REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
P-963/2022-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ines Božić, u pravnoj stvari tužitelja ZČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Ivica Škunca, odvjetnik iz Odvjetničkog društva SUIĆ & ŠKUNCA d.o.o. u Zagrebu, Ulica kneza Domagoja 14, protiv prvotuženika JARUŠČICA PROJEKT d.o.o. - u stečaju, [adresa], OIB: 02217546383, kojeg zastupa Srđana Barišić, odvjetnica iz OD BARIŠIĆ, MAĐERIĆ & BARIŠIĆ d.o.o. u Zagrebu, Draškovićeva Ulica 35, i drugotuženika METRO LIVING d.o.o., Zagreb, Ulica Marija Talana 2, OIB: 18836443912, kojeg zastupa Jurica Reberski, odvjetnik iz ĐČ REBERSKI RIMAC Odvjetničko društvo d.o.o. u Zagrebu, Ulica Ivana Lučića 2A, radi utvrđenja, zaključio je glavnu raspravu 24. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika prvotuženika i punomoćnika drugotuženika, te donio i objavio presudu 7. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je tužitelj temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenim dana 05.01.2012. godine s prednikom prvotuženika Jaruščica projekt d.o.o. Zagreb stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva nekretnine koja se u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Novom Zagrebu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina] vodi kao 16/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-172), dvosobni stan oznake B/S 63 na IV. katu objekta S1, dilatacija B, Jarušćica 7 a, neto korisne površine 41,18 m2, u etažnom elaboratu sve označeno plavom bojom, a koji se stan nalazi u stambeno poslovnoj zgradi, tlocrtne površine 2028 čm u Zagrebu, Jarušćica br. 7 i 7/a, sagrađenoj na zk. čestici broj: 1197/1, što su tuženici dužni priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini uz istodobno brisanje prava vlasništva drugotuženika."
II. Odbija se kao neosnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi: "1. Utvrđuje se da je raskinut ugovor o kupoprodaji nekretnine od 05.01.2012. godine, sklopljen između prednika prvotuženika kao prodavatelja i tužitelja kao kupca, a kojim je ugovorom prvotuženik tužitelju prodao nekretninu koja se u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Novom Zagrebu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] , vodi upisana kao 16/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-172), dvosobni stan oznake B/S 63 na IV. katu objekta S1, dilatacija B, Jarušćica 7 a, neto korisne površine 41,18 m2, u etažnom elaboratu sve označeno plavom bojom, a koji se stan nalazi u stambeno poslovnoj zgradi, tlocrtne površine 2028 čm u Zagrebu, Jarušćica br. 7 i 7/a, sagrađenoj na z. k. čestici broj: [katastarska čestica].
2. Nalaže se prvotuženiku da tužitelju isplati iznos od 46.452,98 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obračunatom od 04.08.2011. godine do 31.07.2015. godine po prosječnoj kamatnoj stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena ,a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena."
III. Nalaže se tužitelju da prvotuženiku JARUŠČICA PROJEKT d.o.o. u stečaju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 7. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se u preostalom dijelu koji iznosi 625,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate zahtjev prvotuženika [adresa] PROJEKT d.o.o. u stečaju za naknadu troškova parničnog postupka.
V. Nalaže se tužitelju naknaditi drugotuženiku METRO LIVING d.o.o. troškove parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 EUR, u roku od 15 dana.
VI. Odbija se u preostalom dijelu koji iznosi 3.750,00 EUR zahtjev drugotuženika METRO LIVING d.o.o. za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 5. siječnja 2012. između I.-tuženikova prednika, Jarušćica Projekt d.o.o. iz Zagreba, po zastupanju PČ, kao direktora tog društva u svojstvu prodavatelja nekretnine, te tužitelja kao kupca nekretnine sklopljen je ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim je ugovorom prednik I.-tuženika prodao tužitelju svoju nekretninu i to: 16/10000 dijela nekretnine koje se u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Novom Zagrebu, u zk. ul. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina], vode kao 172. suvlasnički dio: 16/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-172), dvosobni stan oznake B/S 63 na IV. Katu objekta S1, dilatacija B, Jarušćica 7 a, neto korisne površine 41,18 m2, u etažnom elaboratu sve označeno plavom bojom, a koji se stan nalazi u stambeno poslovnoj zgradi tlocrtne površine 2028 čm u Zagrebu, Jarušćica br. 7 i 7/a, sagrađenoj na zk. čestici broj: 1197/1 upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Potvrdom od 12. ožujka 2012. kao prilog ugovora navedena je specifikacija kupoprodajne cijene od 55.593,00 EUR što je na taj dan predstavljalo protuvrijednost iznosa od 419.657,60 kn po srednjem tečaju HNB a ista je formirana na sljedeći način: iznos od 49.519,60 kn na ime prodajne cijene zemljišta i troškove komunalnog doprinosa, iznos od 296.110,40 kn predstavlja vrijednost građenja, dok iznos od 74.027,60 kn predstavlja iznos poreza na dodanu vrijednost. Ista je navedena i kao potvrda o plaćanju 280.000,00 kn, da bi naknadno tužitelj putem računa Zagrebačke banke uplatio još dodatnih 70.000,00 kn. Prethodno je tužitelj na ime kapare uplatio iznos od 10.000,00 EUR koja je uračunata u oba plaćanja navedena, odnosno potvrđena