eura, dakle u svoti koja ne prelazi 1.320,00 eura, pa se u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a radi o sporu male vrijednosti. Temeljem odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. istog Zakona.

8. Predmet ovog spora je naknada štete s osnova razlike između tržišne i zaštićene najamnine za kolovoz i rujan 2020. i to za stan u vlasništvu tužiteljice, koji je u najmu zaštićenom najmoprimcu.

9. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje:

- da je Odlukom o priznavanju stanarskog prava u sustanarskom odnosu od **.**.1993. LĆ priznato stanarsko pravo na sustanarski dio stana u [adresa], 2. kat, time da isti odvojeno koristi dvije sobe, sobicu i kuhinju površine 77,10 m2, a zajedno sa drugim sustanarom hodnik površine 21,50 m2 te da je član njegovog domaćinstva BĆT (sin),

- da je u zapisniku o bodovanju stana nositelja stanarskog pravca Cele Cabo Cibnotti od 29. ožujka 1988. navedeno da stan ima površinu 88,66 m2,

- da je HĆ rješenjem nadležnog tijela od 21. kolovoza 2001. dano (vraćeno) u vlasništvo 14 stanova u [adresa], među kojima se nalazi i sporni dvoisposobni stan na 2. katu desno, površine 87,85 m2, kojeg koristi LĆ,

- da je u gore navedenom rješenju odlučeno da su HĆ i najmoprimci stanova, između ostalih i LĆ, dužni sklopiti ugovor o najmu kojim se utvrđuju međusobna prava i obveze sukladno odredbama posebnog zakona u roku 60 dana od pravomoćnosti rješenja, a ako HĆ odbije sklopiti ugovor o najmu stanar može zahtijevati ostvarenje svojeg prava podnošenjem tužbe nadležnom sudu u roku 60 dana od dana kada je vlasnik odbio sklopiti ugovor o najmu te da odluka suda u cijelosti zamjenjuje,

- da je između HĆ, kao vlasnika i LĆ, kao najmoprimca, zaključen 18. listopada 2002. ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom za stan u [adresa], i to dvoiposobni stan 2. kat desno, površine 87,85 m2, a kao član domaćinstva je evidentiran ŽĆ (sin), te je određena obveza plaćanja najamnine u iznosu 161,64 kn,

- da je LĆ promijenio prezime u AĆ,

- da je HĆ dopisom od 24. kolovoza 2018. od AĆ zatražila plaćanje povišene najamnine prema članku 28.a Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20.; dalje: ZNS) i to 549,56 kn (do 31. kolovoza 2020.), odnosno 743,52 kn (od 1.rujna 2020.),

- da je tužiteljica, prema rješenju o nasljeđivanju ovog suda od 11. siječnja 2022. broj O-10335/21 jedina zakonska nasljednica HĆ, te je stekla, između ostalog, ½ dijela gore navedenog stana opisanog kao – suvlasnički dio s neodređenim omjerom E-12 dvoiposobni stan na 2. katu desno površine 87,85 m2 koji je neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi,

- da je tužiteljica upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] [katastarska čestica] , popisni broj 1362 i dvorište u Gundulićevoj 8, a Samostanskoj 12 kao vlasnica suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom E-12 dvoiposobni stan na 2. katu desno površine 87,85 m2 koji je neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi i to u ½ dijela te u ½ dijela,

- da zaštićena najamnina za predmetni stan, prema izračunu GSKG d.o.o. od 1. prosinca 2020., iznosi 304,26 kn te je u istom navedena korisna površina stana od 81,39 te 2 osobe kao broj osoba u stanu,

- da je, prema dopisu Gradskog ureda za opću upravu od 22. veljače 2022., prosječna visina najamnine u 2020., a za stan koji se po površini, opremljenosti i položaju može usporediti sa stanom u [adresa], drugi kat, površine 74,90 m2, iznosi 8,95 €/m2,

