REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3895/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice INJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Croatia banka d.d., OIB: 32247795989, iz Zagreba, Ulica Roberta Frangeša Mihanovića 9, radi utvrđenja, 4. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu s valutnom klauzulom broj: 30-104-4055, sklopljenog dana 12. svibnja 2004. između tuženika Croatia banke d.d., kao kreditora, i tužiteljice INJ, kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle, članak 7. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 2,50% od iznosa kredita.
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 276,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 4. rujna 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom dana 12. svibnja 2004. sklopila Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu s valutnom klauzulom broj: 30-104-4055 ( dalje u tekstu: Ugovor), kojim joj je tuženik isplatio potrošački kredit u iznosu od 2.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 7. Ugovora određeno je: NAKNADA: 2,50 % jednokratno, obračunava se i naplaćuje u trenutku puštanja kredita u tečaj. U tužbi se navodi i da je tuženik tužiteljici prilikom isplate kredita, dana 12. svibnja 2004. naplatio naknadu za obradu kredita u ugovorenom iznosu, dakle 2,50% od iznosa odobrenog kredita, kao i da su ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ona nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82. i 87. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, jer je tim odredbama Zakona o zaštiti potrošača propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tvrdi tužiteljica, nije s njom pojedinačno pregovarao o odredbi točke 5. Ugovora, već je ona bila stavljena u poziciju "uzmi ili ostavi". Isto tako tuženik joj nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi iste ona morala naknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Tužiteljica zaključuje da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, niti je ona imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, njoj nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, pa takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužiteljica navodi i da ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koje se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, pa s obzirom da su te ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita nepoštene, posljedično su i ništetne, slijedom čega je predložila da sud to utvrdi presudom, a zatražila je i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama.
2. Tuženiku je tužba na odgovor dostavljena 23. lipnja 2026., a iako upozoren od strane suda na posljedice nedavanja odgovora na tužbu, sukladno čl. 284. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), tuženik nije podnio odgovor na tužbu u zadanom roku od 30 dana.
3. Kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, te kako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je sama tužiteljica podnijela ili s činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je temeljem čl. 331.b st. 1. ZPP, valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i donijeti presudu zbog ogluhe.
4. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak je odmjeren primjenom čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).
5. Tužiteljici, zastupanoj po punomoćniku odvjetniku, priznat je trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. u visini od 25 bodova, uz trošak PDV-a u iznosu od 50,00 EUR, kao i pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, slijedom čega joj je dosuđena naknada u ukupnom iznosu od zatraženih 276,55 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP).
6. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23).
U Zagrebu, 4. rujna 2026.
Sutkinja:
Davorka Ćurko Nasić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku od 15 dana od primitka presude. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP), a može se podnijeti samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
DNA:
- pun. tužitelja
- tuženiku