u službenom dopisu zastupnika po zakonu prednika prvotuženika PČ stečajnoj upraviteljici CČ. Temeljem ugovora o pristupu duga između tužitelja i prednika prvotuženika od 04.11.2011. godine, ugovoreni iznos kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu iz ove tužbe ustvari je predstavljao plaćanje duga koje je tuženikov prednik imao prema društvu Studio za ambijentiranje iz Ičića, Ulica Ružmarina 6, pa se potpisom tog ugovora smatra da je tužitelj na ime tog plaćanja isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu za stan kao predmet kupoprodaje po ugovoru od 05.01.2012. godine. Na temelju svih prethodno navedenih pravnih poslova i dokaza o podmirenju gotovo cjelokupnog iznosa kupoprodajne cijene prednik prvotuženika sačinio je sa tužiteljem i zapisnik o primopredaji stana, te je ovaj ušao u taj stan, tj. u njemu živi i stanuje od 04.08.2011. godine. Na ime ukupnog iznosa ugovorene kupoprodajne cijene za stan iz točke 1. ove tužbe, tužitelj je u svrhu izdavanja tabularne isprave trebao uplatiti još i iznos od 20.000,00 kn u koju svrhu je od direktora prednika prvotuženika PČ tražio broj računa za isplatu, međutim zbog činjenice da je u kratkom roku nakon toga nad Jaruščica projekt d.o.o. kao prodavateljem otvoren stečajni postupak koji se do danas vodi pod brojem St-1094/12 na Trgovačkom sudu u Zagrebu, te je promijenjen broj računa, stečajna upraviteljica prvotuženika odbija primiti navedeni iznos, kako bi formalno izazvala zapreku za uknjižbu prava vlasništva izdavanjem tabularne izjave, a stan naknadno na ime dugovanja Jaruščica projekta prema društvu Metro living d.o.o., predložila da se kompletna zgrada sa do tada neprodanim stanovima preda u vlasništvo društvu Metro living d.o.o. kao najpovoljnijem ponuditelju do visine njegovog potraživanja prema kupcu kao stečajnom dužniku. Predmetni stan je dodijeljen Metro-livingu d.o.o., i to putem javne dražbe u odluci suda od 23.05.2020. godine, sve to pored činjenice saznanja i obavijesti danoj stečajnoj upraviteljici prvotuženika o činjenici da je stan prodan i u posjedu tužitelja, a koja je činjenica bila poznata i drugotuženiku čime je on nesavjestan stjecatelj predmetne nekretnine. Suprotno tome drugotuženik je putem odvjetnice Srđane Barišić koncem prošle godine poslao tužitelju opomenu pred podnošenje tužbe za iseljenje, kalkulirajući zajedno sa stečajnom upraviteljicom prvotuženika kako prethodno neće biti potrebno raskidati ugovor sa tužiteljem i vratiti mu uplaćeni iznos kupoprodajne cijene od 53.593,00 EUR. Tužitelj smatra da je prvi kupac predmetne nekretnine i pored činjenice upisa drugotuženika u zemljišne knjige kao vlasnika iste, te podnosi ovu tužbu sa kumuliranim zahtjevima. S obzirom na navedeni činjenični osnov iz ove tužbe, te dostavljenu opomenu za iseljenje od strane drugotuženika, obavijest o tome da je stan u međuvremenu prodan drugo tuženiku koji je upisao svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi, tužitelj smatra nepotrebnim ostaviti naknadni rok za ispunjenje prvotuženikove obveze izdavanja za ispunjenje ugovora izdavanjem tabularne isprave, stoga pod procesno-pravnim pretpostavkama iz čl. 188. ZPP-a, a isključivo vodeći računa da se ovdje radi o eventualno kumuliranom zahtjevu u u slučaju da sud nađe neosnovanim primarno istaknuti stvarno-pravni zahtjev, tada tužitelj podnošenjem ove tužbe istovremeno izjavljuje da raskida sa prvotuženikom ugovor o kupoprodaji nekretnine od 05.01.2012. godine i zahtijeva povrat isplaćenih sredstava na ime naknade štete zbog neispunjavanje ugovorne obveze od strane prvotuženika.
2. U odgovoru na tužbu drugotuženik METRO LIVING d.o.o. ističe prigovor suviše nisko određene vrijednosti predmeta spora u ovom postupku od strane Tužitelja, obzirom da je Tužitelj u tužbi naveo kako vrijednost predmeta ovog spora iznosi svega 201.000,00 HRK. Obzirom da se ovaj konkretan postupak vodi radi utvrđivanja prava vlasništva Nekretnine, a podredno radi isplate iznosa u visini od 350.000,00 kn, to tuženik u skladu s navedenim temeljem odredbe članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: "ZPP") predlaže Naslovnom sudu da provjeri točnost naznačene vrijednosti te da zasebnim rješenjem odredi stvarnu vrijednost predmeta ovog spora koja iznosi 350.000,00 HRK. Dostavlja zaključak Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem St-1094/12 od dana 17. srpnja 2020. godine, a kojim je određena prodaja Nekretnine te ej utvrđena tržišna vrijednost navedene u iznosu od 380.000,00 HRK. Tuženik ističe kako Tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo kako je nevaljana pravna osnova II Tuženika na temelju koje je stekao pravo vlasništva Nekretnine, već paušalno i bez ikakve osnove traži od Naslovnog suda da utvrdi kako Tužitelj raspolaže valjanom pravnom osnovom koja bi, po mišljenju Tužitelja, trebala sama po sebi predstavljati jači pravni temelj u odnosu na temelj po kojemu se II Tuženik uknjižio u zemljišnim knjigama kao vlasnik Nekretnine. S tim u vezi, II Tuženik ističe kako je pravo vlasništva Nekretnine stekao u stečajnom postupku koji se vodi nad I Tuženikom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem St-1094/12 i to temeljem provedene javne dražbe na kojoj je II Tužitelj kao razlučni vjerovnik dao jedinu i stoga najveću ponudu za otkup Nekretnine. Predmetna javna dražba se održala u skladu sa odredbama Stečajnog zakona dana 