Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Stalna služba u Otočcu

Bartola Kašića 7

Otočac

Poslovni broj: P-124/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću Stalna služba u Otočcu po sutkinji Slavki Nikšić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Klei Butković, odvjetnici u Sesvetama, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, ranije: HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja, VPS: 1.029,04 eura, nakon održane glavne javne rasprave 1. rujna 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 7. rujna 2026., javno objavivši,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 306- 1013/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 30.11.2005. sklopljenog između tužitelja SS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK D.D., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koja glasi:

“Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (slovima: jedancijelihdvadesetpet posto).”

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK D.D., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, platiti tužitelju ĐS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 478,45 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 10.12.2005.g., do isplate po stopi koja se do dana 31. prosinca 2007. određuje Uredbom o visini stope zatezne kamate; od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8.3. Ugovora o kreditu broj: 306- 1013/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 30.11.2005. sklopljenog između tužitelja SS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK D.D., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koja glasi:

“U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe -Adria- Bank d.d.”

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK D.D., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, platiti tužitelju ĐS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 550,59 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 13.07.2019.g., do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK D.D., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ĐS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 556,55 eura, sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ustao tužbom protiv tuženika radi utvrđenja i isplate navodeći da je tužitelj sa tuženikom 30.11.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 306- 1013/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 60.200,00 CHF sa rokom otplate od 360 mjeseci. Odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25%. Tužitelj da je bio primoran platiti tuženiku navedenu tzv. ulaznu naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit te mu je na ime takve naknade prilikom isplate kredita tuženik naplatio iznos od 3.604,85 HRK i to 9.12.2005. godine. Navedeni iznos koji je naplaćen tužitelju odgovara iznosu od 478,45 eura prema fiksnom tečaju konverzije. Nadalje se navodi da je tuženik obvezao tužitelja na plaćanje predmetne naknade bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, način njihova obračuna, razloge visine postotka, razdoblje i konačni iznos. Takva odredba da čini obvezu tužitelja kao potrošača u potpunosti neodređenom, neodredivom, a time i nepoštenom i ništetnom sukladno čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Naime, da predmetna ugovorna odredba u cijelosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Isto tako, da se radi o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo čime je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem nije bio upoznat niti je o njoj mogao pregovarati. Navedena odredba o naplati ulazne naknade stoga je nepoštena, nejasna i neodređena jer uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, suprotno načelima savjesnosti i poštenja te se kao takva ima smatrati ništetnom. Nadalje, odredbama čl. 8. t. 2. i čl. 8. t. 3. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita uz obvezu da o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed te izvrši uplatu sukladno obračunu Banke. Ujedno je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka ovlaštena zaračunati "taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.". Tuženik je stoga neosnovano naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 4.148,39 HRK dana 12.7.2019. godine, a iznos koji je naplaćen tužitelju s osnova ove naknade odgovara iznosu od 550,59 eura prema fiksnom tečaju konverzije. Tužitelj ističe kako je navedena odredba nepoštena jer da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik, a na koje tužitelj nije mogao utjecati. Iste odredbe da dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te su samim time i ništetne, a sve sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, da je u čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. St. 3. istoga čl. da propisuje da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Tužitelj stoga drži da je tuženik polazeći od načela savjesnosti i poštenja ugovaranjem naknade za prijevremenu otplatu kredita povrijedio zakon na štetu tužitelja, budući tužitelj ima zakonsko pravo na vraćanje kredita prije ugovorenog roka za vraćanje, a što za posljedicu ima ništetnost takve odredbe ugovora. S obzirom na izneseno, predlaže se, dakle, utvrđenje ništetnima gore navedenih odredbi kao i isplata naplaćenih naknada temeljem takvih ništetnih odredbi . Također valja istaći da je punomoćnica tužitelja na pripremnom ročištu od 1.9.2026. godine smanjila vrijednost predmeta spora na način da ga je sada označila sa iznosom od 1.029,04 eura, odnosno naznačila je vrijednost postavljenih kondemnatornih zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 1.529,04 eura kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora, a koji prigovor je sada postao bespredmetan budući je punomoćnica tužitelja na pripremnom ročištu označila VPS sa 1.029,04 eura. Nadalje se navodi da je u predmetnom ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, stoga da sporna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ne podliježe testu nepoštenosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, da je predmetna odredba ne samo gramatički razumljiva, već da ispunjava i uvjet predvidivosti, a osim toga tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Nadalje se navodi da je nesporno da se u predmetnom slučaju radu o tipskom ugovoru, međutim, da pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, da usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najpovoljniju ponudu te je sklapanje takvog ugovora ovisilo jedino o tužiteljevoj slobodnoj volji. Isto tako se navodi da predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Vezano za naplaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ističe se da sukladno Zakonu o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a što tuženik smatra da je takva bila ugovorena predmetna naknada. Isto se tako navodi da je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima te da je ugovaranje takve naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju. Nadalje se navodi da kako je ugovorom o kreditu tužitelju predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti te da u takvom slučaju tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed dogovorena jer da bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Dapače, da je i Europska komisija zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Naposljetku prigovara se i postavljenom zahtjevu za plaćanje zatezne kamate od dana plaćanja predmetnih naknada pa do isplate budući tužitelj nije dokazao da je tuženik bio nesavjesni stjecatelj te se ističe i prigovor zastare jer da se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove te je zastarni rok 5 godina od dana plaćanja. Stoga se predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare potraživanja i to iz razloga jer je riječ u pogledu kondemnatornog zahtjeva o restitucijskom zahtjevu na temelju ništetne ugovorne odredbe, a zastara takvog restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti takve ugovorne odredbe, dakle, u konkretnom slučaju tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020.

