REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4743/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj tužitelja ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HPB d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 2. rujna 2026., u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika stranaka, 7. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu 468,65 eura.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu br. 311921 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 12. veljače 2007. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 8427478595, kao kreditora i ER iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADE“, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 0,75% (slovima: nulacijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

II Nalaže se tuženiku HPB d.d., OIB: 87939104217, naknaditi tužitelju ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 490,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 7. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika 12. veljače 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 311921 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka, Županijska 13a, dana 15. veljače 2007. pod brojem Ou-160/07. Prema čl. 5. Ugovora određeno je da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a naročito – 5.1. administrativnu naknadu za obradu kredita u iznosu 0,75% od iznosa kredita te je tužitelju 19. veljače 2007. naplaćena naknada u iznosu 468,65 eura (3.531,00 kn). Tužitelj tvrdi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama pojedinačno pregovaralo. Ističe da iz navedene odredbe nije vidljivo na što se odnosi, od kojih se troškova ista sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu. O njoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj. Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom predmetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost zahtjeva. Prigovorio je naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Osporio je postojanje pravnog interesa za postavljanje isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva. Istaknuo je da je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu potrošačkog prava. Istaknuo je prigovor zastare. Također smatra da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva pa da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, kao i da je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa da se ne može smatrati da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnom sporne odredbe. Ukazao je i da je ugovaranje ulazne naknade bilo dopušteno Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite. Stoga je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 311921 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 12. srpnja 2007. (listovi 5-15 spisa), Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 311921 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 22. rujna 2011. (listovi 16-18 spisa), listu priložene dokumentacije za konverziju CHF kredita u EUR kredit (list 19 spisa), Check listu dostavljene dokumentacije – CHF konverzija (list 20 spisa), Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 311921 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 25. siječnja 2016. (listovi 21- 25 spisa), parametre kamatne stope (listovi 30-32 spisa), otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope za kredit (listovi 33-40 spisa), otplatni plan po kreditu br. 311921 (listovi 41-48 spisa), obavijest o promjeni anuiteta (list 49 spisa), obavijest o brisanju vinkulacije (list 50 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (listovi 51-54 spisa), prometnu karticu po kreditu (listovi 55-69 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (listovi 137-140 spisa) te je saslušan tužitelj (list 171 spisa).

3.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita.

4.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 311921 od 12. veljače 2007.

4.2. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom se korisnik kredita obvezuje platiti administrativnu naknadu ništetna.

5. Prema odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se platiti Kreditoru temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a naročito administrativnu naknadu u iznosu 0,75% jednokratno na iznos odobrenog kredita.

6. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja.

7. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao stan, koji mu je trebao za stanovanje u kojem živi i danas. Nikada ga nije iznajmljivao ili davao u zakup. Nikada nije imao obrt ili trgovačko društvo, a niti je sjedište kakvog obrta ili društva bilo na adresi stana. Bio mu je predočen gotov Ugovor te ga je kao takvog mogao prihvatiti i realizirati kredit ili ga je mogao ne prihvatiti te ne bi dobio kredit. Ugovor je pročitao i znao je da mora platiti spornu naknadu, ali rekli su da je to dio troškova prema banci koji se mora platiti ukoliko se želi realizirati kredit. Nisu mu dodatno pojašnjavali zbog čega se ti troškovi plaćaju. Nije mogao tražiti da se sporna odredba izostavi iz Ugovora o kreditu i sklopiti kredit, jer je sve funkcioniralo po principu "uzmi ili ostavi". Nije se mogao sjetiti na koji način je platio spornu naknadu. Iznos naplaćene naknade nije mu predstavljao financijski otegotnu okolnost. Nije mogao reći bi li sklopio Ugovor da su mu objasnili zbog čega se plaća sporna naknada.

7.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je on iskazivao iskreno i uvjerljivo.

8. Temeljem sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja sud utvrđuje da je ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za kupnju stana u kojem i danas živi dakle da ga je tužitelj koristio za vlastite potrebe. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da bi tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

8.1. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama ZZP.

10. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da su mu predočili gotov ugovor, da ga je kao takvog mogao prihvatiti i realizirati kredit ili ga je mogao ne prihvatiti te ne bi dobio kredit te da je sve funkcioniralo po principu "uzmi ili ostavi" sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da mu nitko nije objasnio zbog čega se plaća sporna naknada, sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

10.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.2. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.3. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.

10.4. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 0,75% iznosa kredita.

11.1. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Treba dodati da niti odredbe čl. 1021. -1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13. S obzirom da se, dakle, o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, a sporna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

14. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

15. Slijedom navedenoga sud je utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu te je odlučio kao u točki I izreke ove presude.

16. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa s obzirom da traži utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu, a da u ovom postupku ne potražuje isplatu iznosa naplaćenog temeljem iste odredbe valja reći da isti također nije osnovan. Suprotno navodima tuženika, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi, s obzirom da je odredbom čl. 327. ZOO-a propisano da pravo na isticanje ništavosti ima svaka zainteresirana osoba (tako i VSRH u odluci Rev- 1051/22), na što nije od utjecaja potražuje li tužitelj pri tome isplatu s navedene osnove, kao niti je li navedeni kredit u cijelosti isplaćen.

16.1. Dodatno treba reći i da tužitelju zastara za isplatu iznosa naplaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je ta odredba utvrđena ništetnom.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

17.1. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos 1.500,00 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

17.2. Tuženik je već u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora navodeći da tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje, ali da je pravni interes tužitelja isplata naplaćene naknade temeljem ugovorne odredbe koju traži da se utvrdi ništetnom, zbog čega smatra da vrijednost predmeta spora treba biti određena u visini naplaćene naknade 468,65 eura.

17.3. Prema odredbi 40. st. 2. ZPP-a kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Ako je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, sud će po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

17.4. Dakle, tuženik je pravovremeno prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

17.5. Kako je predmet spora nenovčana tražbina i to utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe, u slučaju osnovanosti zahtjeva tužitelj ima mogućnost tražiti isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno iznosa 468,65 eura. Dakle, u konkretnom slučaju, iako je predmet spora nenovčana tražbina i to utvrđenje ništetnosti, moguće je po objektivnim kriterijima utvrditi vrijednost koju za tužitelja ima deklaracija. Zbog toga je, prema shvaćanju ovoga suda, u pravu tuženik kada smatra da vrijednost predmeta spora treba odrediti u iznosu čiju isplatu tužitelj može tražiti u slučaju da uspije sa tužbenim zahtjevom u ovom parničnom postupku.

17.6. Stoga je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

17.7. Tužitelju je, priznat trošak sastava tužbe u visini 50 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 18. kolovoza 2026. u visini 50 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 2. rujna 2026. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

17.8. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 300,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 375,00 eura.

17.9. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 55,00 eura te na presudu u iznosu 60,00 eura.

17.10. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 24. kolovoza 2026., jer je navode iz tog podneska mogao iznijeti i u podnesku od 18. kolovoza 2026., za čiji sastav mu je priznat trošak prema Tbr. 8/1 Tarife.

17.11. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 490,00 eura.

17.12. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 7. rujna 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćnici tuženika