27. kolovoza 2020. godine te je u skladu sa navedenim Trgovački sud u Zagrebu donio pravomoćno rješenje o dosudi dana 23. rujna 2020. godine (te ispravak navedenog rješenja dana 24. rujna 2020. godine) na koje nitko, pa niti Tužitelj, nije izjavio žalbu ili na drugi način osporavao predmetnu sudsku odluku, čime je ista potvrdom pravomoćnosti postala valjani pravni temelj II Tuženika za stjecanje prava vlasništva na Nekretnini. Stoga, potpuno je nelogičan i pravno neutemeljeni tužbeni zahtjev Tužitelja usmjeren na stjecanje prava vlasništva Nekretnine temeljem sklopljenog pravnog posla sa I Tuženikom, kada isti nije niti u jednom trenutku osporavao pravni temelj II Tuženika po kojem je isti uknjižen kao vlasnik. II Tuženik ujedno upućuje na činjenicu kako Tužitelj u tijeku stečajnog postupka koji se vodi nad I Tuženikom (već gotovo deset godina) nije podnio izlučni zahtjev u skladu sa odredbama Stečajnog zakona, te se zbog navedenog Nekretnina ima smatrati dijelom stečajne mase, a nikako privatnim vlasništvom Tužitelja. Također, II Tuženik ističe kako u trenutku stjecanja potraživanja prema I Tuženiku od strane ranijeg razlučnog vjerovnika te u trenutku donošenja pravomoćnog rješenja o dosudi Nekretnine u zemljišnim knjigama nije bilo zemljišnoknjižnog upisa koji bi upućivao na to da Tužitelj raspolaže određenim stvarnim pravima na Nekretnini, iz čega proizlazi kako je II Tuženika (uz sve ranije navedeno) prilikom stjecanja Nekretnine štitilo načelo povjerenja u zemljišne knjige. Iz svega navedenog jasno i nedvojbeno proizlazi kako je postavljeni tužbeni zahtjev pogrešno postavljen i pravno neutemeljen. Osim svega gore navedenog, tužbeni zahtjev je neosnovan i iz razloga što Tužitelj nije isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti (što i sam Tužitelj potvrđuje u tužbi navodeći kako je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 419.657,60 HRK, a navodno je isplaćen samo dio kupoprodajne cijene u iznosu od svega 350.000,00 HRK) te iz očitog nesklada između sklopljenih pravnih poslova koji su priloženi uz tužbu i navoda koji su izneseni od strane Tužitelja. U bitnome Tužitelj navodi kako je dana 5. siječnja 2012. godine sklopio sa I Tuženikom Ugovor o kupoprodaji Nekretnine te da je dio kupoprodajne cijene isplaćen izravno društvu Studio za ambijentiranje d.o.o. temeljem sklopljenog Ugovora o pristupanju dugu koji, po navodima Tužitelja, predstavlja svojevrsni temelj za prijeboj kupoprodajne cijene određene kupoprodajnim ugovorom. Međutim, ne samo da Tužitelj nije isplatio dug I Tuženika u cijelosti (definiran Ugovorom o pristupanju dugu), već sklopljeni Ugovor o pristupanju dugu neispunjava sve potrebne pretpostavke kako bi se temeljem navedenog mogla prebiti kupoprodajna cijena, obzirom da Tužitelj i I Tuženik nisu nikada dali izjavu o prijeboju u skladu sa odredbom članka 196. Zakona o obveznim odnosima, a koja izjava je nužna pretpostavka za nastanak prijeboja. Štoviše, u samom Ugovoru o pristupanju dugu je navedeno kako će se isplatom iznosa od 55.593,00 EUR-a (a koji iznos nije namiren u cijelosti) zatvoriti potraživanje I Tuženika prema Tužitelju koje proizlazi iz ugovora o kupoprodaji nekretnine od dana 4. listopada 2011. godine, a što nikako ne predstavlja kupoprodajni ugovor sklopljen dana 5. siječnja 2012. godine te je ujedno u potvrdi o isplati iznosa od 280.000,00 HRK navedeno kako se isto odnosi na podmirenje potraživanja temeljem Predugovora o kupoprodaji nekretnine od dana 4. studenog 2011. godine. Iz svega navedenog jasno proizlazi kako je odnos između parničnih strana i društva Studio za ambijentiranje d.o.o. u najmanju ruku nedosljedan i proveden u suprotnosti sa kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također, kupoprodajnim ugovorom (koji je sklopljen nakon sklapanja Ugovora o pristupanju dugu) je izričito utvrđeno kako će Tužitelj kao kupac nekretnine isplatiti kupoprodajnu cijenu u cijelosti na račun I Tuženika te niti jednom odredbom kupoprodajnog ugovora nije utvrđeno kako će se izvršiti prijeboj potraživanja (ili eventualno uputa u skladu sa odredbama Zakona o obveznim odnosima). Iz navedenog jasno proizlazi kako nikada nije niti postojala namjera Tužitelja za prijebojem kupoprodajne cijene, te je stoga očigledno kako Tužitelj nikada nije isplatio kupoprodajnu cijenu za Nekretninu pa stoga nije niti ovlašten zahtijevati utvrđenje prava vlasništva na Nekretnini temeljem sklopljenog pravnog posla. V/ U odnosu na alternativni tužbeni zahtjev Tužitelja kojim se zahtijeva utvrđenje raskida sklopljenog kupoprodajnog ugovora, II Tuženik ističe kako nije ugovorna strana predmetnog ugovora te se stoga navedeni tužbeni niti ne može odnosi na njega. Međutim, u cilju rješavanje cjelokupnih spornih odnosa između Tužitelja i Tuženika, II Tuženik ističe kako Tužitelj nije ovlašten ustati sa deklaratornim tužbenim zahtjevom u smislu utvrđenja raskida kupoprodajnog ugovora, obzirom da nije ispunjena niti jedna zakonska ili ugovorna pretpostavka za raskid ugovora zbog koje bi Naslovni sud bio ovlašten utvrditi postojanje odnosno nastupanje činjenica zbog kojih je došlo do raskida ugovora. 4 VI/ Slijedom svega naprijed navedenog, a obzirom na očitu činjeničnu i pravnu neosnovanost tužbenih navoda Tužitelja, II Tuženik predlaže Naslovnom sudu da odbije tužbu u cijelosti te da Tužitelju naloži da II Tuženiku nadoknadi troškove vođenja ovog postupka.