4. Tijekom provedbe dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj: 306- 1013/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, list 12 – 22 spisa, u potvrdu banke o naplaćenim naknadama, list 11 spisa, u Ugovor o kupoprodaji nekretnine, list 25 – 27 spisa te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja, list 336 spisa.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama je nesporno da su 30.11.2005. godine zaključile gore navedeni Ugovor, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 60.200,00 CHF sa rokom otplate od 360 mjeseci te je nedvojbeno da je odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora ugovoreno da tužitelj plaća naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25%, odnosno tzv. ulaznu naknadu, što je tužitelj nesporno i platio i to 9.12.2005. godine i to u iznosu od 3.604,85 tadašnjih HRK, a kako je to razvidno iz potvrde tuženika, list 11 spisa.

7. Nadalje je nesporno da je čl. 8. t. 2. i t. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita te da je u tom slučaju banka ovlaštena zaračunati "taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d." te da je naknada za prijevremeni povrat naplaćena 12.7.2019. u iznosu od 4.148,39 HRK.

8. Proistječe da je među strankama sporno da li su navedene ugovorne odredbe bile nepoštene i kao takve ništetne te shodno tomu da li tužitelju pripada pravo na povrat uplaćenog, i to na ime tzv. ulazne naknade kao i na ime prijevremene konačne otplate kredita.

9. Tužitelj u svome iskazu navodi da je podigao predmetni kredit kako bi riješio stambeno pitanje te je taj kredit iskoristio za kupnju prve nekretnine, odnosno stana. Sve vezano za realizaciju tog kredita da je obavljao u poslovnici tadašnje Hypu Alpe-Adria-Bank, odnosno sada tuženika. Može reći da je njemu vezano za sporne ugovorne odredbe bilo predočeno samo kolika je kamatna stopa kao i na koliko godina može dobiti kredit, dapače, čak mu je preporučeno da odabere kredit u švicarskim francima jer da je u to vrijeme takav kredit bio najpovoljniji, odnosno kamata je u odnosu na kredit u eurima bila niža. Vezano za ovu naknadu koja se odnosi na troškove obrade kredita, da mu je rečeno da se to "mora platiti i ništa drugo". Isto tako, navodi da mu ništa posebno nije rečeno niti vezano za taksu koju je u obvezi platiti u slučaju prijevremene konačne otplate kredita , jer u to vrijeme nije ni mislio da će uopće prijevremeno otplatiti kredit. Nadalje navodi da u vrijeme podizanja ovog kredita nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Po zanimanju da je ekonomist te da je u vrijeme sklapanja ugovora o kredit radio kao trgovački putnik za Karlovačku pivovaru. Predmetni ugovor o kreditu da mu je bio prvi ugovor o kreditu stambene namjene, a da je ranije podigao nenamjenski ugovor o kreditu. Isto tako, da je pročitao predmetni ugovor o kreditu prije potpisivanja istog. Nadalje, da je uočio odredbu u čl. 5. predmetnog ugovora koja propisuje da se odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% te mu je rečeno da se to naplaćuje i da je to uobičajena odredba koja se stavlja u ugovor. Također, da mu ova odredba u čl. 5 predmetnog ugovora ni dan danas nije jasna, odnosno nije mu jasno kako se došlo baš do postotka 1,25% i od čega se taj postotak sastoji. Nakon što je tužitelju predočena i pročitana odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu, tužitelj navodi da mu i dalje nije jasno odnosno primjerice nije jasno na koji se iznos primjenjuje ovaj postotak od 1,25%. Nadalje navodi da se ne može izračunati koliko iznosi naknada za obradu kredita jer je određeno da ona iznosi 1,25 %, ali nije navedeno u čl. 5 . ugovora da se taj postotak odnosi, odnosno primjenjuje na iznos kredita, već je stavljeno "neodređeno". Na daljnje pitanje tužitelj je naveo da je u poslovnici razgovarao o svemu pa i o ovoj predmetnoj odredbi, no, da mu je rečeno da je to "standardna procedura" i odredba kako bi uopće mogao ostvariti kredit. Nije pitao može li se predmetna naknada isključiti ili smanjiti jer mu je na početku rečeno da je to "uobičajena odredba". Nadalje navodi da je u predmetnom ugovoru o kreditu uočio odredbu u čl. 8. kojom je određena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, no, da nije imao primjedbu na njezin sadržaj jer da nije niti očekivao da će prijevremeno otplatiti kredit, a isto tako da mu je i za tu naknadu rečeno da je to uobičajena odredba te da na nju ne može utjecati. Nije tražio dodatna pojašnjenja vezano za ovu predmetnu odredbu jer da kada mu je rečeno da je ta odredba sastavni dio ugovora, da je smatrao da nema što posebno tražiti objašnjenje. Nije izvršio uvid u Odluku o naknadama za usluge tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu ili plaćanja predmetnih naknada te ističe da mu nije ni pojašnjeno da bi imao pravo na to. Naposljetku navodi da predmetnu nekretninu nikada nije iznajmljivao ili davao u zakup, već da je služila isključivo za stanovanje, a da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio obrtnik ili vlasnik trgovačkog društva.