- da je presudama suda prvog stupnja od 31. ožujka 2021. broj P-1759/2019, 1. travnja 2021. broj P-1779/2019, 29. rujna 2022. broj P-9174/2021, 11. siječnja 2023. broj P- 4513/2022, 20. svibnja 2024. broj P-1440/2023, 8. srpnja 2022. broj P-1538/2022, 2. studenog 2022. broj P-2606/2022, 21. ožujka 2023. broj P-3053/2022, 28. veljače 2025. broj P-792/2023, 6. prosinca 2023. broj P-801/2023 i 28. ožujka 2024. broj P- 3356/2023 naloženo tuženici isplatiti ovdje tužiteljici odnosno njezinoj prednici HĆ pojedine novčane iznose na ime razlike zaštićene i slobodno ugovorene najamnine za stanove kojih je vlasnica, a koje koriste pojedini zaštićeni najmoprimci u [adresa],

- da je presudom suda prvog stupnja od 27. listopada 2023. broj P-6230/2022 ovdje tuženici naloženo isplatiti ovdje tužiteljici pojedine iznose na ime razlike zaštićene i slobodno ugovorene najamnine za stan koji je i ovdje predmetom spora i to za razdoblje od rujna 2015. do srpnja 2018., koja je presuda potvrđena odlukom Županijskog suda u Vukovaru od 20. veljače 2025. broj Gž-96/2024,

- da se tužiteljica obratila tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora (primljen 20. travnja 2023.),

- da je privremenim rješenjem nadležnog tijela od 6. veljače 2025. utvrđena obveza AĆ plaćati tužiteljici, kao vlasnici spornog stana, dio prosječne najamnine u visini 411,80 €, a ostatak od 411,80 € će istoj plaćati ovdje tuženica, time da iz obrazloženja odluke također proizlazi i to da stan ima površinu 87,85 m2,

- da iz potvrde nadležnog tijela od 6. veljače 2025. proizlazi da predmetni stan ima površinu 87,85 m2 te je upisan u registar stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci .

9.1. U odnosu na tuženičin prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice za ½ dijela nekretnine koju je po tvrdnji tuženice tužiteljica stekla Ugovorom o darovanju od 3. listopada 2019. na kojem ugovoru je ovjerena samo istinitost potpisa ugovornih strana, a radi se o darovanju bez prave predaje, sud utvrđuje da tuženica tijekom postupka nije dostavila kao dokaz Ugovor o darovanju, a iz zemljišnoknjižnog izvatka nije moguće utvrditi temelj upisa tužiteljice, iz kojeg razloga sud ocjenjuje da je taj prigovor neosnovan. Unatoč utvrđenoj činjenici da tuženica nije dokazala da je tužiteljica stekla ½ dijela nekretnine Ugovorom o darovanju bez prave predaje, sud zaključuje da je tužiteljica bila posredni posjednik koji je stupio u pravni položaj ranije vlasnice, jer je ubirala najamninu, te je obavljala pregled stana u smislu članka 9. Ugovora o najmu stana, zbog čega se ne bi radilo o darovanju bez prave predaje. Sud također razmatra i činjenicu da kada bi se i radilo o darovanju bez prave predaje da to ne dovodi u pitanje aktivnu legitimaciju tužiteljice, jer je ona jedina zakonska nasljednica, sada pokojne HĆ, pa bi čak i u slučaju utvrđenja nedostatka propisane forme, ona, po sili zakona, stekla ½ dijela spornog stana, nakon smrti majke. U konačnici, sud zaključuje da temelj stjecanja prava vlasništva stana u konkretnom slučaju nije od utjecaja na pravo tužiteljice da traži razliku između tržišne i zaštićene najamnine.