3. U odgovoru na tužbu prvotuženik JARŠČICA PROJEKT d.o.o. u stečaju u odnosu na primarni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini opisanoj u točki III odgovora na tužbu, 1. tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije s obzirom da u zemljišnim knjigama nadležnog suda nije upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, a niti je to bio u trenutku podnošenja tužbe. Podredno, 1. tuženik ističe kako tužitelj nije ispunio svoj dio obveze iz predmetnog ugovora o kupoprodaji, tj. nije isplatio kupoprodajnu cijenu iz čl. 3. navedenog ugovora. Također, valja reći da je među strankama nesporna činjenica da tužitelj nije ispunio svoj dio obveze s obzirom da isti u tužbi priznaje kako nije u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu. Međutim, 1. tuženik osporava navode tužitelja kako je isti uplatio i iznose za koje navodi da su isplaćeni 1. tuženiku. Naime, I-tuženiku nije poznato da je tužitelj isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu, niti je tužitelj o tome ikada dostavio dokaz. Navedeno također proizlazi i iz poslovnih knjiga 1. tuženika. Iz izvatka iz poslovnih knjiga društva Jaruščica d.o.o. – u stečaju proizlazi kako nema evidentiranih uplata preko žiro računa koje glase na ime tužitelja ZČ. Neosnovani su i netočni navodi tužitelja da ga je zakonski zastupnik prednika 1. tuženika na bilo koji način sprečavao u ispunjenju ugovorne obveze, a koja se ogleda u plaćanju kupoprodajne cijene. Podredno, 1. tuženik navodi da tužitelju sigurno nije bila nepoznata i mogućnost otvaranja pologa na sudu kako bi ispunio svoju ugovornu obvezu. Neosnovani su i navodi tužitelja da je isti po ugovoru o pristupu dugu od 04. studenog 2011. g. isplatio iznos kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu, a sve iz razloga što se u ugovoru o pristupu dugu uopće ne spominje predmetni ugovor o kupoprodaji od 05.01.2012., već ugovor o kupoprodaji sklopljen 04.10.2011. g. Postavlja se logično pitanje zašto bi ugovor o pristupu dugu bio sklopljen prije predmetnog ugovora o kupoprodaji. Isto se i odnosi i na dostavljeni „zapisnik o primopredaji stana“, a koji je sastavljen 04. kolovoza 2011. g., tj. prije sklapanja samog predmetnog ugovora o kupoprodaji, dok je u istome navedeno i to da se nekretnina nalazi na 6. katu, a predmetna nekretnina iz ugovora o kupoprodaji nalazi se na 4. katu. S obzirom da i sam tužitelj u tužbi navodi kako nije isplatio puni iznos kupoprodajne cijene iz predmetnog ugovora o kupoprodaji, jasno je da ni 1. tuženik nije bio dužan ispuniti svoj dio obveze na temelju navedenog ugovora o kupoprodaji od 05. siječnja 2012. g. Iz navedenog proizlazi da je neosnovan i eventualno kumulirani zahtjev tužitelja kojim se zahtjeva raskid ugovora o kupoprodaji i vraćanje isplaćenog iznosa s osnove naknade štete. Uvodno, valja reći da je tužitelj u zastari vezano za zahtjev za raskid predmetnog ugovora. Naime, tužitelj u tužbi navodi da podnošenjem iste izjavljuje da raskida predmetni ugovor o kupoprodaji. Međutim, navedeni zahtjev tužitelja je u zastari jer je predmetni ugovor o kupoprodaji sklopljen 5. siječnja 2012. g., dok je izjava o raskidu ugovora o kupoprodaji izjavljena podnošenjem ove tužbe, tj. 19. ožujka 2021. g., iz čega proizlazi da je definitivno protekao opći zastarni rok od pet godina jer zahtjev za ostvarivanje tražbine iz sklopljenog ugovora o kupoprodaji zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina. Također, ako je zbog nastupa zastare neutuživ zahtjev za utvrđenje raskida ugovora, jasno je da ne može biti osnovan niti zahtjev za ostvarenje učinka takvog raskida ugovora, a koji se sastoji u povratu „isplaćenih“ iznosa, pa slijedom navedenog 1. tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 350.000,00 kn. Međutim, nevezano za gore izjavljeni materijalnopravni prigovor zastare, tužitelj nije dokazao opće pretpostavke odgovornosti za štetu vezano za eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Da bi imao pravo na naknadu štete, tužitelj je dužan dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu koje su propisane ZOO. Šteta je sukladno odredbi članka 1046. ZOO-a umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke moraju se kumulativno ispuniti, te ukoliko jedna pretpostavka izostane, nema odgovornosti za štetu. Između štetne radnje kao uzroka i štete kao posljedice mora postojati uzročna veza, a štetna radnja mora biti protupravna, odnosno protupravnost je povreda neke pravne norme, a može se odnositi bilo na štetnu radnju, štetu ili oboje. Na strani 1. tuženika nema protupravnosti s obzirom da isti nije bio ni dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu jer je u predmetnom ugovoru o kupoprodaji od 5. siječnja 2012. g. navedenoj obvezi prethodila obveza tužitelja za isplatom kupoprodajne cijene, a koju tužitelj nije ispunio. Podredno, a vezano za eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, 1. tuženik navodi da je nad njim kao stečajnim dužnikom otvoren stečajni postupak dana 28. veljače 2013. godine, poslovni broj: St-1094/2012. Rješenjem o otvaranju stečajnog postupka Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 28. veljače 2013. godine pozvani su svi stečajni vjerovnici da prijave svoje novčane tražbine. Sve uplate na koje se tužitelj poziva u tužbi izvršene su po navodima samog tužitelja prije otvaranja stečajnog postupka nad 1. tuženikom. Međutim, tužitelj nije postupio po navedenom rješenju i prijavio svoju navodnu novčanu tražbinu u stečajnom postupku. Naime, ukoliko je tužitelj smatrao da doista ima potraživanje prema 1. tuženiku, isto je trebao sukladno rješenju suda prijaviti u stečajnom postupku. Slijedom navedenog, tužitelj nema status stečajnog vjerovnika u predmetnom stečajnom postupku pa je samim time izgubio pravo na potraživanje svoje navodne novčane tražbine., te je slijedom navedenog ovu tužbu u odnosu na 1. tuženika potrebno odbaciti kao nedopuštenu. Slijedom gore navedenog, predmetni posebni dio nekretnine ušao je u stečajnu masu 1. tuženika kao tadašnjeg vlasnika te je predmetna nekretnina prodana putem javne dražbe, a kupac navedenog posebnog djela nekretnine se osnovano upisao u zemljišnim knjigama kao njezin vlasnik. VII/ Iz svih naprijed istaknutih navoda, 1. tuženik predlaže da Naslovni sud predmetnu tužbu odbaci kao nedopuštenu, a podredno da odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška 1. tuženiku.
4. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave: potvrdu banke (str. 43. spisa), Opomena za iseljenje (str. 44. spisa), e-mail(str. 45. spisa), Izjava (str. 46. spisa), izvadak po transakcijskom računu (str. 47. spisa), Zapisnik o primopredaji stana (str. 48. – 49. spisa), Potvrda banke o plaćanju (str. 50. spisa), račun (str. 51. spisa), zemljišnoknjižni izvadak (str. 52. spisa), Ugovor o pristupu dugu od 4.11.2011. (str. 53. – 54. spisa), Ugovor o kupoprodaji (str. 55. – 59. spisa), Potvrda (prilog ugovora o kupoprodaji nekretnine od 5. siječnja 2012., str. 60. spisa), zaključak (str. 73. – 89. spisa), zk. Izvadak (str. 98. – 110. spisa), Izvadak iz poslovnih knjiga (str. 111. spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 112. – 114. te str. 125. – 142. spisa), potvrdu banke (str. 152. spisa).
5. Nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je zaključio da primarno postavljen tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Predmet ovoga spora je primarno postavljen (deklaratorni) tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 5. siječnja 2012., koji je sklopljen s Jaruščica projekt d.o.o. Zagreb, stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Novom Zagrebu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina], opisana kao 16/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-172), dvosobni stan oznake B/S 63 na IV. katu objekta S1, dilatacija B, Jarušćica 7 a, neto korisne površine 41,18 m2, u etažnom elaboratu sve označeno plavom bojom, a koji se stan nalazi u stambeno poslovnoj zgradi, tlocrtne površine 2028 čm u Zagrebu, Jarušćica br. 7 i 7/a, sagrađenoj na zk. čestici broj: 1197/1 (dalje: Nekretnina E-172), što su tuženici dužni priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini uz istodobno brisanje prava vlasništva drugotuženika.
7. Između stranaka nije sporno, a proizlazi iz isprava u spisu:
- da je 5. siječnja 2012. između prvotuženika JARUŠČICA PROJEKT d.o.o. kao prodavatelja i tužitelja kao kupca sklopljen Ugovor o kupoprodaji nekretnine (dalje: Ugovor) predmet kojeg je prodaja Nekretnine E-172 po kupoprodajnoj cijeni od 55.593,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja,
- da je čl. 4. Ugovora ugovoreno da će se ukupna kupoprodajna cijena podmiriti na račun prodavatelja otvoren kod Zagrebačke banke d.d.,
- da je Potvrdom (prilog Ugovora) od 12. ožujka 2012. na str. 60. spisa prodavatelj potvrdio da je ukupna kupoprodajna cijena formirana na način da iznos od 49.519,20 kn predstavlja cijenu zemljišta i troškove komunalnog doprinosa i predstavlja osnovicu za plaćanje poreza na promet nekretnina, iznos od 296.111,40 kn predstavlja vrijednost građenja te isti iznos predstavlja osnovicu obračuna poreza na dodanu vrijednost te iznos od 74.027,60 kn predstavlja iznos poreza na dodanu vrijednost, pri čemu je naznačeno da se potvrda izdaje na temelju Ugovora s napomenom da Nekretnina nije plaćena u cijelosti te da ista služi isključivo u svrhu plaćanja poreza na promet nekretnina,
- da je tužitelj uplatio prvotuženiku na ime kapare za Nekretninu E-172 iznos od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (Izjava od 28. srpnja 2011. na str. 46. spisa),
- da je u trenutku podnošenja tužbe u zemljišne knjige kao vlasnik Nekretnine E-172 bio upisan drugotuženik METRO LIVING d.o.o. (zk. Izvadak na str. 52. spisa),
- da je tužitelj u posjedu Nekretnine E-172 od 4. kolovoza 2011. (proizlazi iz Zapisnika na str. 14. spisa),
- da je drugotuženik METRO LIVING d.o.o. Nekretninu E-172 stekao dosudom u stečajnom postupku koji se provodio nad prvotuženikom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br. St-1094/2012, dok iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka u spisu proizlazi da je rješenje o dosudi doneseno 23. rujna 2020., da je uknjižba prava vlasništva na ime drugotuženika izvršena 3. prosinca 2020., a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 19. ožujka 2021.
8. Pored nesporne činjenice da drugotuženik METRO LIVING d.o.o. nije bio u nikakvom ugovornom odnosu s tužiteljem, ovaj sud je ocijenio da tužitelj nije niti mogao u odnosu na drugotuženika steći valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na Nekretnini E-172 jer je Ugovor sklopljen između tužitelja i prvotuženika, a ne drugotuženika, slijedom čega je sud zaključio da prvotno postavljen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika nije osnovan.
10. Nadalje, a kako iz činjenične osnove tužbe proizlazi da tužitelj smatra kako je prvi kupac nekretnine i pored upisa drugotuženika u zemljišne knjige kao vlasnika temeljem rješenja stečajnog suda o dosudi, ovaj sud ukazuje kako u ovoj pravnoj stvari nije primjenjiva odredba čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZVDSP) , kojom je uređeno višestruko ugovaranje otuđenja. To stoga što je prvotuženik JARUŠČICA PROJEKT d.o.o. u stečaju (prije otvaranja stečajnog postupka) s tužiteljem sklopio pravni posao radi stjecanja prava vlasništva Nekretnine E-172, dok je drugotuženik METRO LIVING d.o.o. stekao pravo vlasništva na istoj nekretnini temeljem odredbe čl. 126. ZVDSP-a i to u trenutku pravomoćnosti rješenja o dosudi u stečajnom postupku, dakle ne radi se o stjecanju prava vlasništva na nekretnini u situaciji kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine.
11. Nisu odlučni prigovori drugotuženika METRO LIVING d.o.o. kojima upire kako tužitelj nije u stečajnom postupku podnio Obavijest o izlučnom pravu (a koju činjenicu tužitelj nije osporio) jer, prema stajalištu ovoga suda, tužitelj niti nije u odnosu na prvotuženika izlučni vjerovnik u smislu odredbe čl. 79. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/1996, 161/1998, 29/1999, 129/2000, 123/2003, 197/2003, 187/2004, 82/2006, 116/2010, 25/2012, 133/2012, 45/2013, dalje: SZ/96), koja je bila na snazi u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom. Naime, status prijepornog izlučnog vjreovnika treba priznati onome tužitelju (kupcu) koji raspolaže faktično realiziranim ugovorom kojim je kupio prijeporni stan od prednika tuženika (stvarnog i zemljišnoknjižnog vlasnika), platio ovome svu ugovorenu cijenu i stupio u posjed kupljenog (isto tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 985/2022 od 18. lipnja 2024.). Tužitelj u tužbi niti ne tvrdi da je prije stečajnog postupka platio u cijelosti kupoprodajnu cijenu, već tvrdi da je ostao neispunjen neznatni dio obveze na plaćanje kupoprodajne cijene. Stoga tužitelj kao kupac, koji nije u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu, nema status izlučnog vjerovnika.
Osim toga, između stranaka nije sporno, a proizlazi iz zemljišnoknjižnih izvadaka u spisu, da u zemljišnim knjigama nije bilo upisa koji bi upućivao na to da tužitelj raspolaže određenim stvarnim pravima na nekretninu, pa je drugotuženika štitilo načelo istinitosti i potpunosti zemljišnih knjiga jer je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige.
12. Kako je Nekretnina nesporno unovčena u stečajnom postupku prije podnošenja tužbe i u trenutku podnošenja tužbe bila upisana kao vlasništvo drugotuženika, a ne prvotuženika JARUŠČICA PROJEKT d.o.o. u stečaju, sud je ocijenio da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije prvotuženika JARUŠČICA PROJEKT d.o.o. u stečaju. Naime, prvotuženik u trenutku podnošenja tužbe više nije bio upisani vlasnik Nekretnine E-172, kako to proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka, pa je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužiteljem temeljem Ugovora stekao valjani pravni osnov za stjecaje prava vlasništva na Nekretnini i s tim u svezi zahtjev za trpljenje uknjižbe prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini uz istodobno brisanje prava vlasništva drugotuženika bespredmetan i neprovediv u zemljišnim knjigama.
13. Slijedom navedenog, sud je zaključio da primarno postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na tuženike nije osnovan zbog promašene pasivne legitimacije.
14. Zbog toga sud nije provodio dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka PČ
RČ, stečajne upraviteljice prvotuženika, zakonskog zastupnika drugotuženika/ VČ, predstavnika društva Studio za ambijentirane Ade Gruban, oca tužitelja IČ, odnosno personalne dokaze na okolnost plaćanja kupoprodajne cijene i povezanosti pravnih osoba, niti je pročitao isprave koje je tužitelj dostavio na okolnost plaćanja kupoprodajne cijene, jer se ne radi o odlučnoj činjenici za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
15. Sud je zbog prihvaćanja prigovora promašene pasivne legitimacije ocijenio kako za donošenje odluke o primarno postavljenom tužbenom zahtjevu nisu odlučni niti tužiteljevi navodi iz podneska od 8. lipnja 2021. (niti isprave koje prilaže kao dokaz svojih navoda), a kojima upire ne povezanost između zastupnika po zakonu prvotuženika do dana otvaranja stečajnog postupka i stečajnog upravitelja prvotuženika CČ.
16. Drugotuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, koji je tužitelj naznačio u visini od 26.677,28 EUR (201.000,00 kn), navodeći da se ovaj postupak vodi radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, a podredno radi isplate, slijedom čega predlaže da sud rješenjem odredi kao vrijednost predmeta spora iznos od 46.452,98 EUR (350.000,00 KN).
17. Sud je ocijenio da tužitelj nije očito suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora (primarno postavljenog tužbenog zahtjeva) u ovoj pravnoj stvari. Naime, tužitelj je u odnosu na drugotuženika METRO LIVING d.o.o. postavio primarno postavljeni tužbeni zahtjev, a ne i eventualno kumulirani na isplatu iznosa od 46.452,98 EUR (jer je iz sadržaja tog zahtjeva razvidno da je postavljen u odnosu na prvotuženika). Predmet primarno postavljenog tužbenog zahtjeva nije utvrđenje prava vlasništva nekretnine, već utvrđenje da je tužitelj u odnosu na tuženike stekao valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva nekretnine opisane u petitu tužbenog zahtjeva i s tim u svezi trpljenje upisa prava vlasništva na predmetnoj nekretnini za korist tužitelja. Nakon provjere tuženikovih prigovora, sud je našao da vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi nije "očito suviše niska" u odnosu na postavljeni (nenovčani) tužbeni zahtjev, slijedom čega je sud prihvatio onu vrijednost koju je tužitelj naznačio u tužbi jer vrijednost predmeta spora u parnici radi utvrđenja da je stečen valjani pravni osnova za stjecanje prava vlasništva ne mora nužno odgovarati tržišnoj vrijednosti nekretnine.
