REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2666/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja CI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HPB d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 2. rujna 2026., u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika stranaka, 7. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu 217,25 eura.

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 920647 od 8.5.2007. godine zaključenog između tužitelja TOMISLAV FILLA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku HPB d.d., OIB: 87939104217, naknaditi CI, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 247,50 eura sa zateznim kamatama koje teku od 7. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika 8. svibnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 920647. Prema čl. 6.1. Ugovora naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju iznosi 1,10% od iznosa odobrenog kredita te se plaća jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Temeljem navedene odredbe tužitelj je platio 217,25 eura. Tužitelj tvrdi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te koji uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve u smislu odredbe čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da je sporna odredba umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Tužitelju je sve ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita, a niti na što se konkretno odnosi ulazna naknada. Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom predmetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost zahtjeva. Prigovorio je naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Osporio je postojanje pravnog interesa za postavljanje isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva. Istaknuo je da je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu potrošačkog prava. Istaknuo je prigovor zastare. Također smatra da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva pa da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, kao i da je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa da se ne može smatrati da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnom sporne odredbe. Ukazao je i da je ugovaranje ulazne naknade bilo dopušteno Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite. Stoga je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 920647 od 8. svibnja 2007. (listovi 5-10 spisa), prometnu karticu po kreditu (listovi 11-18 spisa),

dopis (list 19 spisa), Opće uvjete za poslovanje s građanima (listovi 98-101 spisa) te je saslušan tužitelj (list 138 spisa).

3.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

4.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 920647 od 8. svibnja 2007.

4.2. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita ništetna.

5. Prema odredbi čl. 6.1. Ugovora o kreditu naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje neposredno prije isplate kredita jednokratno u visini 1,10% od iznosa kredita, a minimalno 500,00 kuna.

6. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja.

7. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao automobil koji mu je trebao za osobne potrebe. Nije imao obrt niti trgovačko društvo. U auto kući je izabrao vozilo te je sve obavio u auto kući. Uopće nije bio u banci. U auto kući su mu predočili gotov ugovor. Nije bilo posebnog pregovaranje, sve je funkcioniralo po principu "uzmi ili ostavi". Ugovor je pročitao te je znao da treba platiti spornu naknadu. Nitko mu nije objasnio zbog čega se ta naknada treba platiti. Nije mu bilo objašnjeno od čega se točno sastoji sporna naknada.

7.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je on iskazivao iskreno i uvjerljivo.

8. Temeljem sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja sud utvrđuje da je ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za kupnju automobila koji je tužitelj koristio za vlastite potrebe. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da bi tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

8.1. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama ZZP.

10. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da je sve obavio u auto kući, da uopće nije bio u banci, da su mu predočili gotov ugovor te da je sve funkcioniralo po principu „uzmi ili ostavi“ sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da mu nitko nije objasnio zbog čega se plaća sporna naknada, sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

10.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.2. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.3. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.

10.4. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 1,10% iznosa kredita.

11.1. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Treba dodati da niti odredbe čl. 1021. -1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13. S obzirom da se, dakle, o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, a sporna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

14. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

15. Slijedom navedenoga sud je utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu te je odlučio kao u točki I izreke ove presude.

16. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa s obzirom da traži utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu, a da u ovom postupku ne potražuje isplatu iznosa naplaćenog temeljem iste odredbe valja reći da isti također nije osnovan. Suprotno navodima tuženika, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi, s obzirom da je odredbom čl. 327. ZOO-a propisano da pravo na isticanje ništavosti ima svaka zainteresirana osoba (tako i VSRH u odluci Rev- 1051/22), na što nije od utjecaja potražuje li tužitelj pri tome isplatu s navedene osnove, kao niti je li navedeni kredit u cijelosti isplaćen.

16.1. Dodatno treba reći i da tužitelju zastara za isplatu iznosa naplaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je ta odredba utvrđena ništetnom.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

17.1. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos 1.328,00 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

17.2. Tuženik je već u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora navodeći da tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje, ali da je pravni interes tužitelja isplata naplaćene naknade temeljem ugovorne odredbe koju traži da se utvrdi ništetnom, zbog čega smatra da vrijednost predmeta spora treba biti određena u visini naplaćene naknade 217,25 eura.

17.3. Prema odredbi 40. st. 2. ZPP-a kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Ako je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, sud će po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

17.4. Dakle, tuženik je pravovremeno prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

17.5. Kako je predmet spora nenovčana tražbina i to utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe, u slučaju osnovanosti zahtjeva tužitelj ima mogućnost tražiti isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno iznosa 217,25 eura. Dakle, u konkretnom slučaju, iako je predmet spora nenovčana tražbina i to utvrđenje ništetnosti, moguće je po objektivnim kriterijima utvrditi vrijednost koju za tužitelja ima deklaracija. Zbog toga je, prema shvaćanju ovoga suda, u pravu tuženik kada smatra da vrijednost predmeta spora treba odrediti u iznosu čiju isplatu tužitelj može tražiti u slučaju da uspije sa tužbenim zahtjevom u ovom parničnom postupku.

17.6. Stoga je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

17.7. Tužitelju je, priznat trošak sastava tužbe u visini 25 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 20. srpnja 2026. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 2. rujna 2026. u visini 25 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

17.8. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 150,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 187,50 eura.

17.9. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 30,00 eura te na presudu u iznosu 30,00 eura.

17.10. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 247,50 eura.

17.11. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 7. rujna 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćnici tuženika