9.2. U odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, sud ocjenjuje da je zakonodavac pri uređivanju odnosa iz područja stanovanja institut stanarskog prava zamijenio institutom građanskog prava - najmom, u kojem se prava i obveze uređuju ugovorom, pri čemu je posebnu zaštitu predvidio upravo za ranije nositelje stanarskog prava, pa je tako pravni položaj istih uređen kao pravni položaj najmoprimaca, a ograničenja vlasništva stanarskim pravom uređena su kao ograničenja najmom. Pravni položaj vlasnika stana i zaštićenog najmoprimca koji ga koristi propisan je ZNS -om i postoji niz ograničenja prava vlasnika odnosno zaštitnih mjera u korist zaštićenog najmoprimca, a ista se ogledaju u tome što su raniji nositelji stanarskog prava stekli prava i obveze (status) najmoprimaca stupanjem na snagu samog ZNS-a, uz pravo ugovoriti zaštićenu najamninu (osim u slučaju iz članka 31. stavka 2. ZNS) koja je znatno niža od tržišne i propisana je Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje iznosa zaštićene najamnine ("Narodne novine" 40/97., 117/05.) te sklopiti ugovor o najmu na neodređeno vrijeme, kao i u dužnosti vlasnika - najmodavca sklopiti takav ugovor, bez mogućnosti slobodnog izbora osobe najmoprimca i utjecaja na iznos najamnine, uz vrlo stroge kriterije za otkaz/raskid ugovora te istovremenu obvezu plaćanja poreza na dohodak od najamnine i pričuve propisane Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09,143/12, 152/14, 81/15, 94/17, 52/25; dalje: ZV). Nadalje, prema članku 30. ZV-a pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, pa tako ima i pravo dati nekretninu - stan u najam osobi po izboru i prema tržišnim cijenama. Uvođenjem gore navedenih ograničenja za vlasnike stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nedvojbeno je došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno u članku 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, koju se Konvenciju tuženica obvezala primjenjivati, kao i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama i istim je miješanjem tim vlasnicima nametnut nerazmjeran i prekomjeran individualni teret, dok, s druge strane u zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca. S obzirom da pozitivnim propisima nije ostvarena pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta jer je stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca neopravdano prebačeno na samo jednu društvenu skupinu - vlasnike/najmodavce stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i isti sami snose većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavana zaštićenog najmoprimca, pa tako i tužitelji u konkretnom slučaju, to sud nalazi da je povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva, a koje pravo im je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14; dalje: Ustav), odredbom članka 30. ZV-a i odredbom članka 1. Protokola 1 uz Konvenciju (presuda ELJSP u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014.). Iz tih razloga sud zaključuje da postoji protupravnost u postupanju tuženice po pitanju reguliranja prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u vlasništvu fizičkih osoba, odnosno prava i obveza vlasnika takvih stanova i isto predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, slijedom čega se prigovori tuženice, ukazuju neosnovanim, a time je utvrđena pasivna legitimacija tuženice te osnov zahtjeva tužiteljice.

9.3. Iz navedenih razloga sud zaključuje da je tuženica u obvezi tužiteljici, kao vlasnici stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac, naknaditi imovinsku štetu koju je pretrpjela zbog činjenice da je u spornom razdoblju kolovoza i rujna 2020. bila onemogućena naplatiti najamninu za svoju nekretninu (stan) u visini slobodno ugovorene, tržišne najamnine, ističući da tužiteljica nije bila dužna dokazivati da bi stan iznajmila, jer bi se na taj način od vlasnika tražilo da dokaže nemoguće, s obzirom da zbog name tnutih ograničenja prava vlasništva stan nisu mogli iznajmljivati, te se poziva na isto pravno shvaćanje koje je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2364/16 od 18. siječnja 2018.

9.4. Na temelju Ugovora o najmu stana od 18. listopada 2002. sud utvrđuje da stan koriste dvije osobe, te da stan ima površinu od 87,85 m2, koja površina stana proizlazi i iz rješenja nadležnog tijela iz postupka povrata oduzete imovine od 21. kolovoza 2001., zemljišnoknjižnog izvatka, te privremenog rješenja nadležnog tijela od 6. veljače 2025., zbog čega ocjenjuje neosnovanim i paušalnim prigovor tuženice da stan koristi samo jedna osoba, ističući da je tuženica odustala od prijedloga da se pribavi novi izračun visine zaštićene najamnine s jednom osobom sa stanjem na dan 31. kolovoza 2018.

9.5. Sud također utvrđuje da tuženica u postupku nije dokazala da bi na zgradi, u kojoj se sporni stan nalazi, u potresu nastala opsežna oštećenja koja utječu na visinu tržišne najamnine.