18. Kako je sud u cijelosti odbio kao neosnovan primarno postavljeni tužbeni zahtjev, stekli su se uvjeti za odlučivanje o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu temeljem odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a.
19. Sud je ocijenio da je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev dopušten, ali da nije osnovan.
20. Predmet eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva je zahtjev na utvrđenje da je podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari raskinut Ugovor i s tim u svezi, zahtjev za naknadom štete postavljen u odnosu na prvotuženika u iznosu od 46.452,98 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 4. kolovoza 2011. do isplate.
21. Iz činjenične osnove eventualno kumuliranog zahtjeva proizlazi da tužitelj, a s obzirom na činjeničnu osnovu tužbe, dostavljenu opomenu za iseljenje od strane drugotuženika, obavijest o tome da je stan u međuvremenu prodan drugotuženiku koji je upisao svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi, smatra nepotrebnim ostaviti naknadni rok za ispunjenje prvotuženikove obveze izdavanja za ispunjenje ugovora izdavanjem tabularne isprave, podnošenjem ove tužbe istovremeno izjavljuje da raskida sa prvotuženikom ugovor o kupoprodaji nekretnine od 5. siječnja 2012. godine i zahtijeva povrat isplaćenih sredstava na ime naknade štete zbog neispunjenja ugovorne obveze od strane prvotuženika.
22. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 24. srpnja 2026. tužitelj je povukao eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje da je raskinut Ugovor podnošenjem tužbe. Kako su se tuženici protivili povlačenju tužbe, to tužiteljem temeljem odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a ne može povući tužbu jer je izričitom zakonskom odredbom propisano kako se tužba može povući do zaključenja glavne rasprave jedino ako tuženik na to pristane. Stoga je sud odlučivao o dopuštenosti, a potom i o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva.
23. Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari raskinut Ugovor dopušten. Premda je sam tužitelj na ročištu naveo da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari, ovaj sud je uvidom u sadržaj presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-862/2021 od 13. listopada 2022., kojom je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je raskinut Ugovor, utvrdio da ne postoji objektivni identitet toga i ovoga spora. Naime, činjenična osnova tužbe u predmet P-862/2021 je utvrđenje da je Ugovor raskinut iz razloga što ovdje tužitelj (a tamo tuženik) nije platio kupoprodajnu cijenu (prema navodima ovdje prvotuženika, a tamo tužitelja), a tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan jer je tužitelj bio u obvezi ostaviti dužniku naknadi primjereni rok za ispunjenje sukladno čl. 362. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO). U ovoj pravnoj stvari, tužitelj ističe da podnošenjem tužbe raskida Ugovor zbog toga što je nekretnina prodana u stečajnom postupku, čime je tužitelj kao kupac oslobođen obveze pozivanja prvotuženika da u naknadnom roku ispuni svoju obvezu na izdavanje tabularne isprave. Kako ne postoji objektivni identitet spora, to se ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari.
24. Prvotuženik je istaknuo prigovor zastare navodeći da je tužiteljevo pravo na raskid ugovora podnošenjem tužbe (19. ožujka 2021.) u zastari jer je zastarjelo njegovo pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
25. Sud je ocijenio da je prigovor zastare prvotuženika osnovan.
26. Naime, ako vjerovnik po isteku zastarnog roka ne može tražiti ispunjenje obveze iz ugovora, tada ne može ni raskinuti ugovor zbog neispunjenja te obveze (isto tako i VSRH u odluci posl.br. Rev-x-50/2018 od 18. prosinca 2024.).
27. Nije sporno da je Ugovor sklopljen prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, dok iz činjenične osnove tužbe (točka VI.) proizlazi da ugovor nije ispunjen u cijelosti jer tužitelj kao kupac nije isplatio na ime kupoprodajne cijene iznos od 20.000,00 kn. Nije sporno niti da je nad prvotuženikom otvoren stečajni postupak 28. veljače 2013. niti da tužitelj nije prijavio svoju tražbinu u tom postupku kao stečajni vjerovnik.
28. Dakle, radi se o dvostranoobveznom ugovoru koji nisu u potpunosti, odnosno djelomično ispunile obje ugovorne strane jer kupac nije ispunio obvezu na isplatu kupoprodajne cijene u cijelosti, dok prvotuženik zbog toga nije izdao tabularnu ispravu. Pri tome nije odlučno koliki dio cijene nije plaćen, odnosno je li to 20.000,00 kn (kako to tvrdi tužitelj) ili više (kako to tvrde tuženici).
29. Odredbom čl. 110. SZ/96 je propisano ako dužnik i njegov suugovaratelj u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nisu ili nisu u potpunosti ispunili neki dvostranoobvezni ugovor, stečajni upravitelj može umjesto dužnika ispuniti ugovor i tražiti ispunjenje od druge strane (st. 1.). Ako stečajni upravitelj odbije ispunjenje, druga strana svoju tražbinu zbog neispunjenja može ostvarivati samo kao stečajni vjerovnik. Ako druga strana pozove stečajnog upravitelja da se izjasni o svom pravu na izbor, on je dužan odmah, a najkasnije nakon izvještajnog ročišta preporučenom pošiljkom obavijestiti drugu stranu o tome namjerava li zatražiti ispunjenje ugovora. Iznimno, ako bi za drugu stranu nastupila znatna šteta, na koju je ona upozorila stečajnog upravitelja, stečajni upravitelj je dužan u roku od osam dana preporučenom pošiljkom obavijestiti o tome namjerava li zatražiti ispunjenje ugovora, a ako propusti tako postupiti, stečajni upravitelj neće moći tražiti ispunjenje.
