REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-7343/2025-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice TEI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Srebačić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 2. rujna 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno te punomoćnika stranaka, 7. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su u cijelosti ništetne odredbe čl. 2. st. 4 Ugovora o namjenskom kreditu broj 3203911890/04 od 05.11.2004. godine solemniziran po javnom bilježniku Milanu Gliboti iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 82 dana 10.11.2004. godine pod brojem OU-501/2004, zaključenog između tužiteljice TEI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora, sve u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik kao kreditor.
II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, naknaditi tužiteljici TEI, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.386,55 eura sa zateznim kamatama koje teku od 7. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u tužbi navela da je sa tuženikom 5. studenog 2004. zaključila Ugovor o kreditu broj 3203911890/04. Dalje je navela da se odredbom čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Tužiteljica smatra spornu odredbu ništetnom, jer se radi o tipskoj ugovornoj odredbi izrađenoj od strane tuženika, a tužiteljici niti prethodno niti naknadno nije na jasan i nedvosmislen način predočena struktura navedenih torškova. Stoga tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom odredbu čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prije svega istaknuo prigovor nedostatka pravnog interesa, osporivši pri tome i da je sporna naknada uistinu naplaćena. Naveo je da je tužiteljica u ovom postupku dužna dokazati svoj status potrošača. Smatra da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, zbog čega da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Također smatra da je tužiteljica imala dovoljno informacija iz kojih proizlazi njezina obveza plaćanja naknade za obradu kredita, da je o istoj bila informirana prije i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Tvrdio je da su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova te da odredba ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju tom naknadom. Smatra da sporna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Istaknuo je i da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3203911890/04 od 5. studenog 2004. (listovi 5-11 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 148 spisa).
3.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.
4. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik kao kreditor.
4.1. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3203911890/04 od 5. studenog 2004. na iznos 65.000,00 EUR (dalje: Ugovor o kreditu).
5. Sporno je da je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor sadržana u čl. 2. st. 4.. Ugovora o kreditu, ništetna.
5.1. Također, sporno je da li je jednokratna naknada iz čl. 2. st. 4. Ugovora naplaćena tužiteljici.
6. Prema odredbi čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.
7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu.
8. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kupovala prvi stan koji joj je trebao za život obitelji. Stan nikada nije bio davan u najam ili zakup. Tada nije imala trgovačko društvo niti obrt, a niti je sjedite nekog društva ili obrta bilo na adresi stana. Ugovor je prije potpisivanja pročitala te je znala da mora platiti spornu naknadu. O pojedinim ugovornim odredbama se nije posebno pregovaralo pa tako niti o spornoj odredbi, već je morala pristati na takav ugovor, ako je htjela kredit. Spornu naknadu je platila, ali sada se više ne može sjetiti na koji način. Nitko joj nije objasnio zbog čega se ta naknada plaća, već je samo bilo rečeno da se mora platiti ako se želi kredit.
8.1. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, jer je ona iskazivala iskreno i uvjerljivo.
9. Sud utvrđuje da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovor sklopila tužiteljica kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za kupnju stana u kojem živi i danas s obitelji. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da bi tužiteljica kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.
9.1. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
9.2. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica potrošač sukladno odredbama ZZP.
10. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je ona iskazivala uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da je morala pristati na ugovor kakav joj je bio predočen ako je htjela kredit, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, na temelju iskaza u kojem je navela da joj nitko nije objasnio zbog čega se ta naknada plaća, sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).
11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
11.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
11.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbom čl. 87. ZZP propisana je ništetnost.
11.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
12. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.
13. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13.1. Treba dodati da niti odredbe članaka 1065.-1068. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o plaćanju troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
13.2. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).
14. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
15. Slijedom navedenoga sud je utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu te je odlučio kao u točki I izreke ove presude.
16. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa s obzirom da traži utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu, a da tužiteljica nije dokazala da bi joj sporna naknada bila naplaćena, kao i da u ovom postupku ne potražuje isplatu iznosa navodno naplaćenog temeljem iste odredbe valja reći da isti nije osnovan.
16.1. Naime, tužiteljica je u svom iskazu navela da je morala pristati na ugovor kakav joj je bio predočen, ukoliko je htjela kredit te da je spornu naknadu platila.
16.2. Kao što je prethodno rečeno sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, jer je ona iskazivala iskreno i uvjerljivo.
16.3. Prema odredbi čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.
16.4. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice i sadržaj ugovora o kreditu sud utvrđuje da je tužiteljici bila naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.
16.5. Osim toga, suprotno navodima tuženika, tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi, s obzirom da je odredbom čl. 327. ZOO- a propisano da pravo na isticanje ništavosti ima svaka zainteresirana osoba (tako i VSRH u odluci Rev-1051/22), na što nije od utjecaja potražuje li tužiteljica pri tome isplatu s navedene osnove, kao niti je li navedeni kredit u cijelosti isplaćen.
16.6. Dodatno treba reći i da tužiteljici zastara za isplatu iznosa naplaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je ta odredba utvrđena ništetnom.
17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).
17.1. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 29. siječnja 2026. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, sastava podneska od 2. ožujka 2026. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 10. lipnja 2026. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife i zastupanja na ročištu 2. rujna 2026. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.
17.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 1.000,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 1.250,00 eura.
17.3. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 110,00 eura.
17.4. Slijedom navedenog, tužiteljici pripada parnični trošak u iznosu 1.386,55 eura.
17.5. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 7. rujna 2026.
Sutkinja
Ana Štimac
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. punomoćniku tužiteljice
2. punomoćniku tuženika