9.6. Na temelju podatka Gradskog ureda za opću upravu od 22. veljače 2022. sud utvrđuje da je prosječna visina najamnine u 2020. godini za slične stanove kao što je stan tužiteljice, iznosila 8,95 eura/1 m2 na temelju kojeg podatka sud zaključuje da bi za kolovoz i rujan 2020. tržišna najamnina iznosila 786,25 eura, pa kako tužiteljica traži isplatu iznosa umanjenog za porezno priznate izdatke, odnosno za porez i prirez na poreznu osnovicu, ocjenjuje da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za razliku najamnine i to za kolovoz u iznosu od 634,02 eura, a za rujan 614,85 eura, iz kojih razloga primjenom odredbe članka 1089. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO), te pozivom na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014., usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice na plaćanje iznosa od 1.248,87 eura.

9.7. Zateznu kamatu na dosuđeni iznos sud je tužiteljici dosudio od dana presuđenja do isplate, dok je odbio dio tužbenog zahtjeva tužiteljice da joj tuženica plati zateznu kamatu od dana dospijeća svakog mjesečnog iznosa do dana presuđenja, uz obrazloženje da je visina štete utvrđena u ovom postupku, te da je tuženica došla u zakašnjenje tek donošenjem prvostupanjske presude.

10. Primjenu materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, koje ne može biti predmet ispitivanja po žalbi u sporu male vrijednosti, osim u odnosu na odbijeni iznos zatezne kamate, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

11. Tuženica u žalbi, u bitnome, osporava utvrđenje suda da je tužiteljica aktivno legitimirana tražiti naknadu štete koja se sastoji od razlike tržišne i zaštićene najamnine za ½ dijela stana, ponavljajući činjeničnu tvrdnju da je ½ dijela stana stekla temeljem Ugovora o darovanju bez prave predaje od 3. listopada 2019., koji ugovor nije imao propisani oblik javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave u smislu odredbe članka 482. stavak 2. ZOO-a. Na opisani način tuženica osporava utvrđeno činjenično stanje, jer je sud utvrdio da tijekom postupka tuženica nije dokazala tvrdnju o tome da je tužiteljica ½ dijela stana stekla ugovorom o darovanju bez prave predaje, obzirom da nije dostavila primjerak ugovora, a sud je utvrdio da iz izvatka iz zemljišne knjige, kojeg ima u spisu, nije moguće utvrditi način stjecanja prava vlasništva tužiteljice, iz kojih razloga je utvrdio da je taj prigovor tuženice nedokazan. Kako ovaj sud ne može ispitivati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, žalbeni navodi tuženice nisu posebno razmatrani.

11.1. Kako je sud prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica vlasnica stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac, pravilno je primijenio odredbu članka 1089. ZOO-a kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadom štete koja se sastoji u razlici tržišne najamnine i zaštićene najamnine koju plaća zaštićeni najmoprimac, zaključujući da je tuženica tužiteljici počinila štetu donošenjem Zakona o najmu stanova kojim je propisana visina najamnine koju vlasnici stanova mogu ugovoriti sa zaštićenim najmoprimcima, a koja je znatno niža od tržišne najamnine, jer je time došlo do miješanja u pravo vlasnika stanova na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava.

11.2. Iz tih razloga žalba tuženice neosnovana je, te ju je trebalo odbiti, a presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke u odnosu na odluku o glavnoj stvari potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

12. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži plaćanje zateznih kamata od dana dospijeća mjesečnih iznosa za kolovoz i rujan 2020. do dana presuđenja.

12.1. Tražbina s osnova najamnine dospijeva mjesečno, iz kojih razloga se naknada štete koja se sastoji u razlici tržišne i zaštićene najamnine smatra dospjelom u trenutku nastanka štete u smislu odredbe članka 1086. stavak 1. ZOO-a iz kojih razloga tuženica dolazi u zakašnjenje u trenutku dospijeća obveze naknade štete zbog čega tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od dospijeća svakog mjesečnog iznosa razlike najamnine do dana plaćanja. Kako je člankom 4. Ugovora o najmu stana s zaštićenim najmoprimcem MĆ od 18. listopada 2002. ugovoreno da je najmoprimac dužan plaćati najamninu najkasnije do svakog 10-tog dana tekućeg mjeseca, tužiteljica osnovano traži plaćanje zatezne kamate od 11. kolovoza 2020. za razliku najamnine za kolovoz, odnosno od 11. rujna 2020. za razliku najamnine za rujan, iz kojih razloga je presudu suda prvog stupnja u točki II. izreke trebalo preinačiti primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a, te usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice za plaćanje zatezne kamate.

13. O troškovima postupka sud je odlučio primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25.; dalje: Tarifa), te je dosudio tužiteljici troškove za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora, tužbe i podneska od 3.6.2024. po 200,00 eura, za pristup na ročište 16.10.2024. iznos od 50,00 eura, za sastav prijedloga za povrat u prijašnje stanje i pristup na ročište 14.5.2025. po 100,00 eura te za sastav podneska od 24.5.2025. i pristup na ročište 3.7.2025. po 150,00 eura, uz pdv u iznosu 287,50 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura i presudu u iznosu 26,55 eura (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.490,60 eura.

13.1. Tuženica u žalbi osporava odluku o troškovima postupka u okviru osporavanja osnovanosti tužbenog zahtjeva te ističe da su u svakom slučaju tužiteljici pogrešno dosuđeni troškovi za sastav prijedloga za povrat u prijašnje stanje, te pristup na ročište održano u povodu prijedloga za povrat u prijašnje stanje 14. svibnja 2025. koji se ocjenjuju po načelu culpe tvrdeći da je te troškove trebalo dosuditi tuženici.

13.2. Ispitujući osnovanost žalbenih tvrdnji tuženice u odnosu na odluku o parničnim troškovima utvrđeno je da je neosnovana žalbena tvrdnja o tome da tužiteljici nisu pravilno dosuđeni parnični troškovi u cijelosti, jer je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, obzirom da je ovom odlukom usvojen i preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice.

13.3. Međutim, osnovano tuženica tvrdi da je sud pogrešno tužiteljici dosudio troškove za sastav prijedloga za povrat u prijašnje stanje i ročišta održanog u povodu prijedloga za povrat u prijašnje stanje 14. svibnja 2025.

13.4. Člankom 122.a ZPP-a propisano je da stranka koja traži povrat u prijašnje stanje dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove postupka izazvane propuštanjem i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje neovisno o ishodu spora. O zahtjevu protivne stranke za naknadu troškova postupka sud je dužan odlučiti rješenjem bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari. Protiv toga rješenja posebna žalba nije dopuštena, a ovrha se na temelju njega može tražiti prije njegove pravomoćnosti.

13.5. U smislu citirane odredbe članka 122.a ZPP-a tužiteljica nema pravo na naknadu troškova u povodu prijedloga za povrat u prijašnje stanje, bez obzira što je u cijelosti uspjela u ovom sporu, iz kojih razloga je sud pogrešno tužiteljici priznao te troškove u ukupnom iznosu od 250,00 eura, zbog čega je u tom dijelu žalbu tuženice trebalo uvažiti, a presudu suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi parničnih troškova preinačiti primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP -a u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi troškove u iznosu od 250,00 eura, te u tom dijelu odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

13.6. Kako je prema citiranoj odredbi članka 122.a ZPP -a o zahtjevu tuženice za naknadu troškova u povodu prijedloga za povrat u prijašnje stanje sud bio dužan odlučiti rješenjem, što je sud propustio, tuženica je imala mogućnost tražiti donošenje dopunskog rješenja u smislu odredbe članka 339. stavak 1. u vezi s člankom 381. ZPP- a, što je propustila učiniti, pa se na temelju odredbe članka 339. stavak 2. ZPP -a smatra da je zahtjev za naknadu troškova tuženice u tom dijelu povučen, zbog čega ovaj sud po žalbi tuženice nije mogao tuženici dosuditi te troškove.

14. S obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela s žalbom tuženica joj je u obvezi platiti trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 187,50 eura (Tbr. 10. točka 1. i Tbr. 54. Tarife), PDV u iznosu od 46,87 eura (Tbr. 46. Tarife), trošak plaćene pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 eura ili ukupno 287,46 eura.

15. Tuženica je sa žalbom uspjela djelomično samo u odnosu na odluku o naknadi parničnih troškova, dok je u odnosu na odluku o glavnoj stvari žalba tuženice u cijelosti odbijena iz kojih razloga neosnovano od tužiteljice traži naknadu troškova žalbenog postupka, zbog čega je zahtjev odbijen kao neosnovan.

Koprivnica, 7. rujna 2026.

Sutkinja

Tatjana Kučić