30. Tužitelj u tužbi navodi da je stečajni upravitelj odbio primiti ispunjenje ostatka kupoprodajne cijene, dok prvotuženik nije niti tvrdio da je pozvao tužitelja na ispunjenje ugovora. Dakle, stečajni upravitelj prvotuženika je, koristeći se svojim pravom na izbor iz čl. 110. SZ/96, odbio umjesto dužnika ispuniti ugovor i tražiti ispunjenje od druge strane, pa je tužitelj svoju tražbinu zbog neispunjenja mogao ostvariti kao stečajni vjerovnik.
31. Stoga je tužiteljeva tražbina dospjela danom otvaranja stečajnog postupka nad prvotuženikom (28. veljače 2013.) sukladno čl. 73. st. 1. SZ/96, pa je od dana kada je tužitelj mogao zahtijevati ispunjenje svoje tražbine zbog neispunjenja obveze prvotuženika kao prodavatelja podnošenjem prijave tražbine u stečajni postupak (čl. 215. st. 1. ZOO-a) pa do dana kada je tužitelj izjavio raskid ugovora podnošenjem tužbe protekao opći zastarni rok od 5 (pet) godina (čl. 225. ZOO-a).
32. Drugotuženik nije stranka Ugovora pa u odnosu na drugotuženika tužitelj niti ne može postaviti zahtjev na utvrđenje da je Ugovor raskinut.
33. S obzirom na to da je zbog osnovanosti prigovora zastare odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor raskinut, to nije osnovan niti zahtjev za naknadu štete postavljen u odnosu na prvotuženika koji tužitelj temelji na činjenici raskida ugovora, jer ako do raskida nije niti došlo zbog zastare, tada nisu nastupile niti pravne posljedice raskida propisane odredbom čl. 365. st. 1. ZOO-a, uključujući i odgovornost prvotuženika za štetu.
Zbog toga je sud nije proveo dokaze saslušanjem svjedoka RČ, stečajne upraviteljice prvotuženika, zakonskog zastupnika drugotuženika/ VČ, predstavnika društva Studio za ambijentirane AČ, oca tužitelja IČ, odnosno personalne dokaze na okolnost plaćanja kupoprodajne cijene i povezanosti pravnih osoba, niti je pročitao isprave koje je tužitelj dostavio na okolnost plaćanja kupoprodajne cijene, odnosno nije ocijenio isprave kojima tužitelj upire ne povezanost između zastupnika po zakonu prvotuženika do dana otvaranja stečajnog postupka i stečajnog upravitelja prvotuženika CČ, jer je provođenje tih dokaza suvišno.
34. Pri tome je sud ocijenio da je zahtjev za naknadu štete dopušten jer takav zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je do raskida Ugovora došlo nakon otvaranja stečajnog postupka nad prvotuženikom, a iz čega proizlazi da tužitelj sebe smatra vjerovnikom stečajne mase u odnosu na postavljeni zahtjev za naknadu štete zbog neispunjenja ugovora, a ne stečajnim vjerovnikom.
35. Tužitelj koji je u cijelosti izgubio sporu, dužan je tuženicima naknaditi troškoce parničnog postupka temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Visina troškova je određena u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 157/15, 37/22, 126/22 o 130/23, dalje: Tarifa).
36. Prvotuženiku su opravdano nastali troškovi sastava odgovora na tužbu (Tbr.8.1.Tarife), obrazloženog podneska od 12. srpnja 2021. (Tbr.8.1.Tarife), obrazloženog podneska od 16. veljače 2023. (Tbr.8.1. Tarife), zastupanja na ročištima od 2. veljače 2023./4. rujna 2024./13. siječnja 2025./28. svibnja 2025./24. srpnja 2026., za svaku radnju u iznosu od 1.000,00 EUR uvećano za pdv od 25%, što ukupno iznosi 10.000,00 EUR. Na dosuđene troškove prvotuženik ima pravo na zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (čl. 151. st. 3. ZPP-a).
Troškovi prvotuženika su odmjereni prema VPS-u u iznosu od 73.130,98 EUR, kao zbroja vrijednosti primarno postavljenog (nenovčanog zahtjeva) određenog u visini od 26.677,28 EUR i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva koji glasi na isplatu iznosa od 46.452,98 EUR (čl. 37. ZPP-a u vezi s čl. 40. st. 2. i čl. 35. st. 1. ZPP-a), a u okviru postavljenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP-a).
37. Prvotuženik nije pristupio ročištu za objavu presude pa nema pravo na trošak pristupa na ročište za objavu.
38. Sud je u preostalom dijelu koji iznosi 625,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate odbio zahtjev prvotuženika za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.
39. Drugotuženiku su opravdano nastali troškovi sastava odgovora na tužbu (Tbr.8.1.Tarife), zastupanja na ročištima od 2. veljače 2023./4. rujna 2024./13. siječnja 2025./28. svibnja 2025./24. srpnja 2026., za svaku radnju u iznosu od 500,00 EUR uvećano za pdv od 25%, što ukupno iznosi 3.750,00 EUR.
Troškovi drugotuženika su odmjereni prema vrijednosti primarno postavljenog (nenovčanog zahtjeva) čiji VPS je tužitelj odredio u visini od 26.677,28 EUR, a s obzirom na to da je tužitelj u odnosu na drugotuženika nije postavio (kao i u odnosu na prvotuženika) (i) zahtjev za isplatu novčanog iznosa.
40. U preostalom dijelu koji iznosi 3.750,00 EUR je zahtjev drugotuženika za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan.
U Zagrebu, 7. rujna 2026.
Sutkinja
Ines Božić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka presude, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