10. Iz ovakvog iskaza koji je logičan i uvjerljiv te ga Sud prihvaća u cijelosti proistječe da tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije informiran na koje se konkretno troškove odnose sporne naknade, da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o sporn im ugovornim odredbama, već su navedene odredbe unaprijed formulirane od strane tuženika, odnosno banke kao trgovca. Iz tog razloga, ovaj Sud drži da su navedene odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te da je njima uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te se sukladno čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje: ZZP/03) iste imaju smatrati nepoštenima i ništetnima.

11. Naime, iz predmetnog Ugovora o kreditu, list 12 – 22 spisa, vidljivo je da je riječ o tipiziranom ugovoru pripremljenom od strane banke te je izvjesno da tužitelj i nije imao izbora da li će prihvatiti takve odredbe ili pak ne. Dakle, u čl. 5. predmetnog Ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nije izrijekom navedeno na što se ista odnosi niti od čega se sastoji, već je naveden samo postotak od 1,25% i to bez navođenja na što se primjenjuje taj postotak te nije određena ni visina naknade te proistječe da nije riječ niti o jasnoj niti o razumljivoj odredbi. S druge pak strane, čl. 8. t. 2. i 3. propisuju pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade (takse) za slučaj prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita, međutim, o visini takve naknade - takse navodi se tek da je "Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe -Adria-Bank d.d.", što je za tužitelja nedvojbeno nejasna i nerazumljiva odredba, budući nije moguće uopće utvrditi njezinu visinu prilikom zaključenja ugovora. Također valja napomenuti da s druge pak strane tuženik nije pružio niti jedan dokaz za suprotno utvrđenje.

12. Budući Sud drži da su navedene ugovorne odredbe ništetne, to sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) tužitelju pripada pravo na povrat nesporno plaćenog iznosa na ime naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu od 3.604,85 kn, odnosno sada 478,45 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur=7,53450 kn. Isto tako, na ime nesporno plaćenog iznosa za naknadu za slučaj prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa od 4.148,39 kn, odnosno sada 550,59 eura. Valjalo je dosuditi na navedene iznose i zatražene zatezne kamate i to od dana plaćanja naknada, odnosno od 10.12.2005. godine (za naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita) te od 13.7.2019. (za naknadu – taksu za slučaj prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita) pa sve do isplate, a sve sukladno čl. 1115. ZOO- a budući Sud smatra da je tuženik nesavjesni stjecatelj.

13. Budući je tužitelj uspio u parnici to mu je tuženik dužan naknaditi parnični trošak temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

14. Trošak je odmjeren prema ispostavljenom troškovniku (list 339 spisa) te je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura, nadalje, za sastav podneska od 1.7.2026. kojim se tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu tuženika u iznosu od 150,00 eura, za zastupanje na ročištu od 1.9.2026. godine iznos od 150,00 eura, što daje ukupan iznos od 450,00 eura, a sve prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

14.1. Također je priznat trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 80,00 eura pa proistječe da je ukupan iznos kojeg je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime prouzročenog parničnog troška, iznos od 556,55 eura.

15. Zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak presuđene su temeljem čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23.

16. Temeljem iznesenog, presuđeno je kao u izreci.

U Otočcu 7. rujna 2026.

Sutkinja

Slavka Nikšić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju istovjetnih primjerka za sud i protivnu stranu, u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

O tom obavijest

1. Klea Butković, odvjetnica u Sesvetama

